Nevjerojatan je stupanj mržnje ljudi prema politici. U samoposluzi, na ulici, u komentarima na Facebooku, studenti – svi mrze politiku i ne vole političare. Ili obratno, ne vole politiku i mrze političare.
S razlogom.
Jutros mi se gospođa ispričavala jer, kaže, ne misli na mene. Ja se ispričavam, kažem, nisam primio plaću u Saboru, nisam tražio dnevnice, nisam koristio službeni automobil i osjećam se glupo jer opravdavam sebe, a dijelim njeno mišljenje.
Pitaju građane što misle o sudskoj odluci – oni kažu: sve je to politika. Politiku mrze obrazovani i ljudi bez škole, pristojni i bahati, na selu i u gradu.
Biti protiv politike postalo je opće mjesto svake izjave. Na prosvjedima za reformu školstva, koji su bili evidentno politički, govornici su smatrali svojom dužnošću reći da se ne radi o političkom skupu.
Na dočeku nogometaša političari su se sakrili u fotelje Gradske kavane, iako je njihovo mjesto s tisućama građana. Na bini nije bilo mjesta za političare, valjda ih je bilo strah zvižduka (čudno u tom trenutku emfatičnog jedinstva).
Onda su na pozornicu pozvali pjevača koji je više političar nego tekstopisac i za koga je politika etnobiznis (isprike onome tko je nezasluženo dobio tu etiketu).
Čak i referendum o izmjeni izbornog zakonodavstva mimikrijom se prikazuje kao neovisna nepolitička inicijativa.
Kad netko kaže da će se baviti politikom, prvo što pomislim je da ta pretencioznost ima neki materijalni razlog.
O gnušanju politikom najviše govore oni koji sanjaju teorije zavjera, koji ne znaju kako funkcioniraju institucije i koji su jednostavna i laka žrtva lažnih vijesti, glasina atraktivnih naslova koji plijene pažnju (”Nećete vjerovati kakve tajne skriva”).
I sâm sam bio sklon pomisliti da iza procesa budalizacije puka, urušavanja obrazovanja i građanske pristojnosti stoje zavjere zlonamjernih fanatika koji žele trgovinske ratove pretvoriti u ideološke sukobe prijeteći silom i pravim ratom.
Ne, ne radi se o zavjeri, već o gluposti i pretjerivanju.
Najprije u raspadu politike nestaje vjera u to da nas vode odabrani, premda smo ih mi birali.
Vođe se pokazuju kao smušenjaci, skloni užicima, a ponekad i kao ljudi lopovskih sklonosti kojima slučaj i prilika omogućuju bogaćenje.
Nisu to poduzetnici, već jednostavno lopovi kojima je u ruke pala država jer su, uostalom, pobijedili u političkom ratu.
Apokrifna izjava nekadašnjeg čuvara državnog pečata ”Sada smo pobjednici i sada je država naša i mi ćemo vladati i dijeliti” tim je teža jer dolazi od osobe koja je i u HDZ-u zadržala osjećaj za socijalnu pravdu.
No logika otimačine, tek slabo prikrivena nacionalnom patetikom i opravdavana ratom i agresijom, stvorila je idealne uvjete za ljude bez skrupula i s intimnim stavom da ”je naše moje”.
U ratu je nezgodno pitati odakle novac i na što se troši. Nije domoljubno, a bogme je navečer u mnogim gradovima bilo mračno.
Nije sve u strahu, već u načelnoj vjeri da ima neko objašnjenje u korist višeg cilja. Jadni ljudi koji su gradili tvornice od svojih plaća proglašeni su nostalgičarima, a njihove bune utišane su grubim prevarama.
Uzaludna su bila pisma Predsjedniku, štrajkovi i krizni stožeri za obranu, pjevanje domoljubnih pjesama na Markovu trgu i mahanje zastavama.
Država i banke imale su suptilne mehanizme kupovanja socijalnog mira, a bogme ni policijski kordoni, interventne snage nisu bile isključene.
Tako su torbe s gotovinom putovale u Zürich, Klagenfurt, Lugano i Lichtenstein bez nekog straha da će se pregledavati na carini. Za kupnju oružja pod embargom i prodaju pašteta ratnicima nisu se tražili računi.
Stvoren je paralelni sistem u kojem službena politika, zakoni i ratificirani dokumenti, izbori i postavljenja služe kao potrebna kulisa.
U tami pozadine dogovaraju se poslovi, kupuju zemljišta, prodaju saveznici i prijatelji.
U sjeni vlasti, dakle politike, nastao je paralelan i mračan sistem u kojem su se povremeno samo pojavljivali novi trikovi ekstrakcije bogatstva, pretvaranja javnog u privatno, gomilanja moći zapošljavanja, investicija na kojima se zarađuju provizije i dobiva mito.
Sve je to jasno i viđeno.
Od šibicarskih privatizacija i otimanja imovine (srpska poduzeća) do mutnih transfera imovine banaka koje je prethodno sanirala vlada do Agrokora, dizanja ogromnih kredita (”Povoljno smo se zadužili”), direktnog pranja novca kroz sport, pretvaranja kulture ili čak televizijskih programa u izvor osobne zarade.
Nije mi teško naći primjere. U jednom mediju postoji rubrika ”Politika i kriminal” (Telegram). Što više reći. Naša politika je niska kriminalnih optužnica protiv ministara i premijera, gradonačelnika i načelnika.
Svaki skandal doniranja iz gradskog proračuna, svaki namješteni natječaj, svako bahato pretjerivanje izletima na safari, krstarenja po Karibima, otkrivanje lanaca prostitutki, šepurenje u počasnim ložama nije otkrivalo zapuštene i bezube kradljivce kokoši, već pohlepu dobro odjevenih gizdavaca koji su karijere počinjali kao glasni pjevači domoljubnih pjesama, uspinjali se vezama iz lova, sportskih prijema, lokalnih fešti, jedrenja ili stranačkih krkanluka.
Nije to više bezobzirno primanje mita za pšenicu iz robnih rezervi, to je davanje zadužnica i poslovanje s obveznicama, preuzimanje dugova radi zarade, petljanje urbanističkim planovima, davanjem koncesija ili općom politikom strateških odluka: selo upropastiti uvozom, izvoznike tečajem valute, trgovinu prepustiti naizgled jeftinoj robi.
O tome se baš i radi. Nastao je sistem koji bi se trebao sam po sebi reformirati.
Taj zadatak, dostojan baruna Munchausena, koji sam sebe za kosu izvlači iz blata, mora netko izvršiti. Iza sistema stoje realni grupni interesi, klike nastale prema sektorskim ili lokalnim (regionalnim) interesima, stranačkim skupinama i frakcijama. Iako se često svemu daje privid ideoloških sukoba, ideologije su tu sporedne, a interesi stalni.
Objektivna potreba za nacionalnim identitetom pretvara se u nacionalističku arhetipsku histeriju, jer se ne radi ni o naciji, ni o povijesnim identitetima, ni o genetskom porijeklu, već o maskama za prikrivanje stvarnih namjera, taktikama skretanja pažnje, kupovanja vremena i ribarenju ljudskim dušama. Institucije koje bi, da ih se pusti na miru, počele davati efekte svjesno se razgrađuju personalnim i organizacijskim promjenama.
U tom vrtlogu permanentne revolucije zakoni se rušilački mijenjaju, pošteni ljudi dezavuiraju, ne daju se potrebna sredstva (”nema političke volje” je prazni eufemizam!).
Stalna ostaju tek obećanja da će novi zakoni sve promijeniti, dok pravi vladari sve vode iz sjene. Osnovni sukobi igara vladanja su tajne službe, mediji i kadrovske odluke.
Na površini sve to daje dojam korumpiranog društva, društva bez vrijednosti i orijentacije, stalno na rubu ideoloških eskalacija.
U mnogim zemljama svijeta korupcija postoji. Malo oštrije rečeno, u svim zemljama svijeta u državi postoji korupcija. Negdje je ona incident, slučaj i individualni čin, osobni grijeh, kod nas je sistem.
Korupcija postoji svuda. Sve države imaju korupciju, no ponekad, rijetko, a mi tu spadamo, korupcija ima državu.
Eto zato ljudi mrze političare i ne vole politiku.
Imaju pravo.
autograf
S razlogom.
Jutros mi se gospođa ispričavala jer, kaže, ne misli na mene. Ja se ispričavam, kažem, nisam primio plaću u Saboru, nisam tražio dnevnice, nisam koristio službeni automobil i osjećam se glupo jer opravdavam sebe, a dijelim njeno mišljenje.
Pitaju građane što misle o sudskoj odluci – oni kažu: sve je to politika. Politiku mrze obrazovani i ljudi bez škole, pristojni i bahati, na selu i u gradu.
Biti protiv politike postalo je opće mjesto svake izjave. Na prosvjedima za reformu školstva, koji su bili evidentno politički, govornici su smatrali svojom dužnošću reći da se ne radi o političkom skupu.
Nije sve u strahu, već u načelnoj vjeri da ima neko objašnjenje u korist višeg cilja. Jadni ljudi koji su gradili tvornice od svojih plaća proglašeni su nostalgičarima, a njihove bune utišane su grubim prevarama
Na dočeku nogometaša političari su se sakrili u fotelje Gradske kavane, iako je njihovo mjesto s tisućama građana. Na bini nije bilo mjesta za političare, valjda ih je bilo strah zvižduka (čudno u tom trenutku emfatičnog jedinstva).
Onda su na pozornicu pozvali pjevača koji je više političar nego tekstopisac i za koga je politika etnobiznis (isprike onome tko je nezasluženo dobio tu etiketu).
Čak i referendum o izmjeni izbornog zakonodavstva mimikrijom se prikazuje kao neovisna nepolitička inicijativa.
Kad netko kaže da će se baviti politikom, prvo što pomislim je da ta pretencioznost ima neki materijalni razlog.
O gnušanju politikom najviše govore oni koji sanjaju teorije zavjera, koji ne znaju kako funkcioniraju institucije i koji su jednostavna i laka žrtva lažnih vijesti, glasina atraktivnih naslova koji plijene pažnju (”Nećete vjerovati kakve tajne skriva”).
I sâm sam bio sklon pomisliti da iza procesa budalizacije puka, urušavanja obrazovanja i građanske pristojnosti stoje zavjere zlonamjernih fanatika koji žele trgovinske ratove pretvoriti u ideološke sukobe prijeteći silom i pravim ratom.
Ne, ne radi se o zavjeri, već o gluposti i pretjerivanju.
Najprije u raspadu politike nestaje vjera u to da nas vode odabrani, premda smo ih mi birali.
Vođe se pokazuju kao smušenjaci, skloni užicima, a ponekad i kao ljudi lopovskih sklonosti kojima slučaj i prilika omogućuju bogaćenje.
Nisu to poduzetnici, već jednostavno lopovi kojima je u ruke pala država jer su, uostalom, pobijedili u političkom ratu.
Nevjerojatan je stupanj mržnje ljudi prema politici. U samoposluzi, na ulici, u komentarima na Facebooku, studenti – svi mrze politiku i ne vole političare. Ili obratno, ne vole politiku i mrze političare
Apokrifna izjava nekadašnjeg čuvara državnog pečata ”Sada smo pobjednici i sada je država naša i mi ćemo vladati i dijeliti” tim je teža jer dolazi od osobe koja je i u HDZ-u zadržala osjećaj za socijalnu pravdu.
No logika otimačine, tek slabo prikrivena nacionalnom patetikom i opravdavana ratom i agresijom, stvorila je idealne uvjete za ljude bez skrupula i s intimnim stavom da ”je naše moje”.
U ratu je nezgodno pitati odakle novac i na što se troši. Nije domoljubno, a bogme je navečer u mnogim gradovima bilo mračno.
Nije sve u strahu, već u načelnoj vjeri da ima neko objašnjenje u korist višeg cilja. Jadni ljudi koji su gradili tvornice od svojih plaća proglašeni su nostalgičarima, a njihove bune utišane su grubim prevarama.
Uzaludna su bila pisma Predsjedniku, štrajkovi i krizni stožeri za obranu, pjevanje domoljubnih pjesama na Markovu trgu i mahanje zastavama.
Država i banke imale su suptilne mehanizme kupovanja socijalnog mira, a bogme ni policijski kordoni, interventne snage nisu bile isključene.
Tako su torbe s gotovinom putovale u Zürich, Klagenfurt, Lugano i Lichtenstein bez nekog straha da će se pregledavati na carini. Za kupnju oružja pod embargom i prodaju pašteta ratnicima nisu se tražili računi.
Stvoren je paralelni sistem u kojem službena politika, zakoni i ratificirani dokumenti, izbori i postavljenja služe kao potrebna kulisa.
U tami pozadine dogovaraju se poslovi, kupuju zemljišta, prodaju saveznici i prijatelji.
U sjeni vlasti, dakle politike, nastao je paralelan i mračan sistem u kojem su se povremeno samo pojavljivali novi trikovi ekstrakcije bogatstva, pretvaranja javnog u privatno, gomilanja moći zapošljavanja, investicija na kojima se zarađuju provizije i dobiva mito.
Sve je to jasno i viđeno.
Jutros mi se gospođa ispričavala jer, kaže, ne misli na mene. Ja se ispričavam, kažem, nisam primio plaću u Saboru, nisam tražio dnevnice, nisam koristio službeni automobil i osjećam se glupo jer opravdavam sebe, a dijelim njeno mišljenje
Od šibicarskih privatizacija i otimanja imovine (srpska poduzeća) do mutnih transfera imovine banaka koje je prethodno sanirala vlada do Agrokora, dizanja ogromnih kredita (”Povoljno smo se zadužili”), direktnog pranja novca kroz sport, pretvaranja kulture ili čak televizijskih programa u izvor osobne zarade.
Nije mi teško naći primjere. U jednom mediju postoji rubrika ”Politika i kriminal” (Telegram). Što više reći. Naša politika je niska kriminalnih optužnica protiv ministara i premijera, gradonačelnika i načelnika.
Svaki skandal doniranja iz gradskog proračuna, svaki namješteni natječaj, svako bahato pretjerivanje izletima na safari, krstarenja po Karibima, otkrivanje lanaca prostitutki, šepurenje u počasnim ložama nije otkrivalo zapuštene i bezube kradljivce kokoši, već pohlepu dobro odjevenih gizdavaca koji su karijere počinjali kao glasni pjevači domoljubnih pjesama, uspinjali se vezama iz lova, sportskih prijema, lokalnih fešti, jedrenja ili stranačkih krkanluka.
Nije to više bezobzirno primanje mita za pšenicu iz robnih rezervi, to je davanje zadužnica i poslovanje s obveznicama, preuzimanje dugova radi zarade, petljanje urbanističkim planovima, davanjem koncesija ili općom politikom strateških odluka: selo upropastiti uvozom, izvoznike tečajem valute, trgovinu prepustiti naizgled jeftinoj robi.
O tome se baš i radi. Nastao je sistem koji bi se trebao sam po sebi reformirati.
Taj zadatak, dostojan baruna Munchausena, koji sam sebe za kosu izvlači iz blata, mora netko izvršiti. Iza sistema stoje realni grupni interesi, klike nastale prema sektorskim ili lokalnim (regionalnim) interesima, stranačkim skupinama i frakcijama. Iako se često svemu daje privid ideoloških sukoba, ideologije su tu sporedne, a interesi stalni.
Objektivna potreba za nacionalnim identitetom pretvara se u nacionalističku arhetipsku histeriju, jer se ne radi ni o naciji, ni o povijesnim identitetima, ni o genetskom porijeklu, već o maskama za prikrivanje stvarnih namjera, taktikama skretanja pažnje, kupovanja vremena i ribarenju ljudskim dušama. Institucije koje bi, da ih se pusti na miru, počele davati efekte svjesno se razgrađuju personalnim i organizacijskim promjenama.
U tom vrtlogu permanentne revolucije zakoni se rušilački mijenjaju, pošteni ljudi dezavuiraju, ne daju se potrebna sredstva (”nema političke volje” je prazni eufemizam!).
Apokrifna izjava nekadašnjeg čuvara državnog pečata ”Sada smo pobjednici i sada je država naša i mi ćemo vladati i dijeliti” tim je teža jer dolazi od osobe koja je i u HDZ-u zadržala osjećaj za socijalnu pravdu
Stalna ostaju tek obećanja da će novi zakoni sve promijeniti, dok pravi vladari sve vode iz sjene. Osnovni sukobi igara vladanja su tajne službe, mediji i kadrovske odluke.
Na površini sve to daje dojam korumpiranog društva, društva bez vrijednosti i orijentacije, stalno na rubu ideoloških eskalacija.
U mnogim zemljama svijeta korupcija postoji. Malo oštrije rečeno, u svim zemljama svijeta u državi postoji korupcija. Negdje je ona incident, slučaj i individualni čin, osobni grijeh, kod nas je sistem.
Korupcija postoji svuda. Sve države imaju korupciju, no ponekad, rijetko, a mi tu spadamo, korupcija ima državu.
Eto zato ljudi mrze političare i ne vole politiku.
Imaju pravo.
autograf
