Na jednoj fotografiji, objavljenoj u novini Takun Pao (www.takungpao.hk), šefica političkog odjela Generalnog konzulata Sjedinjenih Američkih Država u Hong Kongu, Julie Eadeh, fotografirala se s vođama oporbe koji predvode prosvijede u tome gradu i s njima održala sastanak. Objava ove informacije od strane spomenutog hongkonškog medija uzrokovala je veliki diplomatski skandal između Kine i SAD-a. Svi kineski mediji složno su se „digli na noge“, govoreći o dokazu neposrednog američkog „miješanja“ u unutarnje stvari Kine i „agresiji“ protiv kineskog suvereniteta. Kineski mediji i diplomati gđu. Julie Eadeh dobro znaju i nazivaju je „istreniranom stručnjakinjom za diverzije“.

Velika kriza i neredi, koji već 10 tjedana traju na ulicama Hong Konga, mogu dovesti do takve eksplozije čije će posljedice osjetiti čitavi svijet! Taj grad s posebnim statusom i širokom autonomijom unutar NR Kine svojevrsni je katalizator azijske financijske krize, koja za sada „čuči u sjeni“, ali koja, ako „eksplodira“ u Hong Kongu može biti snažnija i od efekta prošlotjednog umjetnog sniženja tečaja juana od strane Pekinga, ili najnovije službene prezentacije kineskog tehnološkog diva „Huawei“ svog vlastitog operativnog sustava HarmonyOS umjesto Googleovog Androida i drugih američkih komunikacijskih platformi koje je do sada koristio, što Trumpovoj administraciji sigurno nisu ugodne vijesti u kontekstu onemoćalih trgovinskih pregovora s Pekingom. Do čega će dovesti provokatori na ulicama Hong Konga, koji, sada već i potvrđeno, najblaže rečeno uživaju simpatije američke vlade (o čemu više kasnije u tekstu), još nitko ne može reći. Sve „miriši“ na novu „obojanu revoluciju“, dok kineski mediji sve otovrenije objavljuju  usporedbe o tome, što je Pekingu bolje činiti: trpjeti nered i kaos, ili uspostaviti red primjenom sile i snagom zakona? U prilog njihovoj dvojbi ide i raspoloženje samih građana Hong Konga, kojih je, prema pojedinim procjenama, sada već oko 60% protiv radikalnih metoda vođa prosvjeda, započetih početkom lipnja kao posljedica nastojanja honkonške vlade za usvajanje zakona o ekstradiciji traženih osoba u Kinu (tzv. kopneni dio Kine), te u Macao (bivša portugalska kolonija, a sada također kineski teritorij s autonomnim statusom) i Tajvan. Ovdje je potrebno naglasiti kako Hong Kong ima potpisan zakon o izručenju (ekstradiciji) s dvadesetak država, između ostalih i sa SAD-om i Velikom Britanijom, ali ne i s Kinom s kojom o tome vodi pregovore već 20 godina. Međutim, od usvajanja toga zakona vlada Hong Konga je i ovoga puta odustala na određeno vrijeme pod pritiskom prosvijeda ali su se oni usprkos tome nastavili, omasovili i radikalizirali političkim zahtjevima o smjeni čitave vlade i trajnim odustajanjem od usvajanja spomenutog zakona, pri čemu su ulični sukobi s tamošnjom policijom i demoliranje okolnih objekata gotovo svakodnevna pojava.

Stanje je jedinstveno, stovrena je jedna nova realnost – „Terra incognita“ – i zato je sve skupa još opasnije. Investitori ne znaju kuda bi se sklonili, treba li ulagati u zlato, …? Previše je nepoznanica a premalo odgovora. Opasna igra, kojoj nitko ne može prognozirati kraj, već je počela i bit će je vrlo teško zaustaviti. Očigledno je kako je Hong Kong od strane Trumpove administracije izabran kao još jedna nova i vrlo moćna poluga za pokušaj discipliniranja „odmetnute“ Kine i njezinog primoravanja na sklapanje trgovinskog sporazuma prema američkim zahtjevima, od kojih su najvažniji prestanak davanja državnih subvencija kineskim tvrtkama i daljnja liberalizacija tržišta. Upravo su ti zahtjevi za Peking neprihvatljivi jer bi značili i smanjenje utjecaja Komunističke partije na ukupne gospodarske procese u zemlji, a što je granica ispod koje Peking ne namjerava ići s obzirom na golemi uspjeh kineske ekonomije, postignut upravo zahvaljujući takvom modelu upravljanja – svojevrsnoj komunističko-kapitalističkoj simbiozi, kapitalizmom (ili komunizmom) „na kineski način“, koji je tu zemlju u vrlo kratko vrijeme doveo, uz SAD, na sam ekonomski (ali sve više i sve brže i vojni) vrh svijeta s tendencijom preuzimanja liderskog položaja već do 2030. g.

A evo što se ovih dana dogodilo:

Veliki američko-kineski diplomatski skandal

Na jednoj fotografiji, objavljenoj u novini Takun Pao (www.takungpao.hk), šefica političkog odjela Generalnog konzulata Sjedinjenih Američkih Država u Hong Kongu, Julie Eadeh, fotografirala se s vođama oporbe koji predvode prosvijede u tome gradu i s njima održala sastanak. Objava ove informacije od strane spomenutog hongkonškog medija uzrokovala je veliki diplomatski skandal između Kine i SAD-a. Svi kineski mediji složno su se „digli na noge“, govoreći o dokazu neposrednog američkog „miješanja“ u unutarnje stvari Kine i „agresiji“ protiv kineskog suvereniteta. Kineski mediji i diplomati gđu. Julie Eadeh dobro znaju i nazivaju je „istreniranom stručnjakinjom za diverzije“. Zbog toga je kinesko Ministarstvo vanjskih poslova objavilo slijedeću poruku američkoj strani: „Mi zahtjevamo od djelatnika američkog Generalnog konzulata (u Hong Kongu, op. ZM.) da uvažavaju temeljne međunarodne sporazume u sferi diplomatskih prava, da se pridržavaju svojih neposrednih službenih obveza i prestanu davati lažne signale protukineskim radikalnim elementima.“

Međurim američki State Department nema namjeru za davanje bilo kakvih isprika. Štoviše, našao je samo novi povod za optužbe protiv Kine: njemu je zasmetalo što je spomenuti honkoški medij objavio osobne podatke Julie Eadeh, uključno i imena njenog supruga i njihove djece. Glasnogovornica State Departmenta Morgan Ortagus pred novinarima je osudila objavu spomenutih podataka, izjavivši, ni manje ni više nego da je to „ponašanje banditskog režima“ i da „se odgovorna nacija tako ne ponaša“. Pri tom je zanimljivo da je Rusija opet odmah stala u kinesku zaštitu. Njezino Ministarstvo vanjskih poslova objavilo je kako će s Kinom uspostaviti režim razmjene informacija po pitanju miješanja u unutarnje stvari dviju zemalja. Marija Zaharova, glasnogovornica ruskog MVP, izjavila je kako je upoznata s čitavim nizom kineskih konkretnih, a ne samo nekih teoretskih optužbi protiv brojnih Zapadnih obavještajnih službi koje se „direktno miješaju, sudjeluju i organiziraju nerede u Hongkongu“. Dakle, na djelu je nova rusko-kineska homogenizacija i nastavak uspostave jedinstvenog fronta protiv, prije svega aktualne američke, ali i britanske politike koju Peking također oštro osuđuje za miješanje u zbivanja u Hong Kongu. A kada je to tako –  mjesta za optimizam nema niti će ga još dugo moći biti.

Sve više „miriši“ na kinesku vojno-sigurnosnu intervenciju

Još krajem srpnja glasnogovornik kineskog Ministarstva obrane Wu Qian izjavio je kako vandalizam u Hongkongu predstavlja izazov načelu „Jedna zemlja, dva sustava“. „Mi pozorno pratimo razvoj stanja u Hongkongu, poglavito nasilne napade radikala na zgradu institucija središnje vlade 21. srpnja“, izjavio je u Wu Qian na konferenciji za medije. „Pojedini postupci radikalno nastrojenih prosvjednika bacaju izazov autoritetu središnje vlade i osnovama načela „Jedna zemlja, dva sustava“, kazao je Wu Qian.

Američka vlada mora prekinuti podupirati nasilje u kineskoj specijalnoj autonomnoj zoni – Hongkongu, izvjestila je 23. srpnja kineska agencija Xinhua, pozvavši se na kinesko Ministarstvo vanjskih poslova. Peking je krajnje nezadovoljan „lažnim“ izvješćima State Departmenta o stanju u Hongkongu. U kineskom ministarstvu je naglašeno kako se načelo „Jedna zemlja, dva sustava“ mora potpuno provoditi, te je ukazano na „besprimjerne demokratske slobode hongkožana“. Optužbe Washingtona o tzv. eroziji honkoške autonomije temelje se na „kleveti, iz koje stoje politički motivi“, navodi se dalje u tekstu. „Mi tražimo od američke strane da se prestane voditi dvojnim standardima, odmah prekine s davanjem netočnih signala o protuzakonitom nasilju i odmah prestane s miješanjem u stvari Hongkonga i unutarnju politiku Kine u cijelosti, ma o čemu se radilo“, stoji u priopćenju kineskog MVP.

Nakon spomenutih objava kineski politički vrh sve češće izdaje upozorenja hongkoškim prosvjednicima tipa onih, da se „ne igraju s vatrom“, a što je prvi put od završetka britanske kolonijalne vlasti i vraćanja Hong Konga pod kineski suverenitet 1997.g., da se Peking tako otovreno upliće u unutarnja pitanja Hong Konga, pa čak i počinje i indirektno prijetiti mogućom legalnom primjenom represivnih mjerama za uspostavu javnog reda.

Pri tom podsjećam kako Hong Kong ima svoje, potpuno autonomne policijske snage, neovisne o središnjoj vladi u Pekingu, ali  i da Kina u gradu, prema sporazumu o prestanku britanske kolonijalne vlasti, ima jedan garnizon kojeg plaća isključivo vlada u Pekingu. Prema sporazumu, on može biti aktiviran samo u slučaju elementarnih nepogoda. Ali budući da se lokalne snage sigurnosti sve teže nose s prosvjednicima koji su gotovo paralizirali život u tom gradu, a ovih su dana već i po drugi put zauzeli zračnu luku i obustavili zračni promet između Hong Konga i ostatka svijeta, Peking posljednjih tjedana jasno demonstrira logiku prema kojoj njegov garnizon može pomoći u uspostavi reda i zakona. Tako su nedavno obavljene (i javno obznanjene) i prve vježbe toga garnizona koje su simulirale sprječavanje nasilja u masovnim prosvjedima. Signal i prosvjednicima i tamošnjoj vladi od strane središnje državne vlasti teško da može biti jasniji. A vlada u Hong Kongu je pred teškom kušnjom: naime, Peking nema pretjeranog razloga za njom plakati, a daljni radikalni prosvijedi mogu dovesti do njenog nasilnog svrgavanja. Međutim, to bi Peking, vjerojatno, i definitivno iskoristio za represivnu uspostavu zakona i reda u toj svojoj autonomnoj regiji, što bi moglo rezultirati instaliranjem neke nove, nazovimo je marionetske vlade tog autonomnog grada (puno bližoj Pekingu od onih dosadašnjih), koji bi u tom slučaju takvim ostao još samo formalno, do isteka roka važenja sporazuma o njegovom posebnom statusu. Dakle, i vlada u Hong Kongu i tamošnji građani zbog radikalnih prosvjeda mogu samo izgubiti, a zapravo ne mogu dobiti ništa. Jer što, u stvari, zanače toliko prisutne parole među prosvjednicima tipa „Sloboda Hong Kongu“? O kakvoj se tu traženoj slobodi radi, osim o, eventualnim,  nečijm željama da se on izdvoji iz sastava Kine, što je nemoguće?

Hong Kong kao „potrošna roba“

Hong Kong je, očito, za SAD i Veliku Britaniju „potrošna roba“ i prije svega – snažni detonator za unutarnju diverziju u srcu Kine koja može prouzročiti eksploziju velikih dimenzija, i koja bi za posljedicu trebala imati dvije stvari: prvo, pokretanje velike azijske gospodarske i političko-sigurnosne krize (a ovu drugu vidimo i kroz potez indijske vlade o ukidanju autonomnog statusa za indijski dio Kašmira, na dio kojeg povijesno pretendira i sama Kina); i drugo, globalnu političku osudu kineske komunističke vlade koja „provodi represiju“ nad „demokratski orjentiranim“ građanima koji samo žele veći stupanj sloboda i ljudskih prava.

Dakle, klasični obrazac „obojanih revolucije“, samo što je ovoga puta problem u tome što Kina nije ni Ukrajina, ni Gruzija, ni Srbija već „svjetska tvornica“, niti je globalni svijet više unipolaran da bi automatski krenuo u političko-diplomatsku i gospodarsku izolaciju Pekinga. Upravo u toj nepoznanici – kako bi se odvijali daljnji procesi u slučaju krajnje radikalizacije stanja – i leži sva opasnost sadašnje honkonške krize, koja, to je već posve sigurno, nije slučajna niti stihijski pokrenuta. Slijedeća na potezu, ukoliko se stanje u tom gradu u međuvremenu ne smiri (za što su vrlo mali izgledi), svakako će biti Kina, ali najveći konačni gubitnik u tom će slučaju biti sam Hong Kong i njegova autonomija. I čini se kako njegovi građani to sve jasnije shvaćaju, samo je pitanje, mogu li oni više bilo što konkretno učiniti, a da zbog toga u 7-milijunskom megapolisu ne počme klasični građanski rat koji bi potresao čitavu Aziju ali i svijet.



geopolitika