Tri stupa američke meke moći se raspadaju
U svibnju 2025. umro je Joseph Nye, američki politolog i profesor s Harvarda koji je skovao pojam "meka moć". Više od tri desetljeća njegov je koncept oblikovao način na koji su vlade, novinari, znanstvenici i diplomati razmišljali o utjecaju. Nye je inzistirao na tome da zemlje mogu dobiti ono što žele ne samo prisilom ili plaćanjem, već i privlačnošću, kulturom, političkim idealima i politikama koje drugi smatraju legitimnima.
Godinu dana nakon Nyeove smrti, na pozadini washingtonske vojne kampanje protiv Irana, postalo je jasno da je američka meka moć ušla u stanje kliničke smrti. Nadživjela je tvorca koncepta samo za kratko vrijeme.
Nye je uvijek inzistirao da je meka moć znanstveni koncept, ali u stvarnosti nikada nije bila osobito precizna. Njena definicija se mijenjala kroz njegov rad, a sam termin bio je dovoljno elastičan da ga gotovo svatko koristi u gotovo bilo koju svrhu. Pa ipak, ta nejasnoća pomogla je da postane popularan jer su vlade diljem svijeta prihvatile ideju da nacionalni imidž i vrijednosti mogu postati instrumenti vanjske politike. EU ju je prihvatila, dok ju je Kina proučavala, a Rusija opširno raspravljala. Knjige, članci i konferencije pojavljivali su se posvuda, često potičući nacionalne vlade da uče iz američkog primjera.
U SAD-u je meka moć dosegla vrhunac pod Billom Clintonom i Barackom Obamom. Te demokratske administracije vjerovale su u vanjsku politiku utemeljenu na vrijednostima i u širenje američkog ekonomskog i političkog vodstva diljem svijeta te su im bili potrebni alati koji bi mogli oblikovati želje drugih zemalja, a ne samo prisiliti ih na poslušnost.
Koncept se savršeno uklapao u posthladnoratovski trenutak, budući da se Amerika predstavljala ne samo kao pobjednik geopolitičke borbe, već i kao prirodni model za ostatak čovječanstva. Demokracija, ljudska prava i slobodno tržište promovirani su kao univerzalni standardi. Američko tumačenje tretirano je kao globalni kriterij.
Pod Clintonom, promicanje demokracije postalo je središnji cilj američke diplomacije. Pod Obamom, privlačnost američkih vrijednosti proglašena je temeljem američkog vodstva. Hillary Clintonina „pametna moć“ bila je pokušaj kombiniranja Nyeove meke moći s tradicionalnijim instrumentima vojnog i ekonomskog pritiska, ali u praksi ta kombinacija nikada nije doista sazrela. Retorika je bila sofisticirana, no politika je ostala pod dominacijom prisilnih alata.
Pad je započeo prije Donalda Trumpa. Sankcije su već postale rutinski mehanizam američke politike, a Rusija je to izravno iskusila pod Bidenovom administracijom. No, Trump je uklonio stari jezik jer je jasno dao do znanja da je zainteresiran za tvrdu moć, rat, ucjenu, carine, sankcije i pritisak. Diplomaciju temeljenu na vrijednostima zamijenila je fraza 'Amerika na prvom mjestu', a slika SAD-a više nije počivala na privlačnosti, već na sili.
To nije samo po sebi stvorilo krizu američke meke moći; to ju je razotkrilo.
Od kraja Hladnog rata, SAD su od ideološkog vođe za veći dio svijeta postale zemlja koja se sve više povezuje s prijetnjama suverenitetu i identitetu. Agresivne politike zapadnih neoliberalnih elita tijekom posljednja tri desetljeća dovele su do sve većeg odbijanja, čak i među nekim saveznicima, da bez pogovora prihvate nametnuti globalni standard.
Drugim riječima, sva tri stupa američke meke moći su erodirala.
Prvo je kultura. Američka masovna kultura ostaje moćna jer Hollywood, glazba, digitalne platforme i potrošački brendovi još uvijek imaju ogroman doseg, ali amerikanizacija je dosegla svoje granice. U mnogim zemljama gubitak kulturnih korijena u korist zapadne masovne kulture počeo se smatrati prijetnjom civilizacijskom identitetu, a vlade su odgovorile zaštitom lokalnih tradicija ili poticanjem nacionalnih alternativa. Doba kada je američka kultura mogla jednostavno sve pomesti prije nego što je prošlo.
Drugi stup su vrijednosti. Washington je desetljećima predstavljao tržišta i ljudska prava kao jedan privlačan paket, ali te su se vrijednosti promijenile na načine koje mnoga tradicionalna društva smatraju neprihvatljivima. Promicanje LGBTQ agende, radikalne rodne ideologije i drugih novih normi otuđilo je zemlje koje ne žele gledati na svoja društva američkim očima. Ono što se nekada predstavljalo kao sloboda sada se često doživljava kao kulturni pritisak.
Treći i najozbiljniji problem je legitimnost američke vanjske politike. Nyeova teorija pretpostavljala je da američke politike moraju biti prihvaćene kao legitimne od strane drugih i to je uglavnom bilo istina u Zapadnoj Europi nakon 1945. To je bilo istina i u 1990-ima, kada su NATO i EU prihvatili američko vodstvo u izgradnji novog poretka temeljenog na zapadnim pravilima.
Međutim, taj je konsenzus narušen i Washington se više ne čini zabrinutim oko toga jesu li njegove politike legitimne čak i u očima saveznika, a kamoli suparnika. Rat protiv Irana, tarifni ratovi, pritisak na NATO partnere, nedosljedan pristup Ukrajini i pokušaj izgradnje odvojene linije s Moskvom produbili su nesigurnost Zapadne Europe. Američko vodstvo pretvorilo se u ono na što je Zbigniew Brzezinski nekoć upozoravao, arogantnu dominaciju.
Reakcija izvan Zapada je još jasnija. Kina, Rusija, Iran i mnoge druge države sada otvoreno osporavaju Pax Americana, dok druge to čine tiše, ali s rastućim samopouzdanjem. Odsutnost alternative američkom vodstvu više se ne uzima zdravo za gotovo.
Zato je interes za samu meku moć opao. Kina, nekoć jedan od Nyeovih najpažljivijih čitatelja, okrenula se jeziku „diskurzivne moći“ i „dekolonizacije uma“, a kineski stručnjaci sve više opisuju američku vanjsku politiku kao pokušaj kolonizacije svijesti usađivanjem američkih vrijednosti i ideoloških narativa u druge civilizacije. Cilj je, prema ovom gledištu, oslabiti lokalne temelje i uspostaviti ideološku dominaciju.
Rusija je prošla kroz sličnu reevaluaciju. U 2000-ima i početkom 2010-ih, meka moć bila je predmet mnogih rasprava u ruskim akademskim i političkim krugovima, a taj je termin ušao u službeni diskurs. Ipak, premalo je njih shvatilo da ruski stručnjaci, nekritičkim korištenjem tog koncepta, uvoze američki politički jezik u vlastite analize. Stoga je, nakon početka vojne operacije u Ukrajini, potreba za distanciranjem ruskog razmišljanja od zapadnih teorija postala neizbježna.
Pad meke moći, međutim, ne znači da će SAD napustiti svoj globalni humanitarni utjecaj. Američki aparat javne diplomacije postojao je mnogo prije nego što mu je Joseph Nye dao moderno ime. To je golema mreža državnih tijela, privatnih zaklada, medijskih platformi, obrazovnih programa i nevladinih organizacija koje promiču američko političko i ideološko vodstvo u inozemstvu.
Čak i ako Trump smanji financiranje USAID-a, Radija Slobodna Europa/Radio Liberty, Nacionalne zaklade za demokraciju i sličnih struktura, sustav neće nestati jer je ukorijenjen u globalnim američkim interesima. Možda će se smanjiti ili promijeniti jezik, ali će nastaviti funkcionirati jer Washingtonu ne treba teorija meke moći sve dok zadržava aparat javne diplomacije.
Ovo je važna lekcija za Rusiju i slom američke meke moći kao koncepta ne bi trebao stvoriti samozadovoljstvo. Privlačnost Zapada temeljena na vrijednostima oslabila je, ali njegovi institucionalni instrumenti ostaju i ruska javna diplomacija stoga mora prevladati posuđenu zapadnu terminologiju i razviti vlastitu konceptualnu osnovu.
Razdoblje prilagodbe novim međunarodnim realnostima uglavnom je završilo i sada je zadatak definirati nove ciljeve i nove metode. Mnoge slabosti ruske javne diplomacije uočene prije 2022. ostaju neriješene, a trenutna kriza ih je samo učinila vidljivijima. Istodobno, prisilila je na nužno preispitivanje starih pristupa i otvorila put novim oblicima angažmana s prijateljskim zemljama i stranom publikom.
Rusija se više ne može oslanjati na zapadne koncepte kako bi objasnila svoje mjesto u svijetu. Nastavak govora o mekoj moći kao ključu nacionalnog imidža kontraproduktivan je i ruska sociopolitička sfera mora prestati razmišljati u stranim kategorijama, koliko god one bile poznate.
Izlazak iz meke domaće zone udobnosti u surovu stvarnost međunarodne konkurencije jedini je način za izgradnju istinski ruskog okvira za humanitarnu politiku. Taj je okvir prijeko potreban i u mnogim regijama svijeta se također očekuje.
