Washington bi s Pjongjangom razgovarao o ukidanju sankcija protiv Sjeverne Koreje samo pod uvjetom denuklearizacije Korejskog poluotoka. Pjongjang pak takve pregovore promišlja u kontekstu svoje spremnosti da odustane od strateških (interkontinentalnih) balističkih raketa koje mogu dosegnuti teritorij SAD-a, dok bi one druge, manjeg dometa – zadržao. Za SAD je to potpuno neprihvatljivo
Od prošloga tjedna svjedočimo još jednoj brzo rastućoj i potencijalno eksplozivnoj krizi na nestabilnoj globalnoj geopolitičkoj ploči – onoj na Korejskom poluotoku (vratit ćemo joj se kasnije u tekstu). Međutim, jedan je događaj, ipak, barem privremeno zasjenio i nju i sve ono tragično i opasno što se događa na Bliskom istoku, u režiji Izraela, i što, nažalost – nema tendenciju smirivanja.
Riječ je o dugo iščekivanom javnom predstavljanju novog „plana pobjede“ ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog u tamošnjem parlamentu, Verhovnoj radi, kojeg je, prethodno, u svom „političkom turizmu“ predstavljao kako američkom predsjedniku Joeu Bidenu tako i pojedinim europskim liderima.
Kako i samo ime novog plana kaže, a poglavito sadržaj njegovih pojedinih od ukupno pet prezentiranih točaka koji je a priori neprihvatljiv Moskvi, on će vrlo teško pridonijeti zaustavljanju rata. Štoviše, ukoliko bi ga službeno prihvatio Washington (a time automatski i NATO savez) vjerojatno bi dodatno pridonio ne samo nastavku rata, već i njegovoj eskalaciji izvan teritorija Ukrajine. Za sada iz američkog najvišeg vojnog vrha stižu informacije kako plan Zelenskog zahtjeva još više proučavanja ali i dorade – što, blago rečeno, znači odbijenicu. Barem do trenutka kada u Bijelu kuću krajem siječnja zasjedne nova administracija na koju će prijeći i konačna odluka što i kako dalje ne samo s ovim planom, već i s Ukrajinom općenito. Na čelu Bijele kuće bit će ili demokratkinja Kamala Harris ili republikanac Donald Trump, koji sada, tri tjedna uoči izbora, praktički vode „mrtvu utrku“.
O novom „planu pobjede“
Evo ukratko analize navedenih pet točaka:
Prva točka „plana pobjede“ Zelenskog uključuje žurno “pozivanje Ukrajine u članstvo u NATO-u”. Iako je Zelenski posve sigurno upoznat kako brzog članstva u NATO neće biti, što je, uostalom, potvrdio i novi glavni tajnik Mark Rutte istog dana kada je novi plan u Kijevu i predstavljen (istina, Rutte je rekao da se na tome intenzivno radi još od summita NATO-a u Washingtonu i da će jednog dana, on još ne zna kada, to sigurno uslijediti), intencija Zelenskog je poslati signal i Rusiji i zapadnim saveznicima da će se Ukrajina zadovoljiti sigurnosnim jamstvima sličnima čuvenom članku 5. NATO saveza, iako još uvijek bez formalnog odricanja od punopravnog članstva u Sjevernoatlantskoj organizaciji. Ta jamstva bi bila uključena u niz bilateralnih ugovora s članicama saveza de facto što je proces koji je još proljetos počeo.
Druga točka plana odnosi se na opskrbu Ukrajine oružjem i ukidanje ograničenja nametnutih za njegovu uporabu. Prije svega Zelenski misli na zapadne dalekometne raketne sustave koje ukrajinska vojska sada posjeduje ali ih ne smije koristiti za napade na ruski matični (međunarodno priznati) teritorij, što je poglavito osjetljivo pitanje nakon rujanskog oštrog upozorenja ruskog predsjednika Vladimira Putina da će u slučaju napada Ukrajine takvim raketama uslijediti ruski vojni odgovor po ciljevima članica NATO-a koje takva oružja Kijevu isporučuju, ali i prema središtima donošenja odluka, uključujući i u SAD-u. Još je osjetljivije nakon obznanjenih Putinovih novih elemenata u ruskoj nuklearnoj doktrini koji znače snižavanje praga uporabe nuklearnog oružja.
Treća točka „plana pobjede“ govori o “nenuklearnom” odvraćanju Rusije, preciznije, o razmještaju zapadnih dalekometnih konvencionalnih raketa (dakle balističkih i(li) krstarećih) s ciljem odvraćanja Rusije od budućih agresija, ali, kako se može zaključiti iz teksta govora Zelenskog, tiče se i raspoređivanja vojnih postrojbi zapadnih saveznika na teritoriju Ukrajine.
Četvrta točka odnosi se na gospodarsku suradnju za zapadom nakon završetka sukoba, gdje Zelenski potonjem de facto nudi sva ključna ukrajinska prirodna bogatstva na raspolaganje ili upravljanje.
Peta točka predviđa zamjenu dijela američkih trupa stacioniranih u Europi s onim ukrajinskim. Pretpostavljam kako je ovdje riječ o ukrajinskom uzimanju u obzir američkih strateških planova za prebacivanje glavnine američkih vojnih snaga i resursa u Indopacifičku regiju gdje im predstoji ključni geopolitički obračun s Kinom. Ovom se točkom nastoji materijalno i financijski što više rasteretiti SAD ali i europske članice NATO saveza, jer bi njihovo planirano prebacivanje vojnika na istok kontinenta (možda i na tlo Ukrajine) bilo djelom kompenzirano ukrajinskim vojnima snagama.
Na klimavim nogama
Rusija je novom „planu pobjede“ Zelenskog već predvidjela sudbinu njegovog prvotnog plana, poznatijeg kao njegova „formula mira“ koju je dvije godine promovirao kako na različitim međunarodnim forumima i konferencijama, tako i u bilateralnim susretima s čelnicima brojnih svjetskih zemalja. Ta je formula de facto predstavljala potpunu kapitulaciju Rusije i toga su svi bili svjesni ali su je iz nekog razloga na zapadu dugo podržavali, dok su otovrenu skepsu prema njoj, kao temelju otvaranja pregovaračkog procesa s Moskvom, iskazivale zemlje Globalnog juga.
To se najbolje vidjelo na lipanjskoj mirovnoj konferenciji o Ukrajini koja je de facto propala i na koju, usprkos što je tako zamišljeno, na kraju nisu došli ni američki predsjednik Biden jer je bilo jasno da se ništa povijesno važno neće moći usvojiti (umjesto njega stigla je Kamala Harris), niti lideri mnogih drugih važnih država osim, naravno, ključnih članica EU-a i Ukrajine. U zajedničkom priopćenju (čak nije bila usvojena niti završna deklaracija) i dalje se nemušto inzistiralo na „formuli mira“ Zelenskog kao temelju buduće konferencije na koju bi se tada već trebala pozvati i Rusija koja na ovu nije bila pozvana. Ali i ta druga je već odgođena, kako je to Zelenski nedavno rekao u Londonu a naknadno opovrgnuo, jer je svima jasno da će o svemu ovome vjerojatno odlučivati dva ključna događaja – američki predsjednički izbori 5. studenog i summit država BRICS u ruskom Kazanju od 22. do 24. listopada.
Paralele s propalom velikom ukrajinskom ljetnom ofenzivom
Sve ovo oko novog „plana pobjede“ Volodimira Zelenskog, osim paralele s njegovom „formulom mira“, sada me podsjeća i na vrijeme uoči poznate i dugo najavljivane velike ukrajinske protuofenzive u ljeto 2023, g. kada su Kijevu isporučene goleme količine zapadnog oružja i streljiva (uključujući tenkove, haubice, raketne sustave), i kada se na sva zvona, i na razini zapadne visoke politike i na razini ključnih medija govorilo da će zajamčeni uspjeh protuofenzive konačno primorati Rusiju da sjedne za pregovarački stol s Ukrajinom, ali tada već s puno povoljnijih pozicija po Kijev (čitaj po zapad). Na kraju je ta velika protuofenziva neslavno završila na „zmajevim zubima“ vješto postavljene ruske obrane, prije svega na ključnom južnom bojištu, u regiji Zaporižje, gdje su probojem ruske obrane ukrajinske snage trebale presjeći rusku komunikaciju s poluotokom Krimom i izbiti na strateški važno Azovsko more.
Ovdje sada ipak postoji jedan bitna razlika. Zapad na novi „plan pobjede“ Zelenskog sada ne skače „grlom u jagode“ govoreći automatski kako je ostvariv, a još manje da je jedino moguć. Oprez zapada sada je posve razumljiv jer je svima jasno kako se čeka nova američka administracija – ona koja će imati „vrući kesten u rukama“ tj. ona koja će morati odrediti konačnu američku (a time i NATO-ovu) strategiju prema Ukrajini (zato opet ne isključujem pobjedu Donalda Trumpa). Čak se 12. listopada nije održao ni glasno najavljivani novi sastanak „prijatelja Ukrajine“ u njemačkom Ramsteinu, navodno jer Biden zbog snažnih uragana koji su pogodili jug SAD-a nije želio napuštati zemlju – na kojemu se trebalo dogovoriti o novim financijskim i vojnim paketima za Kijev i na kojem je Zelenski prvi put trebao predstaviti svoj „plan pobjede“.
Ovako je to učinio u Kijevu, a odmah potom i u Bruxellesu na summitu Europskog vijeća, gdje se oko toga nisu donosile bilo kakve službene odluke, lak se o tome nije niti raspravljalo, već se sve svodilo na načelnu poznatu potporu Ukrajini i potrebu njene pobjede i ulazak u ključne zapadne integracije.
Nuklearno oružje kao presudni čimbenik
Očito je kako u sjeni svega ovoga stoji isključivo nuklearno oružje i činjenica da ga Rusija posjeduje i da je iskazala odlučnost da ga uporabi ukoliko se pređu granice koje je odredila nedavnim redizajnom svoje nuklearne doktrine. Smatram zato kako je upravo nuklearno oružje odigralo ključnu ulogu u ovom ratu, naravno ne u vojnom, već u političkom smislu. Bez obzira na nastavak snažnih borbi na ukrajinskim bojišnicama i u ruskoj pograničnoj regiji Kursk, jasno je kako više nitko ni na zapadu ni u Kijevu ne vidi mogućnost za ukrajinsku vojnu pobjedu nad Rusijom (ako su je uopće ikada i vidjeli, već su prije igrali svoju igru maksimalnog iscrpljivanja Rusije dok voda ne dođe do grla tj. čitava stvar ne postane i po zapad preopasna). Sve ovo što se na političkoj razini događa ne samo posljednjih tjedana, već i ranije, ukazuje na još uvijek nemušte ali ipak vidljive pokušaje da se ovaj rat postupno počne zatvarati tj. da se nađe političko rješenje.
Taj pokušaj može trajati kraće ili duže, što će pak ovisiti o prosudbama buduće američke administracije. A one će, kao minimum, morati polaziti od činjenice da od dalekometnih ukrajinskih napada na Rusiju zapadnim raketama neće biti ništa, ali i uzimati u obzir da Rusija još uvijek nema namjeru odustati od svojih vojnih operacija i zračnih napada po vitalnim ukrajinskim vojnim, energetskim, industrijskim i lučkim objektima što Ukrajinu može dovesti do poraza. Tu sada ne pomažu ni različiti razvikani protuzračni sustavi koje zapad isporučuje Ukrajini. Oružja i metode vođenja rata ubrzano se mijenjaju, a dronovi i hiperzvučna oružja čine novu revoluciju u ratovanju.
U tom se smislu prisjećam Putinovih riječi iz 2018. godine da Rusija razvija hiperzvučno oružje protiv kojeg neće biti učinkoviti niti najskuplji američki sustav protuzračne obrane vrijedni milijarde dolara. Mnogi su se tada tim riječima smijali, a danas vidimo demonstraciju tog oružja ne samo od strane Rusije (zbog čega Ukrajini sada prijeti najteža zima od početka rata), već možda i Irana koji je nedavno demonstrirao i opasnu ranjivost čuvene izraelske „Željezne kupole“ tijekom svog raketnog napada na Izrael.
Je li Putin strateški pogriješio?
Međutim, ovdje se nameće još jedno logično pitanje: nije li Putin rusku nuklearnu doktrinu puno ranije (a možda čak i prije same invazije) mogao nadopuniti ili promijeniti u smislu kako je to učinio sada, s obzirom da bi se tada možda mogle izbjeći velike žrtve koje su podnijeli i ukrajinski i ruski narod zbog ovog rata koji još nije završio? Podnosi ih i čitav svijet s obzirom na rastuću ekonomsku i sigurnosnu krizu itekako s njim povezanu.
Je li Putin zbog toga učinio stratešku grešku jer je sve možda moglo (naravno pod uvjetom da se zapad istinski prestrašio) završiti puno ranije i bezbolnije, na što su ukazivali i istanbulski pregovori Moskve i Kijeva uz tursko posredništvo početkom travnja 2022. godine. Oni su, podsjećam, završili neuspjehom prije svega zbog pritisaka bivšeg britanskog premijera Boris Johnsona (iako to sasvim sigurno nije radio sam na svoju ruku, bez znanja „starijeg brata“) na Zelenskog i njegovih uvjeravanja da Ukrajina može dobiti ovaj rat a da pregovorima previše gubi?
Ovo pitanje sigurno je posve legitimno i „drži vodu“. Isto kao i ono, je li Putin možda namjerno odugovlačio sa svojim posljednjim upozorenjem zapadu (prije svega SAD-u) prije nešto više od mjesec dana, želeći namjerno odužiti ukrajinski rat i time dinamizirati proces preustroja dosadašnjeg svjetskog poretka iz unipolarnog u multipolarni, što bi bilo teško u uvjetima brzog završetka ukrajinskog rata. U potonjem bi slučaju, naime, izostale potrebe daljnjih dubokih konfrontacija između Rusije i zapada – šire između istoka i zapada, ako bi se sve dogovorom brzo završilo i uspostavila nova strateška sigurnosti između NATO-a i Rusije. Jer tada bi i svi postojeći međunarodni mehanizmi kojima nakon Hladnog rata upravljaju zapadne poluge moći i dalje neometano nastavili sa svojim radom pa se nikakvom preustroju međunarodnog poretka u smjeru multipolarnosti ne bi moglo ozbiljno ni govoriti.
Ne treba isključiti ni treću opciju, da je Putin uistinu bio iznenađen i uplašen neočekivanim razvojem stanja na ukrajinskim bojišnicama u njegovoj prvotnoj fazi i da je zato vukao ad hoc poteze – prilagođavajući se okolnostima. Prijetnjama je eskalirao postupno i dozirano kroz nekakve „crvene crte“ koje zapad u Ukrajini ne smije prijeći (nikada ih nije navodio osobno, ali su zato to činili nižepozicionirani političari, kao i analitičari bliski Kremlju i državni mediji), ali ih je ovaj i gazio i prelazio (kroz isporuke sve ubojitijih i modernijih vrsta naoružanja Kijevu) – nadajući se kako će kod zapadnih lidera probuditi osjećaj straha iz hladnoratovskog razdoblje – bez potrebe stvarnog dovođenja svijeta na rub apokalipse.
Koja je od ove tri opcije točna, ili pak ona ispravna predstavlja kombinaciju svih triju pokazat će samo vrijeme. Kada se jednom bez političkih posljedica po bilo koju stranu bude moglo zaviriti u tajne državne arhive u Moskvi i Washingtonu. Ali to još dugo neće biti moguće.
Prijetnje Rusiji iz Njemačke
Politika je škakljiv teren, prije svega u Europskoj uniji koja više nije u mogućnosti samostalno kreirati vlastitu strategiju vanjske politike . Poglavito kada je riječ o odnosima između Europe i Rusije. Najbolji primjer dolazi iz Njemačke, ključne zemlje EU-a, koja niti unutar sebe nije u mogućnosti postići kompromis po pitanju daljnjih poteza prema Rusiji.
Tako je, nakon što je 16. listopada njemački kancelar Olaf Scholz u Bundestagu rekao da druga mirovna konferencija u Švicarskoj ovoga puta podrazumijeva poziv Rusiji da na njoj sudjeluje i da je on zbog toga spreman razgovarati s Vladimirom Putinom, potpuno suprotnu poziciju zauzeo tom istom prigodom šef CDU-a i vjerojatni budući kancelar Friedrich Merz. On je zatražio da Njemačka Putinu uruči posljednje upozorenje da će, ukoliko ne prestane s raketiranjem ukrajinske civilne infrastrukture u roku od 24 sata, Berlin Kijevu isporučiti njemačke dalekometne rakete Taurus i skinuti zabranu njihovog korištenja za napade u dubinu ruskog teritorija.
Scholz je, za razliku od Merza koji djeluje s pozicije glavne oporbe pred savezne izbore iduće godine, primoran na mekšu retoriku i poteze jer je njemačko gospodarstvo u recesiji, a prema najnovijim anketama njemačka javnost većinski traži dijalog s Rusijom oko završetka ukrajinskog rata. Istodobno Scholzov politički rejting je na najnižoj razini u povijesti poslijeratne Njemačke za sve kancelare što su pokazali i nedavni regionalni izbori u istočnoj Njemačkoj gdje je SPD doživio pravi potop i to od desničarskog AfDa-a koji se pak zalaže za dijalog s Moskvom. Dakle, Scholzu nije nimalo lako. Tim više što je i on na sebe znao „navlačiti vojnički šinjel“ i ratoborno istupati prema Rusiji – iako je to činio nevoljko, uglavnom zbog svijesti o njemačkoj negativnoj ulozi u Drugom svjetskom ratu i na sovjetskom prostoru.
Bi li se Putin uplašio Merzovih prijetnji ukoliko do njih dođe u slučaju njegove pobjede na njemačkim izborima prosudite sami. Ja bih se umjesto toga radije osvrnuo na tekst uglednog američkog medija The Hill od 17. listopada autora Daniela Depetrisa pod naslovom „Biden dopušta Izraelu i Ukrajini da odlučuju“.
SAD-u nedostaje političke volje
Sjedinjene Države su supersila kojoj nedostaje političke volje, a američki pristup Izraelu i Ukrajini to jasno pokazuje – ključna je autorova teza u navedenom članku iz kojeg ću prenijeti po mom mišljenju najzanimljivije i najvažnije dijelove.
Najprije podsjeća kako je „američki državni tajnik Antony Blinken nedavno za tamošnji utjecajni medij Foreign Affairs napisao poduži tekst tvrdeći „da je Bidenova administracija vratila SAD na kartu kao čuvara međunarodnog poretka utemeljenog na pravilima“. Sam Joe Biden marljivo promiče ovu temu od svog prvog mjeseca na dužnosti, kada je hvalevrijedno nazvao Sjedinjene Države “nezamjenjivom silom” i obećao jačanje američkog vodstva u inozemstvu.
Depertis u svom tekstu najprije počinje s greškama koje je učinila Bidenova administracija po pitanju Izraela, čemu ću se vratiti malo kasnije, a počet ću s njegovom opservacijom američkih grešaka po pitanju Ukrajine radi slijeda moje predmetne analize.
Tako autor navodi slijedeće: „Amerika je pokazala sličan nedostatak odlučnosti u Ukrajini, iako u nešto drugačijem kontekstu. Od raspoređivanja ruskih trupa 2022., američka poruka ostala je nepromijenjena: ruski predsjednik Vladimir Putin ne može pobijediti na bojnom polju, a Washington i njegovi saveznici u Europi učinit će sve što je moguće kako bi osigurali da Ukrajina ostane suverena, neovisna država. … Američka vojna pomoć Kijevu premašila je 61 milijardu dolara. Sjedinjene Države orkestrirale su režim međunarodnih sankcija protiv ruske nafte ignorirajući značajan rizik od prekida opskrbe. Malo se potrudivši za privid, Washington je Ukrajincima opskrbio oružane sustave na koje nemaju pravo ni svi ugovorni saveznici – primjerice lovce F-16. …
… Kao i s Izraelom, SAD-u je postalo ugodno prenijeti svoju vanjsku politiku na Ukrajinu, mlađeg partnera. Umjesto postavljanja razumnih i ostvarivih ciljeva, američki dužnosnici glasno održavaju zabludu da će ukrajinske trupe jednog dana osloboditi svu svoju zemlju od “ruskih okupatora”. Umjesto da ukrajinskom predsjedniku Volodimiru Zelenskom nametne kompromise potrebne za diplomatsko rješenje — čak i teritorijalne ustupke — Bidenova je administracija ove korake izjednačila s kapitulacijom. I umjesto da s najvećom iskrenošću kaže Ukrajini o malim izgledima za pobjedu u sukobu iscrpljivanja protiv puno veće sile s većim brojem i resursima, Washington samo izbjegava neugodan razgovor.“
Govoreći pak o Izraelu i američkoj politici prema onome što ta zemlja čini posljednjih godinu dana na Bliskom istoku, Depertis u svom tekstu u The Hillu navodi između ostalog slijedeće:
„Ali ako je bezuvjetna potpora Washingtona bila zamišljena kao poluga za obuzdavanje izraelske politike, onda se ova oklada nije isplatila – uglavnom zato što je same Sjedinjene Države nisu bile voljne upotrijebiti. Kao rezultat toga, premijer Benjamin Netanyahu spremno je prihvatio američku pomoć, ali nije ozbiljno shvaćao američke rezerve. …
… Iako su Sjedinjene Države uspjele natjerati Izrael da dopusti humanitarnu pomoć u Gazu kada je postalo jasno da će u suprotnom izbiti katastrofa velikih razmjera, to je bila iskreno niska letvica. Netanyahu provodi svoju vojnu strategiju, iako dobro zna da je regionalni rat na Bliskom istoku posljednja stvar koju Sjedinjene Države žele. …
… Kada je Biden u svibnju predstavio svoj trofazni plan prekida vatre u Gazi, rekao je da ga je Izrael prihvatio. Prošlo je nekoliko mjeseci i prijedlog je zapravo mrtav, dijelom zahvaljujući Netanyahuovim dodatnim zahtjevima. Sjedinjene Države su više puta izjavile da su protiv širenja rata na Libanon – ali Izrael je izvršio invaziju kao da se ništa nije dogodilo. Prošli mjesec, manje od dan nakon što je SAD inzistirao da Izrael pristane na trotjedno primirje s Hezbollahom, Netanyahu je naredio ubojstvo vođe militantne skupine Hassana Nasrallaha. …
… Liderstvo u pravom smislu riječi uključuje jasnu procjenu koristi i troškova, sposobnost donošenja teških odluka – i hrabrost da se krene dalje kada ti izbori ne funkcioniraju. U slučaju Izraela, to znači ne bojati se postavljati zahtjeve. U slučaju Ukrajine moramo odustati od maksimalističke retorike i krenuti od realne procjene što je moguće na bojnom polju, a što nije. SAD se ponose time što su najmoćnija država na svijetu. Došlo je vrijeme da se osigura da se stvarnost i retorika ne razilaze,“ – zaključuje se u tekstu američkog uglednog medija.
Uzavreli Korejski poluotok
I konačno, osvrnimo se ukratko na temu najavljenu na početku ove analize: na Korejski poluotok, koji se ubrzanom dinamikom približava da postane još jedna vruća goruća točka na globalnoj bojišnici ključnog geopolitičkog trokuta SAD-Kina-Rusija. Da postane velika kriza, kao što je, uostalom, to već jednom bio u vrijeme Korejskog građanskog rata 1950-53. godine, kada su se u njemu opasno sudarali interesi gotovo istih geopolitičkih igrača kao i danas, tj. SAD-a, SSSR-a (sada Ruske Federacije) i Kine.
Naime, nakon što su prije dva tjedna po prvi put južnokorejski dronovi (do sad su to radili njihovi baloni koji su bili lake mete sjevernokorejskih vojnika) počeli iznad teritorija Sjeverne Koreje bacati letke propagandnog sadržaja, vlada u Pjongjangu uputila je preko svog ministarstva obrane oštro upozorenje Seulu u kojem se traži trenutačni prekid takvih aktivnosti zauvijek ili će uslijediti oštar vojni protuodgovor. U njemu je rečeno i kako „novih upozorenja više neće biti“.
Da se Sjeverna Koreja nije šalila svjedoči činjenica da je nekoliko dana kasnije uništila sve cestovne i željezničke komunikacije između dviju država na istočnoj i zapadnoj obali, što je pak izazvalo oštar prosvjed Južne Koreje čija je ozbiljnost bile demonstrirana vojnom pucnjavom.
U međuvremenu, s rašću napetosti u njenom okružju, Kina je napravila promjene unutar svog ustava i Južnu Koreju pozicionirala – u državu neprijatelja!
Paralelno, pojavile su se informacije prema kojima su sjevernokorejski vojnici po prvi put uočeni u zonama vojnog djelovanja na ukrajinskim bojišnicama. Međutim, na održanoj medijskoj konferenciji glavni tajnik NATO-a Mark Rutte izjavio je kako NATO ne može potvrditi vjerodostojnost takvih navoda, dok Moskva o svemu ovome zagonetno šuti.
Nije tajna da u SAD-u vlada zabrinutost zbog naglog približavanja Rusije i Sjeverne Koreje s obzirom da su dvije zemlje ove godine tijekom prvog Putinovog posjeta toj državi potpisale sporazum o sveobuhvatnom strateškom partnerstvu koje uključuje i čuvenu klauzulu o tome da bi vojni napad na jednu zemlju predstavljao ujedno i napad na drugu. Gotovo da je riječ o savezništvu koje još samo kao takvo nije formalno potvrđeno.
Zato i ne čudi što je američki predsjednik Joe Biden prošli tjedan rekao kako se uz Rusiju i Kinu, i Sjeverna Koreja mora naći za pregovaračkim stolom o nuklearnom razoružanju, što je znak da tu zemlju kao nuklearnu vojnu silu SAD itekako uvažava. Međutim, opet je izostavio u taj pregovarački stol smjestiti Francusku i Veliku Britaniju iako Moskva na to često podsjeća kao nužnost (svi sporazumi o strateškom nuklearnom oružju između SAD-a i ranije SSSR-a a sada Rusije nikada nisu uključivali te dvije zemlje iako su s Amerikom u istom vojnopolitičkom savezu).
Prosudba
Washington bi s Pjongjangom razgovarao o ukidanju ključnih sankcija protiv Sjeverne Koreje samo pod uvjetom denuklearizacije Korejskog poluotoka. S druge strane Pjongjang takve pregovore promišlja u kontekstu svoje spremnosti da odustane od strateških (interkontinentalnih) balističkih raketa koje mogu dosegnuti teritorij SAD-a, dok bi one druge, manjeg dometa – zadržao.
Kako je ovo potonje po Washington potpuno neprihvatljivo, to predmnijeva i da se još dugo neće ukidati nikakve sankcije, što pak znači da će Korejski poluotok i dalje ostati nestabilna geopolitička zona s ubrzanom mogućnošću prerastanja nestabilnosti u krizu.
Ukoliko do nje dođe Sjedinjene Države mogle bi se naći u stanju velike vojne prenapregnutosti – od Ukrajine tj. Europe, preko Bliskog istoka i potencijalnog sukoba s Iranom, do Dalekog istoka gdje mu se, sve očitije, zajednički namjeravaju suprotstaviti čak tri nuklearne sile – Kina, Rusija i Sjeverna Koreja.
Nova američka administracija sve će ovo morati uzimati u obzir i odlučiti isplatili joj se igrati va bank kako je to pokušao Joe Biden (ali ipak oprezno, s nogom na kočnici), ili je bolje prihvatiti realnost i prilagoditi se velikim promjenama koje su zahvatile svijet i koje su nepovratne osim u slučaju pokretanja potpunog kaosa ili apokalipse gdje onda svi gube.
Vjerojatno se radi o najtežoj odluci s kojom je bilo koja administracija u povijesti SAD-a bila suočena, uključujući i one o ulasku SAD-a u Prvi odnosno Drugi svjetski rat.
