Još od otkrića Novog svijeta je Mediteran postao globalno manje važan, a njegov prirepak – Crno more još manje. Tako barem izgleda, jer ono je i dalje od izuzetnog značaja u razmjeni Istoka i Zapada.
U antičko doba je Sredozemno more – kako mu i ime kaže, bio središte tada poznatog svijeta. Ali davno su prošla ta vremena. Globalno uzevši, Mediteran je postao „bara“ sa samo jednim prirodnim i jednim umjetnim izlazom, a Crno more iz koje pak opet ima samo jedan put i u to „stražnje dvorište“ se čini onda još manje važnim.
Ali u ovom ratu u Ukrajini se vidjelo kako to nipošto nije tako. Osobito u robnoj razmjeni Istoka i Zapada je Crno more od izuzetnog značaja što se vidjelo i po odbijanju Rusije produžiti dopuštenje transportu žitarica. Jer prostor Crnog mora je žitnica svijeta: prije rata su Rusija i Ukrajina preko tog mora pokrivala 60% svjetske potrošnje suncokretovog sjemenja i ulja, gotovo 24% žita i nekih 19% ječma. Tu onda treba pribrojati i sve veći značaj izvoza fosilnog goriva nafte i plina iz zemalja središnje Azije oko Kaspijskog jezera gdje je onda i Europi od životnog interesa nesmetani promet Crnim morem.
Barem do ove subote su i Rusija i Ukrajina tek prijetili napadom na trgovačke brodove, ali zapravo je i već ova prijetnja dovoljna da osiguravatelji uopće ne žele ili naplaćuju paprene premije za plovidbu tim vodama. Isto tako su i Ukrajina i Rusija najavile ili već počele snažnije napadati lučke gradove i lučku infrastrukturu suparnika, a sve to itekako brine crnomorske države i članice NATO-a, Tursku, Bugarsku i Rumunjsku. Jer svaka država na Crnom moru ima svoje, vitalne interese.
Rusija
Rusija već odavno Crno more smatra „svojim vodama“ gdje neće dopustiti nikakvo miješanje sa strane. U čitavom nizu ratova protiv Turaka je Rusko carstvo prodrlo do Crnog mora i još 1793. postavilo Sevastopolj kao sjedište svoje Crnomorske flote. Ona je isto tako već stoljećima odskočna daska za ruski utjecaj na Mediteranu, Bliskom istoku, Sjevernoj Africi i na jugu Europe – i to nije tek vojna teorija. Preko baza na Crnom moru ona se već upliće i u ratna zbivanja u Libiji, a u Siriji u Tartusu čak ima i vlastito pomorsko uporište.
Moskva isto tako niti ne pomišlja napustiti njen jedini pomorski izlaz na zapadu koji nije ugrožen od leda. Raspadom SSSR-a je Rusiji zapravo ostalo tek desetak posto crnomorske obale, ali ciljanim provokacijama „zaštite“ Rusa u susjednim državama, najprije u Gruziji pa onda sad i u Ukrajini se ona kani proširiti na dobru trećinu obale.
No i Rusiji je njen vojni utjecaj važan najprije zbog zaštite svojih trgovačkih veza: ne samo žitarice, nego na primjer i rusko umjetno gnojivo se prije svega izvozi preko luka Crnog mora. A prekidom odnosa s Europom joj je taj trgovački put postao još važniji u razmjeni sa zemljama koje se nisu priključile sankcijama.
Ukrajina
I Ukrajini je Crno more bilo od životne važnosti za izvoz svojih proizvoda: prije rata je dobrih 50% njenog izvoza tekao preko luke u Odesi. Prijetnja trgovačkim brodovima utoliko je težak udarac i Rusiji i Ukrajini, makar je Ukrajina u međuvremenu uspjela nešto raspodijeliti tokove svog izvoza. Prije rata je praktično svo ukrajinsko žito odlazilo preko Crnog mora, sad je to još nekih 40%. Ali iako je sad nužna, alternativa brodskom prijevozu je mnogo skuplja i kompliciranija tako da je i Kijev u dogledno doba ovisan o Crnom moru.
Europska unija/NATO
Prije svega su tu članice EU i NATO-a, Rumunjska i Bugarska koji tjeraju svoje partnere obratiti više pažnje na sigurnost i njihove obale Crnog mora, makar to zapadnom vojnom savezu koji i nosi naziv Sjevernoatlantski obrambeni pakt nije od prvog interesa. Doduše još od 1997. pa sve do početka rata u Ukrajini je NATO redovito održavao vojne vježbe na Crnom moru, ali Bukureštu i Sofiji se činilo kako se više pažnje posvećuje Sjevernom moru ili Atlantiku. Jer jedinice ratne mornarice SAD i Zapada se „ne osjećaju ugodno“ u razmjerno malenom moru na dometu Rusije. Ali okupacijom Krima, ratom u Ukrajini i perspektivom i Ukrajine i Gruzije postati zapadna saveznica se to promijenilo.
Bruxelles tu najprije misli i na naftu i plin iz zemalja Kaspijskog jezera, jer i Azerbajdžan svoje fosilno blago izvozi ili preko Gruzije, ili preko Turske i opet po Crnom moru. A kako je Europi Rusija postala nepoželjan partner u trgovini naftom i plinom, tako joj je sve važniji i taj izvor – i opet, sigurnost na Crnom moru.
Turska
Već i kao članica NATO-a je Turska itekako zainteresirana za sigurnost Crnog mora, bez obzira koliko su trenutno složeni odnosi Ankare i prema Zapadu i prema Rusiji. Glavni adut Turske je sporazum sklopljen još davne 1936. u Montrealu po kojem je svjetska zajednica priznala stvaranje nove, sekularne Turske. Izuzetno važan detalj tog sporazuma je priznavanje i turskog potpunog suvereniteta i nad vodama Bosporskog tjesnaca, što znači da je na Ankari dopustiti – ili ne dopustiti prolaz brodovima kroz Bospor i posred Istanbula.
Tako Turska već odavno zabranjuje promet Bosporom stranim ratnim brodovima koje nose nuklearno naoružanje, makar postoji bezbroj priča kako su se prije svega podmornice obje strane „švercale“ kroz taj prolaz. Ali od početka ruskog napada na Ukrajinu je Turska zabranila promet baš svim stranim ratnim brodovima i barem koliko se zna, tako se i odnos pomorskih snaga na Crnom moru od onda nije smio promijeniti.
Jer dok Rusija svim sredstvima želi proširiti svoj utjecaj na sjevernoj obali Crnog mora, čitava južna obala je Turska – i Ankara odlično zna vrijednost tog svog položaja na raskrižju između Istoka i Zapada.
