Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović prilikom prošlotjednog primanja Fulbright nagrade za životno djelo izjavila je kako je rođena “s krive strane Željezne zavjese”. Uoči sutrašnje okrugle obljetnice pada Berlinskog zida, Bartul Čović podsjeća na zaboravljene povijesne činjenice o blokovskoj podjeli svijeta.
Već pri početku svog mandata predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović izazvala je podsmijeh dijela javnosti poetskim opisom vlastitog djetinjstva na svojoj službenoj web-stranici. Dočarala je tada sliku djevojčice koja je veselo trčala grobničkim brdima dok je vjetar šibao njeno rumeno lice. Nedavno je odlučila dodatno približiti kontekst odrastanja te rumene djevojčice, pa je prilikom primanja nagrade za životno djelo na američkom sveučilištu gdje je kao stipendistica pohađala postdiplomski program ispalila da je rođena s krive strane Željezne zavjese.
Mnogi povjesničari, kolumnisti i politički analitičari požurili su istaknuti kako predsjednica priča gluposti – etablirajući pojam Željezne zavjese, Winston Churchill iza nje je smjestio i Jugoslaviju, no ona se kasnije itekako udaljila od Istočnog bloka i otvorila prema Zapadu, što predsjedničine interpretacije čini nevaljanima. Zaista, Grabar-Kitarović rođena je u SFRJ krajem šezdesetih godina, dugo nakon što je KPJ isključena iz Informbiroa, dugo nakon što je bez Jugoslavije utemeljen Varšavski pakt i dugo nakon nimalo bezazlenog sukoba sa Sovjetskim Savezom te njenog diplomatskog i ekonomskog približavanja kapitalističkim zemljama. Ipak, u oči upada činjenica da nitko od predsjedničinih kritičara ovu priliku nije iskoristio za osporavanje klasičnih desničarskih falsifikacija i za postavljanje važnih pitanja o povijesnom kontekstu i političkim postavkama blokovske podjele svijeta.
Što je Jugoslavija bez Istočnog bloka
Za početak, nitko od kritičara nije se osvrnuo na lik i djelo autora pojma oko kojeg se proteklih dana lome koplja. Radi se o državniku koji se za vrijeme svoje duge karijere isticao kao simpatizer i provoditelj imperijalističkih agresija, nemilosrdnog tlačenja naroda britanskih kolonija i antiradničkih politika. Istovremeno, Churchill je kao glavni problem vidio komuniste, ključne nositelje antifašističke i antiimperijalističke borbe, a svoje simpatije prema fašistima nije skrivao. Ustvrdio je i kako bi da je Talijan stajao uz Mussolinija i njegove fašiste “od početka do kraja u [njihovoj] trijumfalnoj borbi protiv bestijalnih apetita i strasti Lenjinizma” i kako se nada da će Britanija ako bude poražena u ratu “pronaći jednog Hitlera koji će nas povesti nazad na naše zakonito mjesto među nacijama”. Činjenica da spomenuti kritičari toga nisu svjesni ne bi toliko čudila da se dio njih otvoreno ne svrstava na lijevu stranu političkog spektra. Neki su istaknuli i kako je upravo Churchill prvi zapadni državnik koji je uz najviše počasti primio Tita, valjda kako bi potonjeg “legitimirali”.
Nije ovo jedini primjer povijesno-političkih prepirki u kojima mnogi samoproklamirani lijevi i/ili progresivni akteri nekritički reproduciraju narativ desnice o dobrom dijelu socijalističkog svijeta i nasljeđa. Čini se da jugoslavenski socijalizam nekad brane iz prostog razloga jer je eto “naš”, zaboravljajući ideale na kojima je kroz predratno organiziranje KPJ i partizansku borbu uspostavljen, i zaboravljajući da je te ideale dijelio s pokretima i državama koje su kasnije činile Istočni blok. Zašto to prilikom rasprave s vodećim figurama hrvatske desnice treba prešućivati, nije jasno. Naravno, suradnja na principima socijalističkog internacionalizma nije se bazirala isključivo na idealima, već i na zajedničkoj borbi. Razvoj ovdašnjeg revolucionarnog pokreta i partizanska pobjeda u Drugom svjetskom ratu bila bi nemoguća ili barem značajno otežana i usporena bez podrške Komunističke internacionale, prvenstveno Sovjeta.
Ispuštanjem iz vida ovih činjenica i selektivnim isticanjem kasnijeg jugoslavenskog udaljavanja od drugih socijalističkih zemalja i približavanja Zapadu zapravo ćemo pomoći učvrstiti onu Churchillovu misao o bestijalnim zlikovcima s Istoka, a budući da s njima imamo zajedničku povijest, onda ju valjda treba zataškati. Kada kritiziramo zaista česte napade na jugoslavenski socijalizam, bilo bi dobro podsjetiti se da Jugoslavija nije bila jedina socijalistička država na planeti i prestati “naš” socijalizam umjetno odvajati od drugih ili ga izdizati iznad njih. Tako ćemo vjerojatno brže doći do reartikuliranja političke ideje koja je nekada, bez obzira na unutarnje kontradiktornosti i sukobe, uspješno ujedinjavala milijune ljudi u borbi za materijalne interese većine stanovništva.
Karta Nesvrstanih
Uz ponosno isticanje razdoblja dobrih odnosa s imperijalističkim osvajačima čest je i manevar predsjedničinih kritičara prilikom kojeg odigravaju kartu jugoslavenske nesvrstanosti. Međutim, razdoblje Hladnog rata o kojem govore bilo je itekako ratno i nasilno izvan eurocentrične perspektive. U toj konstelaciji snaga upravo su SSSR i njegovi saveznici bili ti koji su od Vijetnama do Kube podržavali snage demokratizacije, nezavisnosti i antikolonijalizma, dok se Zapad, bilo da se radilo o SAD-u ili kasnijim koalicijama NATO saveznika, svrstavao na stranu lokalnih kompradora. Netko može istaknuti kako je i Istočni blok u svemu tome imao set svojih geopolitičkih interesa, no svejedno je lako odgovoriti na pitanje koji je od dva bloka na globalnom planu igrao emancipatorniju ulogu. Ostati “nesvrstan” u periodu žestokih sukoba s imperijalizmom iz lijeve perspektive veoma je diskutabilno te je Josip Broz zbog toga često bio meta kritike središnje struje socijalističkog pokreta, čak i dijela formalnih članova Nesvrstanih, primjerice Fidela Castra i drugih revolucionarnih ličnosti toga vremena. Vodeći ljudi pokreta utemeljenog na Brijunima češće su više naginjali ka Washingtonu nego Moskvi. Također, u svojim redovima okupljali su i lidere poput etiopskog vladara Hailea Selassiea. Bila bi potrebna poprilična mentalna gimnastika kako bismo nekoga tko je nosio titulu “kralja svih kraljeva i Božjeg odabranika” proglasili naprednijim od bilo kojeg lidera Istočnog bloka, čak i onih s najviše autoritarnih karakteristika.
Dok predsjednica i njeni kolege ponosno ističu “nesvrstanost” i demoniziraju Istočni blok, njezini lijevi kritičari upustili su se u beskonačno nabacivanje floskulama u kojemu za smisleni antirevizionizam nema mjesta. Nadolazeći predizborni dani sigurno će nam donijeti još ovakvih sukoba u kojima će biti vidljiva odsutnost artikulirane lijeve opcije u našoj političkoj areni. Kada se ponovno susretnu verzija povijesti Kolinde Grabar-Kitarović i ona njenih najglasnijih kritičara, neće biti lako utvrditi koja navodi na više krivih zaključaka, pa možemo samo u stilu istaknute revolucionarne figure prošlog stoljeća zaključiti – obje su gore.
bilten
