Mnogo je kočnica u našem mozgu koje odbijaju prihvatiti opasnost od klimatskih promjena, a neke od najopasnijih se kriju u našim političkim svjetonazorima.
Zašto vaš i moj mozak ne razumiju globalno zatopljenje i klimatske promjene? Zašto uporno odbijamo i vi i ja prihvatiti naš dio odgovornosti za ekstremne vrućine, nagle prodore polarne hladnoće, topljenje ledenjaka i permafrosta, poplave i suše, poraste razina mora, efekt staklenika i za sve ostalo što se obično pribraja u globalno zagrijavanje izazvano ljudskim djelatnostima?
Kada ispunim test o tome koliko osobno trujem okoliš ispada da bi, kada bi se svi ponašali kao ja, bilo potrebno tri ovakva planeta, a ne ovaj matični jedan jedini. Toliko, naime, resursa trošim jer hrana nije s lokalnih polja, jer trošim struje i vode više nego što bi trebalo, jer bacam previše hrane koja je bezrazložno strunula, jer sam obično sam u autu i slabo koristim javni prijevoz.
Zašto bih uostalom mijenjao bilo što od tih navika kada mi se, kud god pogledam oko sebe, čini da se svi ponašaju još puno gore – neki na parkingu trgovačkog centra sjede u luksuznoj limuzini s upaljenim benzinskim motorom i pola sata prčkaju po mobitelu, susjedi u zgradi bacaju puno više smeća, a oni najmoćniji koji donose presudne odluke vozikaju se jahtama i poslovnim zrakoplovima, te zagađuju puno, puno više. Neki milijarder, a ima takvih i u Hrvatskoj, odgovoran je za milijun puta više štetnih stakleničkih plinova nego prosječna osoba, a 10% najimućnijih na svijetu zagađuje koliko i pola siromašnoga čovječanstva.
Mogli bismo nabrajati statistike koje pokazuju razlike između pojedinaca, država, kontinenata, ali sve bi to bili samo dodatni izgovori koji ne bi pomogli da i vi i ja promijenimo ponašanje.
Je li situacija dakle bezizlazna? Prije nego što pokušamo odgovoriti na to pitanje pokušajmo zagrebati ispod lubanje i provjeriti što nas to u našim moždanim vijugama toliko priječi da se priberemo.
Mozak pračovjeka
O psihološkim zaprekama u vezi s klimatskim promjenama stručnjaci nude brojna i raznovrsna mišljenja te često ponavljaju da naš mozak jednostavno i nije sazdan za tako komplicirane zadatke.
Otprilike dvjesto tisuća godina naši su preci manje više samo smišljali kako od neke prijetnje pobjeći ili je pak dotući, kako negdje naći sklonište i hranu, te ispucati seksualni nagon kako bi se izrodilo ponešto potomaka. Geni onih koji su u tome bili neuspješni jednostavno su propali, stoga nije nam na odmet cijeniti naše prapretke jer su bili sposobni izdržati sve nedaće i generaciju po generaciju dogurati gene sve do danas. No, u svoj toj borbi za preživljavanje mozgovi naših predaka nisu baš bog zna što planirali budućnost jer su imali previše briga kako pregurati dan po dan.
Naše razmišljanje o nekoj budućnosti i vremenu ispred nas, o školovanju, karijeri, mirovini, zdravlju ili ušteđevini zapravo se razvija tek u proteklih nekoliko stotina godina. Evolucijski, dakle, nismo baš spremni prihvatiti i shvatiti uzroke i posljedice vrlo složenih klimatskih zavrzlama koje prijete sve razrušiti za nekoliko desetljeća, kao što uostalom nismo jako pametni niti oko posljedica naših nam poroka – pušenja, alkohola, slatkiša i mnogih drugih. Uvijek se naime nadamo da ćemo baš mi biti odabranici koji su pušili po dvije kutije dnevno od petog osnovne i, vidi čuda, dogurali do stotke, usput svakodnevno zalijevajući dvije kile odojka s lozom, gemištom, bevandom i pokojom gajbom piva.
Još samo minuta tuširanja
Na isti način ne želimo vjerovati da naše svakodnevne aktivnosti – od uključivanja svih žarulja po stanu do malo dužeg tuširanja pod ugodnim mlazom masirajuće tople vode – mrvicu po mrvicu doprinose pretvaranju cijelog planeta u mogući izbjeglički kamp u kojemu će milijuni i milijarde bježati s jednog kraja kontinenta na drugi u potrazi za vodom, hranom i skloništem od klime koja se na nas jako naljutila.
Čak i dok ovo pišem podsvjesno se nadam se da se sve to ipak neće dogoditi, što pokazuje koliko i sam nehotice upadam u tabor onih koji ne priznaju zbivanje klimatskih promjena. Taj je problem, naime, toliko kompleksan da nam je jednostavnije odmahnuti rukom, kao što bismo učinili i kada bi pred nas netko gurnuo rješavati neki komplicirani matematički zadatak s integralima i derivacijama. Tamo neki infinitezimalni račun u višoj matematici većini nas je nepremostiv problem, a ista je stvar i s klimom i njezinim vjetrovima, višim i nižim slojevima atmosfere, utjecajima morskih struja, ledenih polova, planina i ravnica i bezbroj drugih čimbenika.
Atmosfero, izdrži
Čak i popularna njemačka teorijska fizičarka Sabine Hossenfelder priznaje da je prilično dugo potpuno krivo tumačila kako uopće ugljični dioksid izaziva globalno zagrijavanje te preporučuje da za bolje shvaćanje naučimo više o našoj dragocjenoj atmosferi. Naime, atmosfera se na neki način prilagođava i reagira na sve stakleničke plinove koji joj stižu s površine jer jedini način za održati balans cijelog sustava je zagrijati ili ohladiti površinu Zemlje. Svemir, Sunce, planet, atmosferu i molekule nije dakle nimalo briga za nas ljude nego tek žele razmjenjivati energiju na svoj način, što je ukratko pojašnjeno u ovoj infografici koja pojašnjava kako staklenički plinovi uzrokuju globalno zatopljenje.
Nakon što sunčeve zrake prođu kroz atmosferu i dodirnu površinu zemlje, površina se grije i emitira infracrveno zračenje. To zračenje ostaje zarobljeno stakleničkim plinovima u atmosferi, od kojih je najvažniji ugljični dioksid.
Pitanje je, naravno, koliko i ovako pojednostavljene infografike mogu iole pomoći kako bi se upalila žarulja iznad glave i dogodio eureka moment nakon kojega nam sve postane potpuno jasno. Moždane sposobnosti su nam ograničene mnogim predrasudama od kojih neke imaju velikog utjecaja na naše na-jedno-uho-unutra-na-drugo-van ponašanje oko klimatske drame, a jedna od tih je i kratkovidnost oko budućih generacija.
Raspon naše brige se, prema jednom istraživanju o evoluciji i ljudskom ponašanju, u najboljem slučaju vremenski kreće od pradjedova do praunučadi, a sve ono prije i poslije toga nam je nekako nedokučivo i jako udaljeno. Praunučad vam se, ako ste danas mladi, vjerojatno čini kao daleka budućnost, no za planet sve te godine su tek treptaj oka te bismo, ako nas klimatske promjene zaista zabrinjavaju, trebali pomaknuti našu pažnju vremenski još puno više unaprijed.
A povijest nas uči da …
Ako pak pogledamo unazad, i to ne u vremena naših prabaka ili ona kad su Hrvati doselili na Jadran već petsto milijuna godina ranije, vidjet ćemo da je trebalo dosta priprema za dolazak naše vrste, a o čemu govori sljedeći grafikon. Pogledajte kako je Zemlji uvijek turbulentno – prije pola milijarde godina su se, kažu znanstvenici, pojavile biljke i drveće (označeno s 1) koje su krenule apsorbirati ugljični dioksid te tako dovoljno rashladile površinu da bi se mogao početi stvarati led na polovima (2). Vulkanske erupcije su burno i dugo zagrijavale (3), sisavci su se krenuli razvijati dok je još bilo prilično toplo (4), a potom se temperatura stropoštala i nama ljudima omogućila pristojno stanište. No, vrag nam ne da mira, te sad sami zagrijavamo atmosferu (5) u vrlo, vrlo kratkom vremenskom razdoblju.
Znanstvenici ne znaju baš u sve tančine kako i zašto se ovdje prikazano događalo u dugoj prošlosti, ali nam je zorno da Zemlja prolazi kroz faze zagrijavanja i hlađenja sa i bez ljudi.
Klima nam je baj, mozak haj haj
Jedna od posljedica evolucije koja nas nadalje sputava reagirati na globalno zatopljenje je i takozvani učinak promatrača, odnosno apatija koja nas prema psihološkoj teoriji spopadne ako smo okruženi drugima u situaciji kada bi nekome trebalo priskočiti u pomoć. Što je grupa ljudi veća, to je učinak promatrača jači, što znači da očekujemo od nekog drugog da uskoči i učini nešto, a u slučaju klimatske krize utvaramo si da osobno nismo dužni bilo što poduzimati jer ta odgovornost leži na političkim liderima i AP (aktualnim političarima).
Ne pomaže ni to što se o globalnom zatopljenju stalno trubi po svim medijima jer previše informacija dovodi do svojevrsne tuposti kada nam mozak utrne i više ne obraća pažnju. Otprilike kao kada čujemo da u Americi opet netko ubija iz automatske puške ili kad u Hrvatskoj izbije nova mutna afera u koju su upleteni politički moćnici, sve se čini stara priča koja se ponavlja te i na napise o klimatskoj frci često reagiramo slijeganjem ramenima. Istraživači sa sveučilišta Yale puštali su srednjoškolcima filmove o katastrofičnim posljedicama klimatskih promjena i otkrili da se tijekom gledanja razvijaju snažne negativne emocije te da su oni koji su odgledali najviše filmova u konačnici najmanje bili voljni uključivati se u akcije za dobrobit klime.
Gorila? Gdje?
I u eksperata se događa stanovito nenamjerno sljepilo, što dokazuje istraživanje američkog udruženja za psihološku znanost koje je testiralo 24 iskusna radiologa sa serijom slika pluća. U neke od slika su naime podmetnuli lik gorile i otkrili da 83 posto radiologa gorilu uopće nije vidjelo. Nevidljiva gorila je inače sada već uobičajen pojam kada se govori o selektivnoj percepciji i našim ljudskim ograničenjima jer propuštamo vidjeti puno toga u situaciji kada smo usredotočeni na nešto drugo.
Sve je počelo kada su američki psiholozi prije nekoliko desetljeća pokusom dokazali da nismo u stanju ugledati osobu koja je ispred nas preobučena u gorilu jer smo našu pažnju posvetili nekom drugom događanju.
Još je mnogo kočnica u našim moždanim vijugama koje odbijaju prihvatiti opasnost od klimatskih promjena, a neke od najopasnijih se kriju u našim ideološkim opredjeljenjima i političkim svjetonazorima. Mnogima od nas najlakše bi bilo cijelu situaciju protumačiti kroz neke podmukle neprijatelje, recimo Sjevernu Koreju, Kinu, Srbe, Amerikance, imigrante, ljude druge vjere ili boje kože. Oblake, vjetrove, nepogode i porast temperature nije moguće zaustaviti na državnoj granici, no usuglašavanje nacionalnih, nacionalističkih, pa i ekstremnih stajališta s raspravom o klimi i brizi za okoliš moglo bi završiti na krivom kolosjeku.
Strava ekofašizma
Ako pratite forume po društvenim mrežama vjerojatno ste već zamijetili kako se imigrantima, koji u Hrvatsku sada već stižu iz brojnih azijskih i afričkih država, spočitava da ekološki nesvjesno ostavljaju smeće za sobom. U Americi, pak, donedavni je tužitelj savezne države Arizone Mark Brnovich, inače od oca iz Crne Gore i majke iz Splita, rekao da oni koji ilegalno ulaze u SAD iz Meksika pojedinačno ostavljaju po tri-četiri kile smeća u pustinji i tako ugrožavaju divljač i okoliš. Republikanac Brnovich podnio je i tužbu protiv administracije predsjednika Joea Bidena smatrajući da popustljivost prema ilegalcima iz Meksika vodi ka ekološkoj katastrofi.
Brigu za održivi razvoj na izopačen način izrazio je Amerikanac koji je u ljeto 2019. godine u trgovačkom centru u teksaškom gradu El Paso ubio 22 ljudi i ranio još više. Prije strašnog ubilačkog pohoda, na internetu je objavio pamflet u kojem je, ljut zbog, kako je rekao, Hispano invazije na Teksas, zapisao: „Ako se uspijemo riješiti dovoljno ljudi, naš bi način života bio održiviji.“
Nekoliko mjeseci ranije na Novom je Zelandu bijeli suprematist u dvije džamije ubio 51 osobu, nakon što je proglasom objavio koliko prezire sve doseljenike, muslimane i mnoge druge, smatrajući ih među ostalim odgovornima i za klimatske promjene. Taj je počinitelj masakra, naime, spas za klimu i okoliš vidio u ubijanju onih koji nisu Europljani.
Zadnja cigareta bliži se kraju
I među vama koji ovo čitate vjerojatno, nažalost, ima onih kojima će takve poruke, poznate i kao ekofašizam, biti sasvim bliske i prihvatljive. S druge se strane ne nazire ni optimističnija varijanta u kojoj bismo mi većinom dobrohotni Zemljani kolektivno postali svjesni globalnog zagrijavanja i potrebe nekog dogovora bez međusobnih trvenja ili čak ubijanja. U nedostatku boljih usporedbi, sjetimo se kako se sve odvijalo s cigaretama ili pojasevima u automobilima. Svi malkice zreliji potvrdit će koliko je opiranja bilo u prihvaćanju da pojas glavu čuva ili da je pušenje prilično štetno za zdravlje te nam je trebalo nekoliko desetljeća za taj proces tijekom kojeg smo iz raznoraznih razloga uporno vozili odvezanog pojasa s cigaretom u ruci i punom pepeljarom.
To donedavno prihvatljivo ponašanje danas je rijetkost, premda svi poznajemo nekog tko je ostao najuporniji u starim navikama. Hoće li se nešto slično događati i u našem odnosu prema atmosferi, odnosno hoćemo li uz malo zakonskih odredbi i uz ponešto dokaza o teškim posljedicama neodgovornog zagađivanja zemaljskog omotača većinski uspjeti u naše moždane ćelije usaditi da i mi možemo ponešto pridonijeti rješenju? Problem je u tome što za takvu promjenu možda nemamo vremena čekati nekoliko desetljeća.
