Nadmašio i Trumpa: Biden uveo protekcionizam protiv Kine
Načelnik Združenog stožera američkih snaga Charles Brown Jr. u četvrtak je rekao kako izgleda da je raspoređivanje NATO instruktora u Ukrajinu neizbježno. „S vremenom ćemo doći do te točke,“ – kazao je najviši američki vojni dužnosnik
Svijet je konačno „prešao Rubikon“ i došao do sudbonosne prekretnice koja će obilježiti njegovu budućnost na dugo vrijeme.
„Kocku su bacile“ Sjedinjene Države prošli tjedan (o tome više u nastavku teksta), de facto u praksi oživotvorivši svoju novu geopolitičku strategiju ponovnog stvaranja blokovske podjele svijeta, koja u sebi podjednako sadrži i vojnopolitički i ekonomski element.
Radi se o u međuvremenu reduciranoj strategiji (prvotno nije bila usmjerena prema Kini ali je to sada postala iz nužde) koju je Washington aktivno nametao posljednje desetljeće (vrhunac je predstavljala ukrajinska revolucija 2014. godine od kada je Washington u tom smislu zaigrao na otvorenu proturusku politiku) iako ju je de facto pokrenuo puno ranije – nedugo nakon svoje pobjede u Hladnom ratu i raspada Sovjetskog Saveza (SSSR).
Umjesto na inkluzivnu politiku uključivanja postsovjetske Ruske Federacije u zapadne integracije kao ravnopravnog partnera (o čemu se u washingtonskim krugovima na početku aktivno raspravljalo, a manjinski pobornici te ideje su smatrali kako je riječ o povijesnoj prilici pridobivanja Rusije na svoju stranu), na kraju je, zbog „namirisane krvi“ i opijenosti pobjedom nad svojim najopasnijim, gotovo 75-godišnjim ideološkim i svakim drugim suparnikom, ipak prevladala strategija konfrontacije odnosno bacanja Rusije na koljena. Ona je polazila od premise nužnosti osiguranja uvjeta da Rusija više nikada u budućnosti ne bude mogla predstavljati prijetnju američkoj nacionalnoj sigurnosti.
Kako upravo svjedočimo, ta je početna strategija doživjela potpuni fijasko jer se Rusija i u takvim okolnostima, kakve su bile 90-ih godina prošlog stoljeća kada se stvarno nalazila na rubu dezintegracije tj. raspada, potpuno neočekivano i brzo izdigla iz pepela i opet postala država koja predstavlja najveću egzistencijalnu prijetnju Americi – kako ju nova američka obrambena strategija sada i službeno definira (još od 2018. i doba Trumpove administracije).
Kakvu je to SAD „bacio kocku“?
Kako sam naveo u svojoj analizi od 11. svibnja, SAD je konačno odlučio otvoriti dva opasna fronta istodobno – prema Rusiji i prema Kini. Time je Bidenova administracija (zapravo tzv. duboka država) u potpunosti odbacila upozorenja jednog od najvećih američkih diplomata i vanjskopolitičkih stratega pok. Henryja Kissingera da to ni pod koju cijenu ne čini, jer će time te dvije zemlje de facto primorati na zastrašujući međusobni savez kojemu se Amerika neće moći suprotstaviti.
Što se to dogodilo?
Sjedinjene Države prošli su tjedan i službeno uvele protekcionizam u globalne trgovinske tokove – preciznije, pokrenule su trgovinski rat protiv najveće industrijske velesile Kine koji će imati negativni utjecaj na gospodarstvo čitavog svijeta jer će poremetiti opskrbne lance. Posebno će stradavati zemlje u razvoju, ali i ne samo one.
Predsjednik Joe Biden u srijedu je uveo visoke carine na ključne kineske proizvode: na čelik i aluminij s 0 odnosno 0,75% na 25%; poluvodiče s 25 na 50%; električne automobile s 25 na 100%; baterije sa 7,5 na 25%; solarne panele s 25 na 50%; medicinsku opremu s 0 na 50% i td.
Pritom je optužio Kinu da se nije željela pridržavati pravila tržišne konkurencije tj. da je država subvencionirala gore navedene i druge proizvodne grane, i izrazio uvjerenje da je budućnost električnih automobila u Americi i da je SAD jedini sposoban u ekonomskoj borbi pobijediti Kinu s obzirom da „mi ponovo investiramo u Ameriku“.
Biden je, dakle, u vrijeme svoje predizborne kampanje (njoj ćemo se vratiti kasnije u tekstu) prema Kini poduzeo ono što se poduzeti nije usuđivao ni Donald Trump koji je prvi pokrenuo trgovinski rat protiv Pekinga povišenjem carina, ali ni blizu ovako kako je to učinio Biden.
Kako god bilo, već je isti dan na ovaj Bidenov potez reagirao kineski ministar vanjskih poslova Wang Yi nazvavši one koji su ga osmislili „suludima“, jer će to dovesti samo do još većeg rasta inflacije u SAD-u s obzirom da su američki proizvodi skuplji od kineskih (njih će, ili pak nečije druge uvozne Amerikanci sada morati kupovati, jer će uvedene carine kineske proizvode učiniti skupljima). Sam potez nazvao je potvrdom da se Amerikanci nisu u stanju ravnopravno boriti s kineskom konkurencijom.
Neuspjeh Bidenove politike prema Kini
Dakle, potpuno suprotstavljene i kontradiktorne pozicije između dviju država koje ukazuju na još nešto: na neuspjeh politike Bidenove administracije usmjerene na pokušaj zadržavanja ekonomske i trgovinske suradnje s Kinom u onim područjima koja su u interesu SAD-a.
Posljednji pokušaji, ovoga puta vrlo grubi s gledišta diplomacije, da se nešto spasi i Peking konačno privoli na zahtjeve Washingtona bili su prošloga mjeseca kroz posjete Kini američke ministrice financija Janet Yellen i nekoliko dana kasnije državnog tajnika Antonyja Blinkena. Karakteristika obaju posjeta bila je otvorna i do sada i neviđena prijetnja Pekingu o tome da slijede sankcije kineskim bankama u slučaju nastavka transakcija vezanih uz prijenos kineskih proizvoda dvojne namjene Rusiji, kao i oštrih mjera ukoliko Peking ne smanji svoju industrijsku proizvodnju, koja, kako je bilo rečeno, ugrožava američke nacionalne interese.
Već su tada kineski državni mediji odmah ukazali na neprihvatljiv ton navedenih izjava, kazavši da se tako s Kinom ne može razgovarati. Navedena Bidenova odluka o dramatičnom povećanju carina samo potvrđuje njegov spomenuti politički neuspjeh.
Donedavno zemlja bicikala sada pobjeđuje u visokoj tehnologiji
Prema mom mišljenju Kina nije mogla pristati na američke zahtjeve jer bi se time zapravo javno odrekla ne samo svojih nacionalnih interesa, već gotovo i samoga suvereniteta. Naime, pristanak na američke zahtjeve značio bi da Peking mora slušati ono što mu netko drugi naređuje a tiče se dvaju ključnih elemenata da bi uopće i mogao govoriti o suverenitetu: o tome, što će i koliko Kina proizvoditi, i drugo – s kime ona smije surađivati. A sve to i u uvjetima kada SAD oko Kine steže „vatreni obruč“ skupa sa svojim vojnim saveznicima u Indopacifičkoj regiji, pritom manipulirajući Tajvanom kao najbolnijom kineskom točkom i crvenom crtom koju ona neće dati prijeći. Takav ustupak Pekinga Washingtonu vrlo brzo bi vidjele i sve ostale zemlje, prije svega iz globalnog Juga na koje Kina (i Rusija) itekako računaju i sada i u budućnosti (vrijedi i obratno).
Dakle, da pojednostavim: SAD (i EU) gubi rat s Kinom u ključnim visokotehnološkim sferama koje se tiču tzv. zelene tranzicije i ne preostaje mu drugo nego uvođenje protekcionizma ako želi zadržati konkurentnost pred jeftinim kineskim proizvodima. Blizu takve odluke je i EU iako on još uvijek zadržava nadu za očuvanje strateškog partnerstva s Kinom (kako su to obje strane – Francuska i EU s jedne, i Kina s druge strane rekle nakon posjeta Xi Jinpinga Parizu i razgovora koje je tamo vodio s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom i predsjednicom Europske komisije Ursulom von der Leyen). Naime, EU i Kina imaju znatno veće trgovinske odnose nego SAD i Kina, pa bi prekid tih odnosa po njih imao i znatno veće posljedice. Ali nakon ove odluke Bidena ne vjerujem da će EU imati previše manevarskog prostora izvan praćenja poteza Washingtona. Tim prije, što je itekako moguće da umjesto Bidena u Bijeloj kući od iduće godine opet vidimo Donalda Trumpa (o tome više kasnije u tekstu).
Ironično, SAD sada gube po pitanju globalnog tržišta električnih automobila od zemlje na čijim su se ulicama prije 30-ak godina vozili samo bicikli, a vlakove pokretale lokomotive na ugljen uz rijetkost onih električnih. Kako i zašto je do toga došlo predmet je za neku zasebnu analizu, ali ću samo napomenuti slijedeće.
Pojedini analitičari smatraju da je SAD kobno pogriješio kada je početkom 70-ih godina prošloga stoljeća pokrenuo normalizaciju s Kinom (Nixonova administracija uz obilatu pomoć tadašnjeg državnog tajnika Henryja Kissingera).
Nisam pristalica takvih promišljanja, jer je u toj fazi međunarodnih odnosa, koje je karakterizirao vrhunac Hladnog rata između SAD-a i SSSR-a, to bio i više nego logičan potez koji je unio razdor između dva susjedna komunistička diva. Osim toga, taj je potez američkom krupnom biznisu osigurao iz tadašnje američke perspektive gotovo besplatnu radnu snagu kineske sirotinje u tvornicama američkih industrijskih divova koje su svoje pogone ubrzano otvarali u toj zemlji. Važno je naglasiti – svoje današnje bogatstvo američki krupni biznis zahvaljuje upravo toj činjenici te i sada nerado želi napustiti kinesko tržište (ali sada zbog velike kupovne moći samih Kineza). Za dobit koje su u tom kratkom razdoblju uspjeli ostvariti u Kini, u Americi bi im trebala desetljeća ako ne i čitavo stoljeće.
Mislim da je SAD pogriješio u nečemu drugom: nije želio pristati na ravnopravan odnos kada je postalo jasno da je kineski razvoj velik i nezaustavljiv.
Kako god bilo, Kina je uspjela napraviti dramatičan i u ljudskoj povijesti neviđen skok u ekonomskom, tehnološkom, vojnom, socijalnom i svakom drugom pogledu u svega 30-ak godina. To su milisekunde gledano na više-tisućljetnu povijest ljudske civilizacije zbog čega se radi o impresivnom dostignuću koje ukazuje na radišnost ali i talentiranost same nacije.
Biden nije mogao dati bolji poklon Putinu
Zanimljivo je kako je Biden svoje svečano javno potpisivanje uvođenja novih carina protiv Kine održao sam dan uoči dvodnevnog državnog posjeta toj zemlji ruskog predsjednika Vladimira Putina. Time Putin nije mogao dobiti bolji poklon: stigao je u goste kineskom državnom vrhu u trenutku kada je ovaj (kao i kineska nacija) bio „nabrijan“ protuameričkim raspoloženjem zbog Bidenovog uvođenja protekcionizma prema Kini.
Naravno da rijetko viđen svečani doček ruskog vođe i svi potpisani dokumenti o kinesko-ruskoj suradnji nemaju veze s Bidenovom odlukom, jer su dogovoreni ranije između dviju strana u pripremi ovog posjeta. Međutim, nedvojbeno je da je Bidenova odluka učvrstila mišljenje kineskog državnog vrha da je po pitanju ubrzanog razvoja strateškog partnerstva s Rusijom na ispravnom putu, a razuvjerila one koji su se u kineskom društvu još uvijek nadali mogućim pozitivnim pomacima u odnosima sa SAD-om.
Vrijeme za to od prošloga je tjedan prošlo te svijet ulazi u novu dugotrajnu fazu konfrontacije združenog zapada predvođenog SAD-om, i Kine i Rusije koje rade na jačanju novih multinacionalnih platformi – prije svega BRICS-a i Šangajske organizacije za suradnju.
Intenziviranje suradnje Indije i Irana
Da ključne zemlje globalnog Juga ne namjeravaju slijediti američku strategiju nove blokovske podjele svijeta svjedoči i prošlotjedna vijest o potpisivanju novog ugovora između Indije i Irana o razvoju i korištenju najjužnije iranske luke Chabahar na ulasku Omanskog zaljeva u Indijski ocean, za plasman indijskih proizvoda u Srednju Aziju i Rusiju preko rusko-iranskog strateškog prometnog projekta koridor Sjever-jug, kroz Kaspijsko more. Podsjećam da je Iran pod snažnim američkim sankcijama, a da SAD Indiju vidi kao ključnog partnera u američkoj strategiji suzbijanja Kine u Indopacifiku.
Ali Indija ne pokazuje interes za konfrontaciju s Kinom usprkos sigurnosno opterećujućim pograničnim sporovima na Himalajskom gorju. Štoviše, New Delhi opet jača gospodarsku suradnju s Pekingom svjestan indijskog zaostajanja za Kinom u sferi visoke tehnologije, što se neće uskoro promijeniti čak niti u uvjetima puno većih američkih ulaganja u indijski IT sektor.
Osim toga dvije susjedne mega-države članice su spomenutih multinacionalnih organizacija, od kojih BRICS ima izglede da u određenoj mjeri u budućnosti postane i supstitut za posustale Ujedinjene narode (sve veći broj država čeka u njegovom predvorju), čije se Vijeće sigurnosti posljednjih godina ne uspijeva dogovoriti oko ključnih globalnih sigurnosnih problema. Već godinama najavljivana reforma te najveće međunarodne organizacije nikako da počne, a vremena za čekanje u sve složenijim geopolitičkim prilikama sve je manje.
Što su dogovorili Kina i Rusija?
Na sastanku kineske i ruske delegacije na čelu sa šefovima dviju zemalja, koji je trajao dva i pol sata, dogovoreno je jačanje suradnje u svim sferama – od političke i diplomatske, preko gospodarske (trgovina, investicije, energetika, ulaganja u Sjeverni morski put, zajednički projekt u osvajanju i eksploataciji Mjeseca, …) i vojne. O ovoj zadnjoj, logično, ima najmanje informacija iako nas ona u ovom trenutku možda i najviše zanima.
Što se tiče najvažnijih elemenata iz potpisanog dokumenta, vrijedi izdvojiti zajedničku osudu američke politike u Azijsko-tihooceanskoj regiji (Indopacifik) i „hegemonističkih pokušaja SAD-a za promjenu ravnoteže snaga u Sjeveroistočnoj Aziji“; dvije su zemlje istupile protiv „provokacija SAD-a i njegovih saveznika u odnosu na Sjevernu Koreju“ (što je prvi takav slučaj u novijoj povijesti što se tiče njihove politike prema Pjongjangu i što će potonjem nesumnjivo biti vrlo drago); istupile su protiv „miješanja izvanregionalnih sila u pitanja stabilnosti u Južnokineskom moru“ i td.
Kina i Rusija, kako se navodi, nastavit će „čvrsto podržavati jedna drugu po pitanjima koja se odnose na temeljne interese dviju strana“. „Očuvati vjekovno prijateljstvo i predati ga iz generacije u generaciju“, nastaviti „gurati“ multipolarnost svijeta do njegove konačne uspostave i td., i td.
Što se tiče ekonomije, dvije su se strane dogovorile „osigurati sigurne kanale naplate među gospodarskim subjektima“ (potpuno u suprotnosti onoga što je od Pekinga tražio Washington), „siguran transport energenata“, osigurati razvoj zrakoplovnih veza, turizma, osigurati pravnu zaštitu interesa investitora na uzajamnoj osnovi, nastaviti razvoj suradnje Kine i Euroazijske ekonomske zajednice i td..
Kraće rečeno, Kina i Rusija definitivno su ušle u „zagrljaj“ koji je pod svaku cijenu želio izbjeći Henry Kissinger. To je nakon posjeta Putina Pekingu sada definitivno postalo svima jasno i s tim će se morati računati dugoročno.
Bidenovi problemi
Istodobno, sve ovo potvrđuje propast Bidenove kineske politike, ali i one usmjerene prema nanošenju strateškog poraza Rusiji. Zbog tih neuspjeha, kao i zbog ukrajinskog rata iz kojeg nije uspio pronaći izlaz – štoviše, doveo je Ameriku na rub neposrednog vojnog sukoba s Rusijom iako je povlačenjem američkih snaga iz Afganistana obećao izvući SAD iz svih budućih ratova po svijetu – ali i opasne bliskoistočne krize kroz brutalnu vojnu operaciju Izraela u Pojasu Gaze što je sve skupa negativno utjecalo na američke globalne interese, Joe Biden se kod kuće našao u velikim problemima. Poglavito ako tome dodamo i neriješenu migrantsku krizu, kao jedan od gorućih američkih unutarnjih problema.
Suočen je s rekordno niskom popularnošću bilo kojeg američkog predsjednika od kada postoje službena istraživanja. Suprotno tome, Trump dodatno jača usprkos pokrenutim brojnim sudskim sporovima, koji su, međutim, proteklih mjesec dana naglo usporili pa vjerojatno do nikakve pravomoćne presude koja bi Trumpa spriječila u kandidaturi neće doći do završetka samih izbora (a ako na njima pobjedi niti poslije njih).
Tako Financial Times u tekstu od 13. svibnja piše kako je „nedavno povećanje inflacije svelo na nulu Bidenove napore da uvjeri birače kako on može upravljati ekonomijom bolje od Trumpa. „Istraživanje provedeno od 2. do 6. svibnja pokazuje da od 1000 ispitanika njih 71% smatra ekonomsko stanje lošim. Istraživanje pokazuje da se „Bidenomica“ – usmjerena najviše na otvaranje radnih mjesta u ekološki čistoj proizvodnji i obnovu zastarjele američke infrastrukture – loše prodaje kao brend. Samo 28% ispitanika smatra Bidenovu ekonomsku politiku korisnom za Ameriku, dok ih 49% smatra da je ona pogoršala situaciju.“
Trumpov uspon
Prošlotjedna anketa provedena od strane The New York Timesa i Siena koledža još je više poražavajuća po Bidena jer ukazuje da od 6 ključnih saveznih država (Swing države) Trump Bidena pobjeđuje u njih čak 5, i to u nekima sa značajno velikom razlikom. Evo rezultata:
Pennsylvania (Bidenova rodna država) Trump dobiva s 47:44%; Arizona 49:42%; Michigan 49:42%; Georgia 49:39%; Nevada 50:38%; dok Biden dobiva samo Wsconsin sa svega 47:45%.
Ali još gore od tih podataka (koji se, naravno, do izbora početkom studenog još mogu promijeniti iako su krajnje zabrinjavajući po Bidena i demokrate) je spoznaja da se ovom anketom potvrdilo da Biden gubi potporu mladih Amerikanaca, Afroamerikanaca, kao i građana hispanskog porijekla – na koje se opire svaki demokratski kandidat koji želi postati predsjednik. O svemu tome piše liberalni The New York Times u svom tekstu od 13. svibnja.
Biden je sada, kao na posljednju nadu, pristao na dvije velike debate s Trumpom – krajem lipnja i početkom rujna, ali bez publike. Naime, na debatama 2019. godine prema anketama je pobijedio Trumpa.
Dakle, kao što sam već naveo u nedavnoj analizi govoreći o mogućim uzrocima nagle promjene stava Zastupničkog doma na čelu s trumpistom Mikeom Johnsonom kroz izglasavanje Bidenovog zakona o dodjeli nove vojne pomoći Ukrajini u iznosu od 61 milijarde dolara (čemu se Trump prije toga oštro protivio), sada sam još uvjereniji u to da je Trump postigao određeni sporazum s „dubokom državom“. U smislu zaustavljanja njegovog sudskog progona u zamjenu za deblokadu zakona za pomoć Kijevu, dok će se za izbornu pobjedu morati sam pobrinuti.
Čak više ne isključujem i mogućnost da će mu ta ista „duboka država“ na kraju tu pobjedu i omogućiti s obzirom na navedene katastrofalne Bidenove rezultate i rejting, uz određene uvjete tipa onih da ne dira NATO i nastavi američku konfrontirajuću politiku prema Rusiji i Kini. Prema Kini to uopće nije sporno., dok istodobno mnogi smatraju kako Trump želi poboljšati odnose s Putinom.
Imponira mu „bjelačka Rusija“
Međutim ni u to baš nisam previše uvjeren. Trumpu privatno Rusija možda imponira kao „bjelačka država“ koja brani tradicionalne vjerske i obiteljske vrijednosti, ali u geopolitičkom i ekonomskom smislu sigurno ne – kao otvorena suparnica SAD-u.
Trump je i tijekom svog mandata prvi počeo opskrbljivati Ukrajinu letalnim oružjem (što se nije usuđivao Barack Obama), uveo je protiv Rusije više sankcija od Obamine administracije, a u njegovu su mandatu počele i učestale sankcije prema ruskim diplomatima pa čak i zatvaranja pojedinih ruskih konzularnih predstavništava – poput onog u San Franciscu.
Osim toga Trump je otvoreni proizraelski političar – veći od svih američkih predsjednika od uspostave izraelske države do danas, a Rusija i Izrael su potpuno poremetili odnose nakon izraelske vojne operacije u Gazi gdje se Rusija potpuno svrstala na stranu Palestinaca. Štoviše, upravo su Putin i Xi Jinping prošli tjedan u Pekingu najavili zajedničku političku borbu njihovih država za uspostavu nezavisne palestinske države sukladno prvotnoj odluci UN-a iz 1948. godine.
Također, Trump je i jedan od najvećih neprijatelja Irana, s kojim Rusija ubrzano gradi strateške odnose i koja je nedavno podržala njegovo pravo na vojni odgovor prema Izraelu nakon što je ovaj prethodno raketirao iransko konzularno predstavništvo u Damasku i ubio desetak iranskih službenika, između ostalog i dva visokopozicionirana generala.
Dakle, Trumpu sigurno neće biti teško progutati spomenute zahtjeve „duboke države“ (naravno, ako ih je uopće bilo) da bi se ponovo dočepao Bijele kuće.
Najviše strepi EU
Onaj tko najviše strepi od takvog scenarija (to sigurno nije Rusija kojoj je svejedno tko će biti na vlasti u Washingtonu jer će po nju ionako sve ostati isto; kao ni Kina, u što se Peking, koji je računao na Bidena, tek sada uvjerio da mu je svejedno) sigurno je Europska unija. Ovdje će Trump naslijediti Bidena i nastaviti pritiskati Uniju, ali ne poput njega „u rukavicama“ i frazama o „vječnom savezništvu“ i zajedničkoj borbi demokracija protiv diktatura i tiranija – već s guštom, i sa svojom „slonovskom“ retorikom koja lomi sve pred sobom i jasno, bez sustezanja – svima ukazuje tko je pravi, ili bolje reći jedini gazda u združenom Zapadu.
Bit će pošteđene samo one zemlje u EU-u za koje Trump smatra da su mu odane i da ispunjavaju njegove (i NATO-ove) kriterije o izdavanju proračunskih sredstava za zajedničku obranu. Za sada je tu najsigurnija Poljska, prije svega zbog svog šefa diplomacije Radoslawa Sikorskog koji je do prošlogodišnjeg preuzimanja te dužnosti u novoj, proeuropskoj vladi Donalda Tuska živio u Washingtonu i blisko surađivao sa State Departmentom. Isto tako izvrsno će proći Mađarska čiji je premijer Viktor Orban nedavno bio i u osobnom posjetu kod Donalda Trumpa.
Istodobno, u velikim bi se problemima mogla naći Njemačka koju će Trump još više pritiskati i pozivati na poslušnost, a regija koja bi Trumpovu vladavinu mogla najviše osjetiti je zapadni Balkan. Prije svega BiH ali i Kosovo zbog specifičnih Trumpovih stavova po pitanju tih zemalja, kao i Srbije koja također neskriveno računa na njegov povratak. Trump bi, naime, puno prije od jalovog Bruxellesa mogao uvesti Srbiju u euroatlantske integracije i smanjiti njenu ovisnost o Rusiji i Kini, samo je pitanje po koju cijenu za zapadni Balkan (preciznije – po njegove sadašnje granice). Jer Trumpu je izvlačenje Srbije iz kineske sfere utjecaja (onaj ruski sada je ionako sveden na tradicionalni – pravoslavlje i folklor) i stvaranje od nje platforme za plasman kineskih proizvoda na tlo Europe puno važnije od statusa Kosova i njegovog sjevera na koje pretendira Srbija. Ili pak od cjelovitosti BiH s obzirom kako je ta država ionako disfunkcionalna bez stalnog tutorstva međunarodne zajednice (nije funkcionalna niti s njom).
Ukrajina ostaje najveća prijetnja globalnom miru
Međutim, kako ukrajinski rat ostaje najveća prijetnja globalnom miru, nije isključeno da baš Trump po tom pitanju bude određeni stabilizirajući čimbenik s obzirom kako, za razliku od Bidena koji je tu mogućnost izgubio svojom retorikom i potezima, on može brzo sjesti za pregovarački stol s Putinom na neutralnom terenu.
Naime, taj je rat veliki problem i za SAD i za EU, ne samo ekonomski, već još više zato što ga je nemoguće riješiti bez da se pritom „izgubi obraz“, ili pak da se ne krene u Treći svjetski odnosno nuklearni rat s Rusijom što nitko ne želi. Zapad je u taj rat prelako i preduboko ušao govoreći kako će podržavati Ukrajinu do njene pobjede tj. strateškog poraza Rusije. A kako od te pobjede neće biti ništa ukoliko se ne umiješaju i NATO-ove snage (i tada ju je teško očekivati, puno prije kataklizmu) Trump ostaje posljednja nada za neki povoljan ishod.
Ovo ne govorim bez veze. Naime, nedavno je britanski The Times objavio senzacionalnu vijest da je prilikom prošlomjesečnog službenog posjeta SAD-u, šef britanske diplomacije David Cameron posjetio i Trumpa na njegovom imanju na Floridi, moleći ga da primora republikance u Zastupničkom domu da izglasaju pomoć Ukrajini od 61 mlrd. dolara. To nije nikakva tajna, i o tome smo već ranije pisali, ali ono što je ovdje novo, i što navodi ugledni britanski medij, je da je Cameron istom prigodom Trumpu postavio pitanje je li u mogućnosti zaustaviti ukrajinski rat već u siječnju kada preuzme dužnost?
Međutim, do tada nam možda slijedi nova eskalacija. Kako 16. svibnja navodi New York Times, NATO saveznici su sve bliže slanju trupa u Ukrajinu za obuku njenih snaga, a što je „potez koji bi bio još jedno zamagljivanje prethodne crvene crte i mogao bi Sjedinjene Države i Europu izravnije uvući u rat“.
„Do sada je odgovor bio negativan, ali načelnik Združenog stožera američkih snaga Charles Brown Jr. u četvrtak je rekao da izgleda kako je raspoređivanje NATO instruktora neizbježno. „S vremenom ćemo doći do te točke,“ – kazao je najviši američki vojni dužnosnik“ – a zaključuje NYT.
Nekoliko dana ranije Antony Blinken je u Kijevu Ukrajini dao dozvolu (Biden to još nije odobrio) da američkim oružjem tuče u dubinu ruskog teritorija (što ne znači da to i mora činiti), ali i ponovio da Ukrajina mora pobijediti u ratu i pritom najavio novi skori paket američke pomoći u oružju u iznosu od 2 milijarde dolara.
Istodobno je ruski državni vrh najavio i pokrenuo prve u povijesti moderne Rusije vojne vježbe nestrateškog (taktičkog) nuklearnog oružja u Južnom vojnom okrugu (jugozapadna Rusija i Crno more), kojima će se priključiti i Bjelorusija s istim vježbama na svom teritoriju.
Smatram kako će sve još ostati pod kontrolom do američkih izbora, a što će biti nakon toga nitko se ne usuđuje prognozirati uz sada ojačanu Rusiju s Kinom iza leđa (ne nužno u vojnom smislu, već u smislu da Peking Moskvi pruža političku ekonomsku podršku).
Jedna joj je upravo stigla: na Washington sada ljuti Peking prošlog je tjedna, uoči Putinovog dolaska, službeno potvrdio kako Kina ne namjerava sudjelovati na mirovnoj konferenciji u Švicarskoj (na koju nije pozvana Rusija koja je već ranije objavila kako neće prihvatiti nikakve tamo usvojene odluke).
Washington je najviše računao upravo na dolazak Kine koja bi onda za sobom u Švicarsku povukla i mnoge zemlje globalnog Juga. Ovako će se ta, glasno najavljivana konferencija pretvoriti u još jednu PR akciju za potrebe samog Zapada, bez ikakvog stvarnog utjecaja na početak dijaloga Moskve i Kijeva.
