U današnje vrijeme kada se države natječu tko će jeftinije posuditi sljedeću milijardu, Alžir je učinio nešto neobično – smanjio je svoj vanjski dug na simboličnu razinu i odlučio da za svoje funkcioniranje ne treba ovisiti o stranom novcu.
Za mnoge koji su navikli na vijesti o rejting-agencijama, stres-testovima i rokovima otplate dugova, ovo zvuči kao znanstvena fantastika, ali radi se o stvarnoj priči o jačanju ekonomske neovisnosti. Nije riječ o čaroliji, nego o nizu odluka koje su prebacile teret s inozemnih kreditora na domaće izvore i prihode od domaće ekonomije. Najvažniji rezultat je jasan – vanjski dug Alžira toliko je nizak da više ne određuje njihovu politiku.
Da bismo shvatili zašto je to važno, treba reći istinu o vanjskom dugu. Vanjski dug predstavlja stranu valutu, moć i tuđi utjecaj – otplaćujete ga u valuti koju ne tiskate sami, ovisite o raspoloženju tržišta, a cijena raste baš kad vam je najteže.
U takvim uvjetima svaka kriza lako postane tečajni problem, potreba za štednjom i skuplji krediti za sve – od države do običnih poduzetnika. Alžir je, za razliku od većine zemalja, gotovo potpuno izbacio taj problem iz svoje jednadžbe. Rezultat je vidljiv: manji rizik od problema s tečajem, stabilniji uvoz važnih proizvoda i manje briga oko refinanciranja dugova.
Cifre sve govore
Početkom 2000-ih omjer vanjskog duga dosezao je oko 40 % BDP-a, no zahvaljujući rastu cijena ugljikovodika i odlučnoj strategiji Ministarstva financija, država je sustavno otplaćivala dugove i akumulirala znatne devizne rezerve.
Od 2006. nadalje vanjski javni dug ostaje ispod 3 % BDP-a, dok se inflacija, iako povremeno ubrzana zbog globalnih poremećaja, drži pod kontrolom zahvaljujući uravnoteženom spoju monetarne i fiskalne politike.
.
Kako su to uspjeli postići?
Prvo, tijekom godina visokih cijena nafte i plina brzo su vraćali stare dugove umjesto da ih obnavljaju uz više kamate. Drugo, vlasti su namjerno izbjegavale novo zaduživanje u inozemstvu i prednost dale takozvanom “nekonvencionalnom” zaduživanju, što zapravo znači da su se financirali preko svoje centralne banke.
Upravo tu leži problem. Europska unija je svim balkanskim državama zabranila ovakav način financiranja jer želi da te zemlje uzimaju kredite od stranaca, koji istovremeno tvrde da domaće financiranje nije dobro. Uobičajeni prigovor MMF-a je da je to “tiskanje novca” koje neizbježno vodi inflaciji.
Situacija u Alžiru pokazuje suprotno od onoga što je MMF predviđao. Globalni val inflacije se osjetio i tamo, ali se nakon toga smirio bez trajnog povećanja cijena. To ne znači da treba ukinuti sve granice, već pokazuje da se ekonomska politika može prilagoditi tako da novac brže kruži kroz stvarno gospodarstvo umjesto da ostaje u financijskim rezervama.
Ako smanjiš vanjski dug na minimum, netko kod kuće mora preuzeti taj teret. Domaći bankarski sustav tada postaje glavni financijer države, što može smanjiti dostupnost kredita za privatni sektor i pojačati povezanost države i banaka.
Nije savršeno rješenje, ali je politički i ekonomski izvedivo. Ključ je u pravilima (fiskalnoj disciplini), planiranju investicija koje donose strani novac i razvoju domaćeg tržišta kapitala, uključujući državne obveznice. Ako država uzima više sredstava, mora ubrzati povrat kroz projekte koji stvaraju prihode, a ne samo troškove.
Ovo trebate pročitati 100 puta a rulja bar milijun puta i više
Razlog zbog kojeg su strani faktori nezadovoljni je jasan: nizak vanjski dug oduzima stranim akterima mogućnost utjecaja. Nema “uvjetovanih” kredita, nema telefonskih poziva koji oblikuju proračun kao što se događa u Bosni i Hercegovini, nema problema s devizama koji tjeraju na prodaju imovine.
Pritisci time ne nestaju, ali gube najjače oružje: tečaj i rokove otplate. Jednostavno rečeno, Alžir je odlučio ne igrati prema tuđim pravilima i zasad plaća cijenu kod kuće, a ne vani – a to je cijena koju sam određuje.
Znači li to da je vanjski dug uvijek loš?
Ne. Vanjsko zaduživanje ima smisla kada financira trgovinske kapacitete – izvoz, energetiku, logistiku – koji zarađuju strani novac za njegovu otplatu. Problem nastaje kada se posuđuje za kratkoročnu potrošnju, uvoz i “gašenje požara”; tada novac odlazi iz zemlje, a domaća proizvodnja ostaje slaba.
Alžirski primjer je zanimljiv ne kao strogo pravilo nego kao pouka. Pokazuje da je moguće prvo izgraditi fiskalni i valutni štit, pa tek onda pažljivo odabrati gdje ima smisla dopustiti strani kapital.
Razlika nije u sloganima nego u praktičnom djelovanju. Stabilno upravljanje prihodima od nafte i plina, jasna pravila za dug i proračun, te domaće tržište koje može zadovoljiti državne potrebe bez gušenja privatne inicijative – to je recept koji zamjenjuje ovisnost o inozemstvu funkcionalnom samostalnošću.
U takvim uvjetima ponekad je razumno posegnuti i za stranim novcem, ali iz pozicije snage i uz valutno usklađivanje, a ne zato što sutra dospijeva otplata onoga što nikad nisi trebao posuditi.
Objašnjenje za Balkan: Ako želiš izvoziti onda moraš i ti investirati tj. kupovati vani. Napravi se računica o isplativnosti i onda se uzmu devize koje ovise o izvozu, ali smo onda ako je to isplativno za državu.
Zato je alžirski primjer važan i izvan Alžira. Pokazuje da država ne mora pristati na pravilo “uzmi novac izvana ili propadaj“, da se ekonomska neovisnost može graditi i da monetarna i fiskalna politika nisu samo provođenje tuđih zahtjeva.
Istodobno podsjeća da su disciplina i brzo kruženje novca kroz realno gospodarstvo jednako važni kao i disciplina u potrošnji. Kada ta dva principa zajedno djeluju, rezultat nije ideološka pobjeda, nego jednostavna činjenica. Ekonomske odluke donose se kod kuće, a ne na adresama vjerovnika.
Na kraju, ova priča neće svima zvučati ugodno jer ruši uobičajene predodžbe i tuđe interese. Ali brojke su jasne. Zemlja koja gotovo nema vanjski dug ima manji stres oko tečaja, više političke slobode i veću mogućnost usmjeravanja investicija u ono što povećava njenu produktivnost.
To nije romantična ideja, to je izbor. I možda je vrijeme da u svijetu koji često previše voli dugove počnemo ozbiljno razmišljati o pitanju: što ako je manje – konačno – više?
Što smo mi napravili?
Vratimo se na BiH i Hrvatsku u dvije zemlje gdje su zabilježeni visoki prihodi od PDV-a, jer je puno novca upumpano kroz dug. Bosna i Hercegovina je tu profitirala jer je povukla novac s vana zbog jeftine radne snage i industrijske proizovdnje.
Ali što su tada uradili paraziti političari? Samo su još više uhljebili novih političkih parazita u administraciji, podigli su plaće preko noći, zadužili se još više na tržištu, prihvatili su priču od CO2 kvotama, uništili su naše rudnike, financirali su strane invesaticije u vjetroelektrane i druge strane projekte. Dakle, umjesto da se ponašaju kao alžirski političari, oni su sve pojeli i popili, a kajmak poslali u EU i SAD.
Rulja to ne razumije, bar ne sada. Kada rulju opljačkaju i kada je razvlaste, tek onda će vidjeti što je pakao. Drugačije ne ide. Možemo mi pričati i pisati što god želimo, ali rulja svoj život proda za 25 € na izborima. Daš rulji kilo šećera, vreću brašna i pustiš neku “jebenu” pjesmu, a ona kao ovčića zaokruži svog krvnika. Tako i treba.
