Zoran Meter: Častan uzmak, ili put u sigurnu kataklizmu

Davno sam upozorio, još puno prije izbijanja rata, da će Ukrajina postati „crna rupa“ koja može usisati čitavi svijet. I dalje se nadam kako nisam bio u pravu, iako ta nada, nažalost – sve više blijedi pod udarima sulude politike

Koliko god Ukrajina po svojoj geostrateškoj i geoekonomskoj važnosti daleko zaostajala za energentima zasićenom bliskoistočnom regijom kroz koju prolaze neki od najvažnijih svjetskih trgovačkih i plovnih putova i koja je, stoga, sjecište golemih interesa svih ključnih svjetskih igrača koji se tamo žestoko nadmeću za svoj utjecaj, što je baš sada i slučaj i što je također krajnje opasno i nepredvidljivo  – upravo Ukrajina ostaje ono žarište gdje najlakše i najbrže može doći do fatalnog, frontalnog sukoba između SAD-a, kao predvodnika Zapada s jedne, i Rusije s druge strane.

Potonju, htjeli to na Zapadu priznati ili ne, barem prešutno podržava velika većina zemalja tzv. Globalnog juga – itekako svjesnih da o (ne)uspjehu ruskog vojnog sraza sa Zapadom ovise i njihove ambicije za samostalnijom ulogom u svijetu, izvan okvira višestoljetne potpune dominacije Zapada. To je po njega i najveći problem kada se govori o ukrajinskom ratu, a ne pitanje kakve će granice u budućnosti ta zemlja imati, ili hoće li ona ući u EU ili NATO. Sjedinjene Države u ukrajinskom ratu (čiji je početak desetljećima sazrijevao, a „znalci svog zanata“ dobro znali da će prije ili kasnije početi) zadovoljava isključivo ili potpuni poraz Rusije (kao idealna opcija), ili njeno dugotrajno iscrpljivanje zbog kojeg Rusija ne bi mogla biti fokusirana na preustroj svijeta koji je u tijeku i utjecati na pokrenute procese, što bi je, u konačnici, pozicioniralo u politički i utjecajno beznačajnu državu – tamo negdje „na rubu svijeta“.

A kako se prema sadašnjem stanju na ukrajinskim bojišnicama i po stanju ruske ekonomije koja je odbila pasti pod neviđenim zapadnim sankcijama čini – rat bi mogao završiti i puno prije, i s potpuno drukčijim rezultatom od na Zapadu priželjkivanog. Stoga ubrzano raste sveopća nervoza, što se ogleda i u sve agresivnijoj političkoj retorici – do jučer još potpuno nezamislivoj (o čemu više u drugom dijelu teksta).

Put u sigurnu kataklizmu

Spomenuti eventualni rat između Zapada i Rusije bio bi epohalni sukob, koji bi, ako se dogodi, automatski predstavljao i Treći svjetski rat. Jer bez obzira što bi se primarno vodio u Europi, razorno bi utjecao na globalnu ekonomiju, prekinuo sve ključne opskrbne lance i doveo do osiromašenja i destabilizacije „ostatka svijeta“ koji bi na kraju tim ratom i sam bio zahvaćen.

Ali ono što je još strašnije, i na što upozoravaju mnogi stručnjaci koji se bave nuklearnom problematikom i općenito tom najrazornijom vrstom oružja koje je čovječanstvo smislilo – Treći svjetski rat između Rusije i NATO saveza vrlo brzo bi prerastao u nuklearni, jer je to čista logika stvari: nitko u njemu ne bi imao pravo na poraz, jer bi ga on ne samo bacio desetljeća unatrag u razvojnom smislu, već bi promijenio i demografsku sliku i političku kartu (granice) država koje bi u njemu sudjelovale i ostale poražene. Drugim riječima, ako bi se uvukle u Treći svjetski rat – sve bi ključne države u njemu morale ići do kraja – na sve ili ništa – jer bi on za njih bio egzistencijalan. A s obzirom kako raspolažu nuklearnim oružjem, definitivno bi ga i upotrijebile za svoju zaštitu, jer uostalom, zbog toga je i osmišljeno i zato postoji.

Nuklearno oružje kao spas

I stoga, koliko god to paradoksalno zvučalo, upravo nuklearno oružje predstavlja najbolje jamstvo da Treći svjetski rat između Rusije i NATO saveza nikada neće početi, već da će se „samo“ odvijati kroz čitav niz posredničkih (proxy) sukoba, ne isključivo u Ukrajini već i diljem svijeta, od kojih bi jedan mogao biti upravo i širi Bliski istok. Tj. destruktivno nuklearno oružje, naizgled blasfemično, ima ulogu spasitelja pomahnitalog čovječanstva koje bi se, inače, bez prevelikog ustezanja međusobno vrlo rado pobilo (što je već dva puta u kratkom razmaku dokazala i ne tako davna povijest XX. stoljeća), tj. države bi jedna drugoj oružjem dokazivale koja je jača i koja od njih ima (naj)veća prava.

Ali ova konstatacija vrijedi samo pod jednim nužnim uvjetom: da među društvenim i političkim elitama ima dovoljno mudrosti i razuma tj. da postoji onaj „zdravi“ strah od toga što predstavlja nuklearno oružje i što bi za čovječanstvo značila njegova uporaba.

Različita razmišljanja o korištenju nuklearnog oružja

Ovdje je vrlo važno naglasiti kako među stručnjacima koji se bave nuklearnom strategijom – i koji su, između ostalog sudjelovali u izradbi ključnih američko-ruskih sporazuma o ograničenju i neširenju nuklearnog oružja – postoje razlike po pitanju primjene nestrateškog (NSNW) ili, kako ga se još naziva taktičkog nuklearnog oružja (TNW) u smislu bi li ili ne njegova primjena nužno dovela i do primjene strateškog nuklearnog oružja (SNW), a što bi onda značilo i Armagedon.

Ali najprije bih pojasnio kako je taktičko nuklearno oružje puno manjeg razornog potencijala u smislu opsega od točke udara, i da je prije svega namijenjeno za uništavanje krupnih vojnih objekata, ključne vojne infrastrukture (velikih vojnih tvornica i drugih važnih objekata poput onih na ključnim prometnim komunikacijama poput tunela) i sl.

S druge strane, strateško nuklearno oružje, široj javnosti poznatije kao balističke ili krstareće interkontinentalne rakete koje u pravilu nose više nuklearnih bojevih glava, uništava sav život na širokim prostorima u odnosu na mjesto samoga udara. Svega nekoliko takvih raketa modernoga tipa može u doslovnom smislu zbrisati s lica zemlje čitave države. Dakle, njihova je namjena, za razliku od taktičkih raketa, potpuno uništenje protivnika udarom od kojeg više nema oporavka.

„Častan uzmak“

U konkretnom slučaju – ukrajinskom ratu, jedni stručnjaci smatraju kako uporaba taktičkog nuklearnog oružja od strane Rusije ne bi nužno izazvala identičnu reakciju NATO-a, a kamoli prerasla u nuklearni rat strateškim oružjem između Rusije i SAD-a jer bi američke elite teško željele žrtvovati sve ono što imaju zbog jedne Ukrajine. Drugi u to nisu sigurni ili pak misle suprotno, smatrajući kako ruska pobjeda u tom ratu, iako ne predstavlja egzistencijalnu ugrozu Americi, potonjoj donosi katastrofu po pitanju ugleda na međunarodnoj pozornici i njenim globalnim interesima.

Moskva službeno još ne razmišlja o primjeni taktičkog oružja niti njime otvoreno prijeti (razmještaji istog po svom i bjeloruskom teritoriju prije su signali odnosno upozorenja do čega može doći ako stvari odu predaleko i ako se u praksi ostvare nedavne riječi o nužnosti isporuka Ukrajini dalekometnih krstarećih raketa i dozvole zapadnih dužnosnika i NATO saveza da ih Kijev koristi za udare duboku unutar ruskog teritorija što je do sad najveća prijetnja eskalaciji). Čini se kako ona još uvijek daje Washingtonu priliku za „časni uzmak“ – iako ni sama ne zna recept koji bi mu to bezbolno omogućio s obzirom da je preduboko „ušao u igru“ s krivim procjenama o ruskom slomu. To očito ostavlja njemu na

teret. Hoće li izlaz pronaći nova američka administracija nakon izbora u studenom ove godine pokazat će samo vrijeme.

NATO je imao doktrinu koja je dopuštala uporabu taktičkog nuklearnog oružja

Svi koji se ozbiljno bave analitikom znaju kako je u vrijeme Hladnog rata u drugoj polovici XX. stoljeća NATO-ova doktrina dozvoljavala primjenu taktičkog nuklearnog oružja. Polazila je od jednostavne činjenice da je Sovjetski Savez (SSSR) odnosno Varšavski ugovor imao puno veće konvencionalne snage kojima se u slučaju sukoba na tlu Europe NATO ne bi uspio ravnopravno suprotstaviti s onim svojima. Ovdje treba reći da je NATO u početnoj fazi na tlu Europe raspolagao s većim brojem taktičkog nuklearnog oružja od SSSR-a.

Pritom se uopće nije razmatralo niti vodilo brige bi li ili ne njegova primjena nužno prerasla u okršaj strateškim nuklearnim oružjem između SSSR-a i SAD-a, već se polazilo od logične zadanosti: takav se rat u Zapadnoj Europi (jer bi se tamo vodio u slučaju napada Varšavskog pakta) ne smije izgubiti ni pod koju cijenu, a Rusi bi zbog takve doktrine znali da NATO to iskreno i ozbiljno misli.

Upravo iz tog razloga Sovjeti rat ne bi niti pokretali sve ako bi to i željeli (jer službeni doktrinarni dokument znači da više nikakve dozvole zakonodavnih i političkih tijela nisu potrebne za nanošenje takvog nuklearnog udara, već da se sve ono što je doktrinom utvrđeno i propisano može primijeniti u slučaju procjene da nastale okolnosti odgovaraju precizno propisanim okolnostima za njihovu primjenu.)

S ovom NATO-ovom hladnoratovskom logikom se teško ne složiti. Ali da bi ona u praksi funkcionirala potrebna su dva ključna elementa:

1. odlučnost (tj. jamstvo da će se upozorenja (a doktrine imaju i takvu ulogu) pretvoriti u praksu ako ih protivnik ne shvati ozbiljno i pokrene rat);
2. element straha (da onaj kojemu je upozorenje namijenjeno njega ispravno protumači, a što jedino može ukoliko je u stanju predvidjeti sve razorne posljedice koje će i po njega imati njegova eventualna kriva procjena i na njoj temeljena odluka).

Raspad SSSR-a i njegove posljedice

Nakon raspada SSSR-a odnosno Varšavskog ugovora, novonastala Ruska Federacija, kao njegova pravna slijednica, zbog brojnih unutarnjih problema počela je ubrzano zaostajati za zapadom u ekonomskom, a onda, logično, i u vojnom smislu. Konvencionalna vojna sila na očigled se urušavala, a nekad ponos SSSR-a, njegova ratna flota s velikim brojem brodova i podmornica doslovno je hrđala u pomorskim bazama i pristaništima o kojima nitko nije vodio računa.

U toj je fazi, naime, novi liberalni vrh u Moskvi polazio od premise kako je nastupilo novo doba, da je Hladni rat zauvijek završio i da će svijet ići u jednom potpuno novom smjeru – smjeru zajedništva i međusobne suradnje, gdje su mržnja i sukobljavanja sada stvar prošlosti i ružnih uspomena Te su se iluzije i utopije u Rusiji vrlo brzo rasplinule kao mjehur od sapunice, jer u praksi baš ništa nije išlo u tom idealističkom smjeru. Nekad velika socijalna sigurnost (visoka stopa zaposlenosti, kvalitetno i besplatno zdravstveno osiguranje i kvalitetno obrazovanje koje je stvaralo veliki broj visokokvalificiranih radnika) urušavala se kao kula od karata. Došlo je do nagle propasti brojnih tvrtki i borbi oko preuzimanja svega vrijednog, zavladalo je sveopće siromaštvo, stopa kriminaliteta, uključujući i onog organiziranog rasla je neviđenom brzinom – potpuno neshvatljivim običnim građanima, još donedavno naviklim na gotovo apsolutnu javnu sigurnost kakvu obično pružaju sva komunistička društva i gdje se građani puno više boje represivnog državnog aparata od onih demokratskih. Stoga je početni golemi entuzijazam i polet vrlo brzo zamijenila sveopća depresija i žal za propalim sovjetskim carstvom usprkos svim njegovim nedostacima kojih su građani itekako bili svjesni. Ali u usporedbi s nastalim kaosom na njega su ipak gledali s nostalgijom. A kako od povratka na staro više nije bilo ništa – osim siromaštva naglo je povećana i stopa depresije, alkoholizma, narkomanije i samoubojstava.

Proročki su sačuvali ono najvažnije

Međutim, u tim i takvim, krajnje nestabilnim društvenim okolnostima koje su dodatno pojačala i dva rusko-čečenska rata, ipak je ostao jedan vrlo važan segment kojeg je tadašnji ruski državni vrh na čelu s Borisom Jeljcinom – i sam svjestan kraha svojih iluzija koje više nije bio u stanju osigurati (gotovo isto onako kao što su od svojih iluzija o svjetskoj revoluciji i novom komunističkom poretku odustali i prethodni komunistički vlastodršci iz vremena od početka 80.-ih godina prošlog stoljeća) – odlučio sačuvati i razvijati pod svaku cijenu.

Radilo se o ruskom (sovjetskom) nuklearnom naoružanju. Ono, ne samo što se željelo sačuvati, već je država projektnim uredima iz sfere vojno-industrijskog kompleksa zaduženim upravo za proizvodnju te vrste oružja osigurala sve potrebne uvjete za nastavak rada na njegovom razvoju odnosno modernizaciji. Pritom je, zbog velike gospodarske krize, potpuno zapostavila konvencionalnu vojsku koja je bila u katastrofalnom stanju a moral njenih poniženih časnika i vojnika vjerojatno nikad niži u ruskoj povijesti.

U eri Vladimira Putina Rusija se nekim čudom, poput Feniksa „izdigla iz pepela“ (to priznaju svi analitičari svijeta neovisno o sadašnjim političkim sukobima Zapada i Rusije ili vlastitim preferencijama, a laicima se dovoljno prisjetiti scena sa Svjetskog nogometnog prvenstva ili Zimskih olimpijskih igara u Sočiju koje su pokazale jednu posve novu i drukčiju sliku Rusije od one Jeljcinove).

Osim u izgradnju devastiranog gospodarstva (što je temeljio prije svega na onome čega Rusija ima u izobilju – prirodnim resursima, odnosno energetskoj sferi), Putin je još više intenzivirao razvoj suvremenog oružja, ne samo nuklearnog. – što je imalo dalekosežne posljedice koje vidimo upravo sada, kada se Rusija i Zapad de facto vojno sučeljavaju na ukrajinskom bojnom polju i gdje je na strani Ukrajine uključeno čak 50-ak država.

Pritom je modernizacija ruskih konvencionalnih snaga tekla znatno sporijom dinamikom od Vojske strateške namjene koja obuhvaća nuklearno oružje i koje je do sada modernizirano visokih oko 85 posto od planiranog. Konvencionalne snage modernizirane su znatno manje, cca 60 posto planiranog, što se itekako vidjelo na početku ruske vojne kampanje u Ukrajini koja je izgledala krajnje loše. Iako ne toliko u sferi strateškog planiranja same operacije koja je bila dobro osmišljena i u smislu tehničkog stanja same vojne opreme koja je bila dostatno suvremena – koliko u smislu taktičkog planiranja i komunikacije na nižim (vertikalnim) razinama među postrojbama i koordinacije među različitim rodovima vojski oko njihove primjene u konkretnim zadaćama.

Ono što je, međutim, i laicima tada upadalo u oči, bilo je potpuno zanemarivanje ruske uporabe bespilotnih letjelica (dronova), što je nedopustivo u suvremenom ratovanju, i što je Rusima, kao na problem, ukazao tek rat između Armenije i Azerbajdžana u listopadu 2020. godine. Tada je ovaj potonji upravo zahvaljujući svekolikoj uporabi dronova izvojevao brzu pobjedu nad armenskim snagama u Nagorno Karabahu koje nipošto nisu bile slabe.

Zbog neshvatljive inertnosti i zanemarivanja razvoja te nove, i pokazalo se vrlo važne (ali nikako ne i presudne) vrste oružja, vrlo brzo nakon početka ukrajinskog rata počele su letjeti i glave visokih ruskih časnika i drugih službenika zaduženih za razvoj oružanih sustava.

Sada je stanje između NATO-a i Rusije potpuno obrnuto

Ali vratimo se glavnoj temi. Ruska vojska i NATO savez danas su u potpuno obrnutom položaju nego li je to bilo u spomenutom razdoblju Hladnog rata prošloga stoljeća. Danas NATO – koji je nakon pobjede u Hladnom ratu za razliku od idealistički nastrojenih ruskih liberalnih državnih elita nastavio s razvojem konvencionalnih snaga kao i s politikom proširenja na istok – ima višestruku prednost nad ruskom konvencionalnom vojskom – i u kadrovskom i tehničkom smislu.

S druge strane Rusija ima višestruku prednost nad NATO-om u broju taktičkih nuklearnih raketa, dok je sa SAD-om u paritetu po pitanju strateškog nuklearnog oružja.

Prema navodima britanskog medija The Independent  iz 2020. godine, najveći potencijal za potpuno uništenje svijeta nalazi se u Rusiji i SAD-u. Najviše bojevih glava s nuklearnim naoružanjem ima Rusija – 7.300 , dok ih u stopu prati SAD sa 6.970. Francuska ima 300 bojevih glava, a Ujedinjeno Kraljevstvo 215.

Naravno, tu je i Kina kao treća nuklearne sila, ali čiji broj strateških nuklearnih raketa ostaje pod upitnikom zbog netransparentnosti po tom pitanju od strane Pekinga iako se zna da se te rakete posljednje desetljeće razvijaju visokom dinamikom kao uostalom i čitava kineska vojska. Službeno ih ima oko 500.

Je li Zapad spreman za veliki rat s Rusijom?

Ruski vojni analitičari posljednjih mjeseci, međutim, iznose svoje verzije usporedbi konvencionalnih snaga Rusije i NATO-a. Iako priznaju općenitu nadmoć NATO-a, tvrde kako su ruski vojni stratezi nakon bolnog iskustva s početka invazije na Ukrajinu vrlo brzo izvukli pouke i da su uspjeli vrlo brzo pokrenuti i prilagoditi vojnu industriju potrebama za novim oružjima.

Ruska vojna industrija iznenadila je i zapadne stratege i analitičare ne samo količinom proizvodnje vojne tehnike i streljiva višestruko većim od zapadnih, već i visokom fleksibilnošću u pronalasku tehničkih inovacija za dosadašnju (stariju) vojnu tehniku, prilagođenih novonastalim borbenim uvjetima – potpuno različitim od svih prethodnih u povijesti modernog ratovanja.

NATO savez ima još jedan problem, tvrde ruski analitičari. Američka i vojske drugih članica saveza posljednjih desetljeća naglasak su stavljale na tzv. ekspedicijske ili snage za brzo djelovanje koje su sposobne samo za ograničene vojne ili pak protuterorističke operacije, a ne za velike ratove tipa ukrajinskog (koji je po intenzitetu gotovo identičan Drugom svjetskom ratu). Zato smatraju kako je ruska vojska sada tu u značajnoj prednosti i po borbenom iskustvu i po količini i vrstama naoružanja potrebnog za takav rat koje se još uvijek temelji na klasičnom oružju tipa tenkova i topništva, uza sve hvale dronovima.

Pritom su Amerikanci razvijali skupa i visokotehnološka oružja koja su privatnim korporacijama donosila puno veći profit jer su privlačila dioničare koji bi inače teško željeli investirati u nekakve jeftine topničke granate od 155mm iz poslijeratnog razdoblja (koje su Ukrajini sad kronično potrebne ali ih zapad nema dovoljno ni za svoje potrebe). Oni radije investiraju u visoko-profitabilne projekte čiji će se proizvodi prodavati diljem svijeta, poput zrakoplova 5. generacije F-35.

Možda je najbolji primjer da sve ovo i nije daleko od istine činjenica da jedna Velika Britanija trenutačno raspolaže s manje od 300 borbeno spremnih tenkova Challenger 2, koji su njeni glavni tenkovi.

Zapad za veliki rat, kako navode pojedini ruski analitičari – nije spreman. Da ipak  ne govore neutemeljeno odnosno s pozicije klasične propagande svjedoči i poražavajuće izvješće o stanju američke vojske iz siječnja ove godine od strane vodećeg američkog think tanka Heritage Foundation, koji je objavio svoju novu godišnju studiju o stanju Oružanih snaga Sjedinjenih Američkih Država. Glavna karakteristika iste, i to već drugu godinu zaredom, je da je američka vojska dobila ocjenu „slabo“, a studija je upozorila i da bi nedostatak akcije mogao ostaviti oružane snage nesposobnima za obranu vitalnih američkih interesa.

Tako u zaključku 10. godišnjeg Indeksa vojne snage stoji i slijedeće:

“Trenutačne vojne snage SAD-a izložene su značajnom riziku da ne budu u stanju ispuniti zahtjeve jednog velikog regionalnog sukoba, dok istovremeno prate razne aktivnosti prisutnosti i angažmana.”

Izvješće, koje na 664 stranice razmatra širok raspon pitanja, oslikava strašnu sliku stanja američke vojske – navodi Fox News, otkrivajući da gotovo nijedan segment američke vojske nije spreman suočiti se s velikim sukobom. Ti su problemi najizraženiji u zračnim snagama, koje je indeks ocijenio kao “vrlo slabe” u 2023. godini.

Ovdje podsjećam kako je tjedan dana prije spomenutog izvješća zapovjednik američkih zračnih snaga pred kamerama govorio upravo o tim problemima, navodeći kako zračne snage nisu spremne ni za jedan ozbiljni regionalni rat, već samo za posebne i ograničene vojne akcije poput onih protuterorističkih, i da imaju veliki problem s visokim brojem operativno izvanfunkcionalnih zrakoplova.

S druge strane pojedini američki visoki vojni dužnosnici posljednjih mjeseci otvoreno upozoravaju da su Sjedinjene Države, uspavane na lovorikama hladnoratovske pobjede, potpuno zanemarile i svoj nuklearni arsenal koji je zastario i kojemu je nužna dubinska modernizacija.

Dakle, stanje u odnosima NATO-Rusija daleko je od jednoznačnog odnosno onog koje bi jamčilo barem pobjedu Zapada u konvencionalnom ratu bez obzira na njegovu prednost u broju vojnika i visokoj vojnoj tehnici. O onom nuklearnom da i ne govorimo.

Macronove verbalne akrobacije potresle svijet

Sve to, međutim, ne smeta političke „usijane glave“ da se i dalje „igraju vatrom“. Tako je svijet prošloga tjedna potresla izjava francuskog predsjednika Emmanuela Macrona kako on ne isključuje slanje francuskih i vojnika NATO saveza u Ukrajinu s obzirom da se „ne smije dozvoliti pobjeda Rusije“.

Ovdje su bitna dva elementa:

1. Macron je potpuno preuzeo retoriku američkog ministra obrane Lloyda Austina koji je nešto slično rekao već nekoliko mjeseci ranije kazavši kako će Rusija i SAD „prije ili kasnije zaratiti“, a potvrdio i prošli tjedan, govoreći da će Putin kada pobijedi u Ukrajini sigurno napasti i susjedne članice NATO-a na Baltiku te da stoga ne isključuje rat između NATO-a i Rusije. To je govorio u kontekstu blokade proračunskih sredstava za Ukrajinu od strane Kongresa. Pritom je Macron na europskoj državničkoj razini po tom pitanju ostao posve izoliran – sve su imalo važnije države EU-a, kao i Velika Britanija, već drugi dan odbacile mogućnost slanja svojih službenih vojnih postrojbi u Ukrajinu a to je učinio i SAD. Francuski dužnosnici izjavili su za Bloomberg da su Macronovi komentari “oblik strateške dvosmislenosti” usmjeren na Putina kako bi mu signalizirao da zapadni saveznici neće odustati od svoje potpore Ukrajini u trenutku kada ruske snage pokušavaju iskoristiti “očajničku” nestašicu streljiva u toj zemlji. Ali ta je ideja propala – daljnje izjave europskih čelnika, koji su odbacili mogućnost slanja svojih vojnika u Ukrajinu, “potkopale su Macronovo obećanje da će učiniti sve što je moguće da spriječi Rusiju da dobije rat”, smatra Bloomberg.
2. U vrlo kratko vrijeme, a poglavito nakon kolapsa ukrajinske prošloljetne protuofenzive, potpuno se promijenila do tada naglašena zapadna politička (i medijska) percepcija o sigurnoj pobjedi ukrajinske vojske (da o nanošenju strateškog poraza Rusiji i ne govorimo), te se sada na najvišim razinama govori samo o ruskoj pobjedi i potrebi ubrzanog jačanja europskih vojnih efektiva i pripremi za rat protiv Rusije u budućnosti.

Istodobno, u Europi se od sredine veljače pa do kraja svibnja održavaju najveće vježbe NATO saveza posljednjih desetljeća “Steadfast Defender 2024“ u kojima sudjeluje više od 80 000 vojnika. Kako je svojedobno izjavio Christopher Cavoli, zapovjednik savezničkih snaga u Europi, ta će vježba „biti jasna demonstracija našeg jedinstva, snage i odlučnosti da zaštitimo jedni druge, naše vrijednosti i međunarodni poredak temeljen na pravilima.” U isto se vrijeme NATO snage gomilaju na granicama s Ukrajinom i Rusijom.

Putinov govor

U svom prošlotjednom velikom govoru pred zastupnicima ruskog parlamenta, Vladimir Putin je reagirao na Macronove riječi kazavši slijedeće:

“Počeli su razgovarati o mogućnosti slanja vojnih kontingenata NATO-a u Ukrajinu. Ali sjećamo se sudbine onih koji su svojevremeno slali svoje kontingente na područje naše zemlje. Ali sada će posljedice za moguće intervencioniste biti mnogo tragičnije.” Pritom je podsjetio na snagu ruskog nuklearnog i drugog suvremenog oružja.

Očito, kao upozorenje a ne prijetnja. Druga je stvar kako ćemo mi na Zapadu to interpretirati i hoće li ove riječi uopće nešto značiti kod onih koji na Zapadu donose ključne odluke?

Ukrajina jest suverena država sa svim pravima koje iz toga proizlaze, uključujući i pravo na obranu. Ali nije članica NATO saveza da bismo zbog nje sada svi morali ginuti na bojnom polju sukladno čuvenom čl. 5 njegovog statuta, devastirati svoje ekonomije ili sagorjeti u grotlu nuklearnih eksplozija.

Uostalom, nismo mi obvezni ispravljati katastrofalne strateške greške ukrajinskih elita koje godinama nisi željele uzimati u obzir realne geopolitičke, geostrateške, povijesne, kulturološke, religijske, demografske i druge nužne elemente s ciljem izbjegavanja sukoba s velikom nuklearnom silom na svojim granicama. Silom, koja je jasno i glasno godinama upozoravala da se ne slaže sa smjerom u kojem Ukrajina ide.

Uostalom, svi oni koji u Ukrajini žele ratovati na strani Kijeva to ionako već čine, bilo kroz individualno učešće u legionarskoj brigadi, bilo kroz razne privatne vojske. Također nije tajna da na njenom terenu djeluju i britanske i američke specijalne snage, kako su to svojedobno  pisali britanski The Times i američki The Wall Street Journal, kao i vojni instruktori iz zemalja NATO-a i Izraela. Visoko-sofisticiranim i složenim zapadnim sustavima poput PZO sustava Patriot  ili krstarećih raketa Scalp i Storm Shadow ipak ne mogu upravljati ukrajinski vojnici jer obuka za tako nešto traje godinama.

Uza sve to Kijevu već više od dvije godine stiže i golema vojna i financijska pomoć iz SAD-a i EU, kao i ostalih „prijatelja Ukrajine“, a obećane su i nove milijarde dolara i eura pomoći u idućim godinama. Pa što bi onda još trebalo više od toga?

Davno sam upozorio, još puno prije izbijanja rata, da će Ukrajina postati „crna rupa“ koja može usisati čitavi svijet. I dalje se nadam kako nisam bio u pravu, iako ta nada, nažalost – sve više blijedi pod udarima sulude politike.