Jačanje tržišne usmjerenosti javnozdravstvenog sustava, vidljivo iz Prijedloga Zakona o zdravstvenoj zaštiti o kojem se trenutno vodi rasprava u Saboru, sastavni je dio zdravstvenih politika međunarodnih trgovinskih ugovora te politika Europske unije. O degradaciji štamparovskog socijalnog modela javnozdravstvenog sustava i sve većoj nedostupnosti temeljne zdravstvene skrbi velikom dijelu stanovništva, ulozi privatnog sektora u sistemskom onemogućivanju ulaganja u opremljenost javnih bolnica, opasnostima koje nam donose CETA i GATS, te suodnosu zdravstvenih politika i radnog zakonodavstva razgovarale smo sa Snježanom Ivčić, članicom BRID-ove istraživačke grupe za zdravstvo.
Majke kod dojenja. Soba za dojenčad, Zavod za socijalno-higijensku zaštitu u Ljubljani. Izvor: Andrija Štampar, uz saradnju jugoslovenskih socijalnih lekara, Socijalna medicina, prvi deo (Zagreb: Institut za socijalnu medicinu u Zagrebu, 1925), 85.
Kada je započela privatizacija zdravstvenog sustava u Hrvatskoj i kako se taj proces dalje razvijao?
Uobičajeno je mišljenje da je privatizacija zdravstvenog sustava započela tek 1990-ih, a u medijima se često spominje kako proces nije dovršen, ili da ga tek treba započeti. Međutim, pritom se zaboravlja da privatizacija javnozdravstvenog sustava ima svoj začetak i prije raspada Jugoslavije: prve se tendencije na poticaj Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda javljaju već početkom 1980-ih, i to ne samo u Hrvatskoj, već i u ostalim zapadnoeuropskim i istočnoeuropskim zemljama. Primjerice, Svjetska banka 1989. godine putem preporuka poziva na komercijalizaciju zdravstvenih sustava istočnoeuropskih zemalja – uvođenje dopunskog, dodatnog ili privatnog zdravstvenog osiguranja (koje bi zamijenilo postojeće, temeljeno na općem plaćanju poreza), te privatnog plaćanja ili djelomičnog sudjelovanja u financiranju zdravstvene zaštite.
U Hrvatskoj se početkom 1980-ih objavljuju prvi radovi koji o javnozdravstvenom sustavu progovaraju iz tržišne perspektive. Primjerice, Ekonomski institut iz Zagreba 1982. godine izdaje publikaciju u kojoj podržava privatizacijske tendencije unutar sustava javnog zdravstva, Slaven Letica objavljuje knjigu Kriza i zdravstvo 1984. godine, a Antun Budak i Slobodan Lang rad
U raspravu o zdravstvu uvodi se ekonomska terminologija, a nestaje pojam „zdravstvena skrb i zaštita“, puno širi i obuhvatniji termin od „zdravstvene usluge“, koja kao termin podliježe tržišnoj logici, omogućavajući uvođenje limitirajućih pojmova poput „nadstandarda“ i „košarice zdravlja“
„Zdravstvena zaštita i njeno financiranje u SR Hrvatskoj“ 1986. godine[1]. Također, u raspravu o zdravstvu uvodi se ekonomska terminologija i u upotrebu ulaze riječi poput „reforma“, „rezovi“, „potrošnja“, „korisnici“ itsl., a nestaje pojam „zdravstvena skrb i zaštita“, puno širi i obuhvatniji termin od „zdravstvene usluge“. Korištenjem termina „usluga“, koji podliježe tržišnoj logici, omogućava se uvođenje limitirajućih pojmova poput „nadstandarda“ i „košarice zdravlja“. Na taj se način, iako nije moguće pretpostaviti koja razina skrbi će nam biti potrebna u slučaju bolesti, unaprijed definira dostupna razina zdravstvene zaštite, koja je često daleko od stvarnih potreba pacijenata/ica.
Početkom rata 1991. godine, privatizacijski procesi privremeno se formalno zaustavljaju, no već 1993. godine donose se zakoni koji omogućavaju implementaciju nekih privatizacijskih modela, poput uvođenja dopunskog osiguranja i koncesija u sustav primarne zdravstvene zaštite. Formalno zaustavljanje privatizacijskih procesa uzrokovano ratom kasnije će se u analizama stanja zdravstvenog sustava Svjetske banke prikazati kao pozitivno, osobito u usporedbi s rezultatima u zemljama poput Češke i Slovačke, gdje je privatizacija provedena naglo. Međutim, unatoč postupnom provođenju privatizacije, konačni je rezultat bila degradacija štamparovskog sustava, dominantnog javnozdravstvenog modela na području Jugoslavije, koji je bio utemeljen na solidarnosti i dostupnosti zdravstvene zaštite svima.
Na koji se način tržišna usmjerenost zdravstvenog sustava, u kojoj se pacijenti/ice sve više označavaju kao potrošači/ice i korisnici/ice usluga, odražava na zdravlje stanovništva?
Zdravstveni sustav nije svodiv na ekonomski aspekt i tržišnu logiku. Kada je Andrija Štampar 1920-ih godina postavljao temelje javnozdravstvenih službi u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (odnosno Kraljevini Jugoslaviji od 1929. godine), zdravstvo je promišljao kao važno, cjelovito društveno pitanje: puno pažnje posvećivalo se razvijanju integrativne medicine, gdje dijelove sustava nije bilo moguće separirati i prepustiti tržištu. U štamparovskom je sustavu postojala jasna svijest da odnos pacijenta/ice i liječnika/ice ne smije biti financijski utemeljen, kako bi se zdravstvena skrb omogućila i onima koji je nisu u mogućnosti platiti. Važno je napomenuti i da je veliki naglasak stavljen na preventivne aktivnosti, koje su danas uvelike zanemarene, provode se fragmentarno i često prepuštaju udrugama, koje se nemaju kapaciteta sistemski baviti ovom problematikom.
Sustav javnog zdravstva naprosto ne funkcionira prema tržišnim principima: prioritiziranjem financijskih elemenata narušava se čitava dinamika zdravstvene skrbi. Pitanje zdravlja pitanje je potrebe – ljudi nisu bolesni zato što žele biti bolesni, niti mogu znati kada će ih bolest zadesiti. Također, osobe oboljele od iste bolesti neće se liječiti na jednak način jer naše zdravstveno stanje ovisi o nizu faktora (genetski, okolišni, radni uvjeti, uvjeti stanovanja, itd.). Nekome će za oporavak biti dostatni lijekovi, a nekome će biti neophodno bolničko liječenje. Osim toga, liječnici/ice su uvijek u poziciji moći s obzirom na pacijente/ice jer posjeduju relevantne informacije o njihovom zdravstvenom stanju i propisuju im metodu liječenja.
Udruga privatnih poliklinika se 2016. godine pobunila zbog nabave deficitarnih dijagnostičkih uređaja za institucije javnog zdravstva, smatrajući da se radi o suvišnom i nepromišljenom trošku. Koje su posljedice ovakvog odnosa prema razvoju javnozdravstvene skrbi na njenu kvalitetu i dostupnost? Kako je navedeno povezano s međunarodnim trgovinskim ugovorima, GATS-om i CETA-om?
U Hrvatskoj troškove dijagnostičkih usluga podmiruje Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje – ako te usluge koristite u javnoj bolnici, sredstva će biti uplaćena državnim, županijskim ili gradskim zdravstvenim ustanovama. Međutim, kada bolnica u javnom vlasništvu nije u mogućnosti pružiti određenu uslugu, pacijent/ica (kao i javni novac) usmjerit će se prema privatnom pružatelju zdravstvene skrbi. Privatnim poliklinikama nije u interesu da država ulaže u obnavljanje javne dijagnostičke infrastrukture jer na taj način ostaju bez važnog dijela prihoda. Radi se o jednostavnoj ekonomskoj računici – budući da ne postoji dovoljno pojedinaca koji mogu platiti privatnu zdravstvenu skrb, privatne poliklinike u najvećoj mjeri žive od javnog novca.
U takvom sustavu važnu ulogu igraju i međunarodni trgovinski ugovori: nakon što je 2013. godine ušla u Europsku uniju, europske uredbe i direktive u Hrvatskoj imaju veću nadležnost od lokalne legislative. Naime, kao članica Europske unije, obvezni smo primjenjivati uredbe i odluke Europskog suda, dok raspravu o legislativnoj prilagodbi možemo pokrenuti samo po pitanju direktiva i nižih preporuka. Iako zdravstvena politika formalno nije u direktnoj nadležnosti EU-a, ograničena je četirima slobodama kretanja – ljudi, kapitala, dobara i usluga – koje se štite Lisabonskim ugovorom, kao temeljnim ugovorom Europske unije. Europski sud spomenute slobode tumači kao sastavni dio zdravstvenog sustava: kretanje ljudi kao kretanje pacijenata/ica i medicinskog osoblja, kretanje kapitala kao naplaćivanje medicinskih usluga, kretanje dobara kao prodaju i kupovinu lijekova te ostalih farmaceutskih i medicinskih uređaja, i kretanje usluga kao ponude privatnih zdravstvenih ustanova i osiguravajućih kuća.
Kada bolnica u javnom vlasništvu nije u mogućnosti pružiti određenu uslugu, pacijent/ica (kao i javni novac) usmjerit će se prema privatnom pružatelju zdravstvene skrbi, kojem nije u interesu da država ulaže u obnavljanje javne dijagnostičke infrastrukture jer na taj način ostaje bez važnog dijela prihoda
Dakle, iako se države mogu opredijeliti za progresivne javne politike, EU u konačnici uvelike definira kako će funkcionirati zdravstveni, mirovinski ili, primjerice, socijalni sustav. Situacija je takva od samog osnivanja EU-a kao ekonomske zajednice i definira se već u Pariškom (1951) i Rimskom ugovoru (1957).
GATS (General Agreement on Trade in Services) i CETA (Comprehensive Economic and Trade Agreement) promoviraju tržišne politike na globalnoj razini te na taj način puno širim obimom ulaze u sve javne sustave, ne samo zdravstvo. Države koje potpišu GATS mogu napraviti listu usluga i djelatnosti koje će podrediti tržišnim politikama, te u kojima država neće smjeti financijski intervenirati, primjerice, nabavom opreme, jer se to smatra nelojalnom konkurencijom privatnom sektoru. S CETA-om je drugačije, jer se definira negativna lista, što znači da nabrajanje usluga koje želite zaštititi sprečava da u budućnosti zaštitite neke druge novonastale ili postojeće javne usluge i dobra. Velik je problem što se u Hrvatskoj uopće nije povela javna rasprava prije potpisivanja CETA-e. Takvi ugovori imaju svoje zasebne sudske mehanizme koji nisu u nadležnosti nacionalnih, nego međunarodnih sudova, što dovodi do velikih komplikacija pri pokušajima njihova raskidanja. Naravno, čitavo je europsko, pa tako i hrvatsko zdravstvo, i bez CETA-e pod velikim utjecajem tržišnih politika, upravo zbog ranije spomenutih zaobilaznih načina kojima EU regulira zdravstvo.
Duhanska industrija često koristi ove mehanizme. Primjerice, države koje su na kutije cigareta stavile oznake o štetnosti pušenja po zdravlje, iako to nije bilo regulirano međunarodnim ugovorima (CETA), podložne su penalizaciji, odnosno plaćanju odštete duhanskim kompanijama. Također, kada je Slovačka željela renacionalizirati zdravstveno osiguranje, nakon što se njegova privatizacija pokazala lošim potezom – prvotna je sudska odluka bila da mora platiti nekih 22 milijarde eura odštete privatnoj osiguravajućoj kući Achmea, bez obzira na to što ista nije pružala kvalitetnu uslugu. Slučaj je trajao više od 10 godina, da bi 2018. godine Europski sud pravde ipak stao na stranu slovačke vlade i osporio ovaj ugovor. Mnogo je primjera u kojima javne usluge stradavaju jer nisu bile unaprijed navedene, iako su zasad karakterističniji za Sjevernu Ameriku i ostatak svijeta, negoli za Europu.
Primarna zdravstvena zaštita do sada je najviše bila pod privatizacijskim udarima. Na koji se način uvođenje sustava koncesija odrazilo na dostupnost primarne zdravstvene zaštite u ruralnim područjima, odnosno, među deprivilegiranim članovima/icama društva? Kako ovakve promjene u sustavu zdravstvene zaštite utječu na specifične kategorije stanovništva, primjerice, žene?
Privatizacija primarne zdravstvene zaštite, kao što sam već spomenula, postepeno se provodi još od 1990-ih, konkretno od 1993. godine, kada je donesen novi Zakon o zdravstvenoj zaštiti. Trenutno je koncesionirano 70% domova zdravlja, dok je samo 30% ostalo u javnom vlasništvu. U većim gradovima, gdje pacijenti/ice ponekad nisu niti upoznati/e s time da li su prijavljeni kod koncesionara ili kod liječnika/ice zaposlenog/e u domu zdravlja, degradacija sustava primarne zdravstvene zaštite manje je primjetna – razliku vjerojatno primjećuju zaposleni u domovima zdravlja, osobito medicinske sestre, koje su prisiljene prilagoditi se uvjetima koncesijskog rada. Međutim, u slabije naseljenim područjima ili manjim gradovima, nepostojanje stalno dostupne primarne zdravstvene zaštite itekako predstavlja problem. Naime, koncesionari nemaju obavezu dvadesetčetverosatnog dežurstva. I dok je, primjerice, u Zagrebu uvijek moguće pronaći dežurnog liječnika, u manjim mjestima, ako vaš liječnik nije dežuran ili nije osigurao dežurstvo, to nije slučaj. Nedavno provedeno istraživanje o zdravstvenoj zaštiti u gradu Zagrebu pokazalo je da su njegovi stanovnici/ice zdraviji, ali ne zbog toga što žive zdravije, nego zato što im je zdravstvena skrb (još uvijek) dostupnija nego u drugim dijelovima Hrvatske.
Ipak, oblici primarne zdravstvene zaštite i u velikim gradovima s razvijenom infrastrukturom postaju sve nedostupniji sve većem broju ljudi. Primjerice, prema podacima dostupnima na stranicama HZZO-a, 2015. godine zabilježen je manjak od 9 ginekoloških ordinacija na području Grada Zagreba, pri čemu opterećenje po pojedinoj ordinaciji prema propisima iznosi 6000 žena. Zbog nedostatnih ulaganja u mrežu javnih ginekoloških ordinacija, žene su nužno usmjerene na sve veći broj privatnih ambulanti izvan domova zdravlja. U njima su materijalni uvjeti za rad bolji, no velikom je broju žena privatna skrb o vlastitom reproduktivnom i spolnom zdravlju financijski nedostupna. Sličan proces odvijao se i u sektoru stomatologije, gdje zdravstveno osiguranje trenutno pokriva samo osnovne usluge, dok je sve ostale potrebno nadoplatiti. Uvriježeno je mišljenje da je mreža privatnih liječničkih praksi efikasnija i bolja, no pritom se zanemaruje razlog zašto je situacija u javnom sustavu sve lošija – manjak ulaganja financijskih sredstava u kadrove, opremu i općenito bolju organizaciju.
Bavili ste se historizacijom zaštite zdravlja na radnome mjestu. Kako se na ovim prostorima mijenjao odnos zdravlja i rada, te u kakvom su odnosu zdravstvene politike i radno zakonodavstvo? Na koji je način uspostava dvaju zavoda za zaštitu na radu 2014. godine doprinijela dodatnoj fragmentaciji i disperziji odgovornosti u ovom sektoru?
O povezanosti radnog zakonodavstva i zdravlja radništva Andrija Štampar pisao je još 1919. godine, u tekstu „O zdravstvenoj politici“[2]. Dakle, radi se o temi koja je na ovim područjima prisutna od samih početaka izgradnje javnozdravstvene zaštite. Štampar je već tada uočio negativni utjecaj kapitalističke ekonomije na ljudsko zdravlje, navodeći kako se „cijelo narodno gospodarstvo vodi i obogaćuje na račun narodnog zdravlja tako da nam se opći zdravstveni budžet stalno guši u deficitu.“ Kada se nakon Prvog svjetskog rata u Jugoslaviji i Europi počinje razvijati sustav javnozdravstvene skrbi, prvo se osnivaju radničke zadruge koje pružaju određenu razinu sigurnosti radnicima/cama i njihovim obiteljima u slučaju povrede na radu, a tek s vremenom sustav evoluira do infrastrukturne i društvene razine kakva je postojala do kraja 1980-ih godina.
Postojanje zavodâ koji bilježe učestalost profesionalnih povreda ne znači ništa bez zakonske regulative za prevenciju i zaštitu radnika u slučaju povrede na radu, odnosno mehanizama koji omogućavaju nastavak života radnika podleglih profesionalnoj povredi
Javnozdravstveni sustav koji se gradio nakon Drugog svjetskog rata u svakom je segmentu bio usmjeren na zdravlje radništva i stanovništva općenito. Primjerice, nekada su u sklopu velikih poduzeća djelovali domovi zdravlja, a sistematski pregledi, koji omogućavaju kontinuirano praćenje općeg zdravstvenog stanja pojedinca/inke, bili su obavezni za sve radnike/ice. Danas ovaj tip zdravstvene zaštite više nije dostupan većini ljudi, osim ako su zaposleni/e u državnoj ili javnoj instituciji, jer su privatni poslodavci rijetko zainteresirani na ovaj način skrbiti o svojim radnicima/icama.
Trenutno postoje dva zavoda, Zavod za unapređenje zaštite na radu i Hrvatski zavod za zaštitu zdravlja i sigurnost na radu. Prvi se više bavi zaštitom radnika na radu, a drugi ozljedama i profesionalnim bolestima, no njihovom uspostavom nije došlo do promjene trenda kontinuiranog srozavanja zaštite radništva. Postojanje zavodâ koji bilježe učestalost profesionalnih povreda ne znači ništa ako ne postoji zakonska regulativa koja omogućava prevenciju i zaštitu radnika u slučaju povrede na radu, odnosno mehanizmi koji omogućavaju nastavak života onih koji su podlegli profesionalnoj povredi.
Kriteriju rentabilnosti i profitne održivosti sve su više podvrgnute i državne apoteke. Kakve su implikacije trgovinskih ugovora poput GATS-a i CETA-e na farmaceutsku industriju i javnu nabavu te dostupnost lijekova?
Međunarodni ugovori imaju velik utjecaj na farmaceutsku opskrbu, ali treba imati u vidu da iste politike i reforme promiču i MMF te Svjetska banka. Primjerice, tursko zdravstvo privatizirano je temeljem preporuka Svjetske banke, a iste preporuke upućuju se i Hrvatskoj. Dakle, situacija bi se razvijala u istom smjeru i bez međunarodnih ugovora, koji podržavaju sve veću privatizaciju javnog zdravstvenog sustava. Farmaceutskoj industriji, kao i svakoj drugoj industriji, cilj je ostvariti profit, u ovom slučaju prilikom ulaganja u proizvodnju i razvoj lijekova.
Kada govorimo o CETA-i, osobito je problematična činjenica da farmaceutska industrija zaposlenim istraživačima/icama putem klauzula ugrađenih u radne ugovore nameće besplatan intelektualni rad, tj. odricanje od prava na patente za otkrića na kojima zarađuje. S druge strane, iako država na različite načine potpomaže istraživanja privatnih farmaceutskih kompanija, primjerice kroz porezne olakšice, pacijenti/ice nemaju nikakvu korist od takvih napredaka u području zdravstvene skrbi ako im određeni lijek nije dostupan, što nije ujednačeno, nego ovisi o zdravstvenoj politici i sustavu pojedine države. Primjerice, neke su bolesti postale izlječive, no zbog visokih cijena komercijalnih lijekova (koje si sve države ne mogu priuštiti staviti na listu javno financiranih lijekova) i dalje svakodnevno ugrožavaju živote velikog broja ljudi. Naime, što znače napredne tehnologije, suvremeni laseri i lijekovi, ako ih država ne učini dostupnima u sklopu javnog zdravstvenog sustava?
Privatizacija segmenata javnog zdravstva ide ukorak s fleksibilizacijom radnih mjesta i outsourcingom. Koje opasnosti proizlaze iz ovih procesa u zdravstvenom sektoru s obzirom na kvalitetu zdravstvene skrbi?
Outsourcing u javnom sektoru, odnosno izdvajanje tzv. pomoćnih djelatnosti, poput pripreme hrane i pića, čišćenja, pranja i peglanja, te njihovo prepuštanje privatnim firmama, odvija se pod krinkom „racionalizacije troškova“. Osim što ovaj prekarni tip zaposlenja pridonosi smanjenju radničkih prava i fragmentira sindikalno organiziranje u zdravstvenom sustavu, uvođenje outsourcinga u zdravstvo posebno je problematično i zbog čvrste povezanosti tzv. temeljnih i pomoćnih djelatnosti.
Primjerice, čišćenje kirurške sale ili pranje materijala s infektivnog odjela zahtijeva specifična znanja i sredstva, a u slučaju neadekvatno obavljenog posla, ugrožava se zdravlje pacijenata/ica i medicinskog osoblja. Slična je situacija i s bolničkim kuhinjama, gdje je prehranu neophodno prilagoditi zdravstvenom stanju svakog pacijenta/ice ovisno o dijagnozi i fazi liječenja. Tzv. pomoćne djelatnosti moraju biti sastavni dio bolničkih sustava jer se radi o službama neophodnima za kvalitetno funkcioniranje zdravstva.
Kao argument za daljnju privatizaciju javnozdravstvenog sustava često se ističe njegova neučinkovitost i duge liste čekanja. Također, financijska sredstva za liječenja koja se smatraju prevelikim troškom za državni proračun nerijetko se namiču humanitarnim akcijama, koje, upravo cinično, ponekad podržava i Ministarstvo zdravstva, odnosno ministar Milan Kujundžić, primjerice, prilikom osnivanja donacijskog fonda za skupe lijekove krajem 2017. godine. U čemu prepoznajete sistemski uzrok ovakvog degradiranja zdravstvenog sustava?
Liste čekanja, kao posljedica degradacije javnih zdravstvenih sustava u neoliberalnom kapitalizmu, nisu problem samo u Hrvatskoj, nego u čitavoj Europi. Kao prvo, radi se o nedostatku zdravstvenih radnika/ica, a kao drugo, već spomenuta nedostatna opremljenost javnih bolnica i klinika dijagnostičkim i ostalim medicinskim uređajima. Primjerice, ako se u nekoj bolnici broj liječnika/ica prepolovi, čak i da rade 24 sata dnevno, naprosto neće biti u mogućnosti na vrijeme pružiti potrebnu skrb svim pacijentima/icama. U Hrvatskoj se zadnjih dvadesetak godina na planiranje obrazovanja medicinskog kadra nedovoljno obraćalo pozornost,
Ako postoji potreba da se novac za liječenje pojedinih pacijenata/ica ili grupa oboljelih prikuplja povrh redovnih izdvajanja za zdravstvo putem doprinosa na plaću, jasno je da se radi o propustima sistemske prirode, koji se ne mogu riješiti apeliranjem na dobročinstvo pojedinaca i pojedinki
i trenutno ne postoji niti jedna relevantna strategija koja bi promišljala kako nadomjestiti manjak kadrova uslijed umirovljenja i odlaska u inozemstvo.
Duge liste čekanja često se koriste kao pokazatelj neučinkovitosti javnozdravstvenog sustava te predstavljaju argument za zagovaranje njegove daljnje privatizacije, dok se istovremeno gubi iz vida sustavni izostanak materijalnog i kadrovskog ulaganja kao posljedica pritiska privatnog kapitala. Istovremeno svjedočimo sve većem broju javnih akcija i humanitarnih kampanja s ciljem prikupljanja sredstava neophodnih za liječenje pojedinaca/ki, odnosno različitih skupina oboljelih, kojima sustav ne osigurava adekvatnu skrb. Ovakve akcije, koliko god imale plemeniti cilj, zapravo su pravi pokazatelj nefunkcioniranja javnozdravstvenog sustava: ako postoji potreba da se novac za liječenje pojedinih pacijenata/ica ili grupa oboljelih prikuplja povrh redovnih izdvajanja za zdravstvo putem doprinosa na plaću, jasno je da se radi o propustima sistemske prirode, koji se ne mogu riješiti apeliranjem na dobročinstvo pojedinaca i pojedinki.
Sve dok se zdravstvo tretira kao kapitalno i potrošno dobro, a ne društvena vrijednost, potreba i pravo, sustav javnog zdravstva usmjeravat će se prema daljnjoj komercijalizaciji. Nažalost, novi Prijedlog Zakona o zdravstvenoj zaštiti koji je Vlada u lipnju 2018. godine uputila u saborsku proceduru, nastavlja dosadašnje privatizacijske tendencije koje idu prema konačnoj razgradnji socijalnog modela javnog zdravstva.
Bilješke:
[1] Pero Jurković i dr., Ekonomski aspekti zdravstva i zdravstvene zaštite u Zagrebu. Sinteza istraživanja (Zagreb: Ekonomski institut Zagreb, 1982); Slaven Letica, koautor Berislav Skupnjak, Kriza i zdravstvo (Zagreb: Stvarnost, 1984); Antun Budak i Slobodan Lang, „Zdravstvena zaštita i njeno financiranje u SR Hrvatskoj“, Praxis Medici, Vol. XVII, br. 1, 1986.
[2] Tekst je u nastavcima objavljen u časopisu Jugoslavenska njiva, br. 29, 30 i 31, 1919, god. III.
Treće pitanje nadopunjeno je informacijom o razrješenju pravnog spora u Slovačkoj, koja nije bila dostupna u vrijeme održavanja intervjua.
Dijelovi intervjua prikazani su u prilogu o zdravstvu dvadeset i četvrte epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“, emitirane 6.12.2017. na TV Istra te uskoro dostupne na SkriptaTV-u.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.
Kada je započela privatizacija zdravstvenog sustava u Hrvatskoj i kako se taj proces dalje razvijao?
Uobičajeno je mišljenje da je privatizacija zdravstvenog sustava započela tek 1990-ih, a u medijima se često spominje kako proces nije dovršen, ili da ga tek treba započeti. Međutim, pritom se zaboravlja da privatizacija javnozdravstvenog sustava ima svoj začetak i prije raspada Jugoslavije: prve se tendencije na poticaj Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda javljaju već početkom 1980-ih, i to ne samo u Hrvatskoj, već i u ostalim zapadnoeuropskim i istočnoeuropskim zemljama. Primjerice, Svjetska banka 1989. godine putem preporuka poziva na komercijalizaciju zdravstvenih sustava istočnoeuropskih zemalja – uvođenje dopunskog, dodatnog ili privatnog zdravstvenog osiguranja (koje bi zamijenilo postojeće, temeljeno na općem plaćanju poreza), te privatnog plaćanja ili djelomičnog sudjelovanja u financiranju zdravstvene zaštite.
U Hrvatskoj se početkom 1980-ih objavljuju prvi radovi koji o javnozdravstvenom sustavu progovaraju iz tržišne perspektive. Primjerice, Ekonomski institut iz Zagreba 1982. godine izdaje publikaciju u kojoj podržava privatizacijske tendencije unutar sustava javnog zdravstva, Slaven Letica objavljuje knjigu Kriza i zdravstvo 1984. godine, a Antun Budak i Slobodan Lang rad
U raspravu o zdravstvu uvodi se ekonomska terminologija, a nestaje pojam „zdravstvena skrb i zaštita“, puno širi i obuhvatniji termin od „zdravstvene usluge“, koja kao termin podliježe tržišnoj logici, omogućavajući uvođenje limitirajućih pojmova poput „nadstandarda“ i „košarice zdravlja“
„Zdravstvena zaštita i njeno financiranje u SR Hrvatskoj“ 1986. godine[1]. Također, u raspravu o zdravstvu uvodi se ekonomska terminologija i u upotrebu ulaze riječi poput „reforma“, „rezovi“, „potrošnja“, „korisnici“ itsl., a nestaje pojam „zdravstvena skrb i zaštita“, puno širi i obuhvatniji termin od „zdravstvene usluge“. Korištenjem termina „usluga“, koji podliježe tržišnoj logici, omogućava se uvođenje limitirajućih pojmova poput „nadstandarda“ i „košarice zdravlja“. Na taj se način, iako nije moguće pretpostaviti koja razina skrbi će nam biti potrebna u slučaju bolesti, unaprijed definira dostupna razina zdravstvene zaštite, koja je često daleko od stvarnih potreba pacijenata/ica.
Početkom rata 1991. godine, privatizacijski procesi privremeno se formalno zaustavljaju, no već 1993. godine donose se zakoni koji omogućavaju implementaciju nekih privatizacijskih modela, poput uvođenja dopunskog osiguranja i koncesija u sustav primarne zdravstvene zaštite. Formalno zaustavljanje privatizacijskih procesa uzrokovano ratom kasnije će se u analizama stanja zdravstvenog sustava Svjetske banke prikazati kao pozitivno, osobito u usporedbi s rezultatima u zemljama poput Češke i Slovačke, gdje je privatizacija provedena naglo. Međutim, unatoč postupnom provođenju privatizacije, konačni je rezultat bila degradacija štamparovskog sustava, dominantnog javnozdravstvenog modela na području Jugoslavije, koji je bio utemeljen na solidarnosti i dostupnosti zdravstvene zaštite svima.
Na koji se način tržišna usmjerenost zdravstvenog sustava, u kojoj se pacijenti/ice sve više označavaju kao potrošači/ice i korisnici/ice usluga, odražava na zdravlje stanovništva?
Zdravstveni sustav nije svodiv na ekonomski aspekt i tržišnu logiku. Kada je Andrija Štampar 1920-ih godina postavljao temelje javnozdravstvenih službi u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (odnosno Kraljevini Jugoslaviji od 1929. godine), zdravstvo je promišljao kao važno, cjelovito društveno pitanje: puno pažnje posvećivalo se razvijanju integrativne medicine, gdje dijelove sustava nije bilo moguće separirati i prepustiti tržištu. U štamparovskom je sustavu postojala jasna svijest da odnos pacijenta/ice i liječnika/ice ne smije biti financijski utemeljen, kako bi se zdravstvena skrb omogućila i onima koji je nisu u mogućnosti platiti. Važno je napomenuti i da je veliki naglasak stavljen na preventivne aktivnosti, koje su danas uvelike zanemarene, provode se fragmentarno i često prepuštaju udrugama, koje se nemaju kapaciteta sistemski baviti ovom problematikom.
Sustav javnog zdravstva naprosto ne funkcionira prema tržišnim principima: prioritiziranjem financijskih elemenata narušava se čitava dinamika zdravstvene skrbi. Pitanje zdravlja pitanje je potrebe – ljudi nisu bolesni zato što žele biti bolesni, niti mogu znati kada će ih bolest zadesiti. Također, osobe oboljele od iste bolesti neće se liječiti na jednak način jer naše zdravstveno stanje ovisi o nizu faktora (genetski, okolišni, radni uvjeti, uvjeti stanovanja, itd.). Nekome će za oporavak biti dostatni lijekovi, a nekome će biti neophodno bolničko liječenje. Osim toga, liječnici/ice su uvijek u poziciji moći s obzirom na pacijente/ice jer posjeduju relevantne informacije o njihovom zdravstvenom stanju i propisuju im metodu liječenja.
Udruga privatnih poliklinika se 2016. godine pobunila zbog nabave deficitarnih dijagnostičkih uređaja za institucije javnog zdravstva, smatrajući da se radi o suvišnom i nepromišljenom trošku. Koje su posljedice ovakvog odnosa prema razvoju javnozdravstvene skrbi na njenu kvalitetu i dostupnost? Kako je navedeno povezano s međunarodnim trgovinskim ugovorima, GATS-om i CETA-om?
U Hrvatskoj troškove dijagnostičkih usluga podmiruje Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje – ako te usluge koristite u javnoj bolnici, sredstva će biti uplaćena državnim, županijskim ili gradskim zdravstvenim ustanovama. Međutim, kada bolnica u javnom vlasništvu nije u mogućnosti pružiti određenu uslugu, pacijent/ica (kao i javni novac) usmjerit će se prema privatnom pružatelju zdravstvene skrbi. Privatnim poliklinikama nije u interesu da država ulaže u obnavljanje javne dijagnostičke infrastrukture jer na taj način ostaju bez važnog dijela prihoda. Radi se o jednostavnoj ekonomskoj računici – budući da ne postoji dovoljno pojedinaca koji mogu platiti privatnu zdravstvenu skrb, privatne poliklinike u najvećoj mjeri žive od javnog novca.
U takvom sustavu važnu ulogu igraju i međunarodni trgovinski ugovori: nakon što je 2013. godine ušla u Europsku uniju, europske uredbe i direktive u Hrvatskoj imaju veću nadležnost od lokalne legislative. Naime, kao članica Europske unije, obvezni smo primjenjivati uredbe i odluke Europskog suda, dok raspravu o legislativnoj prilagodbi možemo pokrenuti samo po pitanju direktiva i nižih preporuka. Iako zdravstvena politika formalno nije u direktnoj nadležnosti EU-a, ograničena je četirima slobodama kretanja – ljudi, kapitala, dobara i usluga – koje se štite Lisabonskim ugovorom, kao temeljnim ugovorom Europske unije. Europski sud spomenute slobode tumači kao sastavni dio zdravstvenog sustava: kretanje ljudi kao kretanje pacijenata/ica i medicinskog osoblja, kretanje kapitala kao naplaćivanje medicinskih usluga, kretanje dobara kao prodaju i kupovinu lijekova te ostalih farmaceutskih i medicinskih uređaja, i kretanje usluga kao ponude privatnih zdravstvenih ustanova i osiguravajućih kuća.
Kada bolnica u javnom vlasništvu nije u mogućnosti pružiti određenu uslugu, pacijent/ica (kao i javni novac) usmjerit će se prema privatnom pružatelju zdravstvene skrbi, kojem nije u interesu da država ulaže u obnavljanje javne dijagnostičke infrastrukture jer na taj način ostaje bez važnog dijela prihoda
Dakle, iako se države mogu opredijeliti za progresivne javne politike, EU u konačnici uvelike definira kako će funkcionirati zdravstveni, mirovinski ili, primjerice, socijalni sustav. Situacija je takva od samog osnivanja EU-a kao ekonomske zajednice i definira se već u Pariškom (1951) i Rimskom ugovoru (1957).
GATS (General Agreement on Trade in Services) i CETA (Comprehensive Economic and Trade Agreement) promoviraju tržišne politike na globalnoj razini te na taj način puno širim obimom ulaze u sve javne sustave, ne samo zdravstvo. Države koje potpišu GATS mogu napraviti listu usluga i djelatnosti koje će podrediti tržišnim politikama, te u kojima država neće smjeti financijski intervenirati, primjerice, nabavom opreme, jer se to smatra nelojalnom konkurencijom privatnom sektoru. S CETA-om je drugačije, jer se definira negativna lista, što znači da nabrajanje usluga koje želite zaštititi sprečava da u budućnosti zaštitite neke druge novonastale ili postojeće javne usluge i dobra. Velik je problem što se u Hrvatskoj uopće nije povela javna rasprava prije potpisivanja CETA-e. Takvi ugovori imaju svoje zasebne sudske mehanizme koji nisu u nadležnosti nacionalnih, nego međunarodnih sudova, što dovodi do velikih komplikacija pri pokušajima njihova raskidanja. Naravno, čitavo je europsko, pa tako i hrvatsko zdravstvo, i bez CETA-e pod velikim utjecajem tržišnih politika, upravo zbog ranije spomenutih zaobilaznih načina kojima EU regulira zdravstvo.
Duhanska industrija često koristi ove mehanizme. Primjerice, države koje su na kutije cigareta stavile oznake o štetnosti pušenja po zdravlje, iako to nije bilo regulirano međunarodnim ugovorima (CETA), podložne su penalizaciji, odnosno plaćanju odštete duhanskim kompanijama. Također, kada je Slovačka željela renacionalizirati zdravstveno osiguranje, nakon što se njegova privatizacija pokazala lošim potezom – prvotna je sudska odluka bila da mora platiti nekih 22 milijarde eura odštete privatnoj osiguravajućoj kući Achmea, bez obzira na to što ista nije pružala kvalitetnu uslugu. Slučaj je trajao više od 10 godina, da bi 2018. godine Europski sud pravde ipak stao na stranu slovačke vlade i osporio ovaj ugovor. Mnogo je primjera u kojima javne usluge stradavaju jer nisu bile unaprijed navedene, iako su zasad karakterističniji za Sjevernu Ameriku i ostatak svijeta, negoli za Europu.
Primarna zdravstvena zaštita do sada je najviše bila pod privatizacijskim udarima. Na koji se način uvođenje sustava koncesija odrazilo na dostupnost primarne zdravstvene zaštite u ruralnim područjima, odnosno, među deprivilegiranim članovima/icama društva? Kako ovakve promjene u sustavu zdravstvene zaštite utječu na specifične kategorije stanovništva, primjerice, žene?
Privatizacija primarne zdravstvene zaštite, kao što sam već spomenula, postepeno se provodi još od 1990-ih, konkretno od 1993. godine, kada je donesen novi Zakon o zdravstvenoj zaštiti. Trenutno je koncesionirano 70% domova zdravlja, dok je samo 30% ostalo u javnom vlasništvu. U većim gradovima, gdje pacijenti/ice ponekad nisu niti upoznati/e s time da li su prijavljeni kod koncesionara ili kod liječnika/ice zaposlenog/e u domu zdravlja, degradacija sustava primarne zdravstvene zaštite manje je primjetna – razliku vjerojatno primjećuju zaposleni u domovima zdravlja, osobito medicinske sestre, koje su prisiljene prilagoditi se uvjetima koncesijskog rada. Međutim, u slabije naseljenim područjima ili manjim gradovima, nepostojanje stalno dostupne primarne zdravstvene zaštite itekako predstavlja problem. Naime, koncesionari nemaju obavezu dvadesetčetverosatnog dežurstva. I dok je, primjerice, u Zagrebu uvijek moguće pronaći dežurnog liječnika, u manjim mjestima, ako vaš liječnik nije dežuran ili nije osigurao dežurstvo, to nije slučaj. Nedavno provedeno istraživanje o zdravstvenoj zaštiti u gradu Zagrebu pokazalo je da su njegovi stanovnici/ice zdraviji, ali ne zbog toga što žive zdravije, nego zato što im je zdravstvena skrb (još uvijek) dostupnija nego u drugim dijelovima Hrvatske.
Ipak, oblici primarne zdravstvene zaštite i u velikim gradovima s razvijenom infrastrukturom postaju sve nedostupniji sve većem broju ljudi. Primjerice, prema podacima dostupnima na stranicama HZZO-a, 2015. godine zabilježen je manjak od 9 ginekoloških ordinacija na području Grada Zagreba, pri čemu opterećenje po pojedinoj ordinaciji prema propisima iznosi 6000 žena. Zbog nedostatnih ulaganja u mrežu javnih ginekoloških ordinacija, žene su nužno usmjerene na sve veći broj privatnih ambulanti izvan domova zdravlja. U njima su materijalni uvjeti za rad bolji, no velikom je broju žena privatna skrb o vlastitom reproduktivnom i spolnom zdravlju financijski nedostupna. Sličan proces odvijao se i u sektoru stomatologije, gdje zdravstveno osiguranje trenutno pokriva samo osnovne usluge, dok je sve ostale potrebno nadoplatiti. Uvriježeno je mišljenje da je mreža privatnih liječničkih praksi efikasnija i bolja, no pritom se zanemaruje razlog zašto je situacija u javnom sustavu sve lošija – manjak ulaganja financijskih sredstava u kadrove, opremu i općenito bolju organizaciju.
Bavili ste se historizacijom zaštite zdravlja na radnome mjestu. Kako se na ovim prostorima mijenjao odnos zdravlja i rada, te u kakvom su odnosu zdravstvene politike i radno zakonodavstvo? Na koji je način uspostava dvaju zavoda za zaštitu na radu 2014. godine doprinijela dodatnoj fragmentaciji i disperziji odgovornosti u ovom sektoru?
O povezanosti radnog zakonodavstva i zdravlja radništva Andrija Štampar pisao je još 1919. godine, u tekstu „O zdravstvenoj politici“[2]. Dakle, radi se o temi koja je na ovim područjima prisutna od samih početaka izgradnje javnozdravstvene zaštite. Štampar je već tada uočio negativni utjecaj kapitalističke ekonomije na ljudsko zdravlje, navodeći kako se „cijelo narodno gospodarstvo vodi i obogaćuje na račun narodnog zdravlja tako da nam se opći zdravstveni budžet stalno guši u deficitu.“ Kada se nakon Prvog svjetskog rata u Jugoslaviji i Europi počinje razvijati sustav javnozdravstvene skrbi, prvo se osnivaju radničke zadruge koje pružaju određenu razinu sigurnosti radnicima/cama i njihovim obiteljima u slučaju povrede na radu, a tek s vremenom sustav evoluira do infrastrukturne i društvene razine kakva je postojala do kraja 1980-ih godina.
Postojanje zavodâ koji bilježe učestalost profesionalnih povreda ne znači ništa bez zakonske regulative za prevenciju i zaštitu radnika u slučaju povrede na radu, odnosno mehanizama koji omogućavaju nastavak života radnika podleglih profesionalnoj povredi
Javnozdravstveni sustav koji se gradio nakon Drugog svjetskog rata u svakom je segmentu bio usmjeren na zdravlje radništva i stanovništva općenito. Primjerice, nekada su u sklopu velikih poduzeća djelovali domovi zdravlja, a sistematski pregledi, koji omogućavaju kontinuirano praćenje općeg zdravstvenog stanja pojedinca/inke, bili su obavezni za sve radnike/ice. Danas ovaj tip zdravstvene zaštite više nije dostupan većini ljudi, osim ako su zaposleni/e u državnoj ili javnoj instituciji, jer su privatni poslodavci rijetko zainteresirani na ovaj način skrbiti o svojim radnicima/icama.
Trenutno postoje dva zavoda, Zavod za unapređenje zaštite na radu i Hrvatski zavod za zaštitu zdravlja i sigurnost na radu. Prvi se više bavi zaštitom radnika na radu, a drugi ozljedama i profesionalnim bolestima, no njihovom uspostavom nije došlo do promjene trenda kontinuiranog srozavanja zaštite radništva. Postojanje zavodâ koji bilježe učestalost profesionalnih povreda ne znači ništa ako ne postoji zakonska regulativa koja omogućava prevenciju i zaštitu radnika u slučaju povrede na radu, odnosno mehanizmi koji omogućavaju nastavak života onih koji su podlegli profesionalnoj povredi.
Kriteriju rentabilnosti i profitne održivosti sve su više podvrgnute i državne apoteke. Kakve su implikacije trgovinskih ugovora poput GATS-a i CETA-e na farmaceutsku industriju i javnu nabavu te dostupnost lijekova?
Međunarodni ugovori imaju velik utjecaj na farmaceutsku opskrbu, ali treba imati u vidu da iste politike i reforme promiču i MMF te Svjetska banka. Primjerice, tursko zdravstvo privatizirano je temeljem preporuka Svjetske banke, a iste preporuke upućuju se i Hrvatskoj. Dakle, situacija bi se razvijala u istom smjeru i bez međunarodnih ugovora, koji podržavaju sve veću privatizaciju javnog zdravstvenog sustava. Farmaceutskoj industriji, kao i svakoj drugoj industriji, cilj je ostvariti profit, u ovom slučaju prilikom ulaganja u proizvodnju i razvoj lijekova.
Kada govorimo o CETA-i, osobito je problematična činjenica da farmaceutska industrija zaposlenim istraživačima/icama putem klauzula ugrađenih u radne ugovore nameće besplatan intelektualni rad, tj. odricanje od prava na patente za otkrića na kojima zarađuje. S druge strane, iako država na različite načine potpomaže istraživanja privatnih farmaceutskih kompanija, primjerice kroz porezne olakšice, pacijenti/ice nemaju nikakvu korist od takvih napredaka u području zdravstvene skrbi ako im određeni lijek nije dostupan, što nije ujednačeno, nego ovisi o zdravstvenoj politici i sustavu pojedine države. Primjerice, neke su bolesti postale izlječive, no zbog visokih cijena komercijalnih lijekova (koje si sve države ne mogu priuštiti staviti na listu javno financiranih lijekova) i dalje svakodnevno ugrožavaju živote velikog broja ljudi. Naime, što znače napredne tehnologije, suvremeni laseri i lijekovi, ako ih država ne učini dostupnima u sklopu javnog zdravstvenog sustava?
Privatizacija segmenata javnog zdravstva ide ukorak s fleksibilizacijom radnih mjesta i outsourcingom. Koje opasnosti proizlaze iz ovih procesa u zdravstvenom sektoru s obzirom na kvalitetu zdravstvene skrbi?
Outsourcing u javnom sektoru, odnosno izdvajanje tzv. pomoćnih djelatnosti, poput pripreme hrane i pića, čišćenja, pranja i peglanja, te njihovo prepuštanje privatnim firmama, odvija se pod krinkom „racionalizacije troškova“. Osim što ovaj prekarni tip zaposlenja pridonosi smanjenju radničkih prava i fragmentira sindikalno organiziranje u zdravstvenom sustavu, uvođenje outsourcinga u zdravstvo posebno je problematično i zbog čvrste povezanosti tzv. temeljnih i pomoćnih djelatnosti.
Primjerice, čišćenje kirurške sale ili pranje materijala s infektivnog odjela zahtijeva specifična znanja i sredstva, a u slučaju neadekvatno obavljenog posla, ugrožava se zdravlje pacijenata/ica i medicinskog osoblja. Slična je situacija i s bolničkim kuhinjama, gdje je prehranu neophodno prilagoditi zdravstvenom stanju svakog pacijenta/ice ovisno o dijagnozi i fazi liječenja. Tzv. pomoćne djelatnosti moraju biti sastavni dio bolničkih sustava jer se radi o službama neophodnima za kvalitetno funkcioniranje zdravstva.
Kao argument za daljnju privatizaciju javnozdravstvenog sustava često se ističe njegova neučinkovitost i duge liste čekanja. Također, financijska sredstva za liječenja koja se smatraju prevelikim troškom za državni proračun nerijetko se namiču humanitarnim akcijama, koje, upravo cinično, ponekad podržava i Ministarstvo zdravstva, odnosno ministar Milan Kujundžić, primjerice, prilikom osnivanja donacijskog fonda za skupe lijekove krajem 2017. godine. U čemu prepoznajete sistemski uzrok ovakvog degradiranja zdravstvenog sustava?
Liste čekanja, kao posljedica degradacije javnih zdravstvenih sustava u neoliberalnom kapitalizmu, nisu problem samo u Hrvatskoj, nego u čitavoj Europi. Kao prvo, radi se o nedostatku zdravstvenih radnika/ica, a kao drugo, već spomenuta nedostatna opremljenost javnih bolnica i klinika dijagnostičkim i ostalim medicinskim uređajima. Primjerice, ako se u nekoj bolnici broj liječnika/ica prepolovi, čak i da rade 24 sata dnevno, naprosto neće biti u mogućnosti na vrijeme pružiti potrebnu skrb svim pacijentima/icama. U Hrvatskoj se zadnjih dvadesetak godina na planiranje obrazovanja medicinskog kadra nedovoljno obraćalo pozornost,
Ako postoji potreba da se novac za liječenje pojedinih pacijenata/ica ili grupa oboljelih prikuplja povrh redovnih izdvajanja za zdravstvo putem doprinosa na plaću, jasno je da se radi o propustima sistemske prirode, koji se ne mogu riješiti apeliranjem na dobročinstvo pojedinaca i pojedinki
i trenutno ne postoji niti jedna relevantna strategija koja bi promišljala kako nadomjestiti manjak kadrova uslijed umirovljenja i odlaska u inozemstvo.
Duge liste čekanja često se koriste kao pokazatelj neučinkovitosti javnozdravstvenog sustava te predstavljaju argument za zagovaranje njegove daljnje privatizacije, dok se istovremeno gubi iz vida sustavni izostanak materijalnog i kadrovskog ulaganja kao posljedica pritiska privatnog kapitala. Istovremeno svjedočimo sve većem broju javnih akcija i humanitarnih kampanja s ciljem prikupljanja sredstava neophodnih za liječenje pojedinaca/ki, odnosno različitih skupina oboljelih, kojima sustav ne osigurava adekvatnu skrb. Ovakve akcije, koliko god imale plemeniti cilj, zapravo su pravi pokazatelj nefunkcioniranja javnozdravstvenog sustava: ako postoji potreba da se novac za liječenje pojedinih pacijenata/ica ili grupa oboljelih prikuplja povrh redovnih izdvajanja za zdravstvo putem doprinosa na plaću, jasno je da se radi o propustima sistemske prirode, koji se ne mogu riješiti apeliranjem na dobročinstvo pojedinaca i pojedinki.
Sve dok se zdravstvo tretira kao kapitalno i potrošno dobro, a ne društvena vrijednost, potreba i pravo, sustav javnog zdravstva usmjeravat će se prema daljnjoj komercijalizaciji. Nažalost, novi Prijedlog Zakona o zdravstvenoj zaštiti koji je Vlada u lipnju 2018. godine uputila u saborsku proceduru, nastavlja dosadašnje privatizacijske tendencije koje idu prema konačnoj razgradnji socijalnog modela javnog zdravstva.
Bilješke:
[1] Pero Jurković i dr., Ekonomski aspekti zdravstva i zdravstvene zaštite u Zagrebu. Sinteza istraživanja (Zagreb: Ekonomski institut Zagreb, 1982); Slaven Letica, koautor Berislav Skupnjak, Kriza i zdravstvo (Zagreb: Stvarnost, 1984); Antun Budak i Slobodan Lang, „Zdravstvena zaštita i njeno financiranje u SR Hrvatskoj“, Praxis Medici, Vol. XVII, br. 1, 1986.
[2] Tekst je u nastavcima objavljen u časopisu Jugoslavenska njiva, br. 29, 30 i 31, 1919, god. III.
