Petrov i njegova pubertetski osokoljena ekipica pučkih tribuna neka se ipak sklone s puta i Oreškoviću. Pa i Karamarku. Pa i bilo kome tko odluči nešto odlučiti, jer taj dio koalicije, brat-bratu, uglavnom ne zna ništa ni o čemu što nadilazi razinu privatnih karijera
Zagrlili smo se, popili pomalo pjenušca ako ga je bilo, uređaji se prebacili na 2016. godinu, a s raznih pozicija vlasti i poretka stigle su nam čestitke iz kojih vriju predivne poruke o prosperitetu i politici koja će služiti građanima i samo građanima.
Sad, znači, možemo sretno krenuti dalje. Ali čekaj.
Pa nema ipak smisla da se mi, narod, kome naši glavešine zdušno komplimentiraju kao velevažnom subjektu, ponašamo u tim čestitanjima kao podređeni objekt. Zato uputimo i mi njima svoje novogodišnje želje. Tako da ostane zapisano da smo rekli čemu se od njih nadamo i govorili kada je trebalo.
Ma da, stvarno ih je puno. Ali možemo se obratiti barem na adrese ovih petero najvažnijih, pa neka drugi nekako nađu sebe u tome. Analogija, čitanje između redaka i te stvari.
Dakle, Karamarko, Petrov, Orešković, Milanović i predsjednica. Voila. Karamarku i Petrovu najbolje je namrijeti da nas sve iznenade fenomenalnom vladom koju su utrapili nepolitičkom financijsko-farmaceutskom magu koji ama ni na jedno pitanje u svom prvom velikom intervjuu (Jutarnji list) nije dao određen odgovor.
– Ovo može biti najbolja vlada u povijesti Hrvatske, ali i najgora – proročanski je izjavio (Telegramu) Nikica Valentić. Pa neka se ovoj dvojici onda ostvari ta prva polovica analitičkog bisera koji je nekadašnji premijer velikodušno iznio pred općinstvo, uzdrhtalo da opet čuje njegove vječne mudre misli o nužnosti svesrdne javne podrške politici stezanja remena. U ovoj zemlji gdje se kratki remen, još od slavnoga doba baš g. Valentića, uporno opasuje samo sloju koji se pauperizaciji nema čime suprotstaviti.
Karamarko, što se njega tiče, neka nastavi uvjeravati ljude kako im je danas, kad on preuzima vlast, teže nego ikad, jer to su samo riječi. Ali neka pusti da se razmaše državnički kalibar Tima Oreškovića, kad nam ga je već uvalio bez izbora, da čovjek bar godinu dana proba što želi probati. Da ne ispadne kako nam je doveo glavu kakve u Hrvatskoj nema, pa ju se moralo naći u Kanadi, ali je, eto, budale jedne, nismo htjeli poslušati.
A Petrov i njegova pubertetski osokoljena ekipica pučkih tribuna neka se ipak sklone s puta i Oreškoviću. Pa i Karamarku. Pa i bilo kome tko odluči nešto odlučiti, jer taj dio koalicije, brat-bratu, uglavnom ne zna ništa ni o čemu što nadilazi razinu privatnih karijera. Treba im dati da se prse, umuju u Otvorenom i glume vlast do mile volje. Ali da se bar nikome sa svojim zamislima ne pletu pod nogama, te, onda, koliko to sve skupa ide, neka i ide.
Oreškoviću, pak, treba poželjeti da se barem donekle brzo snađe ovdje gdje se ne snalazi, budući da je sudbina cijelog ovog alkemijskog eksperimenta, kako je zaključio šesti faktor hrvatske demokracije Željko Reiner, ionako u rukama više sile.
Milanoviću, sada kao šefu opozicije, nema smisla željeti ništa. Gdje bi mu bio kraj kad se barem ne bi ponašao kao živčenjak dok govori sve ono što treba i ne treba reći. No, pis'o ti pis'o, kako kaže onaj vic, on ionako drvi i ne sluša.
A predsjednica neka s društvenim silama nastavi voditi povjerljive razgovore, pogotovo ako su na vezi biskupi, da se barem možemo zavaravati tko kolo vodi.Eto to su te želje. I onda sretno nam bilo.
novilist
