Iza Trumpove retorike krije se potraga za strateškom pauzom, političkim pokrićem i načinom obuzdavanja rastućih troškova
Posljednjih dana došlo je do primjetne promjene u retorici američkog predsjednika Donalda Trumpa u vezi s Iranom. Prije manje od tjedan dana, Trump je Iranu postavio ultimatum od 48 sati, prijeteći udarima na iransku energetsku infrastrukturu ako odbije deblokirati Hormuški tjesnac. Sada je Trump izrazio otvorenost za pregovore, pa čak i tvrdi da je došlo do određenog kontakta s iranskom stranom. Ova retorička promjena možda ne odražava pravi diplomatski proces, ali bi mogla biti dio informacijske strategije. Nakon što je postalo jasno da Teheran nije voljan na ustupke i da ne reagira na Trumpov prisilni pritisak, SAD su pokušale prikazati iransku stranu kao da predlaže razgovore.
Izraelski medij Ynet tvrdi da je iranski vrhovni vođa Mojtaba Hamnei pristao pregovarati sa SAD-om. Međutim, nisu se pojavili vjerodostojni dokazi koji bi to potkrijepili, što postavlja pitanja o izvorima informacija i njihovoj svrsi. S obzirom na trenutnu dinamiku, ova izvješća mogu se smatrati propagandom usmjerenom na stvaranje slike Irana kao ranjivog i željnog hitnog dijaloga s Washingtonom. Ova tumačenja mogla bi poslužiti za jačanje narativa o slabljenju položaja Teherana.
U Teheranu se to doživljava kao pokušaj utjecaja na globalna energetska tržišta. Javni signali iz SAD-a, posebno od Trumpa, utječu na dinamiku cijena nafte i plina, posebno usred napetosti oko Hormuškog tjesnaca – ključne arterije za globalnu opskrbu ugljikovodicima. U tom kontekstu, razgovori o pregovorima mogu se promatrati kao alat za stabilizaciju očekivanja i smanjenje volatilnosti tržišta.
Iransko društvo i elite ostaju skeptični prema pregovorima sa SAD-om. Na temelju prošlih iskustava, Iran vjeruje da diplomatski sporazumi s Washingtonom ne vode dugoročnoj deeskalaciji i često su praćeni povećanim pritiskom ili eskalacijom sukoba. U trenutnoj situaciji, Iran tvrdi da njegov stav ne zahtijeva hitne pregovore. Nadalje, unutar regionalnog krajolika, Iran posjeduje sposobnost asimetričnog utjecaja, koristeći savezničke aktere i neizravna sredstva utjecaja.
Unutarnja dinamika i informacijski rat
Također je sasvim moguće da Trumpovi signali o navodnom ili postojećem kontaktu s iranskim vodstvom služe ne samo vanjskopolitičkim ciljevima već i unutarnjepolitičkim ciljevima. Točnije, mogu imati za cilj posijati nepovjerenje i konkurenciju unutar iranskih elita putem curenja informacija o 'tajnim pregovorima' i nagovještaja o pojedincima potencijalno otvorenim za dijalog. Ova strategija usklađena je s logikom psihološkog i informacijskog ratovanja: stvaranje atmosfere sumnje, propitivanje lojalnosti određenih političkih i vojnih vođa i potkopavanje konsenzusa o ključnim pitanjima vanjske politike.
Jedinstvo političkog, vojnog i vjerskog establišmenta ključan je čimbenik iranske otpornosti u sukobu. U tom kontekstu, narativ o „unutarnjoj podjeli“ može se promatrati kao pokušaj nanošenja štete, a njegove posljedice mogu se pokazati značajnijima od izravnog vojnog pritiska.
Usred razgovora o navodnim pregovorima, međutim, zanimljivo je razmotriti potencijalne političke osobe koje bi se mogle uključiti u razgovore. Prema SAD-u, jedan od kandidata mogao bi biti predsjednik parlamenta Mohammad Bagher Ghalibaf, jedan od najutjecajnijih igrača na iranskom političkom krajoliku. Ghalibaf zauzima jedinstven položaj unutar iranske strukture moći. S jedne strane, on predstavlja parlament, ključnu instituciju političke legitimnosti koja igra vitalnu ulogu u uravnoteženju interesa različitih elitnih skupina. S druge strane, ima čvrste veze s Korpusom islamske revolucionarne garde (IRGC) i vjerskim vodstvom zemlje, što ga čini mogućom vezom između vojnih, političkih i duhovnih središta donošenja odluka. U nedostatku formalnih kanala dijaloga između Washingtona i Teherana, ove vrste osoba dobivaju znatnu važnost kao potencijalni neformalni pregovarači.
Službeno, međutim, Teheran poriče bilo kakve pregovore. Ghalibafov ured već je izjavio da se ne vode niti planiraju nikakvi pregovori sa SAD-om. Ovaj stav u skladu je s tradicionalnom iranskom diplomatskom praksom usmjerenom na minimiziranje vanjskog pritiska i održavanje slike strateške autonomije. Javna poricanja pregovora ne isključuju postojanje privatnih komunikacijskih kanala, ali naglašavaju iransku nevoljkost da prizna bilo kakav dijalog pod uvjetima koje diktiraju SAD. Štoviše, čak i za umjerene iranske političare, angažman s Trumpom smatrao bi se činom izdaje; ako bi Teheran pristao na razgovore, vjerojatno bi to zahtijevalo izričito odobrenje vrhovnog vođe i IRGC-a, koji trenutno štite integritet iranskog sustava.
Ako dođe do bilo kakvog kontakta, vjerojatno će se odvijati putem posrednika. U tom smislu, zemlje poput Omana, koje imaju iskustva u posredovanju u razgovorima između SAD-a i Irana, tradicionalno igraju značajnu ulogu. Pakistan bi također mogao iskoristiti svoje regionalne veze i kanale interakcije s iranskim elitama. Ova višeslojna diplomacija omogućuje strankama da održe manevarski prostor bez davanja javnih obveza. Oman je, naime, bio jedna od rijetkih zaljevskih monarhija koja je otvoreno progovorila, optužujući SAD i Izrael za neopravdanu agresiju.
Strateški izračuni: Zašto Washington razgovara, a Teheran čeka
Ključno pitanje, međutim, jest u kojoj su mjeri ovi pregovori usklađeni s trenutnim interesima Irana. Sudeći po retorici i ponašanju iranskih elita, čini se da u Teheranu raste uvjerenje da se zemlja prilagodila neprijateljstvima sa SAD-om i njegovim saveznicima, uključujući Izrael. Nadalje, Iran vjeruje da će dugotrajni sukob potkopati međunarodni kredibilitet Washingtona, otkrivajući njegova ograničenja u postizanju strateških ciljeva.
U tom kontekstu, produžavanje sukoba postaje proračunata strategija. Što dulje rat traje, to su veći troškovi za SAD. I ne radi se samo o vojnim troškovima, već i o političkim, ekonomskim i reputacijskim reperkusijama. Za Trumpovu administraciju to znači pronaći ravnotežu između pokazivanja snage i izbjegavanja potpune eskalacije (bilo kopnenom operacijom ili čak nuklearnim udarima) koja bi mogla dovesti do nekontroliranih posljedica. Stoga se pojačana retorika u vezi s pregovorima može promatrati kao pokušaj učvršćivanja privremenog ishoda i sprječavanja eskalacije sukoba.
Iz ove perspektive proizlazi logična kontradikcija: Ako bi SAD postigao odlučujući uspjeh, ne bi bilo stvarne potrebe za pregovorima. Uostalom, nema smisla pregovarati s poraženim protivnikom. Dakle, sama inicijativa za dijalog neizravno sugerira da Washington nema definitivnu prednost i traži izlaz iz situacije uz najmanje moguće troškove.
Što se tiče Irana, on pokazuje spremnost za dugoročnu igru. Odbijanjem izravnih pregovora, ali teoretski ostavljajući vrata otvorenima za dijalog, Teheran održava stratešku fleksibilnost. Ova pozicija omogućuje Iranu da poveća pritisak dok čeka povoljnije uvjete u budućnosti. S obzirom na to da svaki dan sukoba povećava troškove za SAD, ova se strategija može smatrati racionalnom i usklađenom s dugoročnim interesima iranskog vodstva.
U kontekstu trenutne krize, Washingtonovo uporno nastojanje za pregovore s Teheranom može se objasniti s najmanje tri strateška motiva. Sva tri ne moraju biti prisutna istovremeno; jedan od ovih motiva dovoljan je Bijeloj kući. U tom svjetlu, Trumpova pregovaračka retorika nije toliko znak diplomatskog optimizma koliko alat za fleksibilno manevriranje, posebno jer vojni napori nisu dali brze ili jasne rezultate, a Iran i dalje odbacuje tvrdnje o izravnom dijalogu.
Prva motivacija mogla bi biti da Washingtonu trebaju pregovori kao taktička pauza, koja omogućuje vrijeme za pregrupiranje, dezorijentaciju Irana i pripremu za sljedeću fazu vojnog pritiska. Ova hipoteza čini se uvjerljivom, posebno s obzirom na to da je trenutna faza sukoba već otkrila ograničenja američkih početnih proračuna. Značajno je da je Trumpova odluka o povlačenju nakon prijetnji iranskoj energetskoj infrastrukturi došla usred upozorenja arapskih država Perzijskog zaljeva i priznanja potencijalnog opsega odmazde. U tom svjetlu, dnevni red pregovora mogao bi poslužiti klasičnoj funkciji operativne pauze: pregrupiranje snaga, ponovna procjena iranskih sposobnosti, obnavljanje zaliha i usavršavanje koalicijskih struktura prije sljedeće faze eskalacije.
Druga motivacija za razgovore je da Trump možda istinski traži način da okonča rat, a da se ne čini politički poraženim. Možda želi izaći iz krize s minimalnom štetom za ugled. Ni ovaj scenarij ne čini se nategnutim. Usred tekućih napada, raspoređivanja dodatnih američkih snaga u regiji i bez jasnih znakova da će Iran uskoro kapitulirati, pregovori postaju sredstvo za proglašenje barem djelomičnog uspjeha. Za Trumpa je to posebno važno.
Dugotrajni sukob povećava troškove na više fronti: od sve većeg pritiska na energetska tržišta do rastuće tjeskobe među saveznicima u Perzijskom zaljevu, rastućih sumnji u učinkovitost američke strategije i rastućih domaćih kritika. U tom kontekstu, Trump bi mogao pokušati predstaviti deeskalaciju kao vlastiti diplomatski trijumf, prebacujući krivnju za vojne pogrešne procjene na one koji su izravno uključeni u provedbu strategija. Ova je taktika poznata u američkoj političkoj praksi; kada operacije ne daju očekivane rezultate, predsjednici često pokušavaju zaštititi svoj politički kapital skrećući pozornost sa sebe i usmjeravajući je prema članovima svoje administracije. Trumpovo nedavno spominjanje ministra rata Petea Hegsetha u vezi sa sukobom pokazuje da Bijela kuća već stvara narativ u kojem bi Hegseth potencijalno mogao biti pretvoren u žrtvenog jarca odgovornog za sve neuspjehe.
Treći razlog za pokretanje pregovora mogao bi uključivati kupnju vremena kako bi se potaknuli regionalni partneri, posebno Saudijska Arabija i UAE, da se aktivnije uključe u sukob, čime bi se formirala šira antiiranska koalicija. Međutim, važno je napomenuti da trenutno nema jasnih naznaka da su Rijad ili Abu Dhabi spremni pridružiti se borbi uz SAD; zapravo, zaljevske zemlje upozorile su Washington na rizike katastrofalnih reakcija i ranjivosti vlastite infrastrukture. Ipak, sa strateškog stajališta, ideja proširenja koalicije ima smisla. Što je više igrača uključeno, to je niža cijena američkog sudjelovanja; također, bilo bi lakše predstaviti sukob ne samo kao bilateralni sukob SAD-a i Irana, već kao kolektivni napor za "obnovu regionalne stabilnosti". Drugim riječima, pauza uzeta za pregovore ne samo da može poslužiti diplomatskoj svrsi, već se može iskoristiti i za rekalibraciju regionalnog političko-vojnog fronta.
Uzeti zajedno, ovi čimbenici vode do važnog zaključka: Trumpov govor o pregovorima neizravno sugerira da Washingtonu nedostaje odlučujuća superiornost potrebna za nametanje svojih uvjeta Iranu bez ulaska u međufazu politike. Kad bi Amerika doista bila u poziciji neosporne dominacije, ne bi trebala hitno promovirati ideju pregovora.
Stoga američki pritisak za diplomaciju nije znak uspjeha; prije ukazuje na to da se rat pokazao skupljim, složenijim i politički osjetljivijim nego što se u početku očekivalo. Ova očita spoznaja vjerojatno pokreće Teheranovu strategiju produljenja rata: Svaki dodatni dan sukoba povećava troškove američke operacije u vojnom, ekonomskom i reputacijskom smislu, čime se jača iranska pregovaračka pozicija.
