Stvarno, treba znati čekati. Evo jedne istinite anegdotske potvrde kako ne treba žuriti kad su u pitanju plodovi vlastitog rada i ostvarivanje vlastitih ideja. Mogao se događaj dogoditi bilo kojem genijalcu, bilo gdje u svijetu, ali autorstvo se pripisuje jednom našem veoma uspješnom čovjeku, biznismenu i političaru, Brođaninu (po baki i djedu), Splićaninu (po drugom djedu) i Zagrepčaninu (po drugoj baki). On ne želi da otkrijem njegovo ime, no, možda kad ispričam priču, odmah pogodite o kome se radi.

Kad je N.N. bio malen dječak bio je u posjeti kod susjeda koji je uzgajao dinje. Susjed je imao stvarno lijepe dinje u svom vrtu. Moj je poznanik pokazao na poveću najzreliju i upitao za cijenu. „Trideset dinara“, odgovorio je susjed. „Ja imam samo pet dinara“, tiho je rekao dječak. Vlasnik se nasmiješio i pokazao mu savim malu dinju i rekao: „Ova je pet dinara. Hoćeš li?“ „Odlično, uskliknuo je dječak. „Evo vam novac. Doći ću po nju za tri tjedna“. I dječak, i naše gore list, došao je za tri tjedna i odnio lijepu, veliku, zlatnu dinju. Instinktivno je znao čekati. Znati čekati je velika krijepost.

Lako je čekati kad se je nadati, kad je je ručak siguran. A, opet, kaže poslovica, da bismo ujutro vidjeli mjesec, nije potrebno da ga od večeri čekamo. Treba znati čekati.

Jeste li ga prepoznali?