Ni serija o Generalu, ni ona o Predsjedniku nisu ništa novo. Istinska inovacija, za koju je trebao protok od trideset godina, jest ta da je nacionalna mitologija konačno uspostavljena kao suvremena povijest, a u fantastičnom obratu sve što smeta njenoj ‘nespornoj čistoti’ uspostavlja se kao – mitologija. I to, za svaki slučaj, velikosrpska
‘U onome čime se bavio Tuđman je bio apsolutno uspješan: cilj mu je bio suverena Hrvatska, koju je i ostvario pobjedom u Domovinskom ratu. Bio je državnik i vojskovođa. O svemu drugom možemo misliti različito, da je mogao još ovo ili ovako i onako, ali to su nesporne stvari.’
Tim riječima u jednom je nekidanašnjem intervjuu novinar Gordan Malić najavio svoj dokumentarni serijal ‘Predsjednik’, veliki desetodijelni televizijski monument ‘državniku i vojskovođi Franji Tuđmanu’, izliven u bronci u ljevaonici notornog Miljenka Manjkasa – nekadašnjeg ovlaštenog čistača Tuđmanovih brončanih čizama – i svečano ovog ponedjeljka otkriven na Hrvatskoj televiziji. Stvar je tako utemeljena na ‘nespornom’, najmanjem zajedničkom nazivniku povijesnog računa Prvog Hrvatskog Predsjednika, onome dakle oko kojega – kako sama riječ lijepo kaže – nema spora: bio je ‘državnik’ države koju je sam stvorio, i bio je ‘vojskovođa’ koji je pobijedio u Domovinskom ratu. ‘O svemu drugome’, eto, milošću Gordana Malića, slobodno ‘možemo misliti različito’.
Svako drugačije i ‘različito mišljenje’, po kojemu je Prvi Predsjednik ‘mogao još ovo ili ovako i onako’, pritom se, jasno, ispostavlja kao nužno pogrešno, ali – ovo je dosta važno – i posve slobodno. Jer jedna od najvažnijih značajki Tuđmanova historijskog državničkog mandata bila je upravo sloboda kritičkog mišljenja. Ili, kako je Malić svojedobno objasnio kod kolege Velimira Bujanca, ‘izrazita sloboda medija’. Ponavljam, ne ‘sloboda medija’, već ‘izrazita sloboda medija’.
‘Privatno i neovisno novinsko izdavaštvo procvalo je pod Tuđmanom’, obrazložio je Gordan Malić u spomenutom intervjuu, čitko potpisujući pismo o namjerama: demontirati mitove o Tuđmanovoj autokratskoj vladavini, ter ista ona dopuštena i slobodna ‘različita mišljenja’ dekonstruirati kao – prepustimo riječ autoru spomenika – ‘negativne stavove koji su dijelom proizvod velikosrpske propagande, a većinom zapravo bizarni konstrukti’. Dakle slobodni, ali ipak velikosrpski. Ili pak samo bizarni.
S ‘Predsjednikom’ je tako zaokružen projekt hrvatske države i istoimene Radiotelevizije na kanonizaciji zlatnih godina suvremene nacionalne povijesti, započet koji tjedan ranije već kultnom serijom Antuna Vrdoljaka ‘General’, osmodijelnim televizijskim spomenikom Anti Gotovini i Domovinskom ratu salivenim po istom načelu kao i spomenik Predsjedniku.
‘Kad je Ante uhićen, ja sam bio ogorčen na cijelu situaciju, na sve ljude koji su ga ganjali, i onda sam nekako iz svoje gluposti i umjetničke naivnosti mislio kako bih mu mogao pomoći tako da napravim film o njegovu životu’, ispričao je scenarist i redatelj Antun Vrdoljak, vrlo precizno – možda ‘glupo i umjetnički naivno’, ali precizno – definirajući svoj film i seriju kao puku propagandnu advokaturu, svjedočenje obrane koje će u Hrvatskoj postati pravomoćni sud suvremene povijesti, službeno kanonizirana Istina o Domovinskom ratu, najčišćem i najetičkijem ratu u cjelokupnoj povijesti ratovanja.
Da ne bude zabune, to nije moje slobodno ironično mišljenje, već autoritativno mišljenje admirala Davora Domazeta Loše, jednog od aktera povijesti i serije, Vrdoljakova savjetnika u pisanju scenarija. ‘’General’ će pokazati traganje za istinom o Domovinskom ratu’, najavio je seriju onomad admiral Lošo: ‘Kroz lik Ante Gotovine bit će provučen cijeli Domovinski rat, i onda će se na kraju vidjeti da je to uistinu najčistiji rat u povijesti ratovanja, u kojemu je primijenjena najveća etika ratovanja.’ Ili, kako bi to rekao Gordan Malić, ‘o svemu drugom možemo misliti različito, da se moglo još ovo ili ovako i onako, ali to su nesporne stvari’. Pri čemu su, dakako, različita mišljenja o Gotovini i Domovinskom ratu ‘dijelom proizvod velikosrpske propagande, a većinom zapravo bizarni konstrukti’.
Ni serija o Generalu, ni ona o Predsjedniku, nisu – jasno – ništa novo. Ono što je istinska inovacija u ovom veličanstvenom državnom projektu jest revolucionarna promjena historiografske paradigme: trideset godina kasnije, s relevantne povijesne distance, mitologija Nacije, Domovine i Rata – s mudrim i bezgrešnim, strogim ali pravednim Ocem Moderne Hrvatske, te djevičanski čistim Domovinskim ratom i tankoćutnim, ali odlučnim generalima-pjesnicima koji su redefinirali ratnu etiku – uspostavlja se kao ‘nesporna’ Službena Istina kojoj je svako ‘različito mišljenje’ kao ‘velikosrpski konstrukt’ upravo neoboriv dokaz. To je revolucionarni novum za koji je trebao protok od trideset godina: nacionalna mitologija konačno je uspostavljena kao suvremena povijest, a u fantastičnom obratu sve što smeta njenoj ‘nespornoj čistoti’ uspostavlja se kao – mitologija. I to, za svaki slučaj, velikosrpska.
Kako to izgleda, vidjeli smo u seriji ‘General’, koja je mit o legionaru, pustolovu i pjesniku promovirala u ‘nespornu’ povijest, a svaku nezgodnu epizodu iz generalova života i Domovinskog rata preskočila ili pak raskrinkala kao mit, svejedno je li to francuski urbani mit o Gotovini kao beskrupuloznom pljačkašu i kriminalcu, ili su to hrvatski ruralni mitovi o zapaljenim selima u Oluji i zločinima Hrvatske vojske.
Malićeva i Manjkasova serija o Franji Tuđmanu, zato što je dijelom i dokumentarna pa tako i oslobođena Vrdoljakove ‘umjetničke naivnosti’, taj obrat postavlja upravo eksplicitno, taksativno nabrajajući mitove o Tuđmanu. ‘Prvi i najrašireniji negativni mit jest onaj o njegovu dogovoru s Miloševićem o podjeli Bosne’, kaže tako Malić u intervjuu kojim najavljuje ‘Predsjednika’, pa nastavlja nizati mitove s kojima se u serijalu hrabro obračunava: drugi, ‘i jedan od najgorih’, jest mit o izdaji Vukovara, treći je mit o Tuđmanovoj odgovornosti za privatizacijsku pljačku, četvrti o njegovom osobnom bogaćenju, peti mit o Tuđmanovu ustaštvu. Onaj pak o – kako kaže Malić – ‘prvom hrvatskom predsjedniku kao diktatoru koji je ukinuo slobodu govora i provodio cenzuru po medijima’ već smo apsolvirali: Tuđmanova Hrvatska devedesetih bila je zapravo arkadija građanskih sloboda, a sve ostalo je mit.
Državni program revizije suvremene povijesti pritom – kako i dolikuje njegovu znanstvenom pristupu – nije nimalo konspirativan. Eno ga javno objavljenog u rasporedu Prvog programa Hrvatske radiotelevizije, skraćeno Hrvatske revizije, za ponedjeljak, u tri točke: 20.05 ‘Predsjednik’ (dokumentarno-igrana serija), 21.00 ‘General’ (igrana serija), 21.50 ‘Bajkovita Hrvatska’ (dokumentarna serija).
Trideset godina sasvim je dovoljno da stasa, formira se i razmnoži cijela jedna generacija rođena u takvoj bajkovitoj Hrvatskoj, a to što je istodobno i nedovoljno da pomru baš svi svjedoci, riješeno je njihovom prekvalifikacijom u velikosrpske mitomane ili pak marginalne, ‘bizarne’ pojave. Feral Tribune, recimo – koji je cijele Tuđmanove devedesete ustrajno svakog tjedna pisao o ratnim zločinima, kriminalu, korupciji i ustašlucima Tuđmanove države – sudeći po Malićevoj seriji zaista jest postojao, ali ne kao svjedok ratnih zločina, kriminala, korupcije i ustašluka Tuđmanove države, već dokaz njene demokratičnosti i slobode.
Riječ je o Radićevu aksiomu, nazvanom po Juri Radiću, Tuđmanovoj desnoj ruci i jednom od arhitekata etničkog čišćenja Hrvatske, koji je onomad u etičkoj inspekciji nakon Oluje u selu Prevršcu kraj Kostajnice pred kamerama uskliknuo: ‘Stojimo pokraj jedne spaljene kuće, ponosni što su sve ostale čitave!’ Srpske kuće spaljene u Oluji tako blistavo obrnutom tezom postaju zapravo etička referenca po kojoj nijedna preostala – nije spaljena. Svaka čitava srpska kuća po tome je dokaz slavne Lošine ‘ratne etike’ Hrvatske vojske, a svaka spaljena ‘proizvod velikosrpske propagande’. Dobro, ili to ili ‘bizarni konstrukt’. A u svakom slučaju mit.
U konačnici, trideset godina kasnije hrvatskoj se historiografiji valja razračunati s mitovima o devedesetima, mitovima o operetnom diktatoru dr. Franji Tuđmanu i ološu koji je okupio oko svog projekta suverene Hrvatske, te pažljivo dekonstruirati čitavu čudovišnu mitologiju ubojstava, paleži, ratnih zločina i etničkog čišćenja, rehabilitacije ustaštva, privatizacijske pljačke i progona novinara. Oljuštiti dakle suvremenu povijest od desetljetnih naslaga mitova i legendi, i prikazati hrvatske devedesete kakve su uistinu bile: zlatne godine arkadije građanskih sloboda izborene u najčistijem ratu u cjelokupnoj povijesti ratovanja.
‘O svemu drugom’ – to ste valjda dosad shvatili – ‘možemo misliti različito, da je bilo ovako i onako, ali to su nesporne stvari.’
portalnovosti
‘U onome čime se bavio Tuđman je bio apsolutno uspješan: cilj mu je bio suverena Hrvatska, koju je i ostvario pobjedom u Domovinskom ratu. Bio je državnik i vojskovođa. O svemu drugom možemo misliti različito, da je mogao još ovo ili ovako i onako, ali to su nesporne stvari.’
Tim riječima u jednom je nekidanašnjem intervjuu novinar Gordan Malić najavio svoj dokumentarni serijal ‘Predsjednik’, veliki desetodijelni televizijski monument ‘državniku i vojskovođi Franji Tuđmanu’, izliven u bronci u ljevaonici notornog Miljenka Manjkasa – nekadašnjeg ovlaštenog čistača Tuđmanovih brončanih čizama – i svečano ovog ponedjeljka otkriven na Hrvatskoj televiziji. Stvar je tako utemeljena na ‘nespornom’, najmanjem zajedničkom nazivniku povijesnog računa Prvog Hrvatskog Predsjednika, onome dakle oko kojega – kako sama riječ lijepo kaže – nema spora: bio je ‘državnik’ države koju je sam stvorio, i bio je ‘vojskovođa’ koji je pobijedio u Domovinskom ratu. ‘O svemu drugome’, eto, milošću Gordana Malića, slobodno ‘možemo misliti različito’.
Svako drugačije i ‘različito mišljenje’, po kojemu je Prvi Predsjednik ‘mogao još ovo ili ovako i onako’, pritom se, jasno, ispostavlja kao nužno pogrešno, ali – ovo je dosta važno – i posve slobodno. Jer jedna od najvažnijih značajki Tuđmanova historijskog državničkog mandata bila je upravo sloboda kritičkog mišljenja. Ili, kako je Malić svojedobno objasnio kod kolege Velimira Bujanca, ‘izrazita sloboda medija’. Ponavljam, ne ‘sloboda medija’, već ‘izrazita sloboda medija’.
‘Privatno i neovisno novinsko izdavaštvo procvalo je pod Tuđmanom’, obrazložio je Gordan Malić u spomenutom intervjuu, čitko potpisujući pismo o namjerama: demontirati mitove o Tuđmanovoj autokratskoj vladavini, ter ista ona dopuštena i slobodna ‘različita mišljenja’ dekonstruirati kao – prepustimo riječ autoru spomenika – ‘negativne stavove koji su dijelom proizvod velikosrpske propagande, a većinom zapravo bizarni konstrukti’. Dakle slobodni, ali ipak velikosrpski. Ili pak samo bizarni.
S ‘Predsjednikom’ je tako zaokružen projekt hrvatske države i istoimene Radiotelevizije na kanonizaciji zlatnih godina suvremene nacionalne povijesti, započet koji tjedan ranije već kultnom serijom Antuna Vrdoljaka ‘General’, osmodijelnim televizijskim spomenikom Anti Gotovini i Domovinskom ratu salivenim po istom načelu kao i spomenik Predsjedniku.
‘Kad je Ante uhićen, ja sam bio ogorčen na cijelu situaciju, na sve ljude koji su ga ganjali, i onda sam nekako iz svoje gluposti i umjetničke naivnosti mislio kako bih mu mogao pomoći tako da napravim film o njegovu životu’, ispričao je scenarist i redatelj Antun Vrdoljak, vrlo precizno – možda ‘glupo i umjetnički naivno’, ali precizno – definirajući svoj film i seriju kao puku propagandnu advokaturu, svjedočenje obrane koje će u Hrvatskoj postati pravomoćni sud suvremene povijesti, službeno kanonizirana Istina o Domovinskom ratu, najčišćem i najetičkijem ratu u cjelokupnoj povijesti ratovanja.
Da ne bude zabune, to nije moje slobodno ironično mišljenje, već autoritativno mišljenje admirala Davora Domazeta Loše, jednog od aktera povijesti i serije, Vrdoljakova savjetnika u pisanju scenarija. ‘’General’ će pokazati traganje za istinom o Domovinskom ratu’, najavio je seriju onomad admiral Lošo: ‘Kroz lik Ante Gotovine bit će provučen cijeli Domovinski rat, i onda će se na kraju vidjeti da je to uistinu najčistiji rat u povijesti ratovanja, u kojemu je primijenjena najveća etika ratovanja.’ Ili, kako bi to rekao Gordan Malić, ‘o svemu drugom možemo misliti različito, da se moglo još ovo ili ovako i onako, ali to su nesporne stvari’. Pri čemu su, dakako, različita mišljenja o Gotovini i Domovinskom ratu ‘dijelom proizvod velikosrpske propagande, a većinom zapravo bizarni konstrukti’.
Ni serija o Generalu, ni ona o Predsjedniku, nisu – jasno – ništa novo. Ono što je istinska inovacija u ovom veličanstvenom državnom projektu jest revolucionarna promjena historiografske paradigme: trideset godina kasnije, s relevantne povijesne distance, mitologija Nacije, Domovine i Rata – s mudrim i bezgrešnim, strogim ali pravednim Ocem Moderne Hrvatske, te djevičanski čistim Domovinskim ratom i tankoćutnim, ali odlučnim generalima-pjesnicima koji su redefinirali ratnu etiku – uspostavlja se kao ‘nesporna’ Službena Istina kojoj je svako ‘različito mišljenje’ kao ‘velikosrpski konstrukt’ upravo neoboriv dokaz. To je revolucionarni novum za koji je trebao protok od trideset godina: nacionalna mitologija konačno je uspostavljena kao suvremena povijest, a u fantastičnom obratu sve što smeta njenoj ‘nespornoj čistoti’ uspostavlja se kao – mitologija. I to, za svaki slučaj, velikosrpska.
Kako to izgleda, vidjeli smo u seriji ‘General’, koja je mit o legionaru, pustolovu i pjesniku promovirala u ‘nespornu’ povijest, a svaku nezgodnu epizodu iz generalova života i Domovinskog rata preskočila ili pak raskrinkala kao mit, svejedno je li to francuski urbani mit o Gotovini kao beskrupuloznom pljačkašu i kriminalcu, ili su to hrvatski ruralni mitovi o zapaljenim selima u Oluji i zločinima Hrvatske vojske.
Malićeva i Manjkasova serija o Franji Tuđmanu, zato što je dijelom i dokumentarna pa tako i oslobođena Vrdoljakove ‘umjetničke naivnosti’, taj obrat postavlja upravo eksplicitno, taksativno nabrajajući mitove o Tuđmanu. ‘Prvi i najrašireniji negativni mit jest onaj o njegovu dogovoru s Miloševićem o podjeli Bosne’, kaže tako Malić u intervjuu kojim najavljuje ‘Predsjednika’, pa nastavlja nizati mitove s kojima se u serijalu hrabro obračunava: drugi, ‘i jedan od najgorih’, jest mit o izdaji Vukovara, treći je mit o Tuđmanovoj odgovornosti za privatizacijsku pljačku, četvrti o njegovom osobnom bogaćenju, peti mit o Tuđmanovu ustaštvu. Onaj pak o – kako kaže Malić – ‘prvom hrvatskom predsjedniku kao diktatoru koji je ukinuo slobodu govora i provodio cenzuru po medijima’ već smo apsolvirali: Tuđmanova Hrvatska devedesetih bila je zapravo arkadija građanskih sloboda, a sve ostalo je mit.
Državni program revizije suvremene povijesti pritom – kako i dolikuje njegovu znanstvenom pristupu – nije nimalo konspirativan. Eno ga javno objavljenog u rasporedu Prvog programa Hrvatske radiotelevizije, skraćeno Hrvatske revizije, za ponedjeljak, u tri točke: 20.05 ‘Predsjednik’ (dokumentarno-igrana serija), 21.00 ‘General’ (igrana serija), 21.50 ‘Bajkovita Hrvatska’ (dokumentarna serija).
Trideset godina sasvim je dovoljno da stasa, formira se i razmnoži cijela jedna generacija rođena u takvoj bajkovitoj Hrvatskoj, a to što je istodobno i nedovoljno da pomru baš svi svjedoci, riješeno je njihovom prekvalifikacijom u velikosrpske mitomane ili pak marginalne, ‘bizarne’ pojave. Feral Tribune, recimo – koji je cijele Tuđmanove devedesete ustrajno svakog tjedna pisao o ratnim zločinima, kriminalu, korupciji i ustašlucima Tuđmanove države – sudeći po Malićevoj seriji zaista jest postojao, ali ne kao svjedok ratnih zločina, kriminala, korupcije i ustašluka Tuđmanove države, već dokaz njene demokratičnosti i slobode.
Riječ je o Radićevu aksiomu, nazvanom po Juri Radiću, Tuđmanovoj desnoj ruci i jednom od arhitekata etničkog čišćenja Hrvatske, koji je onomad u etičkoj inspekciji nakon Oluje u selu Prevršcu kraj Kostajnice pred kamerama uskliknuo: ‘Stojimo pokraj jedne spaljene kuće, ponosni što su sve ostale čitave!’ Srpske kuće spaljene u Oluji tako blistavo obrnutom tezom postaju zapravo etička referenca po kojoj nijedna preostala – nije spaljena. Svaka čitava srpska kuća po tome je dokaz slavne Lošine ‘ratne etike’ Hrvatske vojske, a svaka spaljena ‘proizvod velikosrpske propagande’. Dobro, ili to ili ‘bizarni konstrukt’. A u svakom slučaju mit.
U konačnici, trideset godina kasnije hrvatskoj se historiografiji valja razračunati s mitovima o devedesetima, mitovima o operetnom diktatoru dr. Franji Tuđmanu i ološu koji je okupio oko svog projekta suverene Hrvatske, te pažljivo dekonstruirati čitavu čudovišnu mitologiju ubojstava, paleži, ratnih zločina i etničkog čišćenja, rehabilitacije ustaštva, privatizacijske pljačke i progona novinara. Oljuštiti dakle suvremenu povijest od desetljetnih naslaga mitova i legendi, i prikazati hrvatske devedesete kakve su uistinu bile: zlatne godine arkadije građanskih sloboda izborene u najčistijem ratu u cjelokupnoj povijesti ratovanja.
‘O svemu drugom’ – to ste valjda dosad shvatili – ‘možemo misliti različito, da je bilo ovako i onako, ali to su nesporne stvari.’
portalnovosti
