„Možeš da laješ, možeš da režiš
Možeš da ostaneš, a možeš i da bežiš
Bez duše si niko bez duše si ništa
Kupuješ, prodaješ, oduzimaš i dodaješ“
Nebojša Antonijević, Zoran Cane Kostić
Adapter je ključno političko pomagalo u Hrvatskoj. Sitnica naizgled, no bez njega ništa ne funkcionira. Tko se ne prilagodi „naponu“ vlasti, brzo ostaje bez snage i položaja, bez budućnosti. Kod nas se političari ne mijenjaju toliko po osobnom uvjerenju, ideološkom imaginariju ili vrijednostima, već po „priključku“. Zastupnica, ne jedna, uđe u Sabor preko SDP-ove liste, potom kao nezavisna podupre HDZ, na kraju i formalno uđe u HDZ. Zastupnik, opet ne jedan, biračima obećava kako neće s HDZ-om pa ipak prvom prigodom postaje ruka HDZ-ove većine. Jedna stranka, nakon godina političkog oslanjanja na lijevu opoziciju, odjednom otkrije „programsku i svjetonazorsku bliskost“ s onima protiv kojih je, barem nominalno, stajala godinama. I tako je vladajuća većina sa 77 došla do 78 pa 79 ruku. Sve uredno, pristojno, gotovo birokratski. Kao da se ne radi o političkom transferu, već o nekom posve samorazumljivom tehničkom pitanju.
Problem, jasno, nije u tome što je HDZ skupio još pokoju ruku. Ne, radi se o računovodstvu moći. U Hrvatskoj se godinama normalizira politički model u kojem se prebjeg, pozicijski oportunizam i ideološka kapitulacija prevode u jezik stabilnosti, odgovornosti, projekata i suradnje. I sama riječ „žeton“ koju smo za te političke prelivode osmislili, pomalo je nepoštena. Prebanalna za nešto tako ozbiljno. Žeton zvuči poput sitnog političkog nestašluka. A nije. Jer nije devijacija, nije parlamentarni karneval. Već ozbiljna metoda perpetuiranja loše vlasti. Nije riječ o „kvaru demokracije“, već o jednom od njezinih domaćih pogonskih mehanizama.
Na meti su nam u društvu često samo oni koji prelaze. No jednako, ili i više, odgovorni su i oni „veliki“ stranački vođe koji takve ljude guraju, promoviraju, postavljaju na liste, a poslije se prave zatečeni. Budimo jasni, onaj koji nije kadar procijeniti vlastite ljude, njihov karakter, taštinu, oportunizam, političku jeftinoću, kako bi takav znao voditi državu? Onaj tko ne vidi tko mu za stolom sjedi, kako će razumjeti što se događa u društvu? Ako ne zna razlikovati čovjeka s političkom vjerodostojnošću od političkog fušera, karijernog tezgaroša, bi li i mogao razlikovati javni interes od privatne koristi? To pitanje udara i na SDP i NA centrističke eksperimente, sve opozicijske „tvornice“ improvizacije koje redovito drže lekcije o društvu, a ne uspijevaju kadrovski urediti ni vlastito dvorište.
Pitanje i nije tko je sljedeći žeton. Problem nisu pojedinci ili stranke, Zurovec ili Boška Ban, HSS i HDZ. Problem je dublji i mnogo ružniji
Tu se otvara i neugodnije pitanje. Kad su ti konvertiti bili ono što jesu? Prije prelaska? Ili poslije? Jesu li naknadno izdali uvjerenja ili su im uvjerenja od početka bila samo privremena ambalaža osobne ambicije? Tu je odgovor često ružniji od pitanja. Mnogi od njih nisu se promijenili. Samo su se razotkrili. Prelazak nije bio preobrazba već trenutak iskrenosti. Nisu postali drukčiji ljudi. Samo su prestali glumiti.
No ni to nije dovoljno duboko. Jer problem nije samo u pojedincima. Problem je strukturni. Tko danas uopće ulazi u politiku? I po kojim kriterijima? Ne ulaze najbolji nego najprilagodljiviji. Ne ulaze ljudi s profesionalnom autonomijom, znanjem, radnim i životnim iskustvom, jasnim uvjerenjima ili stvaralačkom snagom. Već oni kojima je politika jedina ozbiljna karijera. I ubrzani tečaj društvenog uspona. Ljudi slabih sposobnosti, još skromnijih biografija. No velikih ambicija. Čast iznimkama, ali prevelik dio političke klase danas čine upravo oni koji izvan politike ne bi ostvarili status, utjecaj ni komociju na koju su navikli. Zato im je politika važnija od ideje, funkcija važnija od sadržaja. A adaptacija važnija od stava.
U tom je svijetu ideologija smetnja, dosljednost trošak, karakter politički hendikep. Stranke tu ne kadroviraju već „skupljaju“. Sve može. Daj što daš. „Treba nam ime“, „treba nam broj“. Tako nastaju organizacije bez idejne i ljudske selekcije, bez unutarnjih kriterija, osjećaja mjere. A kad selekcije nema, pobjeđuje trgovačka logika. I mandat postaje roba. Lojalnost tek sporazum na određeno vrijeme. Program potrošna ambalaža. Tu politika prestaje biti sukob ideja i pretvara se u tržište osobnih interesa.
Pojam „žeton“ infantilan je i opasan. Jer banalizira problem. Zvuči kao dosjetka za TV emisiju, naslov za portal, a stvarno skriva ozbiljan ustavno-politički problem. Zastupnički mandat formalno jest slobodan, no politički nipošto nije prazan. Nitko ne ulazi u parlament kao privatna osoba. S promjenjivom savješću. Ulazi se kao nositelj nekog političkog obećanja, smjera. Kad mandat dobiven na anti-HDZ platformi završi kao pomoćni kotač HDZ-ove vlasti, tad nije riječ o apstraktnoj slobodi zastupnika. Već o konkretnom razvlaštenju birača. Tu više ne govorimo o savjesti, nego o prevođenju tuđeg glasa u tuđu korist.
Nije ni drugdje moralno čišće, no poučno jest. U Kanadi su recentni prelasci oporbenih zastupnika liberalima, pomogli premijeru da dođe do većine. No to nije bio parlamentarni „folklor“, već ozbiljan politički događaj, simptom raspada opozicije. U Slovačkoj je Fico većinu održavao političkim dogovorima i pridobivanjem zastupnika, pokazao je da se vlast ne formira samo na izborima već i poslije njih, a da je lojalnost „na raspolaganju“. Talijanska politička prošlost kreirala je pojam „transformismo“, promjene kojima protivnici postaju prilagodljivi dodaci sustavu. U Indiji je uveden i poseban zakon protiv promjene političkih strana kako bi se ograničila trgovina mandatima radi koristi i položaja. (Jasno, time je otvoren drugi problem, onaj prevelike moći stranačkog vrha nad zastupnicima.) Pouka je jasna, u ozbiljnim demokracijama „prebjezi“ su skandalozni. U oštećenim demokracijama, poput naše, to je tehnika vlasti. Cinično, postaju temelj stabilnosti.
Kod nas se politička izdaja ne osuđuje. Prevede se u pristojan administrativni govor. Nema spomena „prodaje“ mandata, trgovine utjecajem, stjecanja osobnih koristi i pogodnosti. Spominju se odgovornost, projekti, suradnja, funkcionalnost, interes građana. Upravo je stoga epizoda sa Zurovcem važna, gotovo školski pokazuje kako javni resursi i lokalni razvoj postaju valuta parlamentarne lojalnosti. To ne mora biti korupcija kaznenopravno. No politička korupcija jest. Stabilnost je, u takvim situacijama, samo pristojnija riječ za trgovinu.
Problem, jasno, nije samo u HDZ-u. Opozicija prečesto djeluje kao „privremeni smještaj“ za buduće partnere vlasti. To je možda najgora dijagnoza današnjeg trenutka. Opozicija se ne ponaša kao alternativa, već kao rezervoar kadrova, ruku i alibija za one koji vladaju. Plenkovićev uspjeh nije samo u tome što skuplja većinu, već više u tome što je nametnuo dojam kako je prirodno završiti pod njegovim okriljem. HDZ se čini gravitacijskim središtem hrvatske politike, „stranka hrvatskog mentaliteta“. Sve ostalo, svi ostali, tek su prolazna pojava. Korupcijom, trgovinom, klijentelizmom HDZ je kolonizirao politički prostor.
Takvu politiku dominacije nužno hrane sponzori, interesne mreže, klijentelistički kanali, cijela ekonomija vraćanja usluga. Kampanje se ne financiraju dobrim idejama. Usluge se ne pružaju bez očekivanja povrata. Mjesta na listama ne dijele se bez računice. A birače se zavodi praznim riječima o odgovornosti, reformama, novoj politici, državničkoj ozbiljnosti. Tako krivnja i nije samo na onima koji prelaze. Ni samo na onima koji ih kupuju. Krivnja je na čitavoj političkoj kulturi koja je pristala da se javni život pretvori u naplatu usluga moćnima. A kad politika postane tržište lojalnosti, tad demokracija brzo postane samo kulisa.
Mediji, civilno društvo, sindikati, škole, sveučilišta, svi preostali oblici javne autonomije koji još mogu razotkrivati laž, ismijavati prijevaru i podsjećati kako politički mandat nije privatna stvar, važniji su no ikad. Kad stranke ne filtriraju ljude, netko drugi mora filtrirati laži. Kad više nema unutarnje selekcije, društvo mora pokušati nadomjestiti ono što je politika sama odbacila.
Na kraju, pitanje i nije tko je sljedeći žeton. To je dosadilo. Već postoji li u Hrvatskoj ijedna ozbiljna politička organizacija koja zna odabrati ljude, prepoznati karakter, postaviti granice oportunizmu i uvjeriti birače kako mandat nije roba. Jer ako ne postoji, tad problem nisu pojedinci ili stranke, Zurovec ili Ban, HSS i HDZ. Problem je dublji i mnogo ružniji. Politiku smo pretvorili u adapter za spajanje ambicije i moći, a demokraciju u sustav pristojno upakirane političke trgovine.
