Po našim susjedstvima oduvijek bivalo je tih žena, često starijih i nemarno odjevenih, u šlafrocima i s podočnjacima od prekomjernog sna i tko zna kakve životne nevolje, oko kojih su se okupljale sve mačke iz ulice. One bi ih hranile, razgovarale s njima, nadjenule bi svakoj ime, pa bi svoj život malo-pomalo iz svijeta ljudi sasvim premjestile u svijet mačaka. I uvijek bi se našao netko kome je to smetalo. Ili bi se žalili na oštar i vazda prisutan vonj mačje mokraće, kojim su iscrtane granice svijeta koji je žena, hraniteljica mačaka, zaposjela sa svojim drugaricama, a koji bi obično obuhvatio nečije zajedničko dvorište, vrt ili haustor, ili bi roditelji susjedske djece proširili famu o boleštinama koje podmlatku prijete od svih tih mačaka. Golem je i sveobuhvatan katalog predrasuda koje ljudi imaju o mačkama i psima lutalicama, i katkad se učini da je neobično sličan katalogu predrasuda koje imaju o ljudima u pokretu, migrantima, beskućnicima…
I uvijek se nešto neugodno i zlokobno moglo osjetiti u tom prizoru žene u šlafroku, ispod kojeg se naziru nogavice pidžame ili noćna košulja, i otekli gležnjevi, ispucalih kapilara, oko kojih se uvijaju i mrnjauču mačke, dok ona iz neke zamašćene vrećice vadi ostatke kuhane kokoši. Pritom, nije ta nelagoda dolazila ni od mačaka, ni od nje. Oni su stvorenja koja žive svoje živote, koji se nikad neće sresti s mojim životom. Osim toga, žena koja mačke hrani rasterećuje nas, barem dijelom, jedne brige. Nelagoda je stizala od okoline koja će, otpočetka se to uvijek znalo, proizvesti neko zlo. Ili će nepoznati počinitelj – metaforični mirni građanin, vječni dobri susjed – potrovati mačke, ili će njegova jednako nepoznata gospođa pozvati šintere, higijensku inspekciju i crnoga đavla, ili će jednoga dana iz kola hitne pomoći izaći dvojica kratko podšišanih i ojačih medicinskih tehničara, pa će ugrabiti ženu koja hrani mačke, te je zauvijek odvesti iz naših života.
Otkako sam se rodio, gledam tu ženu koja hrani mačke. Gledam je u više gradova, pod različitim političkim režimima, za vladavine različitih ideoloških i društvenih moda, ali priča s njom i s mačkama uvijek na isti način završava. Prati je ista zla kob, i isti ljudski strah i zazor od različitosti. Više ljudske, nego mačje. Jer ne boje se oni mačaka, shvatimo to već jednom, nego se boje žene. Ne smrdi njima mačja mokraća, nego im smrdi žena, koja nije onakva kakvi su oni. Strahuju da se u nju ne pretvore.
Ovako glasi vijest iz Pule, koju objavljuje portal Istra24: sedamdesetogodišnju gospođu Nevenku Ristović komunalni gradski redari kaznili su da plati 132 eura, jer je ispred zgrade u kojoj stanuje, u Ulici Alfreda Stiglicha, u centru grada, hranila mačke. Ili, kako to stručnim jezikom redari zapisuju u svojoj prijavi i presudi: “okrivljenica (je) hranila životinje bacanjem hrane na javnu površinu”. Novinarki Borki Petrović gospođa tim povodom kaže: “Nije istina to što su napisali, da bacam hranu. Pojavili su se ovdje jedno jutro u 9 sati u siječnju, zaskočili me i slikali mobitelom i onda sam za dva mjeseca dobila kaznu, točno na 8. mart. Piše na njoj da sam okrivljenica, kao neki zločinac. Nisu me htjeli poslušati da macama hranu dajem uredno; stavim zdjelice, napunim, pričekam da pojedu i onda sve odnesem kući i tako dva puta dnevno.” Ona ne shvaća, ili ne želi shvatiti, i imamo razloga u tome je podržati, da sa stanovišta konkretnih komunalnih gradskih redara ne postoji razlika između “bacanja hrane životinjama” i njihovog urednog hranjenja. Ovako ili onako: životinjama se hrana baca, a uredno se hrane ljudi. Naravno da bi gospođa Nevenka Ristović mogla komunalne redare poučiti da tomu nije tako, ali mi ne živimo u društvu – ako takvo uopće postoji – u kojem primatelji socijalne pomoći, a gospođa Ristović živi od 172 eura mjesečne socijalne pomoći, predstavnike vlasti nečemu poučavaju.
Naravno, uopće nije vjerojatno da su se komunalni redari slučajno pojavili u Ulici Alfreda Stiglicha, pulskog kamenoresca, antifašista i partizana, i to upravo ispred zgrade u kojoj gospođa Ristović stanuje, i dvaput dnevno izlazi da bi nahranila mačke lutalice. Redare je pozvao netko od susjeda, koji je, pored ostaloga, proučio i hraniteljičine dnevne ritualne, pa im je rekao da navrate negdje oko devet ujutro. Oni su obavili svoj posao, mobitelom su fotografirali “okrivljenicu”, i pokrenut je mehanizam koji oduvijek, ili već pedeset godina koliko ja to pratim, na uvijek isti, mučan, zloslutan i neljudski način rješava problem žene koja hrani mačke iz ulice.
Ovaj put, međutim, našla se dobra novinarka, koja je svojoj sugovornici, njezinim mačkama i cijeloj ovoj priči prišla vrlo ambiciozno, i s onom vrstom ljudske empatije koja je zajednička velikim ratnim reporterima i reporterima iz gradskih rubrika. I onda je Borka Petrović donoseći priču o slučaju gospođe Nevenke Ristović nehotice ispripovijedala priču o svim tim ženama koje su za naših života hranile susjedske mačke. I kako to onda biva, u takvoj priči je i katarzični detalj. Hraniteljica konstatira da će joj nakon plaćanja kazne Gradu Puli ostati samo 40 eura za mjesec života, pa kaže: “I ovako otkidam od usta sebi i gotovo pola dajem za hranu za mačke. Već kad nemaju dom, barem za jesti nek imaju, da budu lijepe i zdrave.”
Iz ove dvije rečenice svako bi iole pametnije čeljade moglo naslutiti dvije univerzalno važne stvari. Prva je da postoji razlog, velik kao katedrala i tvrd kao kamen na kojem je sagrađena, zašto gospođa Nevenka Ristović hrani mačke. Druga je da gospođa ne radi ništa što ne rade svi drugi ljudi, kada raspoređuju novce koje svakoga mjeseca mogu potrošiti. Postoji novac koji ulažemo u ono što nam je potrebno da ne umremo od gladi i žeđi, te da se ne smrznemo i ne pokisnemo. I postoji novac koji ulažemo u ono što nam je potrebno da bismo se osjećali kao ljudi. Jedno se tiče golog preživljavanja, a drugo se tiče samopoštovanja, ali i lakšeg podnošenja svih pratećih životnih muka. Recimo, ako ti se u jednom trenutku život izmakne, pa krene, poteče i skoro isteče na krivu stranu, i ako je više nego jasno da nisi u stanju više ništa da popraviš, niti da vratiš izgubljeno vrijeme, onda nađeš način da sve što si propustio za sebe da učiniš, ili sve što nisi imao mogućnosti za sebe da učiniš, stvoriš i učiniš za drugoga. Recimo, za mačke! Svijest o tome da bi sve mačke trebale imati dom u ovom je slučaju svijest o tome da bi svi ljudi trebali imati dom. Pa ako ga već nemaju, neka ne budu gladni! Ako već nemaju dom, neka budu lijepi i zdravi! Gospođa Nevenka Ristović ima svoj način na koji se bori protiv bijede u životu. Svoje bijede, i bijede drugih! Pa, nije li onda pomalo i bizarno da je netko u tome pokušava omesti? Pogotovu što ona ne “baca hranu životinjama”, onako kako su stoljećima i tisućljećima naši ljudi bacali hranu kozama, kravama, ovcama, pa na kraju, ako ostane, psima i mačkama, nego “macama hranu daje uredno”, u posudicama, pa sačeka da mace pojedu, a onda posudice odnosi, da nikome i ničemu ne smetaju, i da uredan bude svijet. Fotografije koje je uz članak Borke Petrović snimio fotograf Manuel Angelini dobro pokazuju kakav bi to bio svijet gospođe Nevenke Ristović i mačaka upućenih na nju. Dobro je to vidjeti i znati.
Postoji nešto u ljudima što ih, dok postupaju u vjeri da čine dobro i sebi i zajednici, neprestano navodi na zlo. To je ono kad kreću u hajku na pse i mačke lutalice. To je ono kad istjeruju bespravno useljene susjede iz suterena. To je ono kad uvjere sebe i sve svoje da bi bilo samo još potrebno one koji tu ne pripadaju raseliti (ako su ljudi) ili potrovati (ako su zvjerčice), i naša će zgrada, naše susjedstvo i grad zasjati onim davno izgubljenim sjajem. Na takav način ljudi najprije unište i rastjeraju sve koji su slabiji i nemoćniji, da bi tek, možda, na kraju shvatili da nisu učinili ništa i da je sve oko njih ostalo jednako prljavo, u istome onom neredu i smradu. Ako tad ne pronađu nove krivce, a obično iz pronalaze, uništi ih saznanje o vlastitoj bijedi, o tome da su, možda, trebali onaj otrov potrošiti na sebe, a ne na mačke. Korisno je izbjeći bijedu. Vlastita se bijeda izbjegava brigom za druge. To bi se moglo naučiti od gospođe Nevenke Ristović i od svih tih žena koje se na sablazan susjedstva brinu o drugima.
