Zahuktao se Mediteranski sajam knjiga u Splitu, dvorana je ispunjena, a svoje nove knjige predstavljaju ponajbolji pisci, povjesničari, pjesnici na ovim prostorima. Povodom promocije nove knjige Dragana Markovine „Doba kontrarevolucije“ pratimo predstavljanje koje moderira Emir Imamović Pirke, i razgovaramo s Draganovim gostom na promociji Viktorom Ivančićem.
„Doba kontrarevolucije“, impresije?
Kada bi sasvim pojednostavnili stvari, ova knjiga koju danas prezentiramo štivo je o fašizaciji društva koje je nacionalizam ustanovilo kao svojevrstan način života, ili recimo službenu religiju, i u tom smislu ja novu Draganovu knjigu, kao i sve njegove prethodne, a ovu pogotovo, doživljavam kao štivo povjesničara skarednika, blasfemičara koji dira točno u ona sveta mjesta koja su uspostavljena. Sva društva na ovim prostorima, a Hrvatsko pogotovo, uspostavila su preveliku količinu mitova, dakle nedodirljivih tabua, mi danas u Hrvatskoj imamo kult države, kult nacije, kult domovinskog rata i to su svojevrsni pseudoreligijski kultovi u kojima se nesmije ništa govoriti bez konzekvenci.
Vidi se po samom izboru tema kako Dragan Markovina upravo te mitove dovodi u pitanje, skrnavi ih?
To je otprilike kao da traje jedna kontinuirana misa u cijelom društvu, liturgija ide, a Dragan otprilike podriguje za vrijeme mise, gađa svete slike, tako da se Draganu može mirne duše pripisati kako je povjesničar koji pomoću arhivske ruši spomeničku građu i to je najzdravije što se u ovom trenutku može raditi, a to Dragan uistinu radi izvrsno. Nisam historičar da mogu biti kompetentan, no meni osobno dovoljna je njegova motivacija, a ta je motivacija zapravo i najzdravija, takva je cijela ova knjiga, svojevrsno svetogrđe u hramu u kojem živimo.
U našem društvu generira se fašizam, koliko ga ova knjiga razotkriva?
Ta cinična poza da se stalno proizvodi nešto što bih ja nazvao antifašistički intoniranim fašizmom, tj. antifašističkom retorikom stvaramo uvjete za konzumaciju fašizma, to je vidljivo svakog dana u svakom trenutku, mi ćemo rado staviti ploču u Jasenovcu s poklikom „Za Dom spremni“, ali nećemo podnositi da nas netko naziva fašistima. To je generalna strategija i aktualne vlasti, mislim da je Hasanbegovićeva ekipa u tome bila više fer, nisu to toliko krili, ali cijelo vrijeme se zapravo želi stvoriti taj antifašistički ugođaj za što kvlitetniju i širu konzumaciju fašizma, to je započeto s Franjom Tuđmanom, to je bila njegova strategija, to nije novost, najbolji primjer je bila tužba protiv Ferala zbog uvrede predsjednika 1996. zbog usporedbe s generalom Francom. Mi smo se na sudu branili na način da smo mi uistinu usporedili Tuđmana s Francom jer se ovaj sam pozivao na Franca, želeći inaugurirati ideju o miješanju kostiju u Jasenovcu kao gradnji svojevrsnog monumenta krvnicima i žrtvama. To je ta cinična pozicija, on se sam pozivao na Franca, a nije trpio da mu se otvoreno kaže da je Frankist i to je ta operativna shizofrenija koja i dan danas funkcionira i vidljiva je na svakom koraku.
Kako objašnjavate njihove frustracije?
Sve to proizlazi iz njihovih frustracija. Frustracija da je ta nekadašnja država, sa svim svojim manama, uključujući i taj demokratski deficit koji je imala, bila u svakom pogledu superiorna svakoj tvorevini koja je nastala nakon nje. Cijelo vrijeme pravi se mentalno i ideološko nasilje da se obavi neka vrsta eksproprijacije sjećanja. Mi smo dužni sjećati se Jugoslavije samo u crnim tonovima, dopuštena je nekakva privatna nostalgija, ali bilo kakvo sjećanje koje bi bilo povezano sa tadašnjim sistemom, sjećanje tipa da smo imali besplatno zdravstvo i školstvo, da su radnici dobijali stanove, ozloglašava se na način da se samo pamćenje tih stvari računa za krivnju. Činjenica je da su partizani donijeli najveću emancipaciju ovim prostorima, i da je ta država dok je trajala, za njeno vrijeme, postojala najveća emancipacija i to se mora iznegirati. Čak je i jugonostalgija koja bi trebala biti benigna, postala užasno subverzivna, jer sjećanje na „ono“ funkcionira kao kritika na „ovo.“ I u tome je cijela poanta.
Ljevica danas, njeni grijesi?
Osnovni grijeh oficijalne ljevice, bolje rečeno parlamentarne ljevice, zaista od devedesetih zapravo je prihvaćanje te nacionalističke matrice, umjesto da je razara. Cijelo vrijeme ljevica je imala iluziju da može ponuditi nekakvu „baršunastu“ verziju nacionalizma, takvu koja neće biti psovačka, koja će biti ufinjena u svojoj retorici, ali u biti će biti nacionalistička, jer kada sumiramo, nema dobrog nacionalizma. Nacionalizam ne možete uvezati u nikakav staniol. I time je grijeh ljevice veći, jer je omogućila time, useljavanje političkog ekstremizma u politički centar. Hrvatska nema problem sa radikalnim politikama koje bi bile na margini, kod nas politički ekstremizam uspješno egzistira u političkom centru i on tu obitava. Mi živimo apsolutnu, ekstremističku stvarnost. Mainstream nije nešto što uobičajeno nalikuje nekom srednjostrujaškom potkresivanju ekstrema, već se radi zapravo o radikalnoj desnici – koja se predstavlja političkim centrom. SDP-u je to svakako dugoročni grijeh.
tacno
„Doba kontrarevolucije“, impresije?
Kada bi sasvim pojednostavnili stvari, ova knjiga koju danas prezentiramo štivo je o fašizaciji društva koje je nacionalizam ustanovilo kao svojevrstan način života, ili recimo službenu religiju, i u tom smislu ja novu Draganovu knjigu, kao i sve njegove prethodne, a ovu pogotovo, doživljavam kao štivo povjesničara skarednika, blasfemičara koji dira točno u ona sveta mjesta koja su uspostavljena. Sva društva na ovim prostorima, a Hrvatsko pogotovo, uspostavila su preveliku količinu mitova, dakle nedodirljivih tabua, mi danas u Hrvatskoj imamo kult države, kult nacije, kult domovinskog rata i to su svojevrsni pseudoreligijski kultovi u kojima se nesmije ništa govoriti bez konzekvenci.
Vidi se po samom izboru tema kako Dragan Markovina upravo te mitove dovodi u pitanje, skrnavi ih?
To je otprilike kao da traje jedna kontinuirana misa u cijelom društvu, liturgija ide, a Dragan otprilike podriguje za vrijeme mise, gađa svete slike, tako da se Draganu može mirne duše pripisati kako je povjesničar koji pomoću arhivske ruši spomeničku građu i to je najzdravije što se u ovom trenutku može raditi, a to Dragan uistinu radi izvrsno. Nisam historičar da mogu biti kompetentan, no meni osobno dovoljna je njegova motivacija, a ta je motivacija zapravo i najzdravija, takva je cijela ova knjiga, svojevrsno svetogrđe u hramu u kojem živimo.
U našem društvu generira se fašizam, koliko ga ova knjiga razotkriva?
Ta cinična poza da se stalno proizvodi nešto što bih ja nazvao antifašistički intoniranim fašizmom, tj. antifašističkom retorikom stvaramo uvjete za konzumaciju fašizma, to je vidljivo svakog dana u svakom trenutku, mi ćemo rado staviti ploču u Jasenovcu s poklikom „Za Dom spremni“, ali nećemo podnositi da nas netko naziva fašistima. To je generalna strategija i aktualne vlasti, mislim da je Hasanbegovićeva ekipa u tome bila više fer, nisu to toliko krili, ali cijelo vrijeme se zapravo želi stvoriti taj antifašistički ugođaj za što kvlitetniju i širu konzumaciju fašizma, to je započeto s Franjom Tuđmanom, to je bila njegova strategija, to nije novost, najbolji primjer je bila tužba protiv Ferala zbog uvrede predsjednika 1996. zbog usporedbe s generalom Francom. Mi smo se na sudu branili na način da smo mi uistinu usporedili Tuđmana s Francom jer se ovaj sam pozivao na Franca, želeći inaugurirati ideju o miješanju kostiju u Jasenovcu kao gradnji svojevrsnog monumenta krvnicima i žrtvama. To je ta cinična pozicija, on se sam pozivao na Franca, a nije trpio da mu se otvoreno kaže da je Frankist i to je ta operativna shizofrenija koja i dan danas funkcionira i vidljiva je na svakom koraku.
Kako objašnjavate njihove frustracije?
Sve to proizlazi iz njihovih frustracija. Frustracija da je ta nekadašnja država, sa svim svojim manama, uključujući i taj demokratski deficit koji je imala, bila u svakom pogledu superiorna svakoj tvorevini koja je nastala nakon nje. Cijelo vrijeme pravi se mentalno i ideološko nasilje da se obavi neka vrsta eksproprijacije sjećanja. Mi smo dužni sjećati se Jugoslavije samo u crnim tonovima, dopuštena je nekakva privatna nostalgija, ali bilo kakvo sjećanje koje bi bilo povezano sa tadašnjim sistemom, sjećanje tipa da smo imali besplatno zdravstvo i školstvo, da su radnici dobijali stanove, ozloglašava se na način da se samo pamćenje tih stvari računa za krivnju. Činjenica je da su partizani donijeli najveću emancipaciju ovim prostorima, i da je ta država dok je trajala, za njeno vrijeme, postojala najveća emancipacija i to se mora iznegirati. Čak je i jugonostalgija koja bi trebala biti benigna, postala užasno subverzivna, jer sjećanje na „ono“ funkcionira kao kritika na „ovo.“ I u tome je cijela poanta.
Ljevica danas, njeni grijesi?
Osnovni grijeh oficijalne ljevice, bolje rečeno parlamentarne ljevice, zaista od devedesetih zapravo je prihvaćanje te nacionalističke matrice, umjesto da je razara. Cijelo vrijeme ljevica je imala iluziju da može ponuditi nekakvu „baršunastu“ verziju nacionalizma, takvu koja neće biti psovačka, koja će biti ufinjena u svojoj retorici, ali u biti će biti nacionalistička, jer kada sumiramo, nema dobrog nacionalizma. Nacionalizam ne možete uvezati u nikakav staniol. I time je grijeh ljevice veći, jer je omogućila time, useljavanje političkog ekstremizma u politički centar. Hrvatska nema problem sa radikalnim politikama koje bi bile na margini, kod nas politički ekstremizam uspješno egzistira u političkom centru i on tu obitava. Mi živimo apsolutnu, ekstremističku stvarnost. Mainstream nije nešto što uobičajeno nalikuje nekom srednjostrujaškom potkresivanju ekstrema, već se radi zapravo o radikalnoj desnici – koja se predstavlja političkim centrom. SDP-u je to svakako dugoročni grijeh.
tacno
