Znanstvena fantastika jedan je od najplodnijih književnih žanrova, koji je ostao i dan danas zanemaren u književnoteorijskoj i stilističkoj analizi zbog svojih „grijeha“ iz prošlosti, ali i zbog faktora koji su izvan žanrovske određenosti, znanstvena se fantastika jednostavno nije podudarala u umjetničke izričaje i artistička strujanja pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina, kada neki od najvećih tekstova žanra i nastaju, ali djelomično se i uklapaju u pojedine trendove tog razdoblja, samo što se zbog elitizma i isključivosti teoretičara književnosti žanr stavio na rub kanona svjetske knjiženosti i uglavnom se veže s pojmom šund literature. Počeci znanstvene fantastike uglavnom se vežu s autorima kao što su Verne i George Wells, koji najavljuju i otvaraju tzv Zlatno doba sf-a, u kojemu je prevladavala „realistička“ težnja što detaljnijeg opisivanja mogućih znanstvenih i tehnoloških dostignuća, da bi s vremenom žanr pošao putem avanturističkog romana, što ga je najvećim dijelom i udaljilo od pripadanja elitnoj, visokoj književnosti i obilježilo kao žanrovsku književnost niže vrijednosti, koju se stavljalo u istu nižu kategoriju detektivskim, ljubavnim, kaubojskim, kvazipovijesnim i drugim žanrovima „šund“ književnosti, a jedan je od razloga zašto se to događa i nepoznavanje reprezentativnih djela. Međutim Wells se udaljava od Verneove „futurističke“ koncepcije s „realističkim“ pristupom i njemu znanstveni aspekt nije cilj nego prije svega sredstvo pomoću kojeg izlaže priču.
Autori Novog vala znanstvene fantastike odustaju od „tvrde znanosti“, što je već započeo George Wells, a nova generacija autora kroz svoje tekstove provlači aktualne psihološke, antropološke i filozofske teorije, što je dovelo do dotad neviđene estetske inovativnosti unutar žanra. Nastojeći spojiti modernističke, odnosno avangardne utjecaje s konvencijama znanstvene fantastike, složenu tehničku terminologiju, detaljno „realističko“ (uvjetno rečeno jer ne pripadaju realizmu i možda djeluje kontradiktorno govoriti o realističkom opisivanju nečega što još ne postoji ili možda neće ni postojati, ali koristimo se pojmom realizma u širem smislu jer nastoje buduće strojeve opisati krajnje detaljno i tehnički precizno, a precizno prikazivanje stvarnosti bila je glavna težnja realističkog poimanja umjetnosti) opisivanje strojeva i puko teoretiziranje u okviru inženjerstva zamijenilo je raspravljanje o budućnosti čovjeka kao takvog u tehnološki naprednom društvu, mogućim etičkim problemima u primjeni tehnologije, složenija psihologiju likova i lirsko opisivanje stvarnosti, prema nekim kritičarima i teoretičarima književnosti, ravno nekim najvećim djelima modernizma i ciljano su uzdignuli žanr poznat po produkciji šunda u sferu visoke umjetnosti koja komunicira s čovjekom na dubljoj razini i postavlja pitanja koja su nam sad od iznimnog značaja.
Kako Michael Moorcock tvrdi, većina znanstvene fantastike prije šezdesetih godina dvadesetog stoljeća nije imala „dovoljno strasti, suptilnosti, ironije, originalnu karakterizaciju, originalan i dobar stil, osjećaj uključenosti u sferu ljudskih djelatnosti, šarolikost, širinu, dubinu i u cjelini, istiniti osjećaj pisca“. Upravo je to i dijelom razlog zašto njihovi tekstovi nisu svojevremeno prepoznati unutar „intelektualne elite“ jer je modernizam, koji sa zakašnjenjem ulazi u žanr znanstvene fantastike, na Zapadu šezdesetih i sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća smatran zastarjelim i u trendu je bila postmodernistička umjetnost, koja veći naglasak stavlja na poigravanje formom nego sam sadržaj. Međutim, kako je spomenuto u uvodu, Novi val se djelomično uklapa u koncepciju postmoderne jer je jedna od značajki tog razdoblja narušavanje žanrovskih konvencija i poigravanje žanrom kao takvim, s tim da autori Novog vala sf-a nisu narušavali žanrovske konvencije čisto kako bi se njima igrali samo na razini forme, nego su uvidjeli ogroman potencijal u žanru koji se dotad samo bavio hladnom tehničkom terminologijom i infantilnim eskapizmom u vidu avanturističkog romana i moglo bi se reći kako je došlo do prirodnog razvoja žanra. Autori Novog vala znanstvene fantastike spojili su one aspekte žanra koje su smatrali najboljima s tradicijom visoke književnosti kako bi dobili novu živahnu i hibridnu formu umjetnosti. Popriličan je broj književnih klasika nastalih unutar okvira žanrovske književnosti, čije su konvencije narušene kako bi otvorile put univerzalnom i transcendentnom.
Roman Zločin i kazna u obrisima forme kriminalističkog romana djeluje kao rasprava o mogućoj opravdanosti ubojstva zbog „općeg dobra“, bavi se egzistencijalističkim pitanjima i najavljuje eru psihološkog romana. Dostojevski u Idiotu, uz realističko opisivanje dekadentnog višeg sloja ruskog društva, koje je u većoj mjeri svedeno na prikaz moralnog propadanja i ljubavne trokute, likom, odnosno rastrojenom i uvelike romantizmom inspiriranom ličnošću kneza Miškina uz realističke književne postavke uvodi i esejističke momente filozofskih rasprava o smrtnoj kazni, položaju religije u modernom društvu, opasnosti boljševizma i nihilizma, rasprave o teoriji umjetnosti, estetici, slikarstvu i književnosti. U hrvatskoj bi se književnosti mogla povući paralela s povijesnim romanima Augusta Šenoe, koji nastaju na predlošcima povijesnih romana koji su masovno čitani u Austro-Ugarskoj, ali kod nas se pojavljuju sa svrhom obrazovanja stanovništva i širenja nacionalne svijesti. Kad je riječ o izlaženju iz okvira zacrtanih postavki poetike razdoblja, kod nas je roman U registraturi sve samo ne čisti realistički tekst jer, kako navodi Bošković-Stulli, Kovačić uvodi mnoštvo grotesknih, gotovo gotičkih momenata, uvodi pučke legende, poslovice, kletve, vjerovanja, priče o vješticama, vukodlacima, a to nepodudaranje sa svim postavkama realizma uvelike taj tekst izdvaja od puke prosječnosti koja može proizaći iz ciljanja na ispunjavanje svih kriterija koji prosječni „odličan“ realistički tekst ili tekst bilo koje druge poetike ili žanra mora zadovoljiti, jer kanon pamti samo najutjecajnije i najinovativnije. Dakle, povijest je pokazala kako sam žanr nije dovoljan razlog za odbacivanje književnih tekstova kao niže umjetnosti, ali to se, iz nekog razloga događa i dalje sa znanstvenom fantastikom. Kako pojašnjava Zoran Živković, odbacivanje žanra kao estetski bezvrijednog počiva na pogrešnoj metodologiji:
„Vrijednost dane književne vrste ne određuje se, naime, prema općem prosjeku djela, već prema najuspjelijim ostvarenjima. Srž je ovog previda jednom prilikom sažeo Theodore Sturgeon, primijetivši da je devedeset posto znanstvenofantastičnih djela umjetnički sasvim bezvrijedno, ali da u tom vidu prilike nisu bolje ni u jednom drugom području umjetničkog, odnosno duhovnog stvaralaštva te se stoga navedeni argument ne može osnovano upotrijebiti protiv znanstvene fantastike.“
Kao dokaz zapostavljenosti žanra u kontekstu hrvatske teorije književnosti, književne teorije i kritike dovoljno je samo spomenuti da je dosad izdano samo nekoliko knjiga koje se žanrom bave na znanstvenoj razini, računajući i izdavaštvo za vrijeme SFRJ-a, s tim da je i danas broj. Nedostatak literature u kojoj su jasno definirani osnovni pojmovi i značajke žanra uvelike i dalje otežava ozbiljniji pristup tim djelima, što je dovelo i do manjka podrške unutar akademske infrastrukture jer ne postoji organizirano i sustavno proučavanje znanstvene fantastike, samo znanstveni i stručni radovi pojedinaca, a svaki oblik organizacije ograničen je na blogove i portale „fanova“ žanra koji nemaju podlogu za teorijski i kritički pristup tekstovima, a ako ju i imaju, neće naići na plodno tlo. Zoran Živković (doktor znanosti, prevoditelj, urednik i književnik, autor knjige Savremenici budućnosti i Enciklopedije znanstvene fantastike) i Darko Suvina jedini su relevantniji znanstvenici s „ovih prostora“ koji su se uhvatili definiranja, proučavanja i estetskog vrednovanja žanra znanstvene fantastike, koji iz godine u godinu postaje sve manje „fantastikom“ zbog ubrzanog rasta tehnologije koji čovjek nije u stanju kritički popratiti, dakle znanstvena bi fantastika tek sada mogla ostvariti svoj puni realistički, a pogotovo modernistički potencijal. Suvin je knjigu Metamorfoze znanstvene fantastike počeo objavljivati u zagrebačkom fakultetskom časopisu Naše teme, odnosno prvi dio knjige, u kojem izlaže povijest žanra izašao je pod nazivom „The Sailor on the Mast“ i knjiga je napisana i izdana na engleskom jeziku, a hrvatsko je izdanje doživjela tek 2010. godine, a Živković je jedan od utemeljitelja ozbiljnijeg izdavaštva znanstvene fantastike u bivšoj Jugoslaviji, kako svojim prijevodima, autorskim pričama tako i uredništvom biblioteke Kentaur, u sklopu koje je izašlo mnoštvo reprezentativnih djela Novog vala znanstvene fantastike.
Žanrom dobrim dijelom i dalje dominira avanturistički roman i „space opera“, što ne znači da nema onih Sturgeonovih „deset posto“ koji se izdižu iz prosjeka. Zadnjih desetak godina znanstvena fantastika, horror i magijski realizam, zbog nepovoljnih društvenopolitičkih uvjeta, u Aziji i Južnoj Americi imaju subverzivnu funkciju unutar totalitarnih režima i futuristički i fantastični aspekti daju autorima alibi za suptilnu kritiku vlasti, kao što je nekad tu ulogu imao povijesni roman (povijesni romani Ivana Aralice kojima kritizira komunističku vlast u domaćoj su književnosti reprezentativni primjer). Kineski autori zadnjih se desetak godina, kako bi stvorili uvjete za pričanje priče bez većeg miješanja državnih cenzora, koriste znanstvenom fantastikom kao žanrom kojim se zbog odmaka od stvarnosti može iznijeti priča i ideja bez opasnosti od referiranja na aktualnu stvarnost na način koji bi vlastima mogao biti neprihvatljiv. Kako izjavljuje Chen Qiufan, autor romana Waste Tide, futurističkog romana o ekološkoj katastrofi uzrokovanom greškama kineske vlade, „znanstvena fantastika omogućava hvatanje u koštac s problemima iz stvarnosti kroz zamišljeni narativ bez izravnog raspravljanja o tome tko je u pravu, tko je u krivu i tko je dobar, a tko zao.“.
pulse
