Vjeronauk postaje stvar manipulacije i straha kojim se stvaraju dobri i krotki vjernici, ne budući znanstvenici, kirurzi, profesori. Jadna je zemlja koja ima takvu budućnost, no još je jadniji narod koji se nema hrabrosti suočiti sa istinom.
Piše: Ivo Anić
Normalno je da volite svoje dijete. Normalno je da mu želite u njegovom obrazovanju, u njegovoj školi da bude sretno, na niti jedan način diskriminirano. Na tu činjenicu računaju vaši ministri koji su vas izvjestili kako se postojeći zakonski okvir, unatoč pritiscima Crkve neće mijenjati i kako vi, roditelji, imate još uvijek pravo izbora – po svom svjetonazorskom nahođenju i ovu školsku godinu.
Koliko je licemjerna ta preporuka najbolje nam govori istraživanje udruge Protagora koja već dugi niz godina upozorava na sustavnu diskriminaciju osnovnoškolskih i srednjoškolskih učenika koji zbog svjetonazorskog ili nekog drugog uvjerenja ne žele pohađati vjeronauk, a nije im ponuđen odgovarajući izborni predmet.
Ako stavimo na stranu grubo i višegodišnje kršenje Ustava RH u kojem sekularnost jasno stoji kao fundament, kako obrazovanja, tako i države same po sebi, jasno nam je kako se u školama provodi sustavna i perfidna indoktrinacija. Djeca koja ne pohađaju vjeronauk stigmatizirna su i često ih se prokazuje kao „loše Hrvate“ ili „djecu komunjara“, pa je vjeronauk sam po sebi, ako imate dijete koje volite, želite mu mir i sreću u školskom okruženju, smišljeno i planski postao izbornim predmetom identiteta, ne obrazovanja.
Smišljeno, kažem, jer se u društvu sustavno provodi nasilna klerikalna histerija koja teži samo jednom. Identifikaciji djece sa svojom sredinom, a koju roditelji iz straha za svoje dijete prešutno podržavaju. Drugim riječima, ministarstvo nije briga za progres i obrazovanje vaše djece koja bi trebala imati informatiku kao osnovu za život u modernoj civilizaciji, već je ministarstvu bitno da vaša djeca imaju teološke temelje koji im u stvarnom životu i budućnosti neće služiti zapravo – ničemu.
To nam zorno potvrđuje i ova 2023. obrazovna godina koja se zalaže da u domeni školstva i kulture dominira teološki pristup. Rad na polju sustavne indoktrinacije, izvjesno je provodi se kako bi se aktivan plan vjeronauka kao iznude nastavio na svim poljima, a najviše postavljanjem neodlučnih roditelja u poziciju bez izbora, jer prosječan Hrvat, iako svjestan kako mu se sa potomstvom bestidno manipulira, ne želi da mu to isto dijete bude u školi stigmatizirano kao „loš Hrvat“ ili ne daj bože „dijete komunjara!“
Da je tome tako, da se sustavno radi na toj agendi, kazuje nam i niz zanimljivih reakcija koje ovih dana dolaze iz same Crkve, njenih institucija, ali i šutnja institucija države, Ministarstva znanosti i naravno medija koji se ne usuđuju stvari nazvati pravim imenom.
Pravo ime za „slobodu izbora“ koja se nudi roditeljima i djeci jest klasična iznuda, dobro osmišljen program koji funkcionira po sistemu mrkve i batine, a kojeg možemo isčitati upravo iz najnovijih stavova Crkve, tj. onoga što ona od ministarstva znanosti očekuje.
Predsjednik Vijeća Hrvatske biskupske konferencije (HBK) za katehizaciju i novu evangelizaciju na početku nove školske i katehetske godine poručio je – “tko je za vjeronauk u školi, taj je za čovjeka, a tko je za dobro suvremenoga čovjeka, bit će i za vjeronauk u školi”. Član Stalnoga vijeća Hrvatske biskupske konferencije (HBK) tako nas je nadalje izvijestio kako su hrvatski biskupi na redovitom plenarnom zasjedanju HBK raspravljali o katehezi u novim okolnostima, pastoralnim kolokvijima za svećenike i uputama Ministarstva znanosti i obrazovanja o kurikularnoj reformi.
MZO očekuje od HBK stav glede vjeronauka kao školskoga predmeta što se u sklopu kurikularne reforme očekuje od stručne skupine za katolički vjeronauk.
Stav Crkve je, ako vjerujemo HBK jasan i nedvosmislen po pitanju vjeronauka, koji bi po novom nacrtu zakona kojeg predlaže HBK trebalo uvesti i u – vrtiće.
Napomenimo, tek reda radi, kako su prema čl. 2 stavka 3. Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture roditelji i punoljetni učenici koji bi željeli promijeniti odluku o pohađanju vjeronauka dužni su o tome pismeno obavijestiti školu prije početka nove školske godine. Mnogim roditeljima djece koja ne pohađaju vjeronauk najveći problem predstavlja neprimjereno zbrinjavanje njihove djece, ali i sve veća diskriminacija od strane njihovih školskih kolega.
Djeca koja ne upisuju vjeronauk nemaju organiziran program za vrijeme dok su druga djeca na satu vjeronauka, (ona vrijeme najčešće provode prepuštena sama sebi), sjede u hodniku ili šetaju dvorištem.
U posljednje vrijeme neke škole znaju ponuditi prostor školske knjižnice, pod uvjetom da je otvorena. Često se pribjegava naizgled plemenitoj ponudi pozivanja djece da prisustvuju satu vjeronauka, kako „ne bi bila sama“. No, problem o kojem se ne govori u javnosti grubo je stigmatiziranje te djece od strane njihovih vršnjaka.
Postoje nebrojeni prijavljeni slučajevi, a u nekima se djeca sustavno maltretiraju, izložena su psihičkim i fizičkim zlostavljanjima, a sami roditelji ne usuđuju se javno prijaviti zlostavljanja ili obavijestiti nadležne u školi, policiju i pravosuđe.
“Vjeronauk je tema koja je visoko politizirana. U ovom trenutku ne postoji plan revidiranja vjeronauka kao izbornog predmeta, ali ono što treba naglasiti da je škola odlučujući faktor u tome da se kao izborni predmet organizira tako da učenici koji ne idu na vjeronauk nisu zakinuti; rasporedom sati, odnosom prema učenicima i njegovanjem atmosfere tolerancije u samim školama“, navela nam je ministrica znanosti i obrazovanja još jedna od perjanica licemjerja koje vlada u našem školstvu.
Školstvu koje se voli prikazivati modernim, europskim i sekularnim, a u kojem profesori, učitelji šute u strahu za svoju egzistenciju, neki čak svjesni nasilja koje se provodi nad učenicima koji ne pohađaju vjeronauk.
Gromoglasna šutnja tako prati i niz civilizacijskih obljetnica koje se sustavno ignoriraju, dok se one vjerske guraju u prvi plan. Tim sustavnim erodiranjem školstva došli smo u situaciju u kojoj roditelji imaju pravo na izbor, a zapravo ga nemaju, znaju što im je za djecu najbolje, a izabiru najgore i stoga možemo s pravom kazati kako je vjeronauk u školi stvar iznude, ne izbora.
Vjeronauk postaje stvar manipulacije i straha kojim se stvaraju dobri i krotki vjernici, ne budući znanstvenici, kirurzi, profesori. Jadna je zemlja koja ima takvu budućnost, no još je jadniji narod koji se nema hrabrosti suočiti sa istinom.
Kada nam ta ista djeca odu zauvijek, ostat će nam satisfakcija da smo im dali prave kršćanske temelje. Nažalost, na svjetskim znanstvenim ustanovama na kojima će raditi nema križa na zidovima, kao što nema pozdrava domovini, svetih misa i časnih sestara po učionicama.
No vi možete biti mirni.
Vaša djeca sa vašim stavom nemaju aspiracija da budu znanstvenici. Upravo vi ih u začetku lišavate tih nakana. Jer zemlja je kako znamo, hvala dragom Bogu još uvijek ravna ploča.
