Do inauguracije novoizabranog američkog predsjednika Donalda Trumpa ostalo je još oko mjesec i pol dana (20. siječnja 2025.). Neki bi rekli još malo, ali ja bih kazao – posve dovoljno da se nuklearni rat pokrene i završi nekoliko puta.
Naime, prema procjenama stručnjaka iz sfere nuklearne energije, s obzirom na količinu tog oružja masovnog uništenja unutar dviju nuklearnih supersila – SAD-a i Rusije (zajedno raspolažu s preko 96 posto ukupnog nuklearnog oružja na Zemlji pri čemu su u međusobnom paritetu) – ovisno o intenzitetu i rasponu njegove primjene nuklearni rat može trajati u rasponu od svega dan-dva do nekoliko tjedana. Naravno, s jednako tragičnim završetkom tj. apokaliptičkim posljedicama s obzirom da ga je, kad se jednom pokrene primjenom strateškog nuklearnog oružja (interkontinentalne rakete) više nemoguće kontrolirati tj. zaustaviti.
Oko primjene taktičkog ili nestrateškog nuklearnog oružja (dometa od 1000 do 5000 kilometara) oko toga postoje različita mišljenja. Jedni smatraju kako njegova izolirana primjena na točno određeni vojni (ne civilni) cilj ne mora značiti i nužni nuklearni protuodgovor suprotne strane jer bi u pravilu bila primarno upozoravajućeg karaktera (u protivnom bi bio masovan, a ne izoliran udar) tj. ukazivala bi na opasni prelazak nečije zadane „crvene crte“ te predstavljao posljednje, najozbiljnije upozorenje da će, ukoliko suprotna strana odmah ne zaustavi određene vojne poteze koji su do toga doveli uslijediti stvarni nuklearni rat.
Ima i suprotnih mišljenja, koja zastupaju tezu da bi bilo kakva primjena taktičkog nuklearnog oružja definitivno dovela do primjene onog strateškog tj. do općeg nuklearnog rata.
Bez obzira na spomenute suprotstavljene stavove, posve bi neodgovorno i glupo bilo u praksi testirati koja je od dviju teza istinita s obzirom na moguće implikacije. Ovdje bi bilo puno pametnije znanstvenicima i stručnjacima iz nuklearne sfere osigurati isključivo akademske rasprave i prepucavanja, a političare uvjeriti da ni u kom slučaju ne kreću sami provjeravati tko je od njih u pravu a tko u krivu.
„Orešnik“ mijenja paradigmu, ali nisu ga svi dobro „čuli“
Ovu analizu počeo sam ovim mračnim uvodom samo iz jednog razloga: prošli tjedan međunarodnu politiku definitivno je obilježio ruski udar novom balističkom hiperzvučnom raketom srednjeg dometa (do 5000 kilometara) s konvencionalnim bojevim glavama „Orešnik“ na ukrajinski grad Dnjipro (Dnjepropetrovsk, rus.) – preciznije na najveću i najvažniju tvornicu ukrajinskog vojnoindustrijskog kompleksa Južmaš. Ona proizvodi i popravlja raketne sustave i dronove, a izgrađena je još u vrijeme Sovjetskog saveza na golemoj površini do čijih se brijnih pogona mora voziti autobusima, s čak šest podzemnih katova izgrađenih da izdrže nuklearni napad od strane NATO saveza.
Orešnik ima brzinu od 10 Macha tj. deset puta veću od brzine zvuka (oko 3 kilometra u sekundi) i ne postoji u svijetu protuzračni sustav koji ga može presresti pa su u njegovu dometu sve europske prijestolnice i to u vremenskom rasponu od nekoliko minuta do 16 minuta koliko mu treba od lansiranja do Londona. Time praktički obezvrjeđuje sve američke protuzračne sustave koji su trenutačno razmješteni u Europi, tj. američki „nuklearni kišobran“ čini manje uvjerljivim za mnoge zemlje koje se u njega čvrsto pouzdaju.
Donedavno uočljivo političko i medijsko ignoriranje pojave i važnosti tog ruskog hiperzvučnog projektila (u međuvremenu se stvar ipak mijenja) temelji se prije svega na činjenici da je spomenuti ruski napad bio testne prirode tj. da ih ruska vojska, logično, još uvijek nema u dovoljnom broju (jer ako nešto testiraš znači da ni službenih nabava još nema). Ali rekao bih kako je to slabašna utjeha, slična zapadnom izrugivanju s novim vrstama ruskog nuklearnog i drugog oružja na novim fizikalnim načelima koje je još 2018. g. Vladimir Putin javno obznanio kao revolucionarno (između ostalog upravo hiperzvučno). U međuvremenu je neko od njih ne samo testirano, već i stavljeno na bojevo dežurstvo (interkontinentalni sustavi Yars s hiperzvučnim nuklearnim raketama Avangard, ICBR Sarmat i td.).
Dakle, nikako nije vrijeme za ismijavanje i omalovažavanje onoga što Rusi u vojno-tehničkom smislu rade – poput onog od prije cca dvije godine od strane predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen, kada je u svom obraćanju europarlamentarcima izjavila kako Rusi, u očaju zbog sankcija, iz zaplijenjenih ukrajinskih perilica moraju vaditi čipove za proizvodnju svojih raketa.
Uostalom, nedavno je predsjednik Vojnog odbora NATO-a admiral Rob Bauer tijekom obrambenog summita u Češkoj naglasio ključnu ulogu ruskih nuklearnih snaga u odvraćanju zapada od njegovog izravnog ulaska u otvoreni sukob s Moskvom. Rekao je slijedeće: “Apsolutno sam siguran kako bismo, da Rusi nisu imali nuklearno oružje, bili u Ukrajini i izbacili ih.” NATO-ov admiral sigurno dobro zna o čemu govori.
Ali političari sigurno ne, jer je njima važna samo vlast i njihov imidž i rejting radi održanja na vlasti. U tom smislu glupo je u uvjetima kada se Europa i svijet uistinu nalaze na rubu Trećeg svjetskog rata slušati što govore nižerazredni državni službenici, analitičari ili pak oporbeni političari – bilo ruski bilo zapadni. Sada je jedino važno ono što govore čelnici vodećih država tj. osobe koje i službeno donose konačne odluke makar o njima samostalno i ne odlučivale.
Putin najavio udare po centrima odlučivanja
A evo što je rekao Putin dana 28. studenog na summitu Organizacije ugovora o zajedničkoj sigurnosti – ODBK (CSTO, engl.) u Kazahstanu. Kazao je da je Moskva redovito ukazivala da su sada „ukrajinski saveznici neposredno uključeni u sukob“ s Rusijom. Između ostalog izjavio je i slijedeće: “Rusija zna koliko stranog oružja ukrajinske oružane snage već imaju i koliko se još planira prebaciti. Ali Moskva ima i nešto uvjerljivo za odgovoriti.“ Pritom je podsjetio na Orešnik i rekao kako identičnih raketa njemu „u svijetu nema niti će se uskoro pojaviti“. „S masovnom (istovremenom) uporabom projektila Orešnik, moć udara usporediva je s onom nuklearnog oružja s isključenjem toga što ovo nije oružje masovnog uništenja, već visoko precizno oružje i nema radioaktivnog onečišćenja. Sustav je sposoban pogoditi čak i visoko zaštićene objekte koji se nalaze na velikim dubinama,“, upozorio je Putin. “Deseci samoodvajajućih bojevih glava napadaju metu brzinom od oko tri kilometra u sekundi“. „Temperatura koja se pritom oslobađa je oko 4000 stupnjeva (temperatura na površini sunca je od 5-6000 stupnjeva), kazao je Putin i dodao slijedeće: „ Dakle, sve što se nalazi u epicentru eksplozije (Orešnika) dijeli se na frakcije, na elementarne čestice, i u biti se pretvara u prašinu.”. Rekao je da Rusija trenutačno posjeduje nekoliko sustava Orešnik, i da je pokrenuta masovna proizvodnja, a da rusko „ministarstvo obrane i Glavni stožer već odabiru ciljeve u Ukrajini“ i da bi, osim vojnih i energetskih sustava sada to „mogli biti i centri donošenja odluka u Kijevu“.
Upravo na ovo potonje, udare po središtima donošenja odluka“, brzinom munje u petak su reagirali brojni utjecajni zapadni mediji – potpuno ignorirajući druge elemente Putinovog govora koji su se odnosili na njegove tvrdnje da Rusija posjeduje identične rakete onima koje ima zapad i koje on isporučuje Ukrajini, „samo još puno većeg broja i veće kvalitete“. Rekao je da Rusija sada „proizvodi deset puta više projektila nego čitav zapad zajedno“, a da će“ iduće godine proizvodnju povećati za još 25-30 posto“. Podsjetio je da Rusija ima i krstereće projektile Kalibr i hiperzvučne rakete Kinžal i Cirkon, te da „njihova proizvodnja raste i u punom je zamahu“. Projektil zračnog baziranja H-101 identičan je zapadnim projektilima Storm Shadow, SCALP i Taurus, „ima bojevu glavu usporedive snage, ali znatno premašuje svaki od (tih) europskih sustava po dometu“ – rekao je ruski vođa.
Očito je, a što i nije nikakva tajna, da u Kijevu službeno djeluju i brojni visoki američki i NATO-ovi vojni dužnosnici koji ne samo što djeluju savjetodavno po pitanju vojnih poteza ukrajinske vojske, već i aktivno (usudio bih se reći i presudno) sudjeluju u izradbi ukrajinskih vojnih planova tj. planova za izvođenje vojnih operacija i odabir ciljeva (prije svega ciljeva za zapadne dalekometne raketne sustave za što se koriste i satelitske informacije koje u konkretnom slučaju mogu pružiti samo američki sateliti jer ih Ukrajina ne posjeduje).
Opasno ignoriranje
Ključni zapadni dužnosnici, a prije svega američki čelnik Joe Biden gotovo su u potpunosti ignorirali važnost uporabe Orešnika. Biden je tako nakon napada tim projektilom po Dnjipru radije primio košarkaše Bostona zbog njihovog osvajanja prvenstva. Naravno, pitanje je je li Bidena još uopće možemo smatrati ozbiljnim predsjednikom?
Ali ni drugi američki visoki dužnosnici se nisu oglasili, kao niti budući predsjednik Trump. Općenito, ubrzo je zavladala stara politička i medijska retorika prema kojoj Putin i ovoga puta Blefira i da on ni u kom slučaju neće poduzeti nikakve eskalirajuće poteze prema zemljama NATO saveza. Zato nije trebalo čekati dugo da ukrajinska vojska nakon ruskog napada Orešnikom 21. studenog, izvede do 27. 11. još dva napada američkim ATACAMS-ima po ruskom teritoriju.
Dakle,“igra“ maksimalnog podizanja ljestvice napetosti je počela pa je samo pitanje hoće li se Putin na kraju (morati) odlučiti na upozoravajući napad na neki od vojnih ciljeva država NATO saveza ili će nastaviti snažnim udarima po Ukrajini što je najavio u Kazahstanu?
Odgovor nije lako dati ali možemo pokušati temeljem onoga što već kao sigurno znamo s obzirom na politički izrečeno i medijski javno dostupno.
Što će učiniti Rusija?
Smatram kako Putin polazi od činjenice, o kojoj prošli tjedan otvoreno pišu i brojni utjecajni američki mediji, prema kojoj odlazeći predsjednik Biden želi eskalaciju ukrajinskog rata (čemu se, zanimljivo, još donedavno oštro protivio i za razliku od ključnih europskih kolega iz Londona i Pariza koji su to željeli – nije htio dati dozvolu Kijevu za napade američkim raketama po Rusiji). Navodno Biden želi otići s predsjedničke dužnosti uz „zvukove orkestra“ – ponosno, a ne poniženo, kao poraženi predsjednik i to od glavne američke vojne suparnice – Rusije, i njegovog najvećeg neprijatelja Putina. Pritom mnogi navode i da eskalacijom Biden želi onemogućiti Trumpove želje za brzim završetkom tog rata, jer ako Rusija oštro odgovori na ukrajinske napade npr. udarom na neki cilj na teritoriju članica NATO-a bilo kakvi pregovori o brzom rješenju rata bit će nemogući.
Smatram kako su ove teze brojnih američkih medija i analitičara samo djelomično točne. Prije svega u smislu da je „tajming“ za Bidenovu eskalaciju odabran savršeno i da on u velikoj mjeri Putinu „veže ruke“. Uopće ne dijelim njihovo mišljenje da Biden „smješta“ Trumpu i to iz nekoliko razloga:
- Trump je postao predsjednik ne protiv volje „duboke države“ (barem ne njenog čitavog dijela), već je za to dobio dovoljno jako „zeleno svjetlo“ kroz poteze Vrhovnog suda koji su neutralizirali mogućnost sabotiranja njegove predsjedničke kandidature , kao i znatnog dijela američkog krupnog biznisa. Naime, Bidenova vanjska i unutarnja politika rezultirala je kaosom i po američke vanjskopolitičke interese, a stanje ekonomije i državni dug vjerojatno dugo nisu bili lošiji, pa je dolazak „zastrašujućeg“ Trumpa mogući lijek za globalne „diktatore“, kao i za američku industriju čije izdizanje iz pepela Trump već dugo najavljuje;
- Da Biden ne „smješta“ Trumpu svjedoči i činjenica da ga je nedugo nakon Trumpove pobjede, umjesto očekivanog osporavanja i kritiziranja s obzirom na njihov nedvojbeni golemi animozitet i otvoreno neprijateljstvo, primio u Ovalnom uredu i s njim dugo razgovarao – siguran sam i po pitanju Ukrajine. Tj. osigurao je Trumpu ono najvažnije – mirni prijenos vlasti, bez prevelikih bučnih i masovnih prosvjeda koji su još mjesecima prije bili najavljivani u slučaju pobjede Traumpa kojeg se nazivalo „ubojicom američke demokracije“, „ljubiteljem Putina“, a svega par tjedana do izbora i „fašistom“ i osobom kojoj je „uzor Hitler“;
- I konačno, Trump se niti jednom dosad nije oglasio na Bidenovu odluku da eskalira sukob s Rusijom spomenutom dozvolom Kijevu za uporabu američkih raketa po Rusiji, kao niti na ukrajinske udare ali i ruski protuudar Orešnikom. Tu su odluku kritizirali, čak i oštro, neki od njegovih suradnika, pa čak i njegov sin Donald Trump Jr., ali ne i on sam. Teško je ne povjerovati da samo jedan Trumpov telefonski poziv francuskom predsjedniku Emmanuelu Macronu ili pak britanskom premijeru Keiru Starmeru ne bi bio dovoljan da snizi njihove oštre reakcije prema Moskvi, koje su i poslije demonstracije Orešnika išle u smjeru nastavaka isporuka njihovih raketa Strom Shadow i SCALP Ukrajini i dozvola za njihovu primjenu po ruskom teritoriju. Ali tog poziva nije bilo.
Putin riskira s Trumpom
S druge strane Putin očito vjeruje u Trumpove dobre namjere da brzo završi rat i ne želi mu otežavati sadašnju poziciju. O tome svjedoče i njegove riječi na medijskoj konferenciji u Kazahstanu 28. studenog, da se Trump ne nalazi u sigurnoj situaciji. Citiram: „Bio sam zaprepašten da su protiv Trumpa više puta korištene necivilizirane metode borbe, uključujući i pokušaj ubojstva. Uzgred, prema mom mišljenju, on ni sada nije siguran. … Bilo je različitih slučajeve u povijesti SAD-a. Ali mislim da je on iskusna osoba, nadam se da će biti oprezniji.“ Nije napadnut samo on, već i članovi njegove obitelji i djeca – rekao je ruski čelnik.
Ostavljam mogućnost da Putin i Trump nešto više znaju od onoga što se govori u medijskom prostoru (pogotovo znaju da je razgovor s pozicije sile i zastrašivanja za Moskvu neprihvatljiv). Posrednika, i to onih pouzdanih, između njih itekako može biti (bilo kakav neposredni kontakt među njima u Washingtonu bi bio dočekan „na nož“ i kao „dokaz“ Trumpove „potčinjenosti“ Putinu tj. izdaji) – u prvom redu unutar vrhova bogatih zaljevskih monarhija – poput UAE ili Saudijske Arabije koje već duže vrijeme levitiraju između zapada i istoka u nastojanju formiranja „arapskog svijeta“ kao jednog od centara budućeg multipolarnog svijeta (u tom smislu upravo je u tijeku rekonstrukcija bliskoistočne regije u kojoj je Iran, pod priskom mnogih (ne samo zapada) prihvatio smanjenje utjecaja svojih proxy snaga a možda i njihovo eliminiranje (vidljivo u Libanonu i Siriji kroz odustajanje Teherana od neposredne pomoći Hezbollahu ali i sirijskom predsjedniku Basharu Assadu kojem su dani odbrojani) u zamjenu za suradnju s ključnim arapskim zemljama što pak odgovara izraelskim sigurnosnim interesima).
Je li Trump od Bidena „skuhan“ pa ne osuđuje njegovu opasnu eskalaciju? Teško je odgovoriti, jer je moguće da i Trump igra neku svoju suptilnu igru, poučen krajnje neugodnim iskustvom kojeg su mu demokrati priredili uoči i na samom početku njegovog prvog mandata u siječnju 2017. godine. Tada su, podsjećam, njega i njegove najvažnije izabrane suradnike optužili za opasno koketiranje s Moskvom – gotovo za izdaju, pa su neki od tih suradnika na kraju bili izvedeni i na sud (iako su uglavnom prošli bez kazni jer stvarnih dokaza nije bilo, medijski je linč njihove daljnje političke karijere potpuno uništio i „okačio o stup srama“).
Mislim da Putin zapravo ne gaji nadu da će Trump nešto važno promijeniti u američko-ruskim odnosima, a najmanje „zaustaviti rat u roku od 24 sata od svog stupanja na dužnost“. Trump, možda, kad preuzme vlast želi Putinu reći nešto u smislu „ja ću odmah poništiti sve Bidenove odluke o davanju dozvola Kijevu i novoj vojnoj pomoći, povući ukrajinske snage iz Kurska, a što ćeš ti meni dati zauzvrat?“. Drugim riječima možda je u tijeku dvostranački osmišljena američka igra eskalacije radi rješenja ukrajinskog rata na po sebe povoljnim uvjetima.
Međutim, ovdje je problem u tome što Moskva ovih dana ponovo upozorava (to je prošli tjedan posljednji učinio direktor ruske Vanjske obavještajne službe Sergej Nariškin), kako nikakvo zamrzavanje rata na trenutačnim crtama razdvajanja (navodno je to važni dio Trumpovog plana koji još nije službeno predstavljen) za Rusiju kategorički nije prihvatljivo, dok je Putin u petak u Kazahstanu izjavio kako Rusija i pored oštrih vojnih poteza nije odustala od pregovora i da su ruski uvjeti dobro poznati i izrečeni od njega samog još u lipnju ove godine te da neće biti promijenjeni. Oni, podsjećam, traže povlačenje sa svih ukrajinskih vojnika s teritorija koje je Moskva anketirala u listopadu 2022., neutralni i izvanblokovski status Ukrajine, te strateška sigurnosna jamstva ne samo za Ukrajinu, već i u odnosima Rusije i NATO saveza odnosno za čitavu Europu.
Putin sada ne želi otežati Trumpu početak njegovog mandata jer ga smatra osobom s kojom je lakše razgovarati zbog njegove pragmatičnosti, nego s Bidenom koji je bio državnik-ideolog.
Međutim, ovdje Putin riskira da njegova – u biti krajnje ozbiljna upozorenja (jer on nikada nije blefirao u vanjskopolitičkim potezima Rusije od kad je na vlasti) izgube na ozbiljnosti kod zapadnih vladajućih elita koje ih mogu olako shvatiti kao Putinovu slabost ili neodlučnost.
Blef ili odlučnost glavna je nepoznanica
Poznajući i prateći Putinovu vladavinu od samog dolaska na čelo Rusije 2000. godine, pa čak i ranije, kada je prije toga preuzeo premijersku dužnost i završio 2. čečenski rat upravo kombinacijom političke odlučnosti i primjene sile – usudio bih se reći kako su zapadne elite zaigrale suludu, krajnje riskantnu igru s velikim geopolitičkim i geostrateškim znalcem čija je zemlja stjerana u kut od strane onih koji ne prihvaćaju bilo kakva upozorenja o tome do čega ih takva njihova politika (i nas skupa s njima) na kraju može dovesti.
Uostalom, Putin po tom pitanju u Moskvi uopće ne solira. Osim što velika većina ruske javnosti stoji uz njega i rekao bih da je gotovo spremna na sve pa i na najcrnje scenarije u neviđenom sukobu Rusije i zapada (vjerojatno ni jedni ni drugi na početku ruske invazije nisu znali do čega će to dovesti: Moskva, jer je vjerovala da se zapad neće htjeti tako duboko uključiti u po sebe riskantni ukrajinski rat, a zapad (čitaj Washington), jer je vjerovao da će Rusija brzo pasti pod teretom neviđenih sankcija i međunarodne izolacije koja joj neće dati manevarskog prostora), i drugi visoki ruski dužnosnici zauzeli su identičan stav Putinovom, a stvarne oporbe njegovoj ključnoj politici u zemlji gotovo i nema.
Tako je 28. studenog utjecajni zamjenik ruskog ministra vanjskih poslova Sergej Rjabkov za RIA Novosti izjavio slijedeće: “Američki planeri, američki političari s nevjerojatnom lakoćom govore o geografiji korištenja svojih (oružanih, op.ZM.) sredstava, o opsegu upotrebe svojih sredstava. Oni moraju shvatiti, ti isti planeri, da time potvrđuju činjenicu da su Sjedinjene Države već postale, da stvari nazovemo pravim imenom, strana u ovom sukobu. Prije nekog vremena ova bi situacija izazvala drhtanje i zaprepaštenje u Washingtonu. To se sada ne događa, ali mi ćemo se pobrinuti da ih obuzme strah i šok. Ipak, treba ih prizvati pameti, a ovo što se sada radi s naše strane je usmjereno upravo na to”.
Noć ranije je zamjenik ruskog veleposlanika pri UN-u Dmitrij Poljanski u Vijeću sigurnosti UN-a izjavio da Rusija ima pravo vojno uzvratiti na zapadne ciljeve, a posebno ciljeve onih država koje su Ukrajini dali svoje rakete i dozvolu da njima gađa ruski teritorij.
Uza sve to ruski mediji danima podsjećaju na izjavu američkog državnog tajnika Antonyja Blinkena od 26. studenog u Italiji, citiram: „Ukrajina se bori za nas, ne samo za sebe, već za nas.“ To smatraju „prvim javnim priznanjem Washingtona da SAD neposredno ratuje s Rusijom“ i da u tu svrhu „Ukrajinu koristi kao svoje oružje“.
Kada tome dodamo i pisanje pojedinih medija, poput New York Timesa koji je prošli tjedan izvijestio kako neki dužnosnici iz Sjedinjenih Država i Europske unije predlažu vraćanje nuklearnog oružja Ukrajini, koje je napustila nakon raspada SSSR-a, čitava stvar poprima gotovo pa tragikomičnu dimenziju. Putin je 28. studenog u Kazahstanu na to odgovorio izjavom da će Moskva to spriječiti pod svaku cijenu „uporabom doslovno svih raspoloživih oružja“.
Turska „ni na nebu ni na zemlji“
Ima, naravno, zemalja unutar zapadnih vojnih integracija kojima ovakav razvoj sigurnosnog stanja između dviju vojnih velesila odnosno NATO saveza u cjelini i Rusije nikako nije u interesu i pod svaku bi ga cijenu željele zaustaviti. Jedna od njih je, uz toliko razvikane Mađarsku i Slovačku – i Turska. U geopolitičkom i geostrateškom smislu puno važnija zemlja od dviju spomenutih, zapravo zemlja čija je vojska druga po veličini i snazi nakon one američke unutar NATO saveza (s isključenjem činjenice da Turska ne raspolaže nuklearnim oružjem poput Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva).
Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan je uoči sastanka s glavnim tajnikom NATO-a Markom Rutteom izjavio kako je zapad uništio pregovore Rusije i Ukrajine u Istanbulu (u proljeće 2022.) i da zapad snosi punu odgovornost za daljnju eskalaciju koja se događa oko ukrajinske krize.
Turska je očito pravilno shvatila „upozorenje Orešnik“ i ne želi biti uvučena u sve izvjesniji sukob Rusije i NATO saveza. Kamo će to Tursku na kraju dovesti teško je reći. Ona vodi višesmjernu vanjsku politiku: punopravna je članica NATO-a i formalno osuđuje rusku invaziju i vojno pomaže Ukrajini (uoči i na početku rata isporukom dronova Bajraktar, a odnedavno i najavom otvaranja tvornice za proizvodnju istih na tlu Ukrajine); dok s druge strane teži samostalnoj vanjskoj politici i uključivanju u organizacije pod dominacijom Istoka ili tzv. Globalnog juga – poput BRICS-a, kako to čine i brojne ključne bliskoistočne zemlje – od Egipta, UAE, Saudijske Arabije pa do Irana.
Erdogan je potvrđeni pragmatik i nipošto nisu isključeni njegovi dogovori s Trumpom (iako su u Trumpovom prvom mandatu izostali što se sirijske tematike ticalo), ali ne vjerujem da će oni (ako do njih i dođe) biti dostatni da se Turska vrati na „pred-Erdoganovske“ strateške pozicije, kao i one u kojima je nakon raspada Osmanskoga carstva isključivo služila kao proturuska i kasnije protusovjetska „lutka na koncu“ anglo-američkih geopolitičkih interesa (i to bez obzira na sadašnju tursku ulogu u vojnim zbivanjima u Siriji na strani radikalnih islamističkih snaga koje će definitivno detronizirati Assada od kojeg je ruke digao i Teheran, a vjerujem i Moskva). Jer vremena su se u međuvremenu potpuno promijenila, kao i odnosi snaga.
Uostalom – mnoge odgovore na u ovoj analizi postavljena pitanja vjerojatno ćemo dobiti uskoro. Jer dinamika globalnih geopolitičkih događaja jednostavno je prebrza i sveobuhvatna a da bi odgovori dugo mogli ostati skriveni.
