Jača pritisak ruske javnosti za oštrim vojnim odgovorom Moskve bez obzira na posljedice koje to može imati i po samu Rusiju. Zato ruski analitičari smatraju kako Putin više nema izbora i da će po prvi put poduzeti vojne protumjere prema zapadnim zemljama. Kojima, i na koji način – nitko ne usudi prognozirati

Ruska invazija na Ukrajinu 24. veljače 2022. godine označila je i početak novog „hladnog doba“ u odnosima Moskve i Washingtona. Ti su odnosi i prije invazije tomu ubrzano težili pa je nedvojbeno kako bi i bez tog ruskog nepopularnog poteza došli na razinu sličnu današnjoj. S jednom važnom iznimkom: ne bi ni približno bili na sadašnjoj razini sigurnosno poremećenog pa i egzistencijalno prijetećeg stanja po obje strane (a onda i čitav svijet), jer ne bi bilo platforme za međusobno vojno sučeljavanje (to je danas Ukrajina). Međutim, sve ostalo bi prije ili kasnije bilo isto: od uvođenja najoštrijih sankcija i pokušaja ruske međunarodne izolacije punog spektra, do utjecaja na konflikte u tradicionalnim zonama ruskih interesa, poglavito u zemljama bivšeg SSSR-a i prije svega upravo u Ukrajini s ciljem protjerivanja ruskog utjecaja.

Američko-ruski pogledi na svijet i njihovi interesi jednostavno su povijesno toliko različiti i suprotstavljeni da Washington nikada nije niti ukinuo sve sankcije protiv Rusije čak niti nakon raspada SSSR-a, a one su s godinama samo jačale. Poglavito nakon čuvenog govora ruskog predsjednika Vladimira Putina na Minchenskoj sigurnosnoj konferenciji 2007. godine kada je otvoreno upozorio zapad da se Rusija, kao velika država, duge i slavne tradicije, ne slaže s ulogom koju joj je on namijenio u budućem ustroju svijeta kroz ne prihvaćanje prava na njene nacionalne interese čak niti na obodu ruskog državnog teritorija tj. na prostorima bivšeg Sovjetskog saveza.

Od toga trenutka Putin je i konačno označen kao glavni neprijatelj zapada (što su odmah prihvatili i mediji koji su do tada prema njemu bili više-manje benevolentni). Zapad je već slijedeće godine Putinu bacio najveći izazov u njegovoj dotadašnjoj vladavini tako što je otvoreni zapadni igrač, predsjednik Gruzije Mihail Saakašvili, vojno napao ruske mirovne snage na granici s odmetnutom gruzijskom regijom Južnom Osetijom, kada je poginulo 10-ak ruskih vojnika, i granatirao njeno administrativno središte Chinvali. Putin, koji je tada bio predsjednik ruske vlade (predsjednik države bio je Dmitrij Medvedev), u vrijeme napada bio je na otvaranju ljetnih Olimpijskih igara u Pekingu pa je šok za Moskvu bio još veći.

Putinova strateška naivnost i iluzije

Da skratim, uslijedio je ruski vojni protuodgovor u kojem je gruzijska vojska poražena u svega tjedan dana, a ruske postrojbe zaustavile su napredovanje došavši svega do 30 kilometara od glavnog grada Tbilisija. I danas u Rusiji postoji ne mali broj analitičara (a mislim da i sam Putin smatra da su u pravu) koji Putinovo odbijanje da zauzme Tbilisi i uspostavi po ruske interese odanu vladu smatraju strateškom greškom. Međutim, Putin se tada i dalje naivno rukovodio željom i uvjerenjem da je ipak moguće uspostaviti određenu harmoniju u rusko-američkim odnosima (tada je na vlasti u Bijeloj kući bio Geoge Bush mlađi, s kojim je Putin imao dosta dobre odnose, a bio je i prvi svjetski državnik koji Busha nazvao i ponudio mu rusku pomoć odmah nakon terorističkog napada na SAD 11. rujna 2001.).

U tim je iluzijama Putin živio sve do ukrajinske revolucije (vjerovao je da se SAD na takav čin ipak neće usuditi u ime budućih odnosa s velikom i resursima bogatom Rusijom), pa čak i nakon ove potonje nije posve gubio nadu u mogući snošljivi suživot sa Zapadom. Istina, anektirao je Krim, ali je ostavio mogućnost za dogovor sa zapadom oko Donbasa i budućnosti Ukrajine u cijelosti – prije svega kroz potpisivanje Minskih sporazuma kojima je zaustavljen rat između ukrajinske vojske i proruskih separatističkih snaga na jugoistoku – i to u vrijeme vrlo teškog stanja po ukrajinske snage na terenu.

Tim se sporazumima tražila široka autonomija za većinski Rusima naseljene oblasti Donjeck i Lugansk koje bi dobile široku autonomiju i ostale u sastavu Ukrajine, dok bi državne granice istih autonomija čuvala ukrajinska vojska. Za implementaciju su trebale biti provedene ustavne promjene, a onda i referendum, ali Kijev je s njima odugovlačio iznoseći vlastita tumačenja Minskih sporazuma, prije svega po pitanju redoslijeda hoće li se u pobunjenim regijama prije provesti izbori i uspostaviti nova vlast, ili će ukrajinska vojska prije zauzeti granicu s Rusijom, a nakon toga provesti ustavne promjene, pa izbore i referendum. Kijev se zalagao za ovo drugo, čemu su se pak protivili pobunjenici pa pomaka nije bilo, a kasnije su izbili i novi sukobi iako puno manjeg intenziteta, svedeni uglavnom na povremenu razmjenu topničke vatre. Ali s godinama su sve više jačali, a kulminirali su upravo u mjesecima prije ruske „specijalne vojne operacije“.

Međutim, kako je to nedugo nakon ruske invazije priznala bivša njemačka kancelarka Angela Merkel, supotpisnica Minskih sporazuma (a njene riječi potvrdio i drugi supotpisnik francuski predsjednik Emmanuel Macron) zapad je tim sporazumima za cilj imao samo kupovinu vremena za dodatno naoružavanje ukrajinske vojske. Drugim riječima, Putin je opet ispao naivan, pristavši na prekid vatre u ime odnosa sa zapadom u trenucima kada je rat bio u najkritičnijoj fazi po nove vlasti u Kijevu.

Wikimedia Commons

Degradacija odnosa i označavanje Rusije kao ključnog neprijatelja

Kako god bilo, američko-ruski odnosi nakon ukrajinske revolucije počeli su ubrzano tonuti, a Ameriku je u tome potpuno slijedila i Europska unija. Međutim, sve je počelo znatno ranije. U vrijeme, tada još Trumpove administracije uvođene su nove oštre sankcije protiv Moskve, a ton im je najčešće zadavao London kroz kritike stanja ljudskih prava u Rusiji, odnosa Putina prema oporbi i td., a sve je kulminiralo aferom Skripalj i navodnom ruskom trovanju oca i kćeri Skripalj kemijskim otrovom Novičok (sudski postupak o tome nikada nije završen iako je to bilo službeno najavljeno), da bi u vrijeme sada već Bidenove administracije Rusiju optužili i za trovanje oporbenog aktivista Alekseja Navaljnog istim kemijskim sredstvom.

Uslijedilo je i veliki poremećaj rusko-europskih odnosa (poglavito nakon dolaska na vlast u SAD-u Joe Bidena). EU je intenzivirala uvođenje proturuskih sankcija, a počele su i sve češće najave Bruxellesa o obustavi već gotovo završene izgradnje druge cijevi rusko-njemačkog baltičkog plinovoda Sjeverni tok.

U međuvremenu su (još u vrijeme Trumpovog mandata 2018.) Sjedinjene Države Rusiju u svojim strateškim vanjskopolitičkim i obrambenim dokumentima i službeno definirale kao najveću (vojnu) ugrozu američkim nacionalnim interesima i sigurnosti, dok je Kina definirana kao najveći američki suparnik u 21. stoljeću općenito, što je blaža ocjena koja omogućuje nastavak određene suradnje po pitanjima od zajedničkog interesa. Iako se upravo ovih tjedana i Kina ubrzano približava navedenom ruskom statusu unutar strateških vizija Washingtona. Napominjem kako je status najveće ugroze samo korak do statusa države-neprijatelja, koji zapravo označava međusobno ratno stanje.

Sve se to, ponavljam, događalo puno prije ruske invazije na Ukrajinu, a na to sam podsjetio jedino zbog svoje uvodne teze da bi odnosi Rusije i Zapada i bez toga završili ovdje gdje su i sada.

Ali vratimo se mi sadašnjosti, koja, međutim, izgleda puno opasnije od svega navedenog.

Dva ključna nova američka poteza

Uopće ne dvojim da je upravo shvaćanje o nemogućnosti normalizacije odnosa između Moskve i Washingtona u obazrivoj i u dugoročnoj perspektivi i bio jedan od ključnih razloga za Putinovu odluku o napadu na Ukrajinu. Uostalom, poznate su njegove riječi da, ako na ulici niste u mogućnosti izbjeći tučnjavu tada je bolje udariti prvi. Putin je, dakle – i udario, i time akcelerirao, kao nikad ranije ionako prisutan gravitacijski pad američko-ruskih odnosa, što već sada (a da rat nije niti završio) ima i velike globalne geopolitičke posljedice.

Ti su odnosi sada, kako sam rekao u jednoj od svojih prethodnih analiza – i gori od onih iz Hladnog rata SAD-a i SSSR-a iz druge polovice XX. stoljeća. Zato sam ih i nazvao „ledenim ratom“  čime sam želio pojačati percepciju opasnosti od njihove nadolazeće destrukcije, odnosno stanja koje može dovesti do globalnih poremećaja i neupravljivih procesa s kobnim posljedicama. Iako nisam sklon širenju panike, kako neki smatraju, aktualni događaji ne demantiraju moje stavove i upozorenja. Štoviše, potvrđuju ih.

Sjedinjene Države nedavno su donijele dvije ključne i dalekosežne odluke po pitanju ukrajinskog rata. Prva je davanje dozvole Kijevu da ukrajinska vojska koristi američko oružje za napade na ruski teritorij, a druga, moguća dozvola za slanje vojski zapadnih zemalja u Ukrajinu.

I jedna i druga odluka u sebi sadrže određene ograničavajuće elemente, ali teško je vjerovati da će oni utjecati na promjenu mišljenja ruskog državnog vrha oko toga da zapad, nakon ovih odluka, postaje i konačno neposredni sudionik rata protiv Rusije sa svim posljedicama koje iz toga proizlaze.

Navedena ograničenja odnose se, prvo, na Bidenov „oprez“, kada je prošli tjedan dozvolio da ukrajinska vojska može gađati samo ruske pogranične regije uz granicu s ukrajinskom regijom Harkiv gdje je u tijeku ruska ofenziva, i to isključivo raketnim sustavima HIMERS (dometa oko 70 kilometara), ali ne i ostale teritorije i ne s isporučenim dalekometnim raketama ATACMS dometa do 300 kilometara.

Što se tiče drugog ograničenja vezano uz slanje zapadnih vojski u Ukrajinu, ona se svode na američku tezu kako se tu radi isključivo o samostalnim odlukama europskih država koje to žele, a nikako o odluci NATO saveza koji tako nešto nikada neće učiniti ili dozvoliti.

Kako, međutim, ovdje pomiriti činjenicu da bi ulaskom u ukrajinski rat npr. službenih poljskih trupa koje bi ili educirale ukrajinske vojnike za napade na one ruske ili pak i same u tome sudjelovale to vrlo vjerojatno izazvalo ruske udare po samoj Poljskoj, ili barem na njene baze na koje se doprema velika većina zapadnog oružja namijenjenog Kijevu, kao i činjenicu da je Poljska članica NATO-a i da postoji famozni čl. 5 o zajedničkoj obrani – nigdje nije rečeno.

Foto: ATACMS (Guliver Image)

Biden potvrdio ono što se dugo pretpostavljalo

Predsjednik SAD-a Joe Biden prošli je tjedan dao veliki intervju za američki magazin Time. U njemu je oštro kritizirao i Rusiju i Kinu. Što se tiče ove potonje, kazao je ni manje ni više nego da će Amerika vojno intervenirati ako Kina napadne Tajvan.

Te se riječi Pekingu sigurno nisu svidjele jer on ne samo što diplomatske odnose sa SAD-om veže uz dogovor o američkom priznanju načela „jedne Kine“ postignut još 70-ih godina prošloga stoljeća, već i zato što potvrđuje američku strategiju jačanja napetosti i u Aziji, i uvlačenja u sukob oko Tajvana i ključnih saveznika Washingtona u Indopacifiku – Japana, Južne Koreje i Australije. Sve to pak primorava Kinu u još snažniji zagrljaj s Rusijom u ekonomskom i u vojnom smislu.

Ali vratimo se opet Rusiji i ukrajinskom ratu koji će odlučivati o svemu. Biden je u istom intervjuu kazao nešto što do sada nikada nije. Rekao je da bi ruska pobjeda u Ukrajini dovela do slabljenja američkih pozicija i dominacije u Europi, prije svega na njenom istoku. Tamošnje bi zemlje u tom slučaju vrlo vjerojatno krenule prema samostalnom putu osiguranja svoje sigurnosti, čak i kroz obnavljanje suradnje s Rusijom koja bi postala pobjednička sila, a kako je to bilo i nakon završetka Drugog svjetskog rata.

Drugim riječima, Biden kaže kako je takav scenarij po SAD opasan i neprihvatljiv, a što de facto znači kako je po prvi put priznao da je ukrajinski rat po Ameriku egzistencijalne prirode. A kako je uz SAD u geopolitičkom i svakom drugom smislu sada vezan i „ostatak“ zapada odnosno Europska unija, što nas najviše i zanima, jasno je da je i po taj „ostatak“ zapada ukrajinski rat sada postao egzistencijalan (iako to definitivno nije, već se sve svodi na projekcije tipa što bi bilo kad bi bilo).

S obzirom kako je Moskva još na početku svoje invazije zapadu otvoreno dala do znanja da je ukrajinski rat po Rusiju egzistencijalan tj. da u njemu ona ne može biti poražena jer će to spriječiti svim raspoloživim sredstvima, jasno je da sva ova „velika igra“, koja to već odavno nije, vodi isključivo prema dva jedino moguća scenarija:

ili prema dogovornoj podjeli Ukrajine tj. prema nužnim teritorijalnim ustupcima Kijeva, ili pak prema neposrednom vojnom sukobu Rusije i NATO saveza koji bi nedvojbeno vrlo brzo izišao iz okvira Ukrajine i postao kontinentalni, a ubrzo i svjetski. Kako bi se pritom radilo i o sukobu dviju nuklearnih velesila koje jedna od druge nikada ne bi dozvolile biti poražene, svima je jasno da bi takav rat vrlo brzo prerastao u nuklearni sa svim apokaliptičkim posljedicama.

Putinova posljednja upozorenja

A da je on itekako moguć upozoravaju i prošlotjedne Putinove riječi na sastanku s predstavnicima vodećih svjetskih agencija i medija na marginama Međunarodnog gospodarskog foruma u Sankt Peterburgu (SPIEF). Upozorio je da su SAD i NATO već uključene u ukrajinski rat kao strana i da Rusija zadržava pravo na odgovor. Spomenuo je i uporabu taktičkog nuklearnog oružja u kontekstu postojeće ruske doktrine koja kaže da je to moguće ako prijeti egzistencijalna ugroza ruskom suverenitetu i opstojnosti.

Pritom je podsjetio na dvije stvari: da su Sjedinjene Države već to prve jednom i učinile bacanjem atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki, kao i na to da su te bombe bile snage oko 15 i 20 kilotona, dok sadašnje rusko taktičko naoružanje ima bojeve glave od najmanje 70 kilotona pa je ponovo apelirao na razum da ne dođe do potrebe za takvim potezima. Sadašnje američke poteze smatra opasnošću i prijetnjom koja može dovesti do potpunog kolapsa međunarodne sigurnosti.

Ali Putin je najavio i moguće asimetrične mjere ako zapadnim dalekometnim oružjem ukrajinska vojska, za koju smatra da nije u mogućnosti tim oružjem samostalno upravljati i da to čine NATO-ovi vojnici kao što NATO pronalazi i ciljeve na ruskom teritoriju i navodi rakete na njih – bude gađala ruski teritorij.

Jedna od njih su isporuke suvremenog ruskog naoružanja zemljama diljem svijeta koje imaju neprijateljske odnose prema zapadnim državama koje Ukrajinu opskrbljuju takvim oružjem. Tj. mogli bi ih dati zemljama ili organizacijama koje već vojno napadaju njihove objekte.

Koje su regije i zemlje u pitanju

Ako samo malo promislimo, nije teško zaključiti o kojoj bi regiji najprije moglo biti riječi. O Bliskom istoku, gdje postoji niz proiranskih organizacija iz kruga tzv. snaga otpora, a koje već duže vrijeme napadaju američke baze u Siriji i Iraku. Ako im dodamo i jemenske proiranske hutiste, koji kontroliraju najveći dio te države i strateški važan tjesnac Bab el-Mandeb, i koji još od početka izraelske vojne operacije u Pojasu Gaze napadaju trgovačke i vojne brodove povezane s Izraelom,  Sjedinjenim Državama i Velikom Britanijom u akvatoriju Crvenog mora, ali sve češće obaraju i američke dronove – stanje djeluje još opasnije. U sličnom kontekstu, ali prije svega po pitanju izraelske sigurnosti, treba promatrati i libanonsku šijitsku i proiransku organizaciju Hezbollah kojoj bi suvremeno rusko oružje itekako dobro došlo.

Osim toga, ako bi Rusija, primjerice, isporučila najsuvremenije oružje i samome Iranu to bi ugrozilo ne samo izraelsku sigurnost i njegove regionalne interese, već i strateške američke interese i vojne baze na Bliskom istoku, ionako glavninom smještene nedaleko od samog Irana – u zapadnom dijelu Perzijskog zaljeva. Radi se prije svega o Bahreinu gdje je sjedište američke V. flote zadužene upravo za nadzor šire zone tog zaljeva kroz koji se odvija glavnina izvoza bliskoistočne nafte, ali i o najvećoj američkoj bliskoistočnoj zračnoj bazi Al Udeid u Katru.

Rusija bi mogla suvremeno dalekometno oružje isporučiti i Sjevernoj Koreji što bi pak krajnje usložnilo sigurnosno stanje i američkih snaga stacioniranih u bazama u Južnoj Koreji (njih oko 50 tisuća).

Ruske pomorske vježbe u zoni Kariba

Da stvari idu prema eskalaciji jer se Rusija ne namjerava povući odnosno uplašiti američkim prijetnjama eskalacije (koju Washington opravdava zbog započete ruske ofenzive u zoni Harkiva kao da taj rat ne traje od ranije i kao da Rusi već jednom, na samom početku invazije nisu osvojili te teritorije od kuda su se povukli nakon neočekivane ukrajinske protuofenzive u ljeto 2022. godine) svjedoči i odluka ruskog vojnog vrha o održavanju vojnopomorskih vježbi u zoni Kariba, u neposrednom američkom dvorištu – oko Kube i Venezuele.

Kada svemu ovome pridodamo i sredinom svibnja pokrenute prve ruske vježbe taktičkim (nestrateškim) nuklearnim oružjem na jugozapadu zemlje i u Bjelorusiji, jasno je svima koji to trebaju znati da je vrijeme neozbiljnosti završilo (ako je takvo ikada i bilo) i da Putin odašilje jasne poruke o tome da je Washington onaj koji mora brzo promijeniti svoju politiku prema tom ratu.

Međutim, vodeći ruski analitičari smatraju kako ovi Putinovi potezi, koliko god ozbiljni bili, neće biti dovoljni za od njega željene promjene u ponašanju Washingtona. Dodao bih, nekako slično kao što su se pogrešnima ispostavile i Putinove iluzije o normalizaciji američko-ruskih odnosa o čemu je bilo više riječi u uvodnom dijelu teksta.

Rusija nema izbora

Naime, kako ti analitičari proteklih dana govore u ruskim državnim televizijskim programima, Moskva nakon navedenih poteza Washingtona i ključnih europskih sila vezano uz njihovu umiješanost u ukrajinski sukob više nema izbora. Ona je već sad primorana vojno a ne samo politički (koliko god i to bilo ozbiljno) odgovoriti prebacivanjem tog sukoba i na neku od članica NATO saveza.

Pritom smatraju kako otrežnjujući po Washington čak ne bi bio niti ruski raketni napad na neke istočne članice, već eventualno samo na one tipa Velike Britanije,  ali sigurno tek ako se napadnu američki vojni ciljevi. Oni se, prema njihovom mišljenju, kreću u rasponu od napada na američke baze na tlu Europe, do obaranja američkih dronova i obavještajnih zrakoplova nad Crnim morem koji aktivno sudjeluju u koordinaciji ukrajinskih napada na ciljeve u Rusiji, prije svega na Krimu, i za koje Moskva smatra da ne bi bili mogući bez američke asistencije.

Osim toga, spomenuti ruski analitičari smatraju kako, ako ruski vojni odgovor na najnovije poteze NATO saveza izostane, zapad neće na ovome stati i da će nastavljati podizati ljestvicu eskalacije. Vjerojatno nakon ovoga slijede isporuke američkih borbenih zrakoplova F-16 Kijevu od strane pojedinih europskih zemalja (Nizozemska, Danska) – smatraju oni, a sve će to u konačnici biti na štetu ruskih vojnika na terenu, ali i civila u ruskim gradovima koji će biti izloženi (i već jesu poput Belgoroda i naselja u istoimenoj i susjednoj kurskoj regiji) ukrajinskim napadima zapadnim raketnim oružjem.

Zbog toga, kažu dalje, jača i pritisak ruske javnosti za oštrim vojnim odgovorom Moskve bez obzira na posljedice koje to može imati i po samu Rusiju. Zato smatraju kako Putin više i nema drugog izbora i da će po prvi put poduzeti vojne protumjere prema zapadnim zemljama. Kojima, i na koji način – to se nitko ne usudi prognozirati.

Putin bi mogao još pričekati

Međutim, osobno smatram kako će Putin još pričekati i vidjeti hoće li se Kijev u praksi koristiti navedenim dozvolama ključnih zapadnih zemalja za nanošenje dubinskih udara po ruskom teritoriju (to su mu, za razliku od SAD-a koji je, kako sam gore rekao uveo određena ograničenja, omogućile Velika Britanija i Francuska uz istodobne isporuke dalekometnih krstarećih raketa Storm Shadow i SCALP dometa od 300 kilometara).

Jer napadi zapadnim raketama kraćeg dometa po ruskim pograničnim teritorijima traju već dugo. Podsjetio bih i na ukrajinsko obaranje ruskog transportnog zrakoplova Il-76 početkom godine nad regijom Belgorod, i to američkim protuzračnim sustavom Patriot (srednjeg dometa, do 100 kilometara) za kojeg je teško vjerovati da ga opslužuju isključivo ukrajinski vojnici. Osim što je visokotehnološki proizvod i vrlo složen za uporabu što zahtjeva velika znanja, on je i preskup da bi ga Pentagon tek tako dao na raspolaganje i čuvanje isključivo ukrajinskim vojnicima. Obuka američkih vojnika za njegovo opsluživanje u SAD-u traje i više od dvije godine.

Drugim riječima, na samom terenu još uvijek nema ništa novog osim pojačane ratne retorike s obiju strana –  Rusije i Zapada.

Ali ako se ukrajinska vojska uistinu odluči za uporabu zapadnog dalekometnog oružja za napade u dubinu Rusije (za sada to ne čini, očito poštujući signale iz Washingtona, već se ograničava na napade američkim HIMERS-ima na Belgorod, kao i češkim višecjevnim sustavima Vampir što traje već mjesecima) onda uopće ne isključujem mogućnost ruskog odgovora tipa onih koje spominju ruski analitičari. Štoviše, smatram ih i dugoročno neizbježnim.

Pritom ne isključujem mogućnost da se Kijev u nekom trenutku samostalno odluči na takav eskalirajući potez (poglavito ako na terenu vojno bude stajao vrlo loše), želeći uvući i Zapad u taj rat jer se sada Ukrajinci sami bore protiv nuklearne velesile, i to za zapadne geopolitičke i geostrateške interese. To su već ranije ukrajinski dužnosnici više puta javno davali dio znanja – popglavito kada bi dolazilo do zastoja u isporukama zapadnog oružja.

Dakle, za sada su sve političke opcije otvorene, uključujući i gore spomenute koje idu prema zaustavljanju rata temeljem ukrajinskih teritorijalnih ustupaka Rusiji – u prvom redu teritorija Donbasa i jugoistočnih priobalnih dijelova u regiji Zaporižje, kao i Krima koji je Rusiji pripojen još 2015. ali to Kijev i najveći dio međunarodne zajednice nikada nisu prihvatili.

Podjela zemlje ili dugotrajni rat?

Kao ilustraciju tome naveo bih mišljenje američkog analitičara Micka Mulvaneya, bivšeg kongresnika iz Južne Karoline, objavljeno u autorskom tekstu 5. lipnja u američkom liberalnom mediju The Hill.

On navodi kako je posljednja dva tjedna razgovarao s političkim i poslovnim liderima diljem Europe i Bliskog istoka i da „gotovo bez iznimke“ ogromna većina nije bila mišljenja „Ukrajina pobjeđuje, Rusija gubi“. Štoviše, navodi on dalje, dominantan je bio njihov stav da će „rat završiti tako što će Ukrajina zauvijek ustupiti neki dio teritorija Rusiji“, dok bi „povremeno netko rekao da bi Rusija uistinu mogla uspjeti pregaziti cijelu zemlju“. U svakom slučaju, kaže autor dalje, baš „nitko nije sugerirao da će Ukrajina moći potpuno i trajno protjerati Ruse s ukrajinskog teritorija“ uz izuzetak najtvrđih ukrajinskih domoljuba.

„Ako je to točno — ako je općeprihvaćeni najvjerojatniji ishod u Ukrajini neka vrsta podjele zemlje, s malim rizikom od potpune ruske pobjede — zašto onda sada nemamo prave rasprave o završetku rata?“ – pita se autor

Smatra da se „može tvrditi da je Zapad maknuo pitanje pomirbe sa stola, i to ne samo u Europi“, zbog čega je rizik od eskalacije „vrlo stvaran“.

Navodi kako Zapad može i treba pomoći Ukrajini da se obrani, ali da Ruse ne može otjerati ništa osim pune vojne intervencije na terenu, pa stvari idu „prema pat poziciji“.

Zaključuje kako se danas opcije u Ukrajini kreću u slijedećem rasponu: mir koji uključuje teritorijalne ustupke Rusiji, potpuni kolaps Ukrajine, ili pak trajno ratno stanje ili eskalacije. Od toga mu se prva „i dalje čini kao najmanje loša“.

Zaključak

Ja bih pak kratko zaključio kako oko ukrajinskog rata baš ništa nije isključeno. Slabašnu nadu ostavlja isto tako sve slabiji ali ipak još uvijek postojeći Bidenov oprez kada je riječ o gađanju Rusije američkim dalekometnim oružjem, kao i Putinove izjave koje se još uvijek mogu smatrati više upozorenjima Zapadu nego prijetnjama eskalacijom.

Međutim, kako to povijesno često biva u sličnim situacijama kada napetosti i neprijateljstva između sukobljenih strana dosegnu vrhunac, slabi moć u donošenju konačnih i sudbonosnih odluka isključivo od strane samih vladara, pa zvao se on i „svemoćni“ Vladimir Putin. Osim toga, preuzimati odgovornost za sudbinu zemlje u okolnostima kakve su sada sigurno nitko ne želi samostalno.

I oko Putina, kao i oko Bidena, itekako postoje tvrdolinijaši – skloni ići do kraja, uvjereni u svoje stajanje na pravoj strani povijesti (više u Moskvi), ili pak u svoju nedodirljivu vojnu moć (više u Washingtonu).

Iako ono prvo djeluje „romantičnije“, ništa manje nije opasno od sulude vjere u nadmoć oružja u vrijeme nuklearnog pariteta.

geopolitika