Korijeni
Oblikovanje metapolitičkih perspektiva znači ostaviti prostor idejama koje potencijalno mogu utjecati na društve promjene. Metapolitika nije vođenje politike drugim sredstvima u strateškom smislu, čiji bi cilj bilo nametanje hegemonije bilo koje vrste ili diskreditiranja drugih stajališta. Ona se isključivo temelji na premisi da ideje imaju ključnu ulogu u kolektivnoj svijesti i utječu na procese od velike povijesne važnosti. Od Heraklita do Tome Akvinskog, od Renea Decartesa do Adama Smitha i Karla Marxa ideje su imale snažan utjecaj na procese društvenih promjena u sklopu uvjerenja i predočenja koja daju smisao i smjernice. U tradicionalističkoj misli implicitan je ne samo značaj kulturne baštine već i odnos između kulture i moći, ovakvo stajalište karakteriziralo je mislioce poput Thomasa Carlylea i Friedricha Nietzschea dok je u 20. st. ponajviše vezano uz talijanskog marksističkog teoretičara Antonia Gramscia. Gramscievi osvrti na povezanost dominacije u kulturi i politici pojavljuju se u njegovim zatvorskim bilješkama ( I 33 Quaderni del carcere ). U njima je vidljivo kako je njegovo shvaćanje važnosti kulture oblikovano kroz događaj koji je u talijanskoj historiografiji poznat kao bienno rosso ( crveno dvogodište ) 1919. – 1920. Od situacije u kojoj su sindikati zauzeli važne dijelove metalne industrije samo dvije godine kasnije došlo je od Mussolinijevog preuzimanja vlasti. Gramsci je konstantno postavljao pitanje zašto ? Odgovor je bio ideologija. Smatrao je kako se vlast oslanja na mnogo više od policije i pravosudnog sustava kako bi održala svoju dominaciju, a uloga kulture tj. ideološke hegemonije u kulturi bila je ključna. Političko provođenje moći ukorijenjeno je na pristanku mnogo više nego na prisili. Prema njemu, država je mogla neometano vladati ne zbog straha stanovništva od represivnih sila već zbog prihvaćanja dominantnog diskursa – hegemonske ideologije – koja je sankcionirala njihovo ponašanje kao „prirodno“. Zbog toga je Gramsci zagovarao „pozicijski rat“ u kojem ideje, vjerovanja i različiti oblici kulturne prakse imaju ključnu ulogu i u kojem će pobijeda ovisiti o redefiniciji vladajućih vrijednosti, stvaranju alternativinih institucija i izmijeni dominantnog duha vremena. Kulturna revolucija postavljena je kao preduvjet političkoj. Gramscieva kulturna strategija ( metapolitika ) bila je priznanje da je svijet „bojište ideja“ i da je kultura njihov najdelotvorniji nositelj jer mobilizira svijest javnosti i apelira na povijesno sjećanje.
Aktualnost
Suvremena liberalna društva u mogućnosti su da zastupaju svoju navodnu povijesnu i znanstvenu utemeljenost jer su intelektualni vođe takvih društava ovladali područjem kulture. Unatoč tome, danas postoji sve očitija nemoć političkih stranaka i vlada te svih klasičnih oblika provođenja političke moći u rješavanju aktualnih problema dok je s druge strane očita zastarjelost svih antiteza, prvenstveno podjela na ljevicu i desnicu, koje su obilježile modernost. Zbog toga metapolitičko djelovanje ima kapacitet da nadiđe isprazne političke podjele i stvori nove načine mišljenja koji bi iz raznih područja znanja formirali novi i daleko koherentniji svjetonazor. Spomenuta reformulacija nam je potrebna kad se uzme u obzir istrošenost aktualno dominantnih ideologema koji su po svom karakteru često reaktivni, prozivateljski i traže fantomske neprijatalje. U svezi s tim osnivač Skupine za istraživanje i proučavanje europske civilizacije ( fr. GRECE ) Alain de Benoist u Manifestu za europsku obnovu zaključio je : „Nesposobna za vlastito obnavljanje i postizanje vlastitih ciljeva, moderna misao se transformirala u svojevrsnu „misaonu policiju“ čiji je cilj ekskomunicirati sve one koji na bilo koji način zastrane od trenutno prevladavajućih ideoloških dogmi. Umjesto okretanja stoljećima koja su pred nama, i dalje su aktualna zastarjela pitanja, stari argumenti, a sve to zapravo ne predstavlja ništa više od sredstva za isključivanje ili diskreditaciju protivnika. Svođenje politike na korisno upravljanje sve problematičnijim razvojem isključuje mogućnost promjene društva ili čak mogućnost otvorene rasprave o konačnim ciljevima zajedničkog djelovanja. Stoga se demokratska rasprava svela na ispraznost, više se ne raspravlja nego denuncira. Ne razmišlja se, nego se optužuje. Više se ne dokazuje nego se nameće. Sve misli i spisi osumnjičeni za „devijaciju“ ili „skretanje“ prikazuju se kao svjesno ili nesvjesno naklonjeni ideologijama koje se smatraju krajnje sumnjivima. Budući da nisu u stanju razviti svoje vlastite ideje, niti argumentirano negirati ideje drugih, ovi cenzori bore se ne samo protiv različitih mišljenja, nego i protiv navodnih namjera.“ Zbog ovakvih hegemonskih postavki povratak kritičkoj misli i raspravi o idejama je sve više aktualan a upravo metapolitička nastojanja mogu stvoriti svojevrsni „arsenal ideja“ kao okvir za suočavanje s izazovima našeg vremena.
