Problem je što poskupljenje dopunskog osiguranja učvršćuje poredak u kojem pravo na zdravlje ovisi o tome je li premija na vrijeme uplaćena
„Kad jutro u dvorištu osvane s mirisom dima
I sivi su oblaci između nas i visina
U doba kad zima je odavno mahnula ljetu
Znaš li kako je mučno i tužno u širokom svijetu?“
Darko Rundek
Socijalna država. Često koristimo taj izraz. Navikli smo Hrvatsku tako opisivati, kao onu koja pruža usluge građanima u zdravstvu, socijali, na tržištu rada, u obrazovanju. Nije li to uopće bit postojanja države, aktivno ostvarivanje egzistencijalnih potreba građana? Samo, ostvaruje li Hrvatska tu svoju bitnu ulogu? Posljednjih se dana pokrenula priča o zdravstvenom osiguranju, dobrovoljnom dopunskom zdravstvenom osiguranju, i možda je prigoda provjeriti kako stojimo sa socijalnom državom Hrvatskom.
Socijalno zdravstveno osiguranje važna je tema. U teorijskim tekstovima naglašava se njegova korist za građane. Piše se o pravu na zdravlje, socijalnoj sigurnosti, solidarnosti zdravih s bolesnima, mladih sa starima, bogatih sa siromašnima. U praksi, međutim, pravo na zdravlje vrlo često postaje samo pravo na račun. I na dopunsko osiguranje.
Nedavno najavljeno poskupljenje HZZO-ova dopunskog osiguranja upravo je takvo „pravo na trošak“, odluka koja se predstavlja kao tehnička korekcija premije, a zapravo se šalje vrlo politična poruka. Ne radi se o tome koliko još novca treba „ubaciti“ u sustav, već se samo kaže tko će to platiti. I, još važnije, tko će možda prestati moći to plaćati.
Pročitao sam kako se poskupljenje predstavlja kao „oko šest eura mjesečno više“. Šest eura ne zvuči dramatično u raspravi o proračunu. No u životu umirovljenika, bolesnih, starih i nemoćnih, ljudi koji zbrajaju svaku „kunu“, euro, tih šest eura može biti crta koja u životu tih ljudi dijeli „preživjet ćemo do kraja mjeseca“ od „ovako više ne ide“.
Dopunsko osiguranje i dalje je „dobrovoljno“. No, stvarno, jasno je da je često to „prisilna“ dobra volja: plati ili snosi račune za bolničko liječenje i lijekove. Slobodno birаj između police i rizika. U biti između troška za koji možda nemaš i novca za račun koji tek nećeš imati. I ne, ne radi se o svima. Onaj koji zarađuje više tisuća može. No netko tko živi od jedne mirovine, od naknade plaće za vrijeme bolovanja, socijalnog davanja – taj ne bira. Sustav bira umjesto njega.
U gornjem leži prvi, socijalni problem ove odluke: ona najteže pogađa upravo one kojima je zdravstvena sigurnost jedina sigurnost koju još imaju. Bolesnima, starima, kroničnim pacijentima, ljudima koji su „neisplativi“ na tržištu rada. A sad postaju i neisplativi pacijenti. Njihov život postaje „neisplativ“. Brutalno. No tako je. U „socijalnoj državi“ Hrvatskoj!
Zdravstveno osiguranje, u funkcionalnoj socijalnoj državi, postoji kako bi ljudi imali mir. I sigurnost. Ne zato da bi ih se podsjećalo koliko „koštaju“. A naše dopunsko zdravstveno osiguranje, kakvo danas jest, pretvorilo se u kaznu za bolest. Tko ima, platit će godišnju premiju. Tko nema, štedjet će na pretragama, odgađati odlazak liječniku, nadati se da nije ništa ozbiljno. Ušteda na zdravlju. Ušteda na životu. Hrvatski izum: socijalna država koja nije sustav zaštite zdravlja, već sustav raspodjele straha.
Drugi problem je dublji. Zapravo „identitetsko“ pitanje socijalne države. Ključno pitanje. Hrvatska uopće ne zna kakav javni zdravstveni sustav želi imati! Ne vodimo raspravu o tome što je sadržaj prava na zdravstvenu zaštitu, koji je standard dostupnosti, što se ima jamčiti svima, a što može biti tržišna usluga.
Ne određujemo se prema tome mogu li liječnici iz zdravstvenog sustava, oni kojima su ozbiljno narasle plaće, konkurirati i u privatnom. I to u sustavu u kojem zbog čekanja, nedostupnosti usluga u javnom sustavu – onom koji nas košta više no što pruža – bolesni još jednom moraju plaćati privatno. To je pravo pitanje našeg zdravstva: što želimo? I što građanima dajemo. Umjesto toga živimo u režimu stalne „sanacije“. Svake godine kad dugovi bolnica narastu pa dobavljači pokažu zube, kad građani dožive nervozu zbog nedostupnih usluga ili lijekova, samo se ubaci novac u sustav. Koji neće taj novac iskoristiti – jer davno je već potrošen. Tako izgleda „reforma“ koja to nije. U državi koja nikako da odluči je li zdravstvo prioritet. Ili samo zgarište socijalne države.
Povećanje cijene dopunskog osiguranja savršeno se uklapa u ovaj obrazac. Rekoh, to nije reforma – to je samo transfuzija. Još jedna u nizu. Sustav koji nije definirao što želi biti, pokušava preživjeti tako što uvodi nove oblike naplate istog neodređenog prava.
U teoriji socijalne države, pravo na zdravlje temeljno je pravo upravo zato što čovjek kad je bolestan, nema ni snage ni mogućnosti pregovarati, tražiti, kupovati. Oslanja se na javni sustav. Potonji zbog toga postoji. Ili bi barem trebao postojati. To je onaj životni moment u kojem država pokazuje što za nju znači dostojanstvo građana. A naš je model dopunskog osiguranja u tom smislu posve proturječan. S jedne strane želi štititi ljude od visokih participacija, s druge strane šalje im premijski račun za tu zaštitu. Tko ne plati – natrag u zonu rizika. Životnog.
Najveća ironija jest u tome da dopunsko osiguranje nije ni u fiskalnom smislu čarobna poluga. Njegov ukupni doprinos sustavu je ograničen, skupo ga je administrirati, a efekti manji od štete koju čini kroz socijalnu nejednakost. Sudjelovanje u troškovima zdravstva preko participacija, koje dopunsko pokriva, već steže upravo one s najnižim primanjima. Kad to sudjelovanje dodatno „osiguramo“ dopunskim, dobivamo dvostruku regresivnost: prvo kaznu jer si bolestan, potom i kaznu što si siromašan.
Možemo se pritom praviti da je riječ o nužnosti, o „usklađivanju“ s troškovima, o fiskalnoj neumitnosti. No te brojke ne padaju s neba, rezultat su političkih odluka. Država koja zdravo društvo vidi kao preduvjet stabilne ekonomije – ona će zdravstvo planirati kao javnu investiciju. Država, kao naša, koja zdravstvo tretira kao neugodnu obavezu, izvor dugova koje treba krpati – ta država uvodi dopunsko, diže ga kad zatreba, a istovremeno glumi socijalnu osjetljivost.
Zamislimo na tren sustav u kojem bi javno zdravstvo doista bilo definirano kao jezgra socijalne države. U kojem bi politika rekla ovo je razina zaštite koju želimo jamčiti svima, doprinos koji smo spremni solidarno snositi. Možda bi bilo potrebno podići doprinose, vjerojatno jasnije racionalizirati na drugim stavkama proračuna, priznati da zdravstvo ne može biti jeftino. Ali bi se barem prestalo glumiti da se socijalna država financira kroz dopunske police i participacije.
Slovenija je dobar primjer. Ondje su dopunsko osiguranje ukinuli i zamijenili obveznim doprinosom. To je politička odluka kojom se preuzima odgovornost za financiranje sustava. Ona je čak i racionalna. Jer doprinos plaćaju oni koji ostvaruju dohodak. A to su isti oni koji plaćaju i premiju dopunskog osiguranja. Samo što nema tiskanja kartica, administriranja sustava, prikupljanja i držanja participacije od onih koji dopunsko osiguranje nemaju. To bi bila stvarna socijalna mjera, ali i put k racionaliziranju troškova države. Socijalna država. I razumna.
Hrvatska, međutim, ne raspravlja ni o modelu, ni pravednosti, a ni standardu javne usluge. Kod nas je poskupljenje dopunskog osiguranja jedina „reforma“ kojoj svjedočimo. I to ne zato što netko misli da je to dobar instrument, već stoga što je politički najlakše. Lakše je umirovljeniku poslati veći račun za dopunsko. Lakše je objasniti „šest eura“ nego objašnjavati milijarde koje treba izdvojiti iz proračuna.
Stoga valja reći kako problem nije samo u tome što će ljudi plaćati više. Problem je što poskupljenje dopunskog osiguranja učvršćuje poredak u kojem pravo na zdravlje ovisi o tome je li premija na vrijeme uplaćena. U kojem se bolesnima poručuje da je njihova sigurnost privatna stvar – ugovor s osiguravateljem, ne i javno pravo. U kojem se socijalna država svodi na sanaciju dugova i povremene populističke mjere umjesto stvaranja čvrstog okvira u kojem nitko ne ostaje bez liječenja zato što mu je dopunsko isteklo.
Zdravstveni sustav ne može zauvijek živjeti od transfuzija bez dijagnoze. Ako ozbiljno mislimo o pravu na zdravlje kao temeljnom pravu, tad moramo postaviti jednostavno, ali zahtjevno pitanje: kakvu razinu zdravstvene zaštite želimo jamčiti u javnom sustavu? Koliko smo je spremni solidarno financirati? Sve dok izbjegavamo odgovor, poskupljenje dopunskog osiguranja bit će samo još jedan način da najranjivijima poručimo – zdravlje je vaše pravo, no još više i vaš problem!
