Suprotno tvrdnjama unutarstranačkih oponenata i protukandidata, Plenković ne okreće HDZ ulijevo nego udesno, i to u tihom dosluhu s Bruxellesom koji čini isto. To nije dovoljno sigurno, ali jest dovoljno uvjerljivo jamstvo da će on izbore za novog šefa HDZ-a lako dobiti
Nakon pobjede Zorana Milanovića na predsjedničkim izborima premijer Plenković uputio mu je oštru poruku da će biti u ‘tvrdoj kohabitaciji’ s njim, pa su svi naćulili uši što to znači, a javno je postavio pitanje o tome i sam Milanović. Ali njemu vjerojatno najmanje treba objašnjavati o čemu se tu radi. Poruka je manje poslana na adresu njega kao novog predsjednika, iako jeste i to, a više na adresu Plenkovićevih suparnika i negatora u HDZ-u, koji otvoreno optužuju premijera da je glavni krivac za gubitak predsjedničkih izbora. Optužba se uglavnom svodi na to da je stranku odveo previše na liberalnu ili čak lijevu stranu, ali ona stoji na klimavim, rahitičnim nogama. Jednako uvjerljivo, a zapravo i uvjerljivije figurira teza da je HDZ otišao previše udesno, o čemu dovoljno svjedoči dugo, predugo očijukanje Grabar-Kitarović s proustaškim dinosaurima, kao i to što je, svakako uz suglasnost Plenkovića, posljednjih mjeseci Thompson uvršten u službenu muzičku kajdanku HDZ-ovih glavnih stranačkih okupljanja. Ali nije samo to.
Plenkovićevi unutarstranački oponenti sastavljeni su s koca i konopca od hrpe smušenjaka, počevši od Davora Ive Stiera koji je sasvim nedavno zagovarao program neke vrste meke detuđmanizacije ili Mire Kovača koji je ‘evropejac’ otprilike istog profila kao Orban ili Kaczynski, do Ivana Penave koji ni sam ne zna što bi, osim što bi hitno hapsio navodne srpske zločince u Vukovaru i šire, bez obzira na to bilo njih tamo ili ne. Dakle, riječ je o šačici izgubljenika, pa kada im se pribroji i navodni meštar HDZ-ovih izbornih pobjeda Milijan Brkić, ili baš onda, jasno je da ne griješe oni koji procjenjuju da oni ne mogu ugroziti lidersku poziciju Plenkovića u HDZ-u. Ali on ima puno ozbiljniji problem, a to je da nije uspio, kako je najavljivao po dolasku na čelo stranke, od nje napraviti umjereno desnu stranku, očito ciljajući njemački i slične uzore. Naprotiv, taj njegov umjerenjački narativ sasvim se izgubio na način da se pojavio kao antipod radikalnom Tomislavu Karamarku, ali je onda praktički realizirao njegov program, što se dobro vidi iz spomenutog uključivanja Marka Perkovića Thompsona u službenu pjesmaricu HDZ-a ili iz podizanja spomenika nepoznatom, u nekom smislu i nedužnom, ustaškom junoši u Splitu.
Dakle, sve jako naliči na onu poznatu ‘žmigavac ulijevo, skretanje udesno’, tako da se na prvi pogled može zaključiti da Plenkovića ne možeš uhvatiti ni za šiju ni za vrat. Ali možeš, možeš. To se dobro vidjelo iz njegovog samoinicijativnog reagiranja, bez da ga je itko od novinara o tome pitao, na izjavu Krešimira Beljaka da je Udba ubila premalo ustaških emigranata, koji su poslije devedesetih izazvali fašizaciju rata i doveli do najvećih ratnih strahota. To je naš premijer nazvao ‘nenormalnim’, ‘divljim’ i ‘primitivnim’. Da je Beljakova izjava nesmotrena, to sigurno stoji. Ali da je reagiranje Plenkovića još gore, to stoji još više jer je propustio barem natuknuti da je među spomenutim ustaškim emigrantima bilo notornih ubojica, koje bi osudilo svako zapadno, civilizirano pravosuđe, što se, uostalom, i događalo. Tako je nekadašnji maturant promarksističkih stavova skliznuo na najnižu točku koje se dosad dotakao. Brani se od desne opozicije u vlastitoj stranci s pozicija ogoljenog, sirovog antikomunizma. Da je tako govorio u vrijeme nedavnih predsjedničkih izbora, sigurno bi još više homogenizirao lijevo-liberalne birače protiv HZD-ove kandidatkinje i time dodatno zakopao Grabar-Kitarović. Ali očito uspaničen, sada mu taj antikomunistički bunkerčić od blatom obložene slame izgleda kao zadnja crta vlastitog političkog preživljavanja, iako se prije toga složio s puno razboritijom procjenom Gordana Jandrokovića da je HDZ izgubio predsjedničke izbore zbog prevelikog desničarenja.
Eto to je, najkraće rečeno, geneza Plenkovićeve izjave da će sa Zoranom Milanovićem biti u tvrdoj kohabitaciji što, jasno, zvuči, složit ćete se, krajnje nategnuto i pozerski. Ali ne može se reći da je on u ovome i amater jer je prije toga u izborima za vrh Evropske unije također izabrao rolu ‘tvrde kohabitacije’, sprečavajući da socijalisti i lijevi liberali preuzmu taj vrh, iako je po službenom protokolu, koji je nominalno amenovala i Angela Merkel, na njih došao red. Pritom se naš premijer udružio s najtvrdokornijim ksenofobno-desničarskim zemljama istočne Evrope, pa je izmajmunirao da na čelo Evropske komisije, a to će reći evropske vlade, dođe kršćanska konzervativka Ursula von der Leyen. Naravno, to se nije dogodilo samo njegovom voljom, ona je došla na tu poziciju uz tihi blagoslov Merkelove, što će reći da je naš premijer i na toj evropskoj razini ovladao zavidnim vještinama kadrovskog šibicarenja i muljanja. Ursula von der Leyen vratila mu je uslugu tako što je evropski put Hrvatske proglasila, u socrealističkom stilu, umalo veličanstvenim uspjehom sadašnje HDZ-ove vrhuške. Ajme meni (zapravo ne meni, baš me briga), ajme svima nama. Po ovome ispada jedan kroz jedan da je naš Andrej postao specijalac za uništavanje evropske liberalne ljevice, iako ova, posebno nakon teškog poraza Jeremyja Corbyna oko Brexita, jedva diše na škrge, a ni izborna pobjeda Zorana Milanovića ne mijenja tu bogzna što (SDP dolazi na vlast samo kada HDZ toliko ‘usere motku’, kao u slučaju Sanadera ili Agrokora, da mora na kratkotrajnu higijensku preobrazbu, poslije čega se redovito vraća tamo gdje je bio).
Ima tu još nešto važno. Plenković se u Evropi, koliko i u Hrvatskoj, pojavljuje kao oštri protivnik desnog populizma. Ali vidi vraga, kada god dođu na dnevni red evropske sankcije protiv Poljske, Mađarske i još nekoliko zemalja koje su baš takve, desnopopulističke, HDZ-ovim parlamentarnim zastupnicima u Evropi redovito zataje govorni organi i glasaju protiv ili su suzdržani. Jesu li baš toliko hrabri da prkose moćnoj centrali vladajućih desno-centrističkih stranaka u Evropskoj uniji? Ne bih rekao. Prije mi izgleda da Plenković i njegov HDZ imaju prešutnu podršku te centrale da baš tako postupaju jer ona zapravo ne želi uništiti populiste desnije od sebe, nego ih pridobiti na svoju stranu. To jasno proizlazi iz usporedbe s navodno lijevo radikalnom Sirizom Aleksisa Ciprasa, koja je zgažena kao kišna glista na cesti, iako u njenom programu nije bilo ničega čega nije bilo i u programima velikih evropskih socijaldemokratskih stranaka do prije nekog desetljeća.
Eto, kada se u Banskim dvorima hvale da je Zagreb postao početkom godine glavni grad Evropske unije, tu zbilja ima istine, on je postao metropola ovakve Evrope. Evrope koja sve više klizi udesno, ali ne želi da se to baš toliko vidi, pa koristi manekene tipa Plenkovića da se stvar progura diskretno i bez buke. Zato hrvatski premijer ulazi u predstojeće stranačke izbore u HDZ-u kao favorit Bruxellesa, što bi mu možda čak bio hendikep da nasuprot sebe ima nekog jačeg od patuljastih stierova, kovača, penava i sličnih. Ovako, rekao bih, gotovo pa sigurno pobjeđuje.
portalnovosti
Nakon pobjede Zorana Milanovića na predsjedničkim izborima premijer Plenković uputio mu je oštru poruku da će biti u ‘tvrdoj kohabitaciji’ s njim, pa su svi naćulili uši što to znači, a javno je postavio pitanje o tome i sam Milanović. Ali njemu vjerojatno najmanje treba objašnjavati o čemu se tu radi. Poruka je manje poslana na adresu njega kao novog predsjednika, iako jeste i to, a više na adresu Plenkovićevih suparnika i negatora u HDZ-u, koji otvoreno optužuju premijera da je glavni krivac za gubitak predsjedničkih izbora. Optužba se uglavnom svodi na to da je stranku odveo previše na liberalnu ili čak lijevu stranu, ali ona stoji na klimavim, rahitičnim nogama. Jednako uvjerljivo, a zapravo i uvjerljivije figurira teza da je HDZ otišao previše udesno, o čemu dovoljno svjedoči dugo, predugo očijukanje Grabar-Kitarović s proustaškim dinosaurima, kao i to što je, svakako uz suglasnost Plenkovića, posljednjih mjeseci Thompson uvršten u službenu muzičku kajdanku HDZ-ovih glavnih stranačkih okupljanja. Ali nije samo to.
Plenkovićevi unutarstranački oponenti sastavljeni su s koca i konopca od hrpe smušenjaka, počevši od Davora Ive Stiera koji je sasvim nedavno zagovarao program neke vrste meke detuđmanizacije ili Mire Kovača koji je ‘evropejac’ otprilike istog profila kao Orban ili Kaczynski, do Ivana Penave koji ni sam ne zna što bi, osim što bi hitno hapsio navodne srpske zločince u Vukovaru i šire, bez obzira na to bilo njih tamo ili ne. Dakle, riječ je o šačici izgubljenika, pa kada im se pribroji i navodni meštar HDZ-ovih izbornih pobjeda Milijan Brkić, ili baš onda, jasno je da ne griješe oni koji procjenjuju da oni ne mogu ugroziti lidersku poziciju Plenkovića u HDZ-u. Ali on ima puno ozbiljniji problem, a to je da nije uspio, kako je najavljivao po dolasku na čelo stranke, od nje napraviti umjereno desnu stranku, očito ciljajući njemački i slične uzore. Naprotiv, taj njegov umjerenjački narativ sasvim se izgubio na način da se pojavio kao antipod radikalnom Tomislavu Karamarku, ali je onda praktički realizirao njegov program, što se dobro vidi iz spomenutog uključivanja Marka Perkovića Thompsona u službenu pjesmaricu HDZ-a ili iz podizanja spomenika nepoznatom, u nekom smislu i nedužnom, ustaškom junoši u Splitu.
Dakle, sve jako naliči na onu poznatu ‘žmigavac ulijevo, skretanje udesno’, tako da se na prvi pogled može zaključiti da Plenkovića ne možeš uhvatiti ni za šiju ni za vrat. Ali možeš, možeš. To se dobro vidjelo iz njegovog samoinicijativnog reagiranja, bez da ga je itko od novinara o tome pitao, na izjavu Krešimira Beljaka da je Udba ubila premalo ustaških emigranata, koji su poslije devedesetih izazvali fašizaciju rata i doveli do najvećih ratnih strahota. To je naš premijer nazvao ‘nenormalnim’, ‘divljim’ i ‘primitivnim’. Da je Beljakova izjava nesmotrena, to sigurno stoji. Ali da je reagiranje Plenkovića još gore, to stoji još više jer je propustio barem natuknuti da je među spomenutim ustaškim emigrantima bilo notornih ubojica, koje bi osudilo svako zapadno, civilizirano pravosuđe, što se, uostalom, i događalo. Tako je nekadašnji maturant promarksističkih stavova skliznuo na najnižu točku koje se dosad dotakao. Brani se od desne opozicije u vlastitoj stranci s pozicija ogoljenog, sirovog antikomunizma. Da je tako govorio u vrijeme nedavnih predsjedničkih izbora, sigurno bi još više homogenizirao lijevo-liberalne birače protiv HZD-ove kandidatkinje i time dodatno zakopao Grabar-Kitarović. Ali očito uspaničen, sada mu taj antikomunistički bunkerčić od blatom obložene slame izgleda kao zadnja crta vlastitog političkog preživljavanja, iako se prije toga složio s puno razboritijom procjenom Gordana Jandrokovića da je HDZ izgubio predsjedničke izbore zbog prevelikog desničarenja.
Eto to je, najkraće rečeno, geneza Plenkovićeve izjave da će sa Zoranom Milanovićem biti u tvrdoj kohabitaciji što, jasno, zvuči, složit ćete se, krajnje nategnuto i pozerski. Ali ne može se reći da je on u ovome i amater jer je prije toga u izborima za vrh Evropske unije također izabrao rolu ‘tvrde kohabitacije’, sprečavajući da socijalisti i lijevi liberali preuzmu taj vrh, iako je po službenom protokolu, koji je nominalno amenovala i Angela Merkel, na njih došao red. Pritom se naš premijer udružio s najtvrdokornijim ksenofobno-desničarskim zemljama istočne Evrope, pa je izmajmunirao da na čelo Evropske komisije, a to će reći evropske vlade, dođe kršćanska konzervativka Ursula von der Leyen. Naravno, to se nije dogodilo samo njegovom voljom, ona je došla na tu poziciju uz tihi blagoslov Merkelove, što će reći da je naš premijer i na toj evropskoj razini ovladao zavidnim vještinama kadrovskog šibicarenja i muljanja. Ursula von der Leyen vratila mu je uslugu tako što je evropski put Hrvatske proglasila, u socrealističkom stilu, umalo veličanstvenim uspjehom sadašnje HDZ-ove vrhuške. Ajme meni (zapravo ne meni, baš me briga), ajme svima nama. Po ovome ispada jedan kroz jedan da je naš Andrej postao specijalac za uništavanje evropske liberalne ljevice, iako ova, posebno nakon teškog poraza Jeremyja Corbyna oko Brexita, jedva diše na škrge, a ni izborna pobjeda Zorana Milanovića ne mijenja tu bogzna što (SDP dolazi na vlast samo kada HDZ toliko ‘usere motku’, kao u slučaju Sanadera ili Agrokora, da mora na kratkotrajnu higijensku preobrazbu, poslije čega se redovito vraća tamo gdje je bio).
Ima tu još nešto važno. Plenković se u Evropi, koliko i u Hrvatskoj, pojavljuje kao oštri protivnik desnog populizma. Ali vidi vraga, kada god dođu na dnevni red evropske sankcije protiv Poljske, Mađarske i još nekoliko zemalja koje su baš takve, desnopopulističke, HDZ-ovim parlamentarnim zastupnicima u Evropi redovito zataje govorni organi i glasaju protiv ili su suzdržani. Jesu li baš toliko hrabri da prkose moćnoj centrali vladajućih desno-centrističkih stranaka u Evropskoj uniji? Ne bih rekao. Prije mi izgleda da Plenković i njegov HDZ imaju prešutnu podršku te centrale da baš tako postupaju jer ona zapravo ne želi uništiti populiste desnije od sebe, nego ih pridobiti na svoju stranu. To jasno proizlazi iz usporedbe s navodno lijevo radikalnom Sirizom Aleksisa Ciprasa, koja je zgažena kao kišna glista na cesti, iako u njenom programu nije bilo ničega čega nije bilo i u programima velikih evropskih socijaldemokratskih stranaka do prije nekog desetljeća.
Eto, kada se u Banskim dvorima hvale da je Zagreb postao početkom godine glavni grad Evropske unije, tu zbilja ima istine, on je postao metropola ovakve Evrope. Evrope koja sve više klizi udesno, ali ne želi da se to baš toliko vidi, pa koristi manekene tipa Plenkovića da se stvar progura diskretno i bez buke. Zato hrvatski premijer ulazi u predstojeće stranačke izbore u HDZ-u kao favorit Bruxellesa, što bi mu možda čak bio hendikep da nasuprot sebe ima nekog jačeg od patuljastih stierova, kovača, penava i sličnih. Ovako, rekao bih, gotovo pa sigurno pobjeđuje.
portalnovosti
