„Ledeni put svile“

Iako ga je Moskva dugo uvjeravala kako Kinu čeka slična sudbina kao i Rusiju, Peking je sve donedavno vjerovao u poznati američki pragmatizam ali i zdravu logiku s obzirom na veliku trgovinsku međuovisnost dviju mega-ekonomija. Međutim, praktični politički, financijski i vojni potezi Washingtona prema Kini i njenim interesima demantirali su kineski državni vrh u potpunosti i otrijeznili ga

Ruski predsjednik Vladimir Putin nedavno je boravio u službenom posjetu Sjevernoj Koreji tijekom kojeg je s njenim čelnikom Kim Jong-unom potpisao, sada se to već slobodno može reći – povijesni sporazum o sveobuhvatnoj strateškoj suradnji između dviju susjednih i nuklearnih država. On, između ostalog, predviđa i međusobnu vojnu pomoć u slučaju vanjske agresije na jednu od dviju potpisnica, a što je najviše i odjeknulo u političkim i medijskim krugovima na regionalnoj i globalnoj razini. Jer taj segment sporazuma itekako podsjeća na čuveni članak 5. Statuta NATO saveza.

Navedeni sporazum je povijesni ne samo iz razloga što Ruska Federacija od svoje uspostave nakon raspada SSSR-a do sada s nijednom državom nije potpisala takav bilateralni sigurnosni sporazum (to je radio SSSR). Oni sličnog karaktera, naime, ticali su se isključivo višenacionalnih sigurnosnih struktura poput Organizacije sporazuma o zajedničkoj sigurnosti (rus. ODKB, engl. CSTO) ili pak Saveza država Rusije i Bjelorusije što je nešto posve drugo.

Povijesni je, prije svega zato što iz temelja mijenja sigurnosnu arhitekturu azijskog Dalekog istoka, gdje je do sada Sjeverna Koreja, kao međunarodni izopćenik, opterećen sankcijama, bila izložena „jedan na jedan“ prema sebi neprijateljskim susjednim državama Južnoj Koreji i Japanu, a poglavito Sjedinjenim Državama kao najvećoj globalnoj vojnoj sili i jednoj od dviju nuklearnih velesila. Ova druga je, naravno, Rusija – zemlja s kojom je, dakle, Sjeverna Koreja upravo potpisala sigurnosni sporazum zbog kojeg više neće biti u spomenutoj neugodnoj poziciji prema puno većim i moćnijim državama.

Zapad je opet bio iznenađen

Združeni zapad na čelu sa Sjedinjenim Državama bio je vrlo iznenađen ovakvim razvojem stanja u odnosima između Moskve i Pjongjanga iako su na to ukazivali i prošlogodišnji kontakti između dviju strana, poglavito nakon posjeta Kim Jong-una ruskom Dalekom istoku u rujnu 2023. godine i gdje mu je domaćin bio predsjednik Putin.

Rekao bih da je Zapad uvijek iznenađen. Washington se, tako, našao iznenađen i kada je prije desetak dana preda američkim kopnom (Florida), naravno – u međunarodnim vodama, prodefilirala ruska nuklearna podmornica, koja je s još nekoliko  brodova ruske Sjeverne flote potom uplovila u luku glavnog kubanskog grada Havane.

Zapad se našao iznenađen i brzinom i sveobuhvatnošću razvoja strateškog partnerstva između Rusije i Kine kada je u svibnju u Peking stigao ruski predsjednik Putin, a iznenađen je (i razočaran) i nakon što je Putin poslije Sjeverne Koreje stigao i u Vijetnam. Državu, koja, iako ju vodi rigidna komunistička vlada marksističkoga tipa (ništa manje od one sjevernokorejske) sa Sjedinjenim Državama posljednjih desetak godina jača bilateralnu suradnju. Zbog toga, poglavito zbog sklonosti Hanoja američkim investicijama i gospodarskoj suradnji (bez obzira na opustošenost te zemlje tijekom Vijetnamskog rata i na čak oko 5 milijuna poginulih Vijetnamaca u istom) Washington Vijetnam smatra gotovo pa dijelom Zapada.

Naravno, 100-milijunski Vijetnam SAD-u treba prije svega zbog američke konfrontacijske politike prema Kini, gdje tu državu želi iskoristiti za pritisak na Peking zbog njenih teritorijalnih (pomorskih) sporova sa svojim velikim sjevernim susjedom. Osim toga, zbog sve lošijih američko-kineskih odnosa Bidenova administracija potiče američke investitore da svoju proizvodnju prebacuju iz Kine upravo u Vijetnam (kao i u Indiju), jer su njegovi trgovinski zakoni dovoljno liberalni, a politička vlast spremna osigurati povoljne uvjete za američke visokotehnološke investicije koje bi koristile i vijetnamskom razvoju. Slično, kako su to koristile i Kini od 80-ih godina prošlog stoljeća.

Vijetnam diverzificira vanjsku politiku

I sada u sve to upada Putin, i s vijetnamskim predsjednikom To Lamom najavljuje predanost produbljivanju sveobuhvatnog strateškog partnerstva. Putin time remeti američku uspostavljenu „idilu“, iako nikakve idile tu zapravo i nema. Kako je, osvrćući se na Putinov posjet toj zemlji napisao američki Bloomberg, Vijetnam vodi samostalnu vanjsku politiku koja teži diverzifikaciji. U Vijetnamu je lani svečano primljen i ugošćen i kineski čelnik Xi Jinping. Vijetnam, također, otvoreno iskazuje interes i za ulazak u klub zemalja BRICS, u čijem predvorju čeka već tridesetak država.

Osim toga, SSSR je bio glavni sponzor Vijetnama u njegovoj oslobodilačkoj borbi protiv vladavine kolonijalnih sila (prije svega Francuske), a kasnije i u Vijetnamskom ratu, pa intenzivna vojna suradnja između dviju država, a sada Rusije i Vijetnama traje već dugo i neće se prekidati. S tim se Washington pomirio još nakon prošlogodišnjeg posjeta Joea Bidena Hanoju (Biden je također svečano ugošćen kao i Putin), kojemu je sada ipak primarno osigurati sigurnu luku za prebacivanje američkog krupnog biznisa iz Kine (nije zgoreg napomenuti, Xijev posjet Hanoju uslijedio je nedugo nakon Bidenovog).

Međutim, američko veleposlanstvo u Hanoju svejedno je oštro reagiralo na Putinov dolazak, upozorivši vijetnamske vlasti da se Putin nalazi na međunarodnoj tjeralici Haaškog suda za navodno protuzakonite radnje glede deportacije ukrajinske djece u Ukrajinu, kao i to da je upravo potpisao sporazum sa Sjevernom Korejom koja je pod međunarodnim sankcijama. Kao da to ovi u Hanoju i bez toga nisu znali.

U drugom Bloombergovom tekstu od 21. lipnja pod naslovom „Xi, Putin Score Wins as More Asia Leaders Aim to Join BRICS“, upozorava se kako su ovog tjedna Putin i kineski premijer Li Qiang otišli u odvojene posjete Jugoistočnoj Aziji, i da su oba partnera iz BRICS-a svjedočila težnjama zemalja u regiji da se pridruže tom bloku. Navodi se kako azijski čelnici BRICS vide kao zaštitu od struktura koje nadzire Zapad. Nedavno su Tajland i Malezija izjavili o svojoj namjeri da se pridruže bloku. Štoviše, Tajland je i saveznik SAD-a prema Ugovoru o prijateljstvu i gospodarskim odnosima.

Kako Bloomberg objašnjava, radi se o slijedećem: za zemlje koje žele ublažiti ekonomske rizike povećane konkurencije između SAD-a i Kine, pridruživanje BRICS-u nije samo pokušaj prevladavanja nekih od ovih napetosti, već i način da se signalizira rastuća frustracija međunarodnim poretkom pod vodstvom SAD-a i ključnim institucijama koje ostaju pod strogom kontrolom zapadnih sila kao što su Svjetska banka (WB) i Međunarodni monetarni fond (MMF).

U tekstu se navodi kako za Putina i Xija interes za BRICS također odražava njihov uspjeh u suprotstavljanju pokušajima SAD-a i njegovih saveznika da izoliraju Rusiju i Kinu zbog rata u Ukrajini, kao i vojnim prijetnjama Tajvanu, Filipinima, Južnoj Koreji i Japanu.

Zapad je gurnuo Rusiju na istok

Čuđenje zapada zbog neočekivanih uspjeha Putinove diplomacije, s obzirom da je nakon pokretanja njegove invazije na Ukrajinu predviđen brzi strateški poraz Rusije jer njena ekonomija nije trebala pokazati ovakvu otpornost na neviđene zapadne sankcije , tim više iznenađuje jer je sam Zapad onaj koji je svojim postupcima direktno gurnuo Rusiju u zagrljaj s Kinom i Globalnim jugom.

Čemu čuđenje i kada se zna da je upravo SSSR stvorio Sjevernu Koreju nakon Korejskog građanskog rata 1950.-53. i da su odnosi između Moskve i Pjongjanga ostali relativno dobri i nakon raspada Sovjetskog Saveza iako se ta zemlja u međuvremenu više okrenula Kini. Ali okrenula se zato jer se Moskva okrenula suradnji sa Zapadom te zbog toga nije htjela previše pomagati Sjevernu Koreju da ne bi naljutila zapadne partnere.

U okvire strateške suradnje s Pjongjanogom Moskvu je gurnuo upravo Zapad a ne njena volja. Slično kao i u odnosu na Kinu. Potonja i Rusija, usprkos razvoju prijateljskih odnosa još od početka 21. stoljeća, nisu uvijek imale identične stavove po brojnim vanjskopolitičkim pitanjima, a to se počelo intenzivno mijenjati tek odnedavno, nakon što je Peking i konačno spoznao kako Washington nema namjeru odustati od svoje konfrontacijske politike prema Kini bez obzira koja administracija bude na vlasti.

Iako ga je Moskva dugo uvjeravala kako Kinu čeka slična sudbina kao i Rusiju, Peking je sve donedavno vjerovao u poznati američki pragmatizam ali i zdravu logiku s obzirom na veliku trgovinsku međuovisnost dviju mega-ekonomija. Međutim, praktični politički, financijski i vojni potezi Washingtona prema Kini i njenim regionalnim i globalnim interesima demantirali su kineski državni vrh u potpunosti i, rekao bih – otrijeznili ga. Vrlo vjerojatno, za razliku od Rusije čije je vodstvo ispalo krajnje naivno glede mogućnosti ravnopravne suradnje sa Zapadom – ipak na vrijeme. Naime, Kina je postala dovoljno ekonomski i vojno moćna i utjecajna da se može puno lakše uhvatiti u koštac s američkim izazovima nego što to može Rusija koja zbog toga trpi puno veće gubitke i trebat će joj desetljeća da ih kompenzira.

Upravo to Rusiju svrstava u poziciju kineskog „mlađeg brata“ iako to odbacuju i u Moskvi i u Pekingu. Ali to je jednostavno tako: disproporcija u demografskoj veličini i ekonomskoj snazi između njih je ogromna, a sve će se brže nivelirati i razlika u ruskoj vojnoj premoći, prije svega u nuklearnoj sferi gdje Peking raste zastrašujućim koracima i po same Sjedinjene Države.

Upozorenja pametnih nisu se slušala

Ovdje se opet prisjećam pok. Henryja Kissingera, jednog od najvještijih američkih diplomata i geopolitičara, koji je upozoravao na nedopustivost formiranja zastrašujućeg kinesko-ruskog saveza.

Tomu se moraju pridodati i upozorenja pok. Zbigniewa Brzezinskog, jednog od najvećih američkih geostratega uopće i savjetnika za nacionalnu sigurnost od 1977. do 1981., na eksplozivni negativni potencijal po američke interese ako se rusko-kineskom savezu priključi i Iran.

Dakle, upravo se događa ono na što su dvojica vrhunskih intelektualaca upozoravala američke elite već desetljećima i što moraju izbjeći pod svaku cijenu. Međutim, elite su radile upravo sve suprotno pa je rezultat njihovo čuđenje i ona vječna filozofska, egzistencijalna pitanja – kako i zašto? Iako tu nema baš ničega što bi bilo koga, a poglavito one koji najviše odlučuju o ljudskoj sudbini trebalo čuditi ili iznenaditi.

Tako 19. lipnja britanski The Economist piše o još nečemu što bi valjda trebalo izazvati čuđenje. U tekstu pod naslovom „Kina i Rusija imaju jezive planove za Arktik“ (China and Russia have chilling plans for the Arctic), navodi se kako nakon očite propasti kineskih ambicija izgradnje „Ledenog puta svile“ kroz ruske arktičke vode prema sjeveru Norveške i dalje prema Europi, Kina pristaje na ruski arktički zaokret prema Aziji kojeg je Moskva pokrenula s ciljem nadoknade gubitka europskog tržišta. To se prije svega odnosi na izgradnju arktičkih luka, razvoj naftnih i plinskih projekata i izgradnju brodova za isporuke resursa na istok tj. Aziju. „Drugim riječima „Ledeni put svile“, iako sklizak, ostaje atraktivan“ – zaključuje britanski medij.

Wikimedia Commons

 O Ukrajini

Kad sam već spomenuo Zbignewa Brzezinskog, boljim znalcima je poznato kako je on dugo zagovarao ulazak Ukrajine u NATO savez. Međutim, u starijoj dobi je o tome potpuno promijenio mišljenje i govorio kako bi to bio kontraproduktivan i opasan potez i po američke interese. Rekli bismo da sa starošću dolazi i mudrost. A američki političar poljskog porijekla sigurno je dobro znao o čemu i zašto to govori.

Ukrajina je bila i ostala „tempirana bomba“ nakon njenog osamostaljenja koju se detonirati nisu usuđivale brojne američke administracije dok za to, prema njihovom mišljenju nije došlo vrijeme. Ono je došlo 2014. g. s revolucionarnim prevratom u Kijevu, a ostalo je sve povijest.

Međutim, Sjedinjene Države, sada je to gotovo sigurno, ne namjeravaju Ukrajinu primiti u NATO, niti na idućem summitu u srpnju u Washingtonu niti u bilo kakvoj obazrivoj budućnosti. Najbolju potvrdu tome nedavno je dao glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg na marginama sastanka ministara obrane u Bruxellesu, kada je kazao kako Ukrajina eventualno može ući u NATO tek kada pobijedi Rusiju, dok je njemački kancelar Olaf Scholz o istoj temi kazao kako je ulazak Ukrajine u NATO nerealan u slijedećih tridesetak godina.

Ali ove izjave, naravno, ne znače da će Zapad odustati od Ukrajine. Štoviše, američki analitičari govore da će Washington morati uvjeriti europske saveznike da preuzmu vojno financiranje te zemlje, ali i ne samo to, već i da Ukrajinu prime u sastav Europske unije bez inzistiranja na ispunjavanju različitih kriterija i zahtjeva, kroz što redovito moraju proći ostale zemlje-kandidati.

Uopće ne treba sumnjati da će se ta politika željeti provesti u djelo i od strane političkih elita EU-a, ali i od strane buduće američke administracije ma tko joj bio na čelu.

Povratak mira kroz snagu

Tako vjerojatno najutjecajniji američki medij koji artikulira vanjskopolitičke stavove „duboke države“ Foreign Affairs (FA) 18. lipnja donosi opširan tekst Roberta O’Briena, savjetnika bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa za nacionalnu sigurnost, pod naslovom The Return of Peace Through Strength, Making the Case for Trump’s Foreign Policy“ (Povratak mira kroz snagu, Zalaganje za Trumpovu vanjsku politiku).

Sama činjenica da ovaj medij daje toliko prostora ne samo Trumpovom bivšem savjetniku, već i Trumpovom vanjskopolitičkom programu u cijelosti – dovoljno je intrigantna i ukazuje kako on, usprkos svim problemima pravosudne i druge prirode s kojima se suočava itekako ima šansu za pobjedu. Tim prije što Bidenovo zdravstveno stanje sve više zabrinjava i demokrate i njima privrženu američku javnost. Tako je, usprkos nedavnoj nepravomoćnoj osuđujućoj presudi  suda u New Yorku protiv Trumpa, Biden potonjeg uspio samo dostići ili tek neznatno preteći prema novim anketama.

Iz spomenutog teksta sam izdvojio dio koji se odnosi na Trumpovu buduću politiku prema Ukrajini ukoliko pobjedi na izborima.

„… Bidenova administracija je od tada pružila značajnu vojnu pomoć Ukrajini, ali je često sporo slala Kijevu oružje koje mu je potrebno za uspjeh. 61 milijarda dolara koju je Kongres nedavno dodijelio Ukrajini (povrh 113 milijardi dolara koji su već prošli) vjerojatno će biti dovoljna da spriječi Ukrajinu da izgubi, ali nedovoljno da joj dopusti pobjedu. U međuvremenu, čini se da Biden nema plan za okončanje ukrajinskog vojnog sukoba.

Trump je sa svoje strane jasno dao do znanja da bi želio vidjeti dogovoreno rješenje kojim bi se zaustavio gubitak života i Ukrajina očuvala sigurnom. Trumpov će pristup biti nastavak pružanja smrtonosne pomoći Ukrajini financirane iz europskih sredstava, dok će vrata za diplomaciju s Rusijom ostati otvorena – i uz određeni stupanj nepredvidljivosti držati Moskvu izvan ravnoteže. Također će potaknuti NATO da premjesti kopnene i zračne snage u Poljsku kako bi povećao kapacitete saveza bliže ruskoj granici i poslao jasnu poruku da će NATO braniti cijeli svoj teritorij od strane agresije.

Washington mora osigurati da njegovi europski saveznici shvate da američka kontinuirana obrana Europe ovisi o tome da Europa igra svoju ulogu, uključujući i Ukrajinu. Ako Europa želi pokazati da je ozbiljna u zaštiti Ukrajine, trebala bi odmah primiti zemlju u Europsku uniju, napuštajući uobičajeni birokratski pristupni protokol. Takav bi korak poslao jasan signal Putinu da Zapad neće prepustiti Ukrajinu Moskvi. To će također dati nadu ukrajinskom narodu da su pred njim bolji dani.“

Zaključak

Ovdje bih dao kraći komentar. Dakle, jasno je kako Europsku uniju i u eventualnom Trumpovom novom mandatu ne očekuje ništa drugo doli pretvaranje u proturusku vojnu utvrdu i saveznika koji će po pitanju Ukrajine morati slušati sve što zatraži Washington. U tom smislu, a s obzirom na navedenu Trumpovu otvorenost za dijalog s Moskvom oko rješenja ukrajinskog sukoba, ne isključujem uopće da bi prošlotjedna Putinova inicijativa za postizanje mira u toj zemlji (koja je na Zapadu odmah odbačena kao ultimatum, a što je Putin navodno u ovoj fazi i očekivao jer bi sve drugo pred američke izbore bilo nerealno), koja polazi od uvažavanja činjeničnog stanja na terenu, priznanja da su od Rusije anektirani ukrajinski teritoriji nepovratno izgubljeni, i jamstava da Ukrajina nikada neće ući u NATO bila solidna baza za pregovore.

Jer svi bi na neki način mogli biti zadovoljni i mogli proglasiti svoje pobjede: Rusija, zaokruživanjem povijesnih ruskih i rusofonskih teritorija na jugoistoku Ukrajine koje je već uvrstila u svoj ustavno-pravni poredak, uz dobivanje traženog sigurnosnog jamstva o Ukrajini kao izvanblokovskoj državi; Ukrajina, iako bi ostala bez ionako po sebe neprijateljskih i u ratu razorenih proruskih regija, za kompenzaciju bi ušla u Europsku uniju s ipak dovoljno velikim dijelom svog teritorija; SAD i NATO mogli bi također proglasiti svoju pobjedu jer su pomogli Ukrajini da očuva svoju državnost koja je ruskom invazijom definitivno bila ugrožena, i omogućili joj ulazak u EU.

Također, za SAD uopće nije važno što Ukrajina ne bi ušla u NATO. Pentagon će ionako za europske novce rasporediti svoje resurse i američko oružje u istočne članice NATO saveza, kako to, uostalom, slično i piše u navedenom tekstu FA u odnosu na Poljsku.

Alternativa ovome je ono na što Putin upozorava: da će novi ruski mirovni prijedlozi po Kijev biti samo nepovoljniji s obzirom na stanje na bojišnicama, a time onda i po Zapad neugodniji pri postizanju budućeg dogovora.

Međutim, dodao bih i kako je alternativa dogovoru ovakvoga tipa nastavak rata i gotovo sigurna eskalacija koja uopće ne isključuje i mogućnost nuklearnog sukoba – što je pak opcija koju sigurno nitko od navedenih igrača ne želi.

Upravo u tome, tj. u posjedovanju nuklearnog oružja, naizgled paradoksalno, vidim i najveći spas da Europa i čovječanstvo opet ne zaglave u krvavom globalnom  sukobu. Nepostojanje baš nikakvih jamstava da bi neka od nuklearnih supersila u takvom scenariju ostvarila pobjedu ili pak manju, ali još uvijek prihvatljivu štetu od druge strane tomu idu u prilog. A željeti provjeriti ispravnost ove činjenice u praksi jednostavno je prevelik rizik kojeg nitko ne želi preuzeti.

Ali da se potonji apokaliptički scenarij ne bi dogodio bit će nužno čim prije zaustaviti ukrajinski rat pa se opet vraćamo na Putina i Trumpa. Biden za takav dijalog jednostavno više nije sposoban. Ne samo zato što je vezao svoju političku sudbinu uz ukrajinsku pobjedu nad Rusijom, već još više zbog svog zabrinjavajućeg zdravstvenog stanja.

I za sam kraj

Bloomberg 18. lipnja donosi autorski tekst Andreasa Klutha pod naslovom US Exceptionalism Is Dead No Matter Who Wins the Election (Iznimnost SAD-a je mrtva bez obzira tko pobijedi na izborima).

„Ovaj zajednički osjećaj (američke, op. ZM.) iznimnosti također je bio kamen temeljac dvaju suprotstavljenih pristupa zemlje vanjskoj politici, kao što je primijetio Henry Kissinger 1994., u trenutku unipolarne američke nadmoći. Izolacionisti su vjerovali da bi Sjedinjene Države trebale poboljšati svoju demokraciju kod kuće i svijetliti kao “svjetionik” ostatku čovječanstva – ali u suprotnom ostaviti svijet na miru. Internacionalisti (globalisti, op.ZM.) su izuzetnost shvatili kao odgovornost za širenje američkih vrijednosti po cijelom svijetu kao “križari” ili “misionari”.“

„… Na primjer, i Ukrajina koja brani svoj nacionalni suverenitet i preživljava sukob protiv Rusije, i Tajvan koji će se možda tek morati boriti za svoju demokraciju i slobodu protiv kontinentalne Kine, nazvani su „novim Zapadnim Berlinom“. No, hoće li bilo koji budući predsjednik SAD-a riskirati rat, uključujući nuklearni rat, izjavom: Ja sam iz Kijeva“? (referenca na na frazu „Ja sam Berlinac“ (Ich bin ein Berliner) koju je 1963.g. za posjeta Zapadnom Berlinu izgovorio američki predsjednik John F.Kennedy, op. ZM.).“

„…Umjesto toga, američki čelnici komunicirat će sa svojim stranim kolegama na način na koji je austrijski državnik princ Metternich (Kissingerov miljenik) komunicirao s monarsima Europe u 19. stoljeću. Pokušat će uspostaviti novi odnos snaga i dogovoriti sfere utjecaja, čak i nauštrb prijateljskih, ali malih država. Peking to već čini u Južnom kineskom moru, a Moskva u istočnoj Europi. U nadolazećim godinama, kao u Metternichovo vrijeme, ovaj će stil diplomacije povremeno koristiti rat kao sredstvo, iako (nadamo se) na ograničen način.“ – smatra Bloombergov vanjskopolitički kolumnist.

Definitivno je na tragu i mog, gore navedenog promišljanja o budućnosti Ukrajine. Tim više, što je Washington svjestan i fijaska sredinom lipnja održane mirovne konferencije o toj zemlji u Švicarskoj. Tamo su, ionako reduciranu završnu deklaraciju o osnovama za početak pregovaračkog procesa u odnosu na početnu (po Rusiju su obje neprihvatljive ali je ova reducirana ipak povoljnija) prihvatile gotovo isključivo zemlje združenog Zapada, uz ponekog izvanjskog partnera. Niti jedna zemlja članica BRICS-a (Kina nije niti došla na konferenciju, a Rusija nije bila ni pozvana) nije željela potpisati završnu deklaraciju sročenu od Švicarske, kao domaćina: Indija, Brazil, Južna Afrika, Saudijska Arabija i UAE. Ali ni zemlje poput Americi susjednog Meksika, ili pak velike i sve važnije države – Indonezije.

Upravo na te zemlje, koje i dalje surađuju s Rusijom usprkos zapadnim sankcijama, računao je Washington, jer bi svojim potpisima ukazale na potpunu rusku izoliranost u međunarodnoj zajednici po pitanju ukrajinskog rata. Sada je sve opet na početku.

geopolitika