- Zapadne težnje za promjenom režima u Rusiji su „opasna zabluda“ koja ignorira lekcije prošlih intervencija u Iraku i Libiji.
- Takvi napori nisu samo nerealni, s obzirom na rusku nacionalističku otpornost, već i riskiraju izazivanje veće nestabilnosti i agresivnijeg Kremlja.
Zapadne sile gotovo tradicionalno maštaju o promjenama režima u Rusiji, neovisno o kojem se povijesnom razdoblju postojanja te zemlje radilo – bilo da je riječ o Carskoj Rusiji, onoj komunističkoj u sklopu Sovjetskog Saveza, ili pak o suvremenoj Ruskoj Federaciji koja je nastala na razvalinama SSSR-a.
I u tome se ništa nije promijenilo sve do danas. Pritom je i motiv zapravo uvijek ostao isti: podrediti Rusiju sebi i svojim interesima, odnosno ovladati njenim golemim prirodnim bogatstvima i strateškim prostorom koji otvara neslućene perspektive za daljnje projekcije moći na istok i jug Azije, kao i zoni Arktika čije bogatstvo tek posljednjih desetljeća dolazi do izražaja i zbog čega mnogim svjetskim silama rastu zazubice.
Pokušaji vanjskog svrgavanja ruskih režima ponekad su imali uspjeha (uglavnom kroz zakulisne dvorske spletke u ruskim prijestolnicama Moskvi ili Sankt Peterburgu u režiji obavještajnih službi velikih sila, prije svega je tu riječ o onima iz doba Britanskog carstva kojemu je Rusko carstvo u 18. i 19. stoljeću bilo najveći protivnik upravo za britanske interese u Južnoj Aziji), ponekad nisu. Ali neovisno o ovom potonjem – želje za podređivanjem ruske vanjske i svake druge politike interesima njenih suparnika nikada nije prestala.
One su i danas aktualne. O njima se potpuno otvoreno govori u zapadnom političkom diskursu i na najvišim razinama, kada je riječ o sadašnjem ruskom čelniku Vladimiru Putinu.
Međutim, sve šira spoznaja da je tako nešto u sadašnjim globalnim geopolitičkim odnosima, kao i u odnosima unutar samog ruskog društva nemoguće očekivati, sve više dovodi ne samo do slabljenja tih pokušaja, već i do preispitivanja njihove svrhovitosti uopće. Štoviše! O njihovoj štetnosti i po same inicijatore takvih ideja. Neki od njih i na najvišim državničkim razinama u ključnim zapadnim prijestolnicama već su odavno detronizirani sa svojih položaja – a Putin je ostao tu gdje je, i što je još važnije – nikuda se ne namjerava maknuti iz čvrstih zidina Kremlja.
Na ovaj poduži uvod potaknula me jedna iznenađujuće objektivna, realistična i aktualna analiza. Ali prije nego se na nju osvrnem želio bih ukazati da je realizam, kao svojevrsni geopolitički svjetonazor odnosno teorija ili škola gotovo nestao unutar zapadne analitičke zajednice sa završetkom Hladnog rata. U velikoj mjeri i potpuno dominantno zamijenila ga je globalna liberalna teorija koja se u svom pristupu problemima oslanja na željeno umjesto mogućeg – tj. prikazuje stvari i tumači ih na način za koji smatra da će pomoći dolasku do krajnjeg postavljenog cilja (ostvarenja zadane strategije) umjesto obratno – realnog sagledavanja problema i činjenica kako bi se temeljem ispravne analize usmjerilo planiranje i razvoj strategija (što je bit realističke škole).
Ali da ne odemo previše u politološke znanosti li pak filozofiju vratimo se temi – odnosno nastojanjima za svrgavanjem ruskih vlasti. U tom će nam smislu pomoći izvrstan analitički tekst objavljen 11. srpnja u američkom Časopisu nacionalne sigurnosti, autora dr. Andrewa Lathama. Sa zadovoljstvom ga prenosim kako slijedi, uz svoju naknadnu prosudbu.
Smjena režima kao brzo rješenje za brojne izazove
U zamršenom i često turbulentnom krajoliku međunarodnih odnosa, Zapad se nalazi na kritičnoj prekretnici u pogledu svoje strategije prema Rusiji. Privlačnost promjene režima dugo je privlačila zapadne čelnike, obećavajući brzo rješenje za bezbrojne izazove koje predstavlja Kremlj. Međutim, surova je stvarnost da takve težnje nisu samo nerealne, već su i pune opasnih posljedica. Dok se krećemo geopolitičkim krajolikom 2025. godine, zapadne sile moraju usvojiti realističnu strategiju odvraćanja, napuštajući iluziju izazivanja promjene režima u Rusiji.
Povijesno gledano, pokušaji promjene režima često su dovodili do nenamjernih i štetnih posljedica. Američke intervencije u Iraku i Libiji služe kao oštar podsjetnik na kaos koji može nastati kada vanjske sile pokušaju preoblikovati politički krajolik neke nacije. U Iraku, uklanjanje Saddama Husseina nije uvelo novo doba demokracije; umjesto toga, gurnulo je zemlju u sektaško nasilje i nestabilnost koja traje do danas.
Slično tome, Libija, nekada relativno stabilna država, upala je u scenarij propale države nakon svrgavanja Muammara Gaddafija. Ovi primjeri naglašavaju inherentne rizike promjene režima, posebno u zemljama sa složenim društvenim i političkim tkivima.
Ideja da Zapad može učinkovito utjecati na promjenu ruskog režima jednako je pogrešna. Ruski politički krajolik karakterizira snažan osjećaj nacionalizma i stanovništvo koje se, unatoč pritužbama, često okuplja oko svog vodstva u vrijeme vanjske prijetnje. Kremlj je vješto uokvirio svoju priču, prikazujući Zapad kao egzistencijalnog protivnika. Ova priča ne samo što učvršćuje domaću podršku režimu, već i komplicira sve vanjske napore usmjerene na poticanje neslaganja ili promicanje alternativnih struktura upravljanja.
Štoviše, posljedice napora za promjenu režima protežu se dalje od neposrednog kaosa koji stvaraju. Mogu dovesti do dugoročne strateške nestabilnosti, ohrabrujući protivnike i potkopavajući kredibilitet zapadnih sila. Percepcija da Zapad nastoji nametnuti svoju volju suverenim nacijama može potaknuti ogorčenost i otpor, potičući zemlje poput Rusije da zauzmu agresivnije stavove. Ta je dinamika bila vidljiva u odgovoru Kremlja na zapadne intervencije, koje tumači kao izravne prijetnje svom suverenitetu i sigurnosti.
Zapad mora rekalibrirati pristup Rusiji
U svjetlu ovih povijesnih lekcija, ključno je da zapadni čelnici rekalibriraju svoj pristup Rusiji. Fokus bi se trebao pomaknuti s nerealnog cilja promjene režima na snažnu strategiju odvraćanja koja priznaje stvarnost trenutnog geopolitičkog krajolika. Ova strategija trebala bi se temeljiti na jasnom razumijevanju ruskih motivacija i širih implikacija njezinih postupaka.
Odvraćanje, u ovom kontekstu, uključuje višestruki pristup koji kombinira vojnu spremnost, ekonomske sankcije i diplomatski angažman. Zapad mora pokazati vjerodostojnu predanost obrani svojih interesa i saveznika, a istovremeno nastojati surađivati s Rusijom o pitanjima od zajedničkog interesa. Ovaj dvostruki pristup može pomoći u stabilizaciji regije i smanjenju vjerojatnosti pogrešnih procjena koje bi mogle dovesti do sukoba.
Vojna spremnost je od najveće važnosti u ovoj strategiji odvraćanja. Zapad mora osigurati da su njegove snage adekvatno pozicionirane i spremne odgovoriti na bilo kakve agresivne akcije Rusije. To uključuje jačanje istočne fronte NATO- a i poboljšanje sposobnosti država članica u regiji. Vidljiva i vjerodostojna vojna prisutnost može poslužiti kao snažno sredstvo odvraćanja, signalizirajući Moskvi da se agresija neće tolerirati. Nedavne vojne vježbe koje je NATO proveo u istočnoj Europi primjer su ove predanosti odvraćanju, pokazujući odlučnost saveza da zaštiti svoje države članice.
Ekonomske sankcije također igraju ključnu ulogu u realističnoj strategiji odvraćanja. Ciljane sankcije mogu nametnuti značajne troškove ruskom gospodarstvu, čime se ograničava njegova sposobnost projiciranja moći u inozemstvu. Međutim, te sankcije moraju biti pažljivo kalibrirane kako bi se izbjegle neželjene posljedice koje bi mogle dodatno učvrstiti režim. Cilj bi trebao biti oslabiti sposobnost Kremlja za agresiju, a istovremeno smanjiti utjecaj na rusko stanovništvo, koje često snosi najveći teret takvih mjera. Sankcije bi trebale biti popraćene jasnom komunikacijom o njihovoj svrsi: odvraćanje agresivnih akcija, a ne kažnjavanje ruskog naroda.
U ovoj strategiji ne treba zanemariti diplomatsku suradnju. Iako Zapad mora ostati čvrst u svom stavu protiv ruske agresije, postoje mogućnosti za dijalog o pitanjima poput kontrole naoružanja, kibernetičke sigurnosti i regionalne stabilnosti. Suradnja s Rusijom na tim frontovima može izgraditi okvir za suživot, smanjujući rizik od eskalacije i potičući stabilnije međunarodno okruženje. Nedavne rasprave o ugovorima o kontroli naoružanja, na primjer, ističu potencijal za suradnju čak i usred napetosti.
Također je bitno prepoznati da težnja za promjenom režima može odvratiti pozornost od hitnijih izazova koje predstavljaju ruski postupci na globalnoj sceni. Miješanje Kremlja u demokratske procese, njegove vojne intervencije i agresivni stav prema susjednim zemljama pitanja su koja zahtijevaju hitnu pozornost. Fokusiranjem na odvraćanje, Zapad može učinkovitije odgovoriti na te izazove bez da se zaglibi u kaljuži promjene režima.
U tom kontekstu, vrijedi napomenuti da neki zapadni čelnici i dalje zagovaraju promjenu režima u Rusiji, vjerujući da je to održivo rješenje za trenutnu krizu. Osobe poput (bivšeg, op.GN) britanskog premijera Rishija Sunaka povremeno su nagovještavale potrebu za promjenom u Kremlju, odražavajući osjećaj koji može biti i privlačan i opasan. Međutim, takvi stavovi sve su više neusklađeni sa stvarnošću međunarodnih odnosa. Pouke iz prošlosti trebale bi poslužiti kao opomena, podsjećajući nas da put do stabilnosti ne leži u rušenju režima, već u uspostavi okvira za odvraćanje i angažman.
Zapad mora prihvatiti realizam
Dok idemo naprijed, zapadne sile moraju prihvatiti realističnu perspektivu koja daje prioritet stabilnosti i sigurnosti nad nedostižnim ciljem promjene režima. Ovaj pristup ne samo što priznaje složenost ruskog političkog krajolika, već i prepoznaje šire implikacije naših postupaka na globalnoj sceni. Usvajanjem strategije odvraćanja, Zapad može učinkovito suprotstaviti se ruskoj agresiji, istovremeno potičući okružje pogodno za dijalog i suradnju.
Zaključno, došlo je vrijeme da zapadne sile napuste iluziju promjene režima u Rusiji i prihvate pragmatičan pristup utemeljen na realizmu. Povijesne posljedice prošlih intervencija služe kao oštar podsjetnik na rizike povezane s pokušajem preoblikovanja stranih režima. Fokusiranjem na odvraćanje, Zapad može zaštititi svoje interese, promicati stabilnost i suočiti se s izazovima koje predstavlja Rusija na način koji je i učinkovit i održiv. Put naprijed ne leži u težnji za nedostižnim idealima, već u prepoznavanju složenih stvarnosti koje definiraju naš svijet.
U konačnici, Zapad mora prepoznati da strategija odvraćanja nije samo obrambeni stav; to je proaktivan pristup koji nastoji oblikovati okružje u kojem djelujemo. Demonstrirajući odlučnost i spremnost na angažman, Zapad može stvoriti okvir koji obeshrabruje agresiju, a istovremeno otvara putove za suradnju. Time možemo poticati stabilniji i sigurniji međunarodni poredak – onaj koji priznaje stvarnost dinamike moći, a istovremeno teži mirnom suživotu .
Ulozi su visoki, a izbori koje donosimo danas imat će utjecaja na generacije koje dolaze.
Prosudba
Američki stručnjak u navedenom tekstu zapravo poziva Zapad da se okrene samom sebi i svom razvoju, a ne da pokušava krojiti političke sustave i uspostavljati vlade i nametati pravila ponašanja drugim zemljama i narodima u svijetu pod lažnim izgovorom uvođenja demokracije, ljudskih prava i svojih vrijednosti. Jer iza svega toga ne stoji ništa drugo doli hladni geopolitički interesi, a iza ovih pak interesi nositelja krupnog kapitala koji o svemu zakulisno i odlučuju.
Ti nositelji upravo su postali svjesni da je potrebno nešto žurno mijenjati u dosadašnjem (povijesnom) pristupu kada je riječ o svrgavanju režima (barem kada su u pitanju velike i moćne zemlje, pa se tako američki predsjednik Donald Trump nije usudio krenuti ni u promjenu iranske teokratske vlasti nakon izraelskog napada na Iran kojemu se SAD ograničeno i kratko priključio, jer bi znao da to može završiti kaosom za čitavu regiju ali i američke interese). Zato je Trump i osvojio vlast u SAD-u. Ne zato što je bio popularan u narodu ili što je bio bogat (popularni i bogati su mnogi u SAD-u), već zato što je dobio zadatak ključnih silnica unutar američke tzv. duboke države da provede korjenitu promjenu strategije američke vanjske politike. Jedini to on može – i svojim stilom, i svojim karakterom!
Da, reći će netko ovdje da se i pri Trumpovoj administraciji diplomacija SAD-a i dalje oslanja na silu (vidljivo na primjeru Irana). To je točno, ali više ne onu masovnu, kroz ulazak SAD-a u dugotrajne i iscrpljujuće ratove s desecima i stotinama tisuća svojih vojnika poput onih u Vijetnamu, Iraku, Afganistanu – već vrlo ograničenu i razmjerima i vojnim kapacitetima i sredstvima koja se primjenjuju, ali dovoljno intenzivnim i kontrolirano medijski praćenim da izazovu „strahopoštovanje“ prema američkoj moći.
Američki autor poziva združeni Zapad da svoja društva učini sigurnijim i boljim, što on između ostalog vidi i kroz jačanje militarizacije i što je posve legitimno mišljenje. Ali pritom ipak jasno daje do znanja da ta militarizacija ne bi smjela imati za cilj bilo kakva agresivna ponašanja Zapada prema drugim državama (u konkretnom slučaju Rusiji), već imati obrambeni odnosno odvraćajući karakter za potencijalne agresore (u konkretnom slučaju opet Rusiju).
Štoviše, autor ne samo što sugerira, već i implicite tvrdi da bi takva strategija Zapada morala i mogla dovesti i do određene vrste suradnje s „nepoćudnim“ državama (u konkretnom slučaju opet Rusijom) u područjima u kojima je to od zajedničkog interesa.
Zapravo, tu dolazi do onoga na što već godinama neuspješno poziva Vladimir Putin, a što također ne skriva niti Donald Trump – ne samo po pitanju Rusije, već i po pitanju američkih odnosa prema Kini, kao najvećoj globalnoj suparnici SAD-a u 21. stoljeću uopće.
Sigurno ne slučajno, američki državni tajnik Marco Rubio upravo je danas u Kuala Lumpuru, gdje sudjeluje na sastanku formata ASEAN+8, izjavio kako ne isključuje Trumpov sastanak s kineskim vođom Xi Jinpingom još ove godine. Rubio smatra da dvije zemlje mogu surađivati na stvarima od zajedničkog interesa.
Jučer i danas je pak Rubio na istom forumu razgovarao i s ruskim šefom diplomacije Sergejem Lavrovom. Po prvi put od veljače ove godine i usprkos Trumpovom najnovijem izražavanju “nezadovoljstva Putinom“.
Dakle upravo sve ono na što nas upućuje i ovaj tekst! Velike sile će međusobno razgovarati i dogovarati se tamo gdje mogu, a u drugome će konkurirati, vjerojatno i kroz posredničke (proxy) sukobe diljem svijeta.
Gdje je tu Europa odnosno Europska unija? Za sada je duboko uglibljena u blato ukrajinskog rata, hvala Bogu – još uvijek ne i neposredno, ali tendencije su krajnje zabrinjavajuće.
Nije li došlo vrijeme da se i Europa konačno probudi iz svog bunila i ne pretvori u konačnu pudlicu na povodcu koja će za drugog gazdu obavljati „prljave poslove“? Slično onako kako je nedavno njemački kancelar Friedrich Merz rekao, pozdravljajući izraelski napad na Iran – da Izrael sada „za nas radi prljavi posao“!
