Točno na prvu obljetnicu ruskog vojnog upada u Ukrajinu, Kina je prezentirala dokument što su ga mnogi brzopleto nazvali mirovnim planom. Peking taj izraz nikada nije upotrijebio, već je vrlo precizno govorio samo o ‘kineskom stanovištu o političkom rješenju ukrajinske krize’. Drugim riječima, Kina je predstavila svoje poglede, iznijela ideje, ponudila – ako ništa drugo – platformu za razmišljanje. A ipak, mada rat u Ukrajini traje već godinu dana, mada su razaranja golema, a ljudske se žrtve broje u desecima, ako ne i stotinama tisuća (vojnika i civila, na jednoj i na drugoj strain), prijedlog iz Kine dočekan je s mješavinom skepse, sumnjičavosti i otvorenog odbijanja. Ni jednoga glasa koji bi jasno rekao: da, na osnovi toga možemo početi razgovarati kako da ubijanje privedemo kraju i kako da otvorimo vrata pregovorima.
Začuđujuće? Ne, ako se pogleda u kojoj je mjeri kineski dokument razuman, realističan, u kojoj bi mjeri morao (da, upravo tako: morao) biti prihvatljiv svima, onda je jasno da u svijetu kojim caruje nerazum, da ne kažemo: ludilo, za ono što nudi/predlaže Peking nema i ne može biti ni razumijevanja, ni prihvaćanja. Najmanje je bitno to, što je Kina uspjela održati status neutralnosti u odnosu na rat u Ukrajini, što se nije bespogovorno svrstala ni na koju stranu. Niti je zaista bitno (mada se na tome uporno inzistira) što nije prozvala Rusiju kao agresora i osudila ratne zločine, naravno samo one što se pripisuju Rusima.
Kineskih dvanaest točaka, zbog svojeg sadržaja, naprosto nisu prihvatljive za Zapad (čitaj: Sjedinjene Države) i to do te mjere da se odmah u startu, bez da se – barem koliko je ovome autoru poznato – igdje u mainstream medijima plasira cjeloviti dokument, agresivno nameće teza kako Kina nije pozvala na povlačenje ruskih trupa sa cijelog područja Ukrajine. Nije tim riječima, ali druga rečenica prve od tih dvanaest točaka glasi: ‘Mora se poštovati suverenitet, neovisnost i teritorijalni integritet svih država.’ Da bi se u nastavku preciziralo: ‘Sve države, velike ili male, jake ili slabe, bogate ili siromašne, ravnopravne su članice međunarodne zajednice.’ Ako se, dakle, traži poštivanje teritorijalne cjelovitosti svih država, a ta je cjelovitost u slučaju Ukrajine ruskom invazijom narušena, kako se onda može tvrditi da Peking ‘nigdje ne traži povlačenje ruskih trupa’ (bez čega, suvišno je i govoriti, teritorijalnog integriteta Ukrajine ne bi bilo). A eto, govori se, dakle, otvoreno se laže.
A laže se koliko zato da bi se odmah izazvala odbojnost prema kineskom dokumentu, toliko i zato da bi se mogao prešutjeti nastavak te prve točke, onaj o punoj ravnopravnosti svih država. Jer, koliko god da bi održavanje teritorijalnog integriteta moglo biti sporno iz perspektive Kremlja, toliko je inzistiranje na jednakopravnosti svih država u uvjetima u kojima Washington ‘postrojava svoju vojsku’, potpuno neprihvatljivo. Sjedinjene Države priznaju samo onaj svijet u kojemu one ‘vode’, imaju glavnu riječ. Ravnopravnosti nema! Koliko li je puta samo Joe Biden rekao: ‘Radit ćemo ono u čemu smo najbolji, vodit ćemo’? Jednako tako za kolektivni Zapad svrstan u (barem prividno) čvrstu antirusku falangu neprihvatljivo je i odbacivanje ‘dvostrukih standarda’. Kada bi se to provelo, politika što je vodi tzv. slobodni svijet srušila bi se kao kula od karata, ta je politika, naime, sazdana na primjeni dvostrukih standarda (što mogu/smijem ja to ne možeš/ne smiješ ti).
I druga je točka, naslovljena s ‘Odbacivanje hladnoratovskog mentaliteta’ za Zapad potpuno neprihvatljiva. Kinezi kažu sljedeće: ‘Sigurnost jedne zemlje ne može se ostvarivati na račun sigurnosti drugih. Sigurnost jedne regije ne može se ostvarivati jačanjem ili širenjem vojnih blokova. Legitimne sigurnosne interese i brige svih zemalja treba ozbiljno uzeti u razmatranje i prikladno se prema njima odnositi.’ I kako da Zapad, u euforiji širenja Atlantskoga pakta, očekujući nestrpljivo da u taj vojno-politički savez kojim dominira Amerika, uđu i Švedska i Finska, prihvati tako nešto? Kako da prihvati tako nešto, kada već desetljećima provodi politiku obuzdavanja Rusije širenjem NATO-a i kada je NATO u javnosti zemalja što su pristale (bile prisiljene?) svrstati se u antirusku ‘postrojbu’, profiliran kao ‘branitelj slobode, demokracije i zajedničkih vrijednosti’? Ni slučajno, pa makar zbog toga izginule još tisuće Ukrajinaca.
Pogotovo što se u nastavku te točke, uz pozivanje na rad na stvaranju ‘uravnotežene, djelotvorne i održive evropske sigurnosne arhitekture’, precizira kako bi ‘sve strane trebale odustati od težnje za vlastitom sigurnošću na račun sigurnosti drugih, spriječiti blokovsku konfrontaciju i zajednički raditi na postizanju mira i stabilnosti na Euroazijskom kontinentu’. Da, to je vrlo blizu onome što je Rusija godinama predlagala, posljednji puta u prosincu 2021., a na što je odgovor Zapada uvijek bio negativan. Ali, je li to neprihvatljivo samo zato što je tako nešto predlagala i Rusija, ili bi to zaista bilo neprihvatljivo za sve? Pitanje je retoričko.
To su one ključne stvari zbog kojih kineskih dvanaest točaka nemaju ni najmanje šanse biti prihvaćene. Kada bi se, naime, počelo makar i samo razgovarati na osnovi ideja i načela sadržanih u njima, u pitanje bi bila dovedena cijela zapadna (što i opet znači u prvome redu američka) doktrina odnosa ne samo prema Rusiji, ne samo prema Kini, nego i prema cijelom ostalom svijetu (kojega se, doduše, obećanjima, prijetnjama i ucjenama uspijeva prisiliti da se većinski svrsta uz rezoluciju osude Rusije u Općoj skupštini UN, ali koji i dalje tvrdoglavo odbija sudjelovati u antiruskim sankcijama). Onda bi Zapad, makar implicite, morao priznati da svjesno godinama vodi pogrešnu i štetnu politiku i da je rat u Ukrajini bilo moguće izbjeći.
U nastavku kineskog dokumenta govori se o tome kako sukobi i ratovi ne koriste nikome, što je i opet – sa stanovišta velikih proizvođača oružja na Zapadu – ne samo diskutabilno, nego i potpuno neprihvatljivo, jer oni trljaju ruke, primajući narudžbe u svotama od milijardi dolara.
Pitanje je ima li na Zapadu razumijevanja za kineski zahtjev da ‘sve strane podupru Rusiju i Ukrajinu da djeluju u istome smjeru i da što prije obnove izravne pregovore, kako bi situacija postupno deeskalirala, da bi u konačnici bio postignut cjeloviti sporazum o prekidu vatre’? Pitanje je itekako opravdano ako se zna (a zna se!) da je tadašnji izraelski premijer Bennett izjavio kako su (i) uz njegovo posredovanje Rusija i Ukrajina u proljeće prošle godine bile blizu dogovora koji bi zaustavio rat, ali su pregovori prekinuti pod pritiskom Zapada (i sada zapadni mediji i propagandisti rade na ‘nemogućem zadatku’: priznati da je Bennet rekao to, što je rekao, a istodobno opovrći njegovu izjavu).
Za Zapad koji neskriveno podržava najavu Zelenskoga da će Ukrajina ‘pobijediti’ Rusiju (a Macron obećava: ‘Vodit ćemo vas do pobjede’) jednako je neprihvatljiva i četvrta točka u kojoj se kategorički kaže kako su ‘dijalog i pregovori jedino valjano rješenje za ukrajinsku krizu’, uz preporuku međunarodnoj zajednici da ‘ostane privržena ispravnom pristupu promicanja mirovnih pregovora i da pomogne stranama da što prije otvore vrata političkom rješenju i stvore uvjete i platformu za obnovu pregovora.’ Naravno da to ne prolazi tako dugo dok se podržava teza Zelenskog (njegova, ili njemu sugerirana, nije ni bitno) kako su pregovori mogući tek nakon potpunog povlačenja ruskih trupa s područja Ukrajine. To, što je na taj način Zelenski predmet budućih pregovora pretvorio u preduvjet za njihov početak, očito nikoga ne smeta.
Poduzimanje mjera za razrješavanje humanitarne krize, podrška Ujedinjenim narodima u pružanju humanitarne pomoći kriznim regijama, to je dovoljno općenito, da bi još i moglo proći. Baš kao i zahtjev za poštivanje međunarodnog humanitarnog prava, izbjegavanje napada na civile ili civilne ciljeve, zaštitu žena, djece i drugih žrtava sukoba, poštivanje prava ratnih zarobljenika, uz podršku nastavljanju razmjene ratnih zarobljenika između Rusije i Ukrajine.
Prihvatljiva je Zapadu i točka 7 kineskog dokumenta kojom se izražava jasno protivljenje oružanim napadima na nuklearne elektrane, ili druga nuklearna postrojenja (s obzirom da se do sada, mada bez čvrstih dokaza, za tako nešto optuživalo isključivo Rusiju).
U osmoj točki kategorički se kaže kako ‘nuklearna oružja ne smiju biti upotrijebljena, a nuklearni ratovi ne smiju biti vođeni’, uz dodatak kako ‘moraju biti spriječeni širenje nuklearnog naoružanja i nuklearna kriza’. Budući da Zapad stalno optužuje Putina da prijeti nuklearnim oružjem (što on osobno, doduše, ne radi, ali rade neki od njemu bliskih političara), i ova točka može proći, vjerojatno baš kao i sljedeća u kojoj se govori o potrebi potpune, djelotvorne i uravnotežene primjene sporazuma o izvozu žitarica (potpisale Rusija, Turska, Ukrajina i UN). Mada bi stavljanje te točke u širi kontekst traženja rješenja za globalnu krizu hrane moglo nekim stratezima Zapada već biti pomalo sumnjivo.
Za Sjedinjene Države, kao ni za Evropsku uniju koja ih poslušno (pokorno?) slijedi apsolutno je, međutim, neprihvatljiva točka 10 koja ruši same osnove aktualne politike kako Washingtona, tako i Bruxellesa i Londona. Kinezi, naime, kažu: ‘Unilateralne sankcije i maksimalni pritisak ništa ne mogu riješiti; njima se samo stvaraju novi problemi.’ I zatim krajnje jasno, razumljivo i odlučno: ‘Kina se protivi unilateralnim sankcijama koje nije odobrilo Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda.’ Tu nema mjesta bilo kakvim interpretacijama. Peking je ponovio ono što je i inače poznato, ali se na Zapadu godinama izbjegava reći, a one koji to kažu anatemizira se kao ‘pristaše Putina i ruske agresije’, naime da su legalne i legitimne samo one međunarodne sankcije što se provode na osnovi odluke Vijeća sigurnosti. Kada bi Zapad to prihvatio, morao bi priznati nelegitimnost svih onih silnih ‘paketa’ sankcija što su do sada donijeti protiv Rusije. Morao bi, kolokvijalno rečeno, sam sebi pucati u nogu.
U pretposljednjoj točki kineskog dokumenta govori se o potrebi održavanja postojećeg svjetskog gospodarskog sustava, uz jasno izraženo protivljenje korištenju svjetske ekonomije kao oruđa ili oružja u svrhu postizanja političkih ciljeva. Kako je Zapad svojim sankcijama pokušavao postići upravo to, skršiti rusko gospodarstvo, da bi Rusija tek potom, s velikim zakašnjenjem i sama počela primjenjivati, mada ograničeno i ciljano, takve mjere prema pojedinim zapadnim zemljama, s razlogom se može pretpostaviti da ni ova točka Zapadu nije po volji.
Dok je posljednja točka, ona o potrebi poduzimanja mjera obnove ratom zahvaćenih područja nakon prekida sukoba, za Zapad nedvojbeno potpuno prihvatljiva, jer – riječ je o poslovima, drugim riječima o zaradi.
Željeli smo izravnim citatima informirati o sadržaju kineskog dokumenta, ali istodobno i upozoriti na ono što se krije iza floskula o ‘nevjerodostojnosti Pekinga kao posrednika’, o toma kako tu ima ‘i svijetlih, ali i tamnih momenata’, kako ‘nije bitno što je Kina rekla, nego ono što nije rekla’. Sve je to samo zamagljivanje suštine. Bitno je ono što je Kina rekla, bitno je da je ocrtala obrise svjetskog poretka bez hegemona, ali uz striktno poštivanje međunarodnoga prava i Povelje UN. Bitno je da je Kina rekla nešto u potpunoj suprotnosti s proklamiranom (ili samo prakticiranom) politikom Zapada.
I zato kineskih 12 točaka nemaju šanse. Barem sada i barem u okolnosti u kojima živimo.
