Zašto mrzim 10. travnja?

Zašto mrzim 10. travnja? Zbog dvaju događaja koji jedan s drugim nemaju nikakve veze, ali dovoljni su sami za sebe da ne volim taj dan u godini. O prvome, iz 1941., neću pisati jer mi je odvratan, a u drugome ima nešto uz što sam emotivno vezan na drugačiji način. Naime, 10. travnja prije 50 godina i službeno je prestao postojati najutjecajniji i najveći rock band na svijetu The Beatles.

Moj život povezan je s glazbom Beatlesa od najranijeg doba, a često sam i sâm znao reći da sam rođen u najtužnijoj godini rock n rolla: raspali se Beatlesi, umrli Janis Joplin i Jimi Hendrix. Odrastao sam u okruženju gdje su svi slušali liverpulske Bube, počevši od roditelja, brata, sestara, rodbine. Sjećam se da je otac često pjevao Don’t Let Me Down, a obožavao je Harrisonov zvuk sitra i Within You Without s antologijskog Sgt. Peppersa, vjerojatno najpoznatijeg i po mnogima najboljeg albuma svih vremena, iako bi za mene ta titula pripala njegovu prethodniku, jedinom i neponovljivom Revolveru. Prve ploče koje su mi dopale u ruke i koje imam i dan danas bile su dvostruke kompilacije: crvena 1962-1966, plava 1967-1970 i Rock N Roll, nazvana po čuvenoj pjesmi Chucka Berryja koju su Beatlesi obradili 1964. na albumu Beatles For Sale.

Kakvo otkriće u najranijoj dobi! Ono, kad si klinac i do daske raspališ Helter Skelter, Hey Bulldog, Get Back, Day Tripper, Ticket To Ride, Here Comes The Sun, Slow Down itd. Osjećaj oduševljenja koji je i dan-danas prisutan. Jedna od prvih spački koje sam kao klinac napravio bila je ta da sam “ukrao” crvenu Beatles majicu na kojoj su bile slike Johna, Paula, Georgea i Ringa. Majica je kupljena 1972. u Ljubljani, a pripadala je mojem 8 godina starijem rođaku Branku. Jedan tren njegove nepažnje i majica je bila moja, a kasnije je i njemu to bilo OK. Naravno, bila je velika i izgledala je na meni kao crvena haljina. No, godinama sam je nosio i po njoj bio prepoznatljiv. U osnovnoj školi, zajedno sa svojim zmijavačkim prijateljima Antom, Matom, Zvonimirom, Mariom i ostalima, stvorili smo jedan Beatles kružok i satima ih slušali i komentirali. Sjećam se da sam u 6. razredu osnovne škole na satu likovnog, prije nego što je profesor ušao u razred, na ploči nacrtao gitaru Georgea Harrisona i još kredom nacrtao kabel do utičnice i potpisao se ispod s Jerry Zovco.

Jedan od najdražih događaja u životu zbio se u ljeto 1985. nakon završetka osnovne škole. U posjet su mi došli prijatelji iz osnovne Perica, Mario, Dragan s idejom da se prijavimo na turnir u Imotskom koji se igrao na tada popularnom igralištu “Partizanu”. Bili smo jako dobra malonogometna ekipa, a Perica je poslije, igrajući za juniore Osijeka, osvojio nogometni kup Jugoslavije. Bio sam golman i odbio sam ih jer mi se nije dalo ići, a i više me je zanimalo kupanje preko ljeto nego stajati na brankama. No idući dan ekipa se opet pojavila u mojoj kući s pričom da je prva nagrada turnira ploča Beatlesa Let it Be, na što sam odmah skočio i rekao: Idemo! Zvat ćemo se Beatlesi! Došli smo u Imotski i deklasirali s 8:1 hvalisave imotske dečkiće i na kraju turnira završili na drugom mjestu. Naravno da Let it Be nije bila nagrada za prvo mjesto, već mamac za mene, ali je u Imotskoj krajini objavljena vijest o turniru u kojoj je stajalo da je drugo mjesto osvojila ekipa Beatlesa iz Zmijavaca.

Tisuću puta sam sâm sebi rekao kako bih sve bih koncerte ovog svijeta dao za pet minuta Beatlesa. Pamtim i danas kada sam u trećem srednje 1988. išao na ekskurziju u Austriju, Mađarsku, Poljsku i tadašnju Čehoslovačku, vozača autobusa (mislim da se je zvao Željko i bio je iz Sarajeva) stalno gnjavio da u autobusu pušta kazetu Beatlesa Abbey Road i pjesmu I Want You (She so Heavy). Na povratku smo svratili u Zagreb i svi su imali kupljene standardne suvenire, a jedino sam ja otišao u Bogovićevu u Jugoton i kupio sve ploče Beatlesa! Prije 4 godine bio sam u Münchenu na koncertu Paula McCartneyja na prepunom Olimpijskom stadionu i kad čovjek osjeti taj duh beatlemanije i kolektivni trans publike na Hey Jude, onda se samo mogu zapitati kako je to tek bilo 50 godina ranije.

Nitko prije, a ni poslije, nije tako snažno utjecao na glazbu poput njih. Postojali su deset godina, a od 1963. do 1970. objavili 13 albuma i promijenili zauvijek suvremenu pop rock kulturu. Od prvog singla Love me Do, objavljenog u listopadu 1962., preko debitantskog albuma iz 1963. Please Please Me pa do prve američke turneje iz 1964. trebalo im je svega 14 mjeseci da postanu apsolutni vladari svijeta koji je postao zaluđen beatlemanijom.

Priča počinje krajem 50-tih, točnije 1958., kada se u tadašnji sastav Johna Lennona Quarrymen na preporuku Paula McCartneya priključuje tada 15-godišnji George Harrison, na kojeg je Paul gledao kao na mlađeg brata. Dvije godine poslije sastav mijenja ime u Silver Beatles, a autori imena smatraju se John Lennon i njegov dobar prijatelj, tadašnji basist, Stuart Sutcliffe. Ime su dali po uzoru na Buddya Hollya i njegove Cricketese.

Prava avantura za golobrade mladiće iz Liverpoola počinje odlaskom u Hamburg, što će imati veliku ulogu u njihovoj kasnijoj karijeri. Hamburg im je bio najbolje mjesto da se izvježbaju u svojim vještinama. Svaku večer svirali su pred raznoraznim sumnjivim tipovima, prostitutkama, polusvijetom… Sate i sate u različitim klubovima. U kožnim jaknama i s frizurama izgledali su kao prave preteče pankera koji će pojaviti 15-ak godina poslije. Band će uskoro doživjeti prve promjene i tragediju. U želji da nastavi studij i da se posveti slikanju, Beatlese napušta Stuart Sutcliffe, koji umire u prvoj polovici 1962. zbog krvarenja u mozgu. Ulogu basista preuzima Paul McCartney. Beatlese je primijetio menadžer Brian Epstain, koji ih u konačnici dovodi do producenta Georgea Martina, a mjesto bubnjara, umjesto otpuštenog Pete Bestea, zauzima Ringo Starr. Sve je bilo spremno za najveću glazbenu priču svih vremena.

Nakon albuma Please Please Me i With The Beatles iz 1963. zagospodarili su Britanijom i cijelom Europom. Idući korak bilo je napraviti ono što nijednom britanskom bandu i glazbeniku prije nije uspjelo, a to je osvajanje Amerike. Točno 14 mjeseci nakon objave prvog singla Love Me Do pala je i Amerika. Dana 9. veljače 1964. Beatlesi nastupaju u čuvenoj emisiji Ed Sullivan Show. Njihov nastup pred malim ekranima gledalo su 73 milijuna Amerikanaca, što je i danas jedna od najgledanijih emisija u povijesti SAD-a. Prema policijskim izvješćima tu večer nije počinjeno niti jedno ozbiljno kazneno djelo. Čak je i poznati američki propovjednik Bilie Graham, kako u autoriziranoj biografiji Beatlesa iz 1968. navodi autor Hunter Davies, izjavio kako je prekršio svoje strogo pravilo i gledao televiziju kako bi vidio Beatlese. “Oni su prolazna pojava. Sve su to simptomi nesigurnosti vremena u kojem živimo i kaosa koji nas okružuje”. Ova i slične izjave pokazale su se potpunim promašajem, jer su liverpulske Bube duboko promijenile i američku glazbenu kulturu te im na neki način iz Engleske vratili natrag ono što su Amerikanci stvorili desetljeće prije, a to je rock glazba. No za Beatlesima nije poludjela samo Amerika nego i cijeli svijet. Tako je u Australiji 1964. u Adelaidu 300 tisuća ljudi bilo na njihovom dočeku.

Bez Beatlesa, pitanje je koliki bi uopće bio životni vijek rock glazbe? Oni su, svakako, uz Boba Dylana, najdominantnije figure 60-tih godina. Albumi Beatlesa i Dylana iz sredine 60-tih godina dignuli su rock glazbu na jedan veći i ozbiljniji nivo. Uspjeh Beatlesa u Americi otvorio je vrata Rolling Stonesima i ostalim britanskim bendovima toga vremena. Priča o invaziji Beatlesa na Ameriku, možemo slobodno reći, traje i dan-danas, 56 godina poslije, s obzirom da su bili i ostali najslušaniji sastav u Americi. Nestvarno zvuči podatak da je pjevačica Ariana Grande prošle godine postala prva glazbenica koja je istovremeno zauzela pozicije 1., 2. i 3. mjesta na listi Billboard 100 pjesama, prva nakon The Beatlesa i davne 1964. godine kada su liverpulski genijalci imali pet pjesama na prvih pet pozicija!

Cijelo vrijeme medijski forsirano pitanje, koje traje i danas, o tome tko je bolji, Beatlesi ili Stonesi, bilo je zapravo umjetna medijsko-menadžerska priča i kao takva bespredmetna. Između njih nije bilo neprijateljstva, a s Beatlesima se nitko nije mogao uspoređivati u 60-im po važnosti, osim Boba Dylana. Jednostavno, bili su najbolji, a njihovi veliki kreativni rivali nisu bili Stonesi, nego su dolazili s druge strane bare, a to su Beach Boys, koje je Melody Maker 1966. proglasio najboljom rock grupom godine. Pet Sounds Beach Boysa, taj sveti gral rock glazbe, Paul McCartney je nazvao najboljim albumom svih vremena. No Beach Boysi i genijalni Brain Wilson nisu imali snage za borbu s Beatlesima, a prava je šteta što to rivalstvo nije potrajalo. Te 1966. godine Beatlesi su donijeli odluku da prestaju s nastupima uživo. Iz njihovih izjava koje su dali Hunteru Daviesu još u vrijeme postojanja banda jasno je bilo zbog čega su to napravili. George Harrison je precizno objasnio uzroke takve odluke:

“Kao da su se stvari zaokružile. U Hamburgu smo svirali po osam sati neprekidno i uživali u svakom trenutku, upoznajući jedan drugoga i istražujući vlastite mogućnosti. Bila je prava ludnica u to vrijeme, radili smo neke prilično neobuzdane stvari. Poslije smo u Liverpoolu svirali puno kraće, ali i dalje nam je to bilo zadovoljstvo. Bili smo dio publike. Živjeli smo zajednički život s njima. Nikad nismo uvježbavali scenski nastup. Na kraju smo se morali malo srediti, ali svirke u Carvenu bile su fantastične. Sve je bilo tako spontano, šalili smo se i smijali.  Postojala je velika bliskost s publikom. Onda su nastupile turneje, što je u početku bilo sjajno. Svirali smo još kraće, nastup je bio još upeglaniji, i radili smo na novim pjesmama. Ali postalo je iscrpljujuće. Uletjeli smo u rutinu putujući po cijelom svijetu. Svakog dana svirali smo za drugu publiku, ali smo radili iste stvari. U tome nije bilo nikakvog zadovoljstva. Niko nas nije mogao čuti. Sve se pretvorilo u prokletu veliku gužvu. Bili smo sve gori kao glazbenici jer smo svakodnevno svirali isto smeće. U tome nije bilo nikakvog zadovoljstva.”

Na sličnom tragu bio je i Ringo Starr: “Naše sviranje je uništavano. Buka koju je pravila publika sve bi potopila. Na kraju sam počeo svirati samo naglaske umjesto stalnog ritma. Uz sve to vrištanje, pola vremena nisam mogao čuti samog sebe, čak ni preko pojačala.”

A koliko je im trebao predah od cijele histerije, ludila oko njih, najbolje opisuje izjava Johna Lennona: “Kada bismo se na izvjesno vrijeme odmorili od turneja, osjećali bismo se kao na školskim praznicima.”

No oni zapravo nikada nisu bili na praznicima.

Teško je danas zamisliti da netko u samo četiri godine izbaci tako inovativne albume poput Rubber Soula (1965), Revolvera, koji je objavljen 5. 8. 1966., uoči zadnjih koncerata u Americi, koji su ujedno značili i kraj njihovih turneja, Sgt. Peppera Lonely Hearts Cluba  (1967), White Albuma (1968), Abbey Roada (1969). Svaki album bio je priča za sebe. Rubber Soul je značio veliko autorsko sazrijevanje Lennona i McCartneya, inovacije u svakom pogledu, Revolver, psihodelično ozračje i Tomorrow Never Knows predstavljalo je radikalan odmah od svega dotadašnjeg što su napravili. Zamislite u samo tri godine od She Loves You pa do Tommorow Never Knows. Nevjerojatno! Nakon njihovog osmog po redu albuma, Sgt. Peppera, koji se snimao gotovo devet mjeseci i u kojeg je uloženo tada rekordnih 50 tisuća funti, više ništa nije bilo isto u svijetu glazbe. Važnost tog albuma prije nekoliko mjeseci precizno je opisao Hrvoje Horvat u Večernjem listu: “I na sadržajnom i na formalnom planu 'Sgt. Pepper' bio je bombastičan primjer talenta 'puštenog s lanca' i novih mogućnosti glazbenoga govora te uvođenja sasvim novih ideja u poimanje rada u tonskom studiju. Ukratko, radilo se o albumu koji se mogao slušati na razini pjesama, tehnoloških inovacija, kreativne sinergije autorstva i svirke Beatlesa s korištenjem elektroničkih manipulacija i pionirskih istraživanja. Sve skupa na 'Sgt. Pepperu' spojilo se u inovativan, ali prijemčiv niz pjesama i istaklo tok svijesti koji je iz temelja izmijenio poimanje rock glazbe“.

Ako je Elvis Presley kralj rock n rolla, onda su Lennon i McCartney bogovi. Njihova glazbena ostavština je vječna. Yestrday, Help, Penny Lane, Day In life, Strawberry fields forever, Come Togheter, samo su neki od njihovih klasika, a uz njih je potkraj karijere Beatlesa svoju rasnu autorsku klasu potvrdio George Harrsion. Dovoljno je samo poslušati Something i Here Comes The Sun s Abbey Roada. U bilo kojem drugom bandu na svijetu Harrison bi bio glavni autor, a ovako je imao i životnu sreću i nesreću da je bio uz dvojac Lennon-McCartney. Koliko je bio dobar, potvrđuje i činjenica da je njegov solo prvijenac iz studenoga 1970., All Things Must Pass, na kojem je mnogo pjesama iz vremena Beatlesa, koje svoje mjesto nisu našle na njihovim albuma, najbolji solo album jednog člana Beatlesa.

Beatlesi su se na kraju rastali u međusobnim svađama, a njihov kraj počeo je još za vrijeme snimanja White Albuma iz 1968., ali i takvi posvađani i međusobno udaljeni snimili su za oproštaj veliki i neponovljivi Abbey Road. Službeno su prestali postojati na prokleti 10. 4. 1970. i to kada je čovjek koji se najviše borio za spas banda Paul McCartney objavio da odlazi iz Beatlesa, a meni zauvijek 10. 4. zgadio zbog toga, kao i zbog onog 10. 4. 29 godina prije. Mjesec dana nakon službenog razlaza objavljen je album Let it Be.  No priča o Beatlesima trajat će vječno, a njihove pjesme pune topline, ljubavi, bijesa, intimnih strahova, satire, koketiranja s drogom ostat će vječno mlade!

A oni, i kad su bili jednostavna priča s početka karijere ili kasnije kada su počeli sa složenijim glazbenim eksperimentima, jednostavno su bili najbolji.