Da jedan moralno insuficijentan čovjek, ponesen iluzijom vlastite nedodirljivosti uslijed viška vjere u moć vlastitog bogatstava i društveni značaj na račun manjka iste u etiku i moral, prekorači konačno neke granice, nije ni čudno za takvu vrstu ljudi. Uslijed viška u novčaniku a manjka u glavi, takvi nikako da shvate kako „svaka lija dolija“. Njihova bahatost kad tad – nažalost uvijek pomalo prekasno za tip društava kakvo nam je nametnuto od vladajućih elita – dođe na naplatu. Nisam osobno uvjeren da će Zdravko Mamić iskusiti veću kaznu za širenje govora mržnje osim uvjetne kazne ili možda par desetaka sati „dobrotvornog rada“. Ima on u susjednoj Italiji svog jednako bahatog pandana, podjednako u nogometne vode involviranog no istovremeno politički mnogo eksponiranijeg tipa od Mamića. Silvija Berlusconija, još nedavno talijanskog premijera, kome se već godinama uzalud sudi za svima javno poznate prijestupe i kriminalne djelatnosti. Novcem se može kupiti sve, osim ljubavi i časti, pa će barem na tom području obojica ostati kratkih rukava. Ono što, ne toliko zaprepašćuje koliko iritira – jer su pametnijima poznate mentalne i moralne karakteristike prosječnog pripadnika ljudskog roda – je podrška velikog djela javnosti takvim kriminalnim tipovima. Čak tolika da, poput Silvija, unatoč svim sudskim procesima kojima su opterećeni a za koje uglavnom znamo kako će u konačnici završiti (jasno, kad su u sprezi sa vladajućim elitama ili im i sami pripadaju), uvijek iznova dobijaju podršku velikog dijela svoje javnosti i nadalje ostajući na svojim funkcijama, ili ih „Jovo nanovo“ osvajaju.

Mamić je isplivao u društvene vrhove, ne toliko stoga što govno uvijek ispliva na površinu koliko zbog povezanosti sa nacionalističkim krugovima koji su izgradili ovu državu po svojoj mjeri. Kao što kaže Dragan Markovina:

„Hrvatska je, nemojmo se dalje lagati, nastala na laži. Lijepoj priči kako ćemo sada sami, ni od kog ometani, pod našim hrvatskim suncem, s razvijenom industrijom i stranim devizama živjeti kao lordovi, a usput se i riješiti tzv. remetilačkog faktora. Ovo posljednje je naravno bilo jedino iskreno u toj priči za javnost. Interna priča pak glasila je, konačno ćemo dizajnirat državu u kojoj ćemo se ponašati uobičajeno pljačkaški, a da za to nećemo odgovarati, jer ćemo sami namjestiti svoje ljude na sva ključna mjesta.“,

a Zdravko Mamić upravo spada u one münchausene koji su ljude preveslali žedne preko vode. Debelo potkoženom nasilniku (ne samo verbalnom, s obzirom da su znani i njegovi fizički dueli) odmah je priskočila u pomoć grupa od čak pet advokata – sve stručnjak do stručnjaka za pravne smicalice. Pa se njegov odvjetnik imena ne vrijednog pamćenja, ovako obraća javnosti:

„Ne znam koliko ćemo daleko doći ako ćemo u demokraciji zbog izrečene rečenice morati ljude zatvarati. Pitanje je je li tu doista bilo kršenja zakona, ili je riječ o nečijem revoltu. Svakako nije riječ o šteti ako nećemo tome davati poseban značaj. Ovdje se radi upravo o tome, a vezano je za čovjeka imenom i prezimenom Zdravko Mamić.“

Izvor: Tacno