Foto: fn
Jasenovačko-bleiburški problem Kolinde Grabar Kitarović
Svojim nakaradnim/revizionističkim stajalištima o antinacifašizmu, partizanima, NOB-u, hrvatskim komunistima i maršalu Josipu Brozu Titu, koji je Hrvatsku učvrstio na pobjedničkoj strani protuhitlerovskih saveznika u Drugom svjetskom ratu i vratio joj otuđene teritorije, što mu je honorirao sav civilizirani svijet, Grabar Kitarović se sramoti totalnim povijesnim neznanjem. Proglašena je nepoželjnom na skorašnjim svečanostima u povodu 70. obljetnice pobjede nad nacifašizmom, a zbog poltronskog podilaženja SAD-u, NATO-u i Uniji neće je biti ni u Moskvi
Marijan Vogrinec
Predizborno naštrebana protuantifašistička retorika „novog HDZ-a“ (novog? – sic) već neko vrijeme zadaje muke „ženi iz naroda“. U nekim pak sastavnicama njezina proklamiranog aktiviteta čak joj se sramotno obija o glavu. Recimo, časna starčad iz Saveza antifašističkih boraca, partizanski ratni saveznici zapadne antinacifašističke koalicije koja je 1945. dokrajčila crno Hitler-Mussolini-Hirohito svjetsko zlo, ne žele pokroviteljstvo Kolinde Grabar Kitarović na državnoj proslavi 70. obljetnice pobjede nad nacifašizmom. A gurala se i čak razglasila medijima da želi to časno pokroviteljstvo, kao i ono nad proustaškom komemoracijom na Bleiburgu. „E, ne može!“ – kažu partizani. „Neka predsjednica RH u tom slučaju počasti samo one u Bleiburgu, koji slave kvislinški tzv. NDH, poglavnika Antu Pavelića i njemačkog Füherer protiv kojih smo se mi borili. Nama ona ne treba!“
Velika je sramota za „ženu iz naroda“, koja grlato promiče neki čudan surogat tuđmanovske mikserovštine, da ju među sobom ne želi dobar dio – naroda. Nije ju u „novom HDZ-u“, uistinu, imao tko naučiti da partizani i ustaše u Drugom svjetskom ratu nisu ginuli za iste ideale i da RH danas postoji zahvaljujući Titovim partizanima, a ne Pavelićevim ustašama. U temeljima RH i njezinoj državnoj budućnosti, ako je uopće bude, ni u kojoj revizionističkoj kombinaciji nije Bleiburg. No, što kaže predsjedničin patron, koji bi se uvrijedio da ga netko oslovi kao antifašista, Kolinda Grabar Kitarović nije odgojena u komunizmu/socijalizmu. Odgojena je u naprednim školama sazvježđa Lire Vege, pa je razumljivo da u žarkoj želji za svehrvatskim pomirenjem ne razlikuje pobjedničku partizansku zvijezdu i gubitničko ušato U.
Delinkventska diskvalifikacija
Kolindi Grabar Kitarović ne da su partizani i ustaše isto, što bi bilo također skandalozno, nego su joj hrvatski prljavi ekstremisti čak i bliže srcu. Da nisu, ne bi joj prvi potez u Predsjedničkim dvorima bio protuantifašističko izbacivanje Titove biste iz predvorja (postavio ju Franjo Tuđman, a nije smetala ni Stjepanu Mesiću niti Ivi Josipoviću) i tituliranje Maršala protuhrvatskim diktatorom i zločincem. Tim se i nekim drugim povijesno delinkventnim stajalištima sama diskvalificirala u očima dobrog dijela domaće i strane javnosti kao „predsjednica svih građana RH“. Time je ona ostala dosljedna uvjerenjima i retorici kakvu je o novijoj hrvatskoj prošlosti naštrebala u „novom HDZ-u“ (novom? – sic) od stručnjaka koji su 10 godina studirali povijest (dvopredmetno-jednopredmetno), pa eto što su naučili.
„Zbog odnosa predsjednice RH prema Josipu Brozu Titu i antifašizmu“, objasnio je Savez antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske (SABH) javnosti, „SABH ne može prihvatiti njezino pokroviteljstvo nad obljetnicom pobjede nad fašizmom, najmračnijom ideologijom u povijesti ljudskog društva.“ Potpredsjednik SABH-a Ivan Fumić dodaje kako antifašisti ne žele „ženu iz naroda“ ni 9. svibnja (Dan pobjede, Dan Europe) na svečanoj akademiji u zagrebačkom HNK-u, ni na skupovima u Brezovici i Jasenovcu. Hoće li ona ustašama u Bleiburg, živo im se fućka. Što je predsjednici RH trebalo takvo neprimjereno istrčavanje pred rudo!? Da nije bilo Tita, tvrde u SABH-u, „žena iz naroda“ bi danas živjela u Italiji i ne bi ni u teoriji bila predsjednica te zemlje.
Bleiburg
Njezino izjednačavanje Jasenovca i Bleiburga je nedopustiv revizionizam, čime se otvoreno svrstala na stranu (pro)ustaških ekstremista. Svojedobno je bivši predsjednik RH Stjepan Mesić povukao poučnu paralelu: nijedan ubijeni u ustaškom konc-logoru Jasenovcu nije bio kriv ni za čiju smrt, a mnogi ubijeni s Bleiburga bili su krvnici u Jasenovcu! „Pa nisu valjda čuvari logora u Jasenovcu i drugima očekivali da će nakon završetka rata biti odlikovani“, kaže SABH-ov potpredsjednik Ivan Fumić. „Ni u ostalim zemljama nije bilo drukčije. Tito je zločinac samo za ustaše i fašiste, za nas će uvijek biti heroj!“
Žestoka pljuska nakaradnim stajalištima predsjednice RH o antinacifašizmu, Titu, NOB-u i ulozi Jugoslavije partizanskog maršala u svjetskoj politici u razdoblju 1945.-1990. raspaljena je nedavno i osnivanjem Antifašističke lige RH. „Sustavno poricanje i demoniziranje antifašizma, njegovih tekovina i vrijednosti u Hrvatskoj nagnali su nas da uložimo nove napore za njegovo reafirmiranje“, poručili su akteri osnivačke skupštine, kojoj su nazočili i veleposlanici Belgije, BiH, Norveške i Slovenije. Naglasili su da se antinacifašizam zasniva na toleranciji i otvorenosti, što su vrijednosti suprotne nacifašizmu, utemeljenom na nesnošljivosti i mržnji, militarizmu i veličanju nasilja nad drukčijim i slabijima, na kultu nacije i dubokom prijeziru prema demokratskim postignućima i modernim političkim idejama.
„Danas se toleriraju takva opasna stajališta“, prenijela je Hina opasku aktivista građanskog društva, sekularne države i ljudskih prava Zorana Pusića, „a nerijetko javno zagovaraju i institucionalno podržavaju. Antifašistički spomenici, spomen-obilježja i dokumenti vezani uz antifašizam sustavno su uništavani. (Više od 3000 spomenika u počast antinacifašizmu je namjerno uništeno, stotine tisuća knjiga na latinici i ćirilici je nestalo iz knjižnica, likovne galerije i muzeji su očišćeni od antinacifašističkih umjetničkih djela i eksponata… – op. M.V.) Školski udžbenici kao i nastava povijesti kontinuirano i zabrinjavajuće izostavljaju sadržaje o relevantnosti antinacifašizma za Europu i samostalnu Hrvatsku.“
Da je predsjednica Grabar Kitarović politički promućurnija i daleko od sebe odbacila daljinski upravljač iz „novog HDZ-a“, da je povijesno obrazovanija i ljudski poštenija prema realitetima hrvatske i svijetle i mračne prošlosti, ne bi o NOB-u, partizanima, Titu i SFR Jugoslaviji valjala nekritički nabubane proustaške gluposti i luzerske komplekse. Toga je „zločinca i diktatora“ Tita, na veliku Kolindinu i žalost njezinih patrona, cijenio cijeli svijet, klanja mu se i danas kad se spomene njegovo ime i u najzabitnijem kutku crne Afrike ili u brazilskoj faveli. Na pogreb su mu došle okrunjene glave i najmoćniji ljudi sa svih strana globusa. Njezinom idolu Franji Tuđmanu, Titovom partizanskom „malom od kužine“ i VIP direktoru beogradskog Partizana, avaj – nitko. Nula bodova! Baš kao ni njoj na inauguraciju. Još jedna nula bodova!
Očito ne misli ta „žena iz naroda“ dalje od kvazikonzervativnog nosa kad se baš tako nesmotreno poigrava sa „stanjem nacije“, koja ni većinski ne dijeli njezin i politički radikalizam tipa „novi HDZ“, šatoraši/stožeraši, militantan katolički kler, ideološka bleiburgovština… Možda joj – ali čisto sumnjamo da je to moguće u ovom njezinom životu! – nešto zazvoni u glavi pročita li zaključke indikativnog istraživanja news portala MojeVrijeme.hr. Anketno je pitanje glasilo „Je li nam nekad bilo bolje?“ Istraživanje je bilo anonimno, na uzorku od 2200 građana RH i BiH, tzv. „50 plus naraštaja“, ljudi s iskustvom života u SFR Jugoslaviji.
Foto: Bruno Konjević / CROPIX
Paraziti, aveti, fatamorgane…
Rezultati su s razlogom medijski snažno odjeknuli na cijelom prostoru bivše zajedničke države, koju udarnički blate samo političke kaste i pljačkom obogaćene klijentelističke skupine današnjih ex-jugoslavenskih bantustana. Mali se, običan puk uglavnom osjeća jadno uz „svoje“ otuđene nacionalističke vođe, utučen siromaštvom, prevaren pokvarenim obećanjima i mitološkim iluzijama. Čak 82 posto hrvatskih ispitanika starijih od 45 godina tvrdi da se u SFRJ živjelo bolje i znatno bolje, nego danas u RH, a tek četiri posto da se živjelo lošije, odnosno šest posto „ne daj bože da se ponovi“.
Bolji će politički analitičari uočiti da tih zbirno 10 posto, plus-minus, odgovara postotku u biračkom tijelu, koji se odnosi na mrziteljsku, ekstremnu, (pro)ustašku, nacionalističku, ali jako glasnu manjinu što manijakalno svugdje oko sebe vidi i progoni „veleizdajnike, udbaše, četnike, Jugoslavene, jugonostalgičare“… Zapravo, parazitira na fatamorganama i avetima davno minule prošlosti, klonove mržnje projicira u aktualne razdore/netrpeljivosti i budućnost čini krajnje rizičnom. Za Bijednu Našu nije dobro da njezina predsjednica staje na tu stranu i zakuhava svjetonazorsko-političko-ideološki gulaš od kojega se građani mogu samo dobro izbljuvati. Nema niti će ikad biti moguće pomirenje između Jasenovca i Bleiburga niti se bilo kakvim sofisticiranim revizionizmom može prevesti ustaše na svijetlu stranu hrvatske povijesti. Ne pomaže tu nikakva politikantska alkemija!
Ne mora Kolinda Grabar Kitarović upoće držati do news portala MojeVrijeme.hr, ali mudra će političarka – osobito kad si intimno tepa da je rođena državnica! – makar razmisliti što poručuje glas naroda. Redom: 74 posto ispitanika s ozbiljnim iskustvom života u SFR Jugoslaviji pristalo bi opet živjeti u jednopartijskom sustavu; 40 posto ih smatra Josipa Broza Tita pozitivnom osobom i velikim svjetskim državnikom (tek osam posto diktatorom i zločincem), za 31 posto vjernika je pozitivna osoba, a za 14 posto diktator; 14 posto anketiranih u RH ne krije da su jugonostalgičari (povremenih je 22 posto), a među izričitim vjernicima je 12 posto deklariranih jugonostalgičara (povremenih 19 posto); 83 posto se izjasnilo da u SFRJ nisu bili nacionalno diskriminirani, a 13 posto drži da jesu…
Prema Hininom izvješću u Jutarnjem listu, „među hrvatskim ispitanicima 56 posto ih se izjasnilo vjernicima, dok je 36 posto onih koji to nisu. Na bogoslužja je u vrijeme SFRJ odlazilo 78 posto ispitanih, a 38 posto ispitanika je redovito odlazilo u crkvu ili džamiju. Korupcija je danas vodeći prolem hrvatskog društva, smatra 69 posto ispitanika, koji tvrde da je korupcije u Jugoslaviji bilo manje nego danas, a samo ih je dva posto reklo da je korupcije bilo više nego u samostalnoj Hrvatskoj. U usporedbi sa svojim odrastanjem u SFRJ, čak 91 posto ispitanih misli da današnja djeca odrastaju u nesigurnijem okruženju, dok ih samo četiri posto misli da su djeca danas sigurnija. Za povratak nekad popularnih omladinskih radnih akcija ruku bi diglo 73 posto hrvatskih ispitanika starijih od 45 godina, a protiv toga ih je 15 posto.“
Sudeći ne samo po tim indikativnim podacima vjerodostojnog istraživanja na statistički vjerodostojnom uzorku, hrvatska „žena iz naroda“, koja se zna penjati po drveću te musti stoku sitnog i krupnog zuba, očito ima krupan problem upravo s – narodom. Uz ništa manje s povijesno dobrim i lošim momcima, odnosom prema bivšoj Jugoslaviji i njezinim vođama, spin doktorima iz svog stranačkog legla, uličnom nasilju nahuškanih šatoraša/stožeraša, pa i s vrlo nakaradnim kriterijima po kojima dovlači na Pantovčak redikulozne osobe kompromitirane u javnosti, neprihvatljive većini građana.
Jasenovac
S obzirom na negativna reagiranja SABH-a, Antifašističke lige RH, niza civilnih udruga i dijela javnosti, pitanje je i njezinog moralnog integriteta može li tako političko-ideološki nesređena i nedopečena predsjednica RH nazočiti 26. travnja obljetnici proboja sužnjeva ustaškog konc-logora Jasenovca. Kako će, dođe li ipak na to mjesto nacifašističkog užasa, uopće pogledati u oči časnoj ravnateljici Spomen-područja Jasenovac Nataši Jović, koju se nije udostojila ni pozvati na svoju inauguraciju. Možda je i bolje da nije, jer čuvarici sjećanja na ničim opravdano ubojstvo čovječnosti uistinu nije bilo mjesto među osuđenim dilerima droge, utajivačima poreza, cestovnim i morskim ubojicama, ratnim profiterima, notornim kriminalcima, escort damama, pijanim lakonotnim pjevačima, ratnim huškačima… i takvim nekim društvom, kojem je prije mjesto u Lepoglavi, nego na predsjedničkoj inauguraciji. Ali, „ženi iz naroda“ na dušu, imat će po čemu biti zabilježena u povijesnim knjigama.
Ako su Kolindi Grabar Kitarović važniji Tomislav Merčep, imenjak mu Horvatinčić, Velimir Bujanec, Željko Sačić, Ante Deur sa šatorašima Đurom Glogoškim i Josipom Klemmom, braća Mamić, Vesna Balenović, Nives Celzijus i stotinjak iz te kategorije hrvatskih građana od jedne Nataše Jović, s kojom je svojedobno pohodila Muzej holokausta u Washingtonu, onda „žena iz naroda“ ne samo da nema što tražiti u Jasenovcu nego ni u Brezovici i bilo na kojem drugom mjestu, gdje se slave antifašističke pobjede. Uistinu joj je mjesto samo na Bleiburgu, Jazovci, Maceljskoj šumi…, gdje se u ustaškom ozračju slavi rasističko hrvatstvo. Odavanje počasti žrtvama samo je smokvin list za nešto jako zlokobno.
Nečastan „izlet“ u Staljingrad
To što je Grabar Kitarović primila na Pantovčaku predstavnike Počasnog bleiburškog voda i objeručke prihvatila poziv da 16. svibnja bude pokroviteljica tradicionalne manifestacije ustašluka na Bleiburškom polju uvreda je ustaškim žrtvama i hrvatskom antinacifašizmu. Hrvatski sabor je 2012. godine otkazao pokroviteljstvo nad tim skupom, jer se pretvorio u ustaški dernek koji nema veze s odavanjem počasti žrtvama. Godinama je to bila provokativna manifestacija, a nakon 1990. otvorena proslava nekakve reinkarnirane Endehazije, koju su pohodili najviši državni dužnosnici RH i tzv. Crkve u Hrvata. Je li na Bleiburhu mjesto predsjednici RH Kolindi Grabar Kitarović!? Nije.
„Ona na ovaj način želi pokazati kako je predsjednica svih hrvatskih građana bez obzira na njihova ideološka stajališta“, prenosi Jutarnji list riječi njezinog navodno bliskog suradnika. „Osim toga, na ovj način pokazuje kako je vrijeme da se prestanu politizirati i Jasenovac, i Bleiburg i antifašizam.“ Malo morgen, kazao bi onaj državni palikuća iz požarevačkog groba. Ništa ona time ne želi niti bi uspjela pokazati, osim vlastite ideološke isključivosti i pristranosti. Koliko god hini da je sklona antinacifašizmu, radi prevladavajućeg antinacifašističkog karaktera EU-a, ostatka Europe i svijeta, kojem i Hrvatska pripada zaslugom Titovih partizana, toliko samu sebe prokazuje – riječima i djelom.
Jedan od dokaza bit će i njezin neodlazak u Moskvu na središnju proslavu 70. obljetnice pobjede antinacifašističke koalicije u Drugom svjetskom ratu. Navodno zbog „agresivne uloge“ Putinove Ruske Federacije u destabiliziranoj Ukrajini, a zapravo po izričitoj zapovijedi SAD-a i NATO-a Uniji da njezinih 28 članica imaju bojkotirati proslavu u Moskvi. Grabar Kitarović, za koju se medijski špekulira da je marioneta NATO-a i SAD-a, tako će na račun sramoćenja RH i hrvatskog antinacifašizma ostati srca kamenoga ne samo u odnosu na svijetle stečevine pobjede u samim temeljima suvremenog svijeta nego i u odnosu na oko 30 milijuna Rusa ubijenih u Drugom svjetskom ratu.
U Moskvi 9. maja
Rusi su podnijeli najveću materijalnu i ljudsku žrtvu (svaki drugi ubijeni je Rus!) u tom ratu. Mnoge su Ruse zvjerski ubijali i Hrvati (1941.-1943.), braća po slavenskoj rasi i kršćanskoj vjeri, koje su ustaše unovačili u 369. pojačanu pješačku pukovniju (3865 vojnika) i u sastavu Wehrmachta poslali činiti zvjerstva u Rusiju, u tuđu zemlju, kojoj tzv. NDH čak nije ni objavio rat (SAD-u jest, i do danas ta objava rata nije stornirana, pa je RH formalno još u ratu s današnjim „partnerom“). Što su prohitlerovski nabrijani Hrvati radili u Rusiji tih krvavih godina, dade se zaključiti iz izvješća što ga je 13. rujna 1941. poslao u Zagreb zapovjednik 369. pukovnije pukovnik Ivan Markulj.
Među legionarima, izvješćuje Markulj, vladaju nered, nedisciplina, dezerterstvo i rasulo, pa je njemački prijeki sud 100. lovačke divizije neke osudio na smrt strijeljanjem. Markulj piše da legionari „kradu, pljačkaju, otimaju, pucaju noću, napuštaju jedinicu i prevoze se automobilima preko 100 kilometara, bacaju oružje… siluju. Nose dijelove uniformi zarobljenih ruskih vojnika, zimske kape i šubare umjesto hrvatskih kapa“. Postrojba je sudjelovala u žestokim borbama u Staljingradu i 1943. je uništena. Preživjelo je i zarobljeno ko 700 legionara sa zapovjednikom potpukovnikom Markom Mesićem, koji je s dijelom legionara bivše 369. kasnije prešao Titovim partizanima i borio se protiv tzv. NDH.
Na proslavu 70. obljetnice pobjede nad nacifašizmom, 9. svibnja u Moskvi, iz politikantskih „ukrajinskih“ razloga neće doći američki predsjednik Barack Obama ni njemačka kancelarka Angela Merkel. Naputak iz Bijele kuće o bojkotu Moskve poslušat će i veći dio državnih čelnika drugih tradicionalnih zapadnih saveznika SAD-a, jer će imperijalni interesi Amera i vojne im šake NATO-a prema golemoj Rusiji nadjačati povijesne istine i ljudske obzire. Hrvatska će, zahvaljujući svojim državnim splijepcima, opet biti „mala od kužine“. Češka i Mađarska ne daju si diktirati kako Obama svira Europi i svijetu, a nije kadar u vlastitoj kući zaustaviti bjelačko-policijske masakre svojih Afroamerikanaca!
Nezamislivo je što bi se moralo dogoditi da Kolinda Grabar Kitarović smogne kuraže za reći ne Baracku Obami, Jensu Stoltenbergu ili Angeli Merkel, jer je to u interesu hrvatskih građana, a ne američke kaubojštine u svijetu, uključujući Ukrajinu, Balkan, Bliski istok, Aziju…
„Gospodine Andrew Schapiro, prešli ste granicu i od sada su vrata mog ureda u Dvorcu za vas zatvorena“, poručio je češki predsjednik Miloš Zeman američkom veleposlaniku u Pragu, koji je izrazio nezadovoljstvo Bijele kuće njegovom odlukom da nazoči u Moskvi proslavi Dana pobjede nad nacifašizmom. „Ne mogu ni zamisliti da se dogodi da češki veleposlanik u Washingtonu savjetuje američkom predsjedniku kamo će putovati. Zahvaljujući SSSR-u, Česi danas ne moraju govoriti ‘Heil Hitler’!“ Ujak Sam si bahato dopušta diktirati drugima svoju volju, a Angela Merkel držati lekcije Jadranki Kosor, Zoranu Milanoviću i Kolindi Grabar Kitarović o njemačkim gospodarskim interesima u Bijednoj Našoj.
Ma koliko siromašna i nesretna, Hrvatska uistinu nije ptičji rezervat i ne bi smjela ni velikim, moćnim i (pre)bogatim „partnerima“ dopuštati da je ponižavaju. Grabar Kitarović nije taj državnički i karakterni potencijal, kadar suprotstaviti se nevolji i na unutarnjem i na vanjskom planu. Ona ima velik problem, što kaže kolumnist tjednika Novosti i bivši diplomat Tomislav Jakić. Rekli bismo, nerješivo velik problem i sa samom sobom u javnom istupanju i sa svojim državničkim habitusom, a to nije dobro za zemlju koju ima zastupati.
Revizionističko trabunjanje
„Predsjedica pokazuje čvrstu namjeru da, barem u nekim stvarima, bez kolebanja (a rekli bismo bez pretjeranog razmišljanja) krene putem prekrajanja novije povijesti ne samo Hrvatske“, ističe Jakić. „Jer, Tito i antifašistička borba što ju je on vodio (a u kojoj su, kako kaže KGK, sudjelovali i članovi njezine obitelji) dio su i evropske i svjetske povijesti. Dio su neprolazne i nezaboravne epopeje u kojoj se civilizirani svijet odupro najvećoj prijetnji svemu onome što su bile vrijednosti toga svijeta: naci-fašizmu. I u kojoj je civilizirani svijet pobijedio. Na strani pobjednika bio je i maršal Tito. Tako su ga prihvatili i tako su ga tretirali. O državničkoj dimenziji koja je izrasla u desetljećima što su slijedila najbolje je govorio njegov pokop. Jer, onih dvjestotinjak svjetskih državnika, koji su došli na taj posljednji ispraćaj, valjda su ipak znali kome su i zašto došli. To je istina i nikakve olako izrečene kvalifikacije (KGK: „Za mene je diktator“; koga briga tko je za nju što! – op. M.V.), kao i nikakvo micanje bista, spomenika ili preimenovanje ulica i trgova na tome ništa neće promijeniti. Predsjednica bi to trebala shvatiti. U suprotnome, ona zaista ima problem. Ali, imamo ga i svi mi, ima ga Hrvatska.“
Titova sahrana
Mogu proustaški revizionisti trabunjati što žele, međutim, nikad neće biti kadri odvojiti Tita od antinacifašizma u Hrvatskoj, Jugoslaviji i svijetu, izjednačiti u zločinu i totalitarizmu Titove komuniste i nacifašiste, jer je to protivno činjenicama o tom hrvatskom velikanu iz Kumrovca i povijesnoj istini o njegovoj nadasve uspješnoj borbi u Drugom svjetskom ratu i izvanrednim postignućima u izgradnji zemlje te istaknute uloge njegove Jugoslavije u međunarodnoj politici druge polovice 20. stoljeća. Bio je sposoban – prvi u okupiranoj Europi! – pružiti oružani otpor okupatorima Hitleru i Mussoliniju te njihovim ustaškim isprdcima, koji su jezivim zločinima i terorom osramotili hrvatski obraz pred cijelim svijetom.
Većina u partizanskom pokretu nisu bili komunisti i većina u najelitnijim postrojbama bili su – Hrvati. Samo je na Sutjesci, u borbama u okruženju 120.000 do zuba naoružanih Nijemaca, ustaša, četnika i slične kvislinške bande, izginulo i ranjeno pod crvenom zvijezdom petokrakom više partizana, Hrvata, nego u cijelom Domovinskom ratu! I prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, Titov zagorski susjed iz Velikog Trgovišća, bio je partizanski prvoborac, iz napredne partizanske obitelji još prijeratnih ljevičarskih stajališta. Grabar Kitarović, što kaže Jakić, uistinu ima velik problem, kao i Bijedna Naša s takvom predsjednicom.
„Pa zar bi Francuzi prigodom obilježavanja sedamdesete obljenice invazije u Normandiji prošle godine bez razloga u prizorima evociranja Drugog svjetskog rata od svih evropskih vođa pokreta otpora izabrali baš Tita, pokazujući njegovu fotografiju na golemom panou?“ – retorički se pita kolumnist Jakić. „Žena iz naroda“, očito, nije svjesna one poučne pučke da ničija nije gorjela do zore. Što će biti s njom kada svijeća zgasne!?
tacno
