Mnoge zelene stranke u Europi imaju pacifističke korijene – no sada podržavaju ubrzano naoružavanje. Plan povećanja izdvajanja za obranu na 5 posto BDP-a udaljava Europu od zelenih ulaganja i usmjerava novac u izrazito zagađujuću vojnu industriju.
Na ovotjednom NATO samitu u Haagu, očekuje se da će želja predsjednika Donalda Trumpa da članice troše 5 posto BDP-a na vojsku biti široko prihvaćena. Ovo povećanje događa se upravo u trenutku kada je skupina od šezdeset klimatskih znanstvenika objavila alarmantne vijesti o stanju našeg planeta. Prema njihovim izračunima, uz sadašnju stopu emisija, preostali “ugljični proračun” za ograničenje globalnog zatopljenja na 1,5 stupnjeva Celzija bit će potrošen za samo dvije godine. Zaboravite Pariški sporazum: čovječanstvo je sada na putu prema prosječnom porastu temperature od 2,7 stupnjeva do 2100. godine.
Koliko je čvrsto opredjeljenje Zelenih ako ih izmišljeni sigurnosni problemi tako lako mogu navesti da, iako nominalno lijevi, podrže financijske interese europske i američke vojne industrije?Ovo postavlja važna pitanja o predanosti naših političkih lidera borbi protiv klimatskih promjena — posebno onih koji pripadaju nominalno progresivnim i ekološkim strankama. Naime, političari poput Roberta Habecka i Annalene Baerbock, koji predstavljaju njemačke Zelene, bili su među najglasnijim zagovornicima ponovnog naoružavanja svoje zemlje. Doajen europske zelene političke obitelji, Daniel Cohn-Bendit, također je pozivao vlade EU zemalja da povećaju izdvajanja za oružje.
No, koliko su rat i pripreme za rat, na koje poziva NATO, zapravo “zeleni”?
Ogromne emisije
Već znamo da je bestseler Lockheed Martina, bombarder F-35, sa svojim “zvukom slobode”, prava ugljična bomba. Troši 2,37 galona mlaznog goriva po milji (oko 5,6 litara po kilometru) – što iznosi nevjerojatnih 1.340 galona (5.070 litara) za svaki sat leta. Od punog spremnika do potpuno praznog, F-35 ispusti zapanjujućih 28 metričkih tona ugljičnog dioksida. Za usporedbu: s tom količinom emisija mogli biste se 28 godina (!) svakodnevno voziti automobilom na benzin od Haaga do Rotterdama.
Također nam je već poznato da, ako zbrojimo emisije ugljika svih vojnih snaga diljem svijeta, dobivamo četvrtog najvećeg globalnog zagađivača – odmah iza Kine, Sjedinjenih Država i Indije. Prošlog mjeseca objavljen je novi klimatski izvještaj koji je jasno pokazao koliko je trenutna sigurnosna panika europskih članica NATO-a u suprotnosti sa zelenim ambicijama EU-a postavljenim u Zelenom planu. Na zahtjev Ujedinjenih naroda, konzorcij klimatskih znanstvenika s više europskih sveučilišta izračunao je ugljični otisak naglog povećanja vojnih izdataka od početka rata u Ukrajini.
Zašto su se europski čelnici toliko entuzijastično pridružili valu militarizacije?Između 2021. i 2024. godine, Europska unija povećala je vojne izdatke za više od trećine – i to nakon što je, kako je povjesničar Adam Tooze nedavno istaknuo u Financial Timesu, već potrošila nevjerojatnih 3,15 bilijuna dolara (u vrijednosti iz 2024.) u razdoblju od 1989. do 2020. Trenutno dvadeset i sedam država članica EU godišnje troši 377 milijardi dolara na svoje vojske.
Svaki dodatni postotni bod BDP-a predstavlja dodatnih 206 milijardi dolara godišnje. Ako bi države članice ispunile zahtjev za ulaganjem od 5% BDP-a u vojne svrhe, golemih 1,1 bilijun dolara godišnje preusmjerilo bi se u obrambeni sektor. To je više nego što države članice godišnje troše na obrazovanje (treću najveću stavku proračuna), čak i više od trenutnih američkih vojnih izdataka.
Izvještaj naglašava da će utjecaj na okoliš biti ogroman – i to samo ako govorimo o emisijama ugljika, a ne o drugim vrstama onečišćenja ili drugim oblicima uništavanja okoliša za koje podaci nisu tako lako dostupni.
Štednja
Prva vrsta troškova koju izvještaj identificira su tzv. „troškovi propuštenih prilika“. U kontekstu proračunskih ograničenja – globalni javni dug tijekom dva desetljeća kriza skočio je s 22 bilijuna dolara u 2002. na 92 bilijuna dolara u 2022. – svaki dolar može se potrošiti samo jednom. Nada da bi povećanje vojnih izdataka moglo postati nova strategija rasta, poput nekakvog “vojnog kejnezijanizma”, pogrešna je. Novac uložen u oružje često završi u džepovima inozemnih dioničara, budući da je proizvodnja naoružanja kapitalno intenzivna, ali ne zahtijeva puno radne snage. Ekonomisti se slažu da je povećanje javnih ulaganja u usluge i obnovljivu energiju daleko bolji način za poticanje domaćeg gospodarskog rasta.
Ovo stvara beskompromisnu dilemu: svaki dolar potrošen na tenkove ili streljivo ne može biti uložen u solarnu energiju, toplinske pumpe, izolaciju kuća ili javni prijevoz za mnoge. Tu istinu je, nekoliko mjeseci prije završetka Korejskog rata, dojmljivo izrazio nitko drugi nego sam predsjednik Dwight D. Eisenhower: “Svaki proizvedeni pištolj, svaki ratni brod koji se porine, svaki ispaljeni projektil – sve su to resursi ukradeni od onih koji gladuju, a nisu nahranjeni, onih koji se smrzavaju, a nisu odjeveni.”
Prema izvještaju, političari već sada rade takve vrste kompromisa. Navode zemlje poput Francuske, Belgije, Nizozemske i Ujedinjenog Kraljevstva, gdje su povećani vojni izdaci nadoknađeni rezovima u razvojnoj pomoći zemljama globalnog Juga. Velik dio te pomoći bio je namijenjen upravo klimatskoj prilagodbi. Ovo bi moglo značiti zvono za kraj bilo kakvog pokušaja globalne klimatske akcije.
Velika je vjerojatnost da kompromisi tu neće stati, već bi mogli dovesti do drugog vala štednje s ciljem smanjenja socijalnih izdvajanja. Uzmimo za primjer Nizozemsku. Uoči parlamentarnih izbora koji se očekuju ove jeseni, bivša stranka glavnog tajnika NATO-a, Marka Ruttea, razmatra rezove u programima za smanjenje siromaštva – u skladu s dugogodišnjim ciljevima te konzervativne stranke – kako bi financirala vojne izdatke.
Mir koji proizlazi iz utrke u naoružanju mnogo je krhkiji od mira koji proizlazi iz strateške empatijeNizozemska Zelena ljevica (koja zajedno s Laburistima čini glavni široko-lijevi savez u zemlji) obećava da neće dirati socijalnu potrošnju, nego će pronaći nove izvore prihoda kroz više porezne stope za bogate. Međutim, ovo zvuči kao jeftina politička retorika s obzirom na ogromnu sumu koja je potrebna: 15 milijardi eura u godišnjem proračunu od 457 milijardi eura. Štoviše, suučesništvo ljevice u prethodnim mjerama štednje tijekom eurokrize ne ulijeva povjerenje da će ovaj put biti drugačije. Ovakva će se politička igra odvijati i u drugim državama članicama EU – a prosječni birač će, kao i uvijek, snositi troškove.
No, većinu okolišnih troškova, kako izvještaj jasno ističe, uzrokuje ogromna, materijalno intenzivna proizvodnja oružja (čelik, guma, aluminij) kao i jednako ogromne količine fosilnih goriva potrebnih za njegovu uporabu. Pravilo je da svaki dodatni postotni bod izdvajanja za obranu rezultira s jednim do dva postotna boda dodatnih emisija. Za NATO u cjelini to znači dodatne emisije između 87 i 194 milijuna metričkih tona godišnje.
Tko mir želi, neka se za mir priprema
Prema željeznom zakonu eskalacije, gotovo je sigurno da će to rezultirati odgovarajućim povećanjima vojnih izdataka i drugdje, osobito u Kini i Rusiji uz, s tim povezano, povećanje emisija. U takvom scenariju, prema autorima, trenutno kretanje emisija koji vodi do porasta prosječne globalne temperature za 2,7 stupnjeva do 2100. godine, mogao bi se pokazati kao previše optimistično.
Ove brojke odnose se na „normalnu“ svakodnevnu uporabu oružja: obuku, vježbanje, održavanje, vojne vježbe i slično. Ekološka šteta koju ono prouzrokuje kada se koristi za ono za što je dizajnirano — uništavanje neprijateljske infrastrukture, ubijanje vojnika i razaranje neprijateljevog oružja — višestruko je veća od ovih brojki. Autori ne skrivaju činjenicu da je rat neupitna ekološka katastrofa. Tri godine rata u Ukrajini uzrokovale su emisije jednake godišnjim emisijama Austrije, Češke, Mađarske i Slovačke zajedno. A to ne uključuje goleme emisije koje će nastati tijekom obnove, nakon što prestane pucnjava. Čak i ako zanemarimo ogroman izravan ljudski gubitak, dvije godine izraelskih pokolja u Gazi prouzročile su više štete klimi nego što to čine velike zemlje poput Zimbabvea (sa 16,5 milijuna stanovnika) ili Afganistana (41 milijun) godišnje.
Izvještaj također snažno pobija argument koji često koristi zelena ljevica, argument da je to cijena koju jednostavno moramo platiti jer sve na kraju ovisi o geopolitičkoj sigurnosti. Prvo, pokazujući da proizvodnja sve više i više oružja nije put do sigurnosti. Kliše da se morate pripremati za rat ako želite mir jednostavno nije istinit. Naprotiv, kao što je pokazala nedavna povijesna meta-analiza, istina je upravo suprotna: upuštanje u utrku u naoružanju zapravo povećava vjerojatnost da će geopolitički sukobi završiti ratom.
Pripreme za Prvi svjetski rat predstavljaju savršen primjer, kao i mnogi krvavi ratovi u zemljama globalnog Juga koje su tijekom Hladnog rata vodili vazali supersila. Mir koji proizlazi iz utrke u naoružanju mnogo je krhkiji od mira koji proizlazi iz strateške empatije, kako uvjerljivo argumentira Richard Sakwa u svojoj knjizi Izgubljeni mir.
Možemo dodati da europske članice NATO-a, čak i bez ogromnog američkih arsenala, već posjeduju više oružja i vojnika od Rusije. Ili da prijetnja koju europski sigurnosni establišment pripisuje Rusiji ne odgovara njenoj pokazanoj vojnoj moći (što je vidljivo u njenom sporom i mučnom osvajanju istočne Ukrajine), a u suprotnosti je i s trezvenijim procjenama njihovih američkih kolega, koji ne očekuju skori ruski prodor na teritorij NATO-a.
Ostaje nam pitanje: zašto su se europski čelnici toliko entuzijastično pridružili valu militarizacije?
To je posebno kontradiktorno u slučaju Zelenih. Ne samo zbog lakoće s kojom su ostavili po strani svoju prijašnju predanost ekološkim ciljevima, već i zato što stranke koje vode imaju dugu povijest pacifizma, antiimperijalizma i antiamerikanizma. Neki od njihovih programa, poput onog nizozemskih Zelenih, sve do kasnih 1990-ih zagovarali su izlazak iz NATO-a ili njegovo raspuštanje.
Posebno upečatljiv primjer predstavlja Frans Timmermans, trenutni vođa nizozemskog saveza Laburista i Zelenih. Ne samo da je od 2019. do 2023. bio klimatski povjerenik EU-a – stekavši priznanje za usvajanje Europskog zelenog plana u EU parlamentu – već je, kao vođa nizozemske Zelene ljevice, u listopadu 2023. pozvao svoje europske kolege da se udruže protiv „zelenog otpora“ („greenlash“) tzv. populista. Naslov je glasio: „Frans Timmermans poziva europsku ljevicu da se udruži protiv desničarskog otpora klimatskim mjerama,“ a podnaslov: „Nizozemski političar i bivši zamjenik predsjednika EK-a kritizirao ‘zapanjujući’ zaokret u politici zemalja uključujući Veliku Britaniju.“
Preskočimo do ožujka 2025. i vidimo istog političara, ponovno na stranicama Guardiana, kako iznosi potpuno drugačiju tvrdnju. U kolumni je upotrijebio isti alarmantan jezik, ali u drugačije svrhe. Sada, kako bi zagovarao izdavanje euroobveznica za poticanje europske vojne industrije, pomoć Ukrajini i zaustavljanje ruske prijetnje. “Europa se ne može nadati ničemu dobrom s [Donaldom] Trumpom. Ukrajini treba svo oružje koje možemo poslati”, bio je ovaj put naslov. To je odjeknulo sličnim pozivima na militarizaciju njemačkih i francuskih Zelenih.
Koliko je zapravo čvrsto opredjeljenje Zelenih ako ih izmišljeni sigurnosni problemi tako lako mogu navesti da, iako nominalno lijevi, podrže financijske interese europske i američke vojne industrije? I koliko je sigurna sudbina budućih generacija i planeta u rukama takvih političara?
To su pitanja koja se nameću dok čitate ovu novu studiju.
Zar ne bi trebali pokazati malo više opreza, trunku oklijevanja i bar mrvicu skepticizma prije nego što građane obavežu na ogromne javne subvencije koje će završiti u džepovima dioničara Lockheed Martina, Rheinmetalla i Leonarda?
