Sve je veći popis onih osoba i institucija koje su posljednjih godina napravile barem minimalan odmak od desnice. Kada se sve zbroji i oduzme, čini se da je Crkva ostala jedino čvrsto uporište koje je i dalje spremno sudjelovati u reprodukciji heroja zloćudnog osmijeha.
Malo što desnicu boli tako snažno kao kad joj dirnete u Kaptol. To najbolje dokazuju dva događaja iz recentnije zagrebačke aktivističke povijesti. Prvi se odigrao u siječnju prošle godine, kada su aktivisti i aktivistkinje Zagreb Pride udruženja prosvjedom ispred Katedrale, pod nazivom "Ljubi bližnjeg svog", odlučili reagirati na neprimjerene izjave na njihov račun, koje su od strane Crkve bile sve učestalije od kada se pojavilo pitanje uvođenja zdravstvenog odgoja u škole. A onda je još uslijedio i referendum U ime obitelji o ustavnoj definiciji braka. Suvišno je navoditi da se upravo Kaptol tom prilikom "preobrazio" u propagandnu mašineriju koja je svjetonazorskom indoktrinacijom s oltara, ali i pružanjem članovima inicijative U ime obitelji potrebne infrastrukture, naposljetku omogućila da nam danas Ustav izgleda onako kako izgleda.
I što je prosvjednike dočekalo tog dana ispred Katedrale? Stotine osoba, mahom muškaraca, obružanih zastavama, desnicama u zraku i povicima "Za dom spremni!" i light verzijom "Zovi, samo zovi". Policija je taj dan imala posla. Svakog od prosvjednika koji je stajao na LGBT "strani" morala je s mjesta događaja odvesti maricom.
Drugi događaj odigrao se jučer. Da će akcija stajanja ispred Katedrale u znak sjećanja na žrtve ratnog zločina u Ahmićima izazvati protureakcije, bilo je jasno već danima ranije, kada su malodobni ili jedva punoljetni muškarci, putem Facebooka svim onima koji su se odlučili na sudjelovanje u akciji odašiljali prijetnje. "Vidimo se, bando", bila je samo jedna od poruka, a jedan, nešto stariji muškarac, istom je prilikom Zoranu Ivančiću, aktivistu koji je nastradao jer je na dočeku na Plesu Daria Kordića nazvao pravim imenom, poručio da mu "baš lijepo stoji povez na glavi". Na njegovom profilu je vidljivo da taj isti muškarac također ima asesoar na istom mjestu - ustašku kapu.
Iako je protuprosvjednika jučer bilo mnogo manje nego li na spomenutom događaju s LGBT predznakom u siječnju prošle godine, sama njihova pojava potvrdila je da desnicu izuzetno smeta pačanje s Crkvom, pa makar ona i otvoreno zastupala osuđene ratne zločince. Zašto je tome tako? Kada se sve zbroji i oduzme, čini se da je Crkva ostala jedino uporište za desnicu u Hrvata i koja je se, po svemu sudeći, ne planira odreći. S druge strane je poveći popis osoba i institucija koje su posljednjih godina napravile barem minimalan odmak od te političke opcije. Za početak, "izdao" ih je HDZ koji je u kratkom vremenu napravio ogroman skok od "Svi smo mi Mirko Norac" do "Hristos se rodi" i "locirati, identificirati,uhititii transferirati". Sada je tu Tomislav Karamarko, koji se, tobože, ponovno vraća tuđmanizmu, ali istodobno i slijedi naputke Bruxellesa, pa Ružu Tomašić postavlja na nepopularno mjesto na izbornim listama. Što joj, doduše, nažalost, nije odmoglo.
Radikalnu desnicu izdao je i dobar dio medija nakon 2000. godine. Ruku na srce, sve ove godine postojale su desne medijske oaze, poput Hrvatskog slova i Hrvatskog lista, ali što su one nasuprot huškačkih medija kakav je devedesetih bio Slobodni tjednik Marinka Božića. Istina, sada je tu tiskana i internetska verzija Dnevnog, ali na njihovoj strani, bar u onoj staroj mjeri, više nisu giganti poput HRT-a, Vjesnika pa i Globusa.
Najbolnije, izdaje ih i jedan po jedan ratni heroj. Najeklatantniji primjer te teze je Ante Gotovina. Od jednog od organizatora neuspjelog vojnog puča pa do heroja u bijegu, ovaj bivši general se nakon izlaska iz zatvora, najblaže rečeno, u okvirima poimanja desnice, a na sreću nas ostalih, preobrazio u zen tunolovca. "Okrenimo se budućnosti", "Ne zanima me politika, već samo tune", verbalni je šamar koji je Gotovina uputio svojim dojučerašnjim simpatizerima. Dodamo li tome česte obroke s premijerom i ostalim članovima aktualne Vlade, čini se kako ovog heroja stvarno više ništa ne zanima osim biznisa. Takav je i njegov mnogo bogatiji suborac Čermak, čija je firma Crodux nedavno otkupila OMV-ove benzinske postaje. Jednom kada su pušteni na slobodu i kada u javnosti splasne euforija s njihovog dočeka, nekadašnje ratne mrcine vode brigu samo o krupnom kapitalu. Stoga uopće ne bi čudilo i da aktualni heroj Dario Kordić, ukoliko ima imalo "poduzetničkog" duha, postupi na isti
način. Time bi samo potvrdio tezu Milijana Brkića Vase, koji se u privatnim telefonskim razgovorima osumnjičenima za zločine u Gruborima, požali kako "sada mora puno raditi jer nije bio u ratu".
A kad ih svi izdaju, uvijek ostaje Kaptol. On je taj koji će uvijek organizirati nacionalističke mitinge i mobilizirati glasačku masu. On je taj koji će kontinuirano zastupati desne opcije i svjetonazore u Glasu Koncila. On je taj koji će kontinuirano reproducirati mržnju, pružiti uporište za skupljanje potpisa za raspisivanje još jednog šovinističkog referenduma. On je taj koji će utjeloviti novog heroja zloćudnog osmijeha pod imenom Vlado Košić.
Kao što se jučer pokazalo, ljudskopravaški aktivisti su shvatili da je Kaptol jedan od adresa na koju će morati svraćati i u ubuduće. A sada se čini da je dozrelo i vrijeme da napokon shvate da adresa pape Franje nije ta na koju trebaju slati žalbe. Ili, još gore, pozivati se na, tobože, svijetle primjere njegove prakse kao što je recentna molitva za mir u Izraelu i Palestini. Sve dok je dopušteno da jedinke poput spomenutog Košića rigaju vatru s oltara i da Crkva sudjeluje u reprodukciji mržnje, bilo kroz propovijedi ili napise u vlastitom glasilu, Vatikan nam nije od nikakve pomoći. Da je drugačije jedan Košić bi davno bio "razvlašten". Da je drugačije, jučer ne bi bilo moguće ispred Katedrale čuti govor mržnje. Ovako nam je barem jasno da Vatikan, baš kao ni Zagrebačka nadbiskupija, nemaju komentara na poigravanje s ustaškim bojnicama. A šutnja ponekad znači više od riječi.
Izvor: h-alter
Malo što desnicu boli tako snažno kao kad joj dirnete u Kaptol. To najbolje dokazuju dva događaja iz recentnije zagrebačke aktivističke povijesti. Prvi se odigrao u siječnju prošle godine, kada su aktivisti i aktivistkinje Zagreb Pride udruženja prosvjedom ispred Katedrale, pod nazivom "Ljubi bližnjeg svog", odlučili reagirati na neprimjerene izjave na njihov račun, koje su od strane Crkve bile sve učestalije od kada se pojavilo pitanje uvođenja zdravstvenog odgoja u škole. A onda je još uslijedio i referendum U ime obitelji o ustavnoj definiciji braka. Suvišno je navoditi da se upravo Kaptol tom prilikom "preobrazio" u propagandnu mašineriju koja je svjetonazorskom indoktrinacijom s oltara, ali i pružanjem članovima inicijative U ime obitelji potrebne infrastrukture, naposljetku omogućila da nam danas Ustav izgleda onako kako izgleda.
I što je prosvjednike dočekalo tog dana ispred Katedrale? Stotine osoba, mahom muškaraca, obružanih zastavama, desnicama u zraku i povicima "Za dom spremni!" i light verzijom "Zovi, samo zovi". Policija je taj dan imala posla. Svakog od prosvjednika koji je stajao na LGBT "strani" morala je s mjesta događaja odvesti maricom.
Drugi događaj odigrao se jučer. Da će akcija stajanja ispred Katedrale u znak sjećanja na žrtve ratnog zločina u Ahmićima izazvati protureakcije, bilo je jasno već danima ranije, kada su malodobni ili jedva punoljetni muškarci, putem Facebooka svim onima koji su se odlučili na sudjelovanje u akciji odašiljali prijetnje. "Vidimo se, bando", bila je samo jedna od poruka, a jedan, nešto stariji muškarac, istom je prilikom Zoranu Ivančiću, aktivistu koji je nastradao jer je na dočeku na Plesu Daria Kordića nazvao pravim imenom, poručio da mu "baš lijepo stoji povez na glavi". Na njegovom profilu je vidljivo da taj isti muškarac također ima asesoar na istom mjestu - ustašku kapu.
Iako je protuprosvjednika jučer bilo mnogo manje nego li na spomenutom događaju s LGBT predznakom u siječnju prošle godine, sama njihova pojava potvrdila je da desnicu izuzetno smeta pačanje s Crkvom, pa makar ona i otvoreno zastupala osuđene ratne zločince. Zašto je tome tako? Kada se sve zbroji i oduzme, čini se da je Crkva ostala jedino uporište za desnicu u Hrvata i koja je se, po svemu sudeći, ne planira odreći. S druge strane je poveći popis osoba i institucija koje su posljednjih godina napravile barem minimalan odmak od te političke opcije. Za početak, "izdao" ih je HDZ koji je u kratkom vremenu napravio ogroman skok od "Svi smo mi Mirko Norac" do "Hristos se rodi" i "locirati, identificirati,uhititii transferirati". Sada je tu Tomislav Karamarko, koji se, tobože, ponovno vraća tuđmanizmu, ali istodobno i slijedi naputke Bruxellesa, pa Ružu Tomašić postavlja na nepopularno mjesto na izbornim listama. Što joj, doduše, nažalost, nije odmoglo.
Foto: Tamara Opačić
Radikalnu desnicu izdao je i dobar dio medija nakon 2000. godine. Ruku na srce, sve ove godine postojale su desne medijske oaze, poput Hrvatskog slova i Hrvatskog lista, ali što su one nasuprot huškačkih medija kakav je devedesetih bio Slobodni tjednik Marinka Božića. Istina, sada je tu tiskana i internetska verzija Dnevnog, ali na njihovoj strani, bar u onoj staroj mjeri, više nisu giganti poput HRT-a, Vjesnika pa i Globusa.
Najbolnije, izdaje ih i jedan po jedan ratni heroj. Najeklatantniji primjer te teze je Ante Gotovina. Od jednog od organizatora neuspjelog vojnog puča pa do heroja u bijegu, ovaj bivši general se nakon izlaska iz zatvora, najblaže rečeno, u okvirima poimanja desnice, a na sreću nas ostalih, preobrazio u zen tunolovca. "Okrenimo se budućnosti", "Ne zanima me politika, već samo tune", verbalni je šamar koji je Gotovina uputio svojim dojučerašnjim simpatizerima. Dodamo li tome česte obroke s premijerom i ostalim članovima aktualne Vlade, čini se kako ovog heroja stvarno više ništa ne zanima osim biznisa. Takav je i njegov mnogo bogatiji suborac Čermak, čija je firma Crodux nedavno otkupila OMV-ove benzinske postaje. Jednom kada su pušteni na slobodu i kada u javnosti splasne euforija s njihovog dočeka, nekadašnje ratne mrcine vode brigu samo o krupnom kapitalu. Stoga uopće ne bi čudilo i da aktualni heroj Dario Kordić, ukoliko ima imalo "poduzetničkog" duha, postupi na isti
način. Time bi samo potvrdio tezu Milijana Brkića Vase, koji se u privatnim telefonskim razgovorima osumnjičenima za zločine u Gruborima, požali kako "sada mora puno raditi jer nije bio u ratu".
A kad ih svi izdaju, uvijek ostaje Kaptol. On je taj koji će uvijek organizirati nacionalističke mitinge i mobilizirati glasačku masu. On je taj koji će kontinuirano zastupati desne opcije i svjetonazore u Glasu Koncila. On je taj koji će kontinuirano reproducirati mržnju, pružiti uporište za skupljanje potpisa za raspisivanje još jednog šovinističkog referenduma. On je taj koji će utjeloviti novog heroja zloćudnog osmijeha pod imenom Vlado Košić.
Kao što se jučer pokazalo, ljudskopravaški aktivisti su shvatili da je Kaptol jedan od adresa na koju će morati svraćati i u ubuduće. A sada se čini da je dozrelo i vrijeme da napokon shvate da adresa pape Franje nije ta na koju trebaju slati žalbe. Ili, još gore, pozivati se na, tobože, svijetle primjere njegove prakse kao što je recentna molitva za mir u Izraelu i Palestini. Sve dok je dopušteno da jedinke poput spomenutog Košića rigaju vatru s oltara i da Crkva sudjeluje u reprodukciji mržnje, bilo kroz propovijedi ili napise u vlastitom glasilu, Vatikan nam nije od nikakve pomoći. Da je drugačije jedan Košić bi davno bio "razvlašten". Da je drugačije, jučer ne bi bilo moguće ispred Katedrale čuti govor mržnje. Ovako nam je barem jasno da Vatikan, baš kao ni Zagrebačka nadbiskupija, nemaju komentara na poigravanje s ustaškim bojnicama. A šutnja ponekad znači više od riječi.
Izvor: h-alter
