Najnovija Putinova mirovna ponuda za završetak ukrajinskog rata vješto prebacuje lopticu odgovornosti na Bidena po načelu „uzmi ili ostavi“. Sa svim mogućim posljedicama po Ukrajinu, Rusiju, Europu, Ameriku i svijet

Puno se toga, neobično važnoga u svijetu geopolitike događalo prošli tjedan. Jasan je to znak burnih i dinamičnih procesa koji zauvijek mijenjaju sliku svijeta koju smo donedavno poznavali.

Svijeta, kojeg u prijašnjem sustavu funkcioniranja još samo formalno nastoji zadržati Bidenova administracija iako je i ona potpuno svjesna kraha jednopolarnosti, odnosno američkog monopola u odlučivanju o svim ključnim globalnim problemima. Upravo ona, zbog spoznaje o neizbježnosti promjena, u praksi zapravo i najbrže mijenja svijet, nastojeći maksimalno moguće sačuvati ključne američke interese u svijetu, kao i dominaciju unutar združenog Zapada kojeg je Joe Biden neočekivano brzo pokorio.

Pokoravanje Europe išlo je neočekivano brzo i za sam Washington

O tom pokoravanju, prije svega europskih saveznika, mnogi američki analitičari već odavno govore, navodeći kako su njegova brzina i opseg iznenadili i Bidena i Washington u cjelini. Oni tako nešto nisu očekivali neovisno o ruskoj invaziji na Ukrajinu koja je to pokoravanje akcelerirala (iako je ono počelo odmah nakon Bidenovog dolaska na vlast, a itekako mu je pripomogla prethodna ustrašenost europskih saveznika prethodnom izrazito tvrdom, „nekonvencionalnom“ politikom Donalda Trumpa). Zapravo, Bidenov iznenađujući uspjeh u potpunom, povijesno neviđenom pokoravanju Europe puno više govori o stanju sadašnjih europskih elita (o tome nešto više kasnije u tekstu).

Tako ojačana Bidenova administracija, sada je to već svima jasno, de facto se odlučila na novu blokovsku podjelu svijeta gdje s jedne strane stoji združeni Zapad sa SAD-om na čelu, a s druge Kina i Rusija s njihovim „satelitima“ (Sjeverna Koreja, Bjelorusija, Iran, Venezuela, Kuba) kao sve  homogeniji blok (iako formalno ne saveznički) u koji ih de facto guraju same Sjedinjene Države.

Tu su, naravno, još vrlo važne i zemlje tzv. Globalnog juga, prepune resursa i razvojnih potencijala – svojevrsni blok bivših nesvrstanih, ali koje se, ipak, u sve većoj mjeri okreću ovom drugom bloku. Ne samo na razini političkih simpatija, već i u smislu jačanja gospodarske suradnje i vizija svog budućeg razvoja. Kolonijalizam i postkolonijalizam, ranije predvođen europskim silama, a u poslijeratno doba Sjedinjenim Državama nedvojbeno u tome ima veliku ulogu kroz negativna povijesna sjećanja. Tu sada nedvojbeno treba dodati i pad moralnih vrijednosti i kredibiliteta zapada u očima bivšeg Trećeg svijeta – sada najviše izraženog kroz nemogućnost (ili nehtijenje) zaustavljanja Izraela u njegovom krvavom vojnom obračunu s Palestincima u Pojasu Gaze.

 

 

 

Rast nervoze na Zapadu

Upravo činjenica sve većeg okretanja Globalnog juga (ili globalne većine) kinesko-ruskom taboru na Zapadu sve više stvara nervozu ali i sve otvorenije međusobne prijepore.

Ako se već značajan dio saveznika nevoljko pristao odreći unosne suradnje s Rusijom u ime zaštite Ukrajine (čitaj: primarno američkih interesa), onda još veći dio njih sada ne dijeli identičnu politiku s Washingtonom po pitanju razine nužnog smanjenja odnosa s Kinom – prije svega onih gospodarskih i trgovinskih. To se poglavito odnosi na ključne zemlje Europske unije čiji državnici zbog svojih poslovnih krugova uporno nastoje zadržati dio unosnih poslova s Pekingom, gdje često i sami hodočaste upravo s tim ciljem. Naime, iako su dobro svjesni kako je Bidenova administracija nedavnim uvođenjem dodatnih carina na kineske visokotehnološke proizvode i električne automobile do čak 100 posto pokrenula protekcionizam prema Kini kao svom najvećem globalnom suparniku u 21. stoljeću prema važećim američkim strateškim i doktrinarnim dokumentima, dobro znaju i da je Washington mjere sličnog karaktera još ranije – ujesen 2022. godine – povukao i prema samoj Europi. I to donošenjem kontroverznog protuinflatornog zakona koji u sebi sadrži otvoreni poziv europskom krupnom i visokotehnološkom biznisu i investitorima da prebace svoju proizvodnju u SAD gdje im se nude subvencije kroz porezne olakšice, jeftiniju energiju i sve ono na što biznis itekako rado gleda poput sigurnosti i stabilnih uvjeta poslovanja koji omogućuju izradbe dugoročnih poslovnih planova i kalkulacija. Onoga čega u Europi sada nema, a teško da će uskoro i biti.

Još jedan potez koji je ubrzao deindustrijalizaciju, prije svega Njemačke kao industrijskog motora Europske unije bilo je i dizanje u zrak triju od ukupno četiri cijevi dvaju ruskih plinovoda Sjeverni tok ujesen 2022. godine – nedugo nakon donošenja spomenutog američkog protuinflatornog zakona. Ta je diverzija (čija istraga još uvijek nije službeno završena i nije dovela do jasnog odgovora tko je bio organizator i(li) počinitelj) dodatno uzdrmala ionako mračnu perspektivu energetske budućnosti EU-a i dovela do povišenja cijena energije, što je dodatno utjecalo na bijeg krupnog kapitala u sigurnije američke luke.

Ali vratimo se opet na glavnu temu – novoj blokovskoj podjeli svijeta.

Foto: Guliver Image

Zapad ima jednu prednost

U tom je smislu Zapad, u odnosu na uvjetno rečeno kinesko-ruski blok, u boljoj poziciji jedino u tome što ima ustrojenu i institucionaliziranu zajedničku obrambenu politiku i strukturu, prije svega kroz NATO savez, ali i kroz novi angloamerički format AUCUS (Australija, Ujedinjeno Kraljevstvo, SAD), kojemu se na nižim razinama odlučivanja sve jače priključuju i drugi američki regionalni saveznici i partneri poput Japana i Filipina). On je orijentiran isključivo na prostor geopolitičke regije Indopacifik i na suprotstavljanje Kini (ali u bližoj perspektivi i ruskim interesima koji su sve više usmjereni upravo na Aziju nakon što je Zapad Moskvu od sebe odsjekao svojim sveobuhvatnim snažnim sankcijama za dugo vrijeme.

Do klasičnog vojnog saveza između Kine i Rusije teško da će ikada doći. Obje se zemlje tome deklarativno, na državnim razinama protive u ime suprotstavljanja novoj blokovskoj podijeli svijeta koju forsira Washington. Time zapravo smatraju kako će lakše na svoju stranu pridobiti kolebljive zemlje Globalnog juga, ne uvlačeći ih u vojne tabore gdje bi oni u slučaju velikog rata (koji nije isključen iako je malo vjerojatan zbog činjenice da su sve tri ključne globalne države i nuklearne velesile) pretrpjele i najteže posljedice. Umjesto toga nude im navodnu ravnopravnu političku i gospodarsku suradnju, bez otvorenog nametanja svojih interesa i pravila igre. Koliko će u tome biti uspješne pokazat će samo vrijeme, ali trendovi Pekingu i Moskvi u tom smislu za sada idu u prilog.

Ministarski summit NATO-a

Ministri obrane NATO saveza sastali su se prošloga tjedna u Bruxellesu, kao priprema summita na vrhu koji se idući mjesec održava u Washingtonu i gdje će se obilježiti 75. godišnjica osnivanja te vojnopolitičke organizacije.

Jedna od ključnih tema bila je Ukrajina, u svezi koje se razgovaralo o formaliziranju potpore toj zemlji. Dakle, od prijelaza s one neformalne (neobvezujuće) kroz Kontaktnu skupinu  za obranu Ukrajine pod vodstvom Sjedinjenih Država, na obvezujuću potporu za sve zemlje članice. Ona će se, u buduće, s navedene skupine prebaciti na formalne strukture NATO-a.

Odobrava se plan za misiju pod nazivom NATO-ova sigurnosna pomoć i osposobljavanje Ukrajine (NSATU), koja bi nadgledala kako NATO prvi put službeno koordinira vojnu pomoć Ukrajini.

Radit će se na obvezivanju obrambene industrije da poveća vojnu proizvodnju, a paralelno i na učvršćivanju dugoročne suradnje s tom industrijom koja je od ključnih europskih vlada u ove dvije godine postojano tražila čvrsta jamstva da će njihova vojna proizvodnja biti dugoročna, a proizvodi otkupljeni. Naime, vojna industrija, koja je gotovo u cijelosti privatizirana, otvoreno je izražavala bojazan da će u slučaju brzog završetka ukrajinskog rata ona zbog toga pretrpjeti velike financijske gubitke.

Navedenim potezima ti su joj strahovi sada definitivno smanjeni, pa militarizacija Europe slobodno može početi. A kako vladama neće biti previše drago da iz državnih proračuna pokrivaju navedene eventualne gubitke vojne industrije (na što će sada biti obvezne), definitivno će im biti u interesu da se ukrajinski rat produži što dulje. Upravo kao što je to od početka u interesu američke vojne industrije i čitavom političkom ustroju te zemlje s njom duboko lobistički povezanom.

Glavni tajnik Jens Stoltenberg želi da članice NATO-a dogovore plan za dugoročno održavanje trenutačne razine potpore Ukrajini, koju on procjenjuje na 40 milijardi eura godišnje. Teret bi se podijelio s obzirom na BDP zemalja NATO-a, u čemu bi Sjedinjene Države doprinijele s 50 posto. Trenutačni sporazum o NSATU ne uključuje nikakve posebne financijske obveze.

Ništa od ukrajinskog članstva u NATO-u

Ali ono što je pomalo prošlo „ispod radara“ brojnih europskih medija bile su Stoltenbergove riječi vezano uz uvijete Ukrajine za ulazak u NATO.

Naime, kazao je kako se nada da će na predstojećem summitu biti usvojeno nekoliko važnih izjava saveznika „o isporukama vojne tehnike, sredstava protuzračne obrane i topničkih granata nužnih za ukrajinsku pobjedu bez koje se njen ulazak u NATO neće razmatrati“. „Mi moramo biti uvjereni da će Ukrajina ostvariti pobjedu. To će biti nužni minimum da Ukrajina postane članicom Saveza.“ – kazao je, između ostaloga, glavni tajnik NATO saveza.

Ako samo malo proanaziziramo ove riječi, to znači kako i eventualna vojna pobjeda nad Rusijom, o kojoj glavni tajnik govori, ne jamči ukrajinski ulazak u Sjevernoatlantski savez. Osim toga Stoltenberg nije konkretno definirao što bi to bila ukrajinska vojna pobjeda: protjerivanje Rusije na granice od kraja 1991. ili nešto drugo.

Drugim riječima Ukrajina će se morati boriti do vojne pobjede, pa nikakvi mirovni pregovori onda nisu niti nužni. Pa ako je to već tako, nije jasno čemu onda organizacija mirovnog summita o Ukrajini koja se održava u Švicarskoj samo dva dana nakon NATO-ovog ministarskog koji je održan u Bruxelesu i paralelnog summita G7 u Italiji?

Zbog toga nije čudo što su najvažnije globalne zemlje odlučile bilo ne sudjelovati na njemu, bilo ne poslati svoje državnike već nižepozicionirane državne službenike, najčešće na razini šefova ili zamjenika šefova diplomacija. Čak nije došao niti američki vođa Joe Biden (to je ranije bilo najavljivano) koji je stigao u Italiju, a prije toga bio i u Normandiji na obilježavanju obljetnice savezničkog iskrcavanja 1944. godine, već je umjesto njega stigla njegova zamjenica Kamala Harris i savjetnik za nacionalnu sigurnost Jake Sullivan. Umjesto planiranih oko 115 država koje će sudjelovati na summitu u Švicarskoj, taj je broj je na kraju iznosio oko 80.

Zbog svega je toga jasno kako na njemu nisu mogle biti donijete bilo kakve ključne odluke, a kamoli neke koje bi imale privid obvezujućeg karaktera (obvezujuće ne mogu ni biti jer se ne radi o međunarodnoj organizaciji tipa UN-a i sl.) i kojima bi se onda izvršio novi pritisak na Moskvu da prekine rat i prihvati uvjete njegovog završetka prema uvjetima koje je više puta naglašavao ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, a koje Moskva ne namjerava razmatrati  jer de facto predstavljaju poziv na njenu predaju. Zbog toga su na švicarskoj konferenciji zahtjevi Zelenskog „debelo“ reducirani, pa tako čak nije niti bilo razgovora o nužnom ruskom vojnom povlačenju, već samo o 3 točke: ukrajinskim atomskim centralama od kojih je ona najveća – zaporoška, pod nadzorom ruske vojske, omogućavanju slobode trgovanja morskim putom i o razmjerni ratnih zarobljenika svi za sve (Moskva se takvom modelu razmjene protivi jer ima puno više zarobljenih ukrajinskih vojnika nego obratno, pa traži načelo reciprociteta).

Kao god bilo, mađarski premijer Viktor Orban je 14. lipnja rekao za radio Kossut kako NATO planira uspostaviti tri baze za trajnu dostavu pomoći Ukrajini i da Mađarska u time neće sudjelovati. Baze će vjerojatno biti u Poljskoj, Slovačkoj i Rumunjskoj, a kako kaže mađarski premijer, vrlo lako bi mogle biti prva meta ruskog vojnog odgovora.

Volodimir Zelenski i Jens Stoltnberg (Foto: Thomas Trutschel / Guliver image)

Bidenova administracija produljila sigurnosni sporazum s Ukrajinom, ali…

Paralelno s održavanjem ministarskog summita NATO-a u Bruxellesu, Bidenova administracija produžila je sigurnosni sporazum s Ukrajinom na još deset godina, što je objavljeno na prošlotjednom summitu G7  u Italiji. Međutim, postoji važna kvaka: sklopljen je isključivo u ime Bidenove administracije i ukrajinske vlade i ne podliježe ratifikaciji Kongres. To znači kako teoretski može trajati svega do kraja godine u slučaju da na američkim predsjedničkim izborima pobjedi Donald Trump i da od tog sporazuma odustane.

Upravo tim riječima ovu vijest 13. lipnja komentira i američki segment medija POLITICO u tekstu pod naslovom ,Biden je sklopio sigurnosni sporazum sa Zelenskim — ali njegova je budućnost upitna“. Pritom navodi kako je „važno napomenuti da pakt ne obvezuje Sjedinjene Države da pošalju trupe u Ukrajinu i izravno je brane od ruskih snaga, ali formalizira stalnu potporu Washingtona Kijevu još najmanje deset godina.

„Ali postoji jedna začkoljica: sporazum je sklopljen isključivo između sadašnjih administracija Sjedinjenih Država i Ukrajine i ne podliježe ratifikaciji u Kongresu. Ako bivši predsjednik Donald Trump ponovno preuzme Ovalni ured u siječnju, mogao bi raskinuti ugovor i time odustati od obveze Washingtona. Zbog toga se najava predsjednika Joea Bidena čini krajnje riskantnom: on stavlja vjerodostojnost Amerike na kocku u nadi da će uvjeriti Ukrajinu i europske saveznike, iako ne može jamčiti da će dogovor trajati deset mjeseci, a kamoli obećanih deset godina. … Bidenov cilj u Europi je predstaviti se kao neprikosnoveni vođa Zapada, pridobiti svjetske sile na stranu Ukrajine i ojačati svoj globalni imidž uoči izbora u studenom. Sporazum služi i toj svrsi i pokazuje njegovu odlučnost, iako se jasna ukrajinska pobjeda nad Rusijom čini sve manje vjerojatnom. … Biden i njegov tim ne žele da se Ukrajina sada pridruži savezu – iako Kijev zahtijeva članstvo – jer bi nastavak ruskih napada mogao prisiliti američke snage da izravno brane Ukrajinu. Predsjednik je sa svoje strane više puta izjavio da na bojnom polju neće biti američkih trupa.“ – navodi američki medij POLITICO.

Summit „hromih pataka“ G7 u Italiji

Prije dva tjedna održani izbori za Europski parlament (EP) duboko su potresli Europsku uniju i njene ključne članice zbog evidentnog jačanja desnih snaga usprkos činjenici da je broj mandata koje su osvojili u EP ipak bio manji od onog kojeg su predviđale ankete. Međutim, desnica je doslovno pomela stranke vladajućih struktura u ključnim državama Unije Francuskoj i Njemačkoj, a onda i u Nizozemskoj, Belgiji, Austriji, a u Italiji je još više učvrstila vladavinu desene populističke stranke premijerke Giorgie Meloni koja je od svih ključnih lidera država EU-a  sada jedina i istinska pobjednica. Zbog toga su diljem EU-a u tijeku burni politički procesi: ostavke premijera (Belgija), raspuštanje parlamenta i prijevremeni izbori (Francuska), pretpostavljeni skori krah vladajuće koalicije (Njemačka) i još mnogo toga. Teško pometen na prijevremenim izborima 4. srpnja vrlo vjerojatno će biti i britanski premijer Rishi Sunak koji će nakon 14 godina vladavine torijevaca (konzervativaca) tu dužnost prepustiti laburistima (Britanci često imaju i rade sve suprotno kontinentalnoj Europi, pa tako, osim što voze lijevom stranom ceste, sada kod njih jača ljevica, iako ne toliko zbog ideoloških razloga koliko zbog lošeg stanja ekonomije).

U tim i takvim okolnostima, u suncem okupanom odmaralištu Borgo Egnazia u talijanskoj južnoj regiji Pugliji održan je dvodnevni summit G7.

Organizacije, koju mediji posljednjih mjeseci sve češće nazivaju klubom najrazvijenijih svjetskih demokracija, a ne kao donedavno – najrazvijenijih svjetskih gospodarstava. Naravno, s razlogom. Jer mnoge od njih već su ekonomski i razvojno odavno iza Kine, a po svom BDP- sve dalje i od drugih brzo razvijajućih i impulzivnih država Azije i Bliskog istoka, prije svega Zaljevskih monarhija. Ali kako je za uho zapadnih elita nužno čuti i onaj prefiks „najrazvijenijih“ kada je riječ o međunarodnim formatima gdje one vode glavnu riječ, umjesto „gospodarstava“ dodana je riječ „demokracija“, jer kako smatraju – na nju imaju ekskluzivu.

Međutim, ta sve češća zlouporaba pojma demokracije za sve i svašta dovela je do njegove potpune izlizanosti do te mjere da sam spomen te riječi sve češće izaziva suprotan efekt onom pozitivnom što u svojoj biti znači (starogrčki domos-narod, i cratio-vladati, iako, povijesno gledano, narod nikada i nigdje nije vladao). Upravo je zlouporaba demokracije s ciljem očuvanja na vlasti i gušenja bilo kakvih političkih aktivnosti, misli i ideja suprotnih vladajućim elitama najviše i dovela do sadašnjeg jačanja desnice u zapadnim zemljama.

Zapad je sada tu gdje je. U sve većoj izolaciji u odnosu na tzv. ostatak svijeta s njegovih 7 milijardi stanovnika iako su elite željele upravo suprotno: da „neposlušne“ sile iz tog „ostatka svijeta“ budu izolirane od „zlatne milijarde“. Vladajuće elite sada su više nego ikad suočene s otporom vlastitih građana. Njih će nakon ovih izbornih rezultata u buduće teško moći nazivati ekstremistima, radikalima, fašistima, kao što su od toga morale i u Italiji gdje je još prije dvije godine pobijedila netradicionalna desna stranka Braća Italije čiji su pojedini osnivači svojedobno koketirali s fašističkim idejama Benita Mussolinija. Jednostavno će biti prevelik broj europskih građana ideološki desno orijentiranih u smislu očuvanja tradicionalnih vrijednosti a ne fašizma (od čega ih većina s pravom zazire), pa bi spomenuta etiketiranja i njih i stranaka kojima su u značajnoj mjeri dali svoj glas značila i priznanje elita neuspjeha njihovih politika proteklih desetljeća. Jer vladajuće elite bile bi one koje bi tada morale preuzeti odgovornost za rastući „fašizam“, „ekstremizam“ tj. „fašizaciju“ europskih društava, umjesto jačanja demokracije – što su to formalno željele i provodile.

Ali vratimo se samom summitu G7. Tamo su sada osnaženoj talijanskoj premijerki Meloni pred noge redom dolazili na izborima posramljeni državnici ostalih članica ili oni kojima takva sudbina tek predstoji. Stoga se logično zapitati, o kakvom to rješavanju globalnih problema mogu govoriti oni koji su izgubili povjerenje i svojih građana zbog toga što nisu bili u stanju urediti stanje u svom dvorištu?

Upravo na ovu temu osvrnuo i spomenuti medij POLITICO 13. lipnja u svom tekstu pod naslovom „6 hromih pataka i Giorgia Meloni: Upoznajte klasu G7 2024.“. Vrijedi ga pozorno pročitati kako bi bilo jasno da ne govorim „u prazno“, i da problem o kojemu je riječ sve više izlazi na vidjelo i u zapadnim srednjostrujaškim medijima.

Evo dijelova istog teksta koje smatram najvažnijima:

„Francuski Emmanuel Macron i britanski Rishi Sunak bore se u kampanjama za prijevremene izbore koje su raspisali u posljednjim pokušajima da preokrenu svoje posrnulo bogatstvo. Njemački kancelar Olaf Scholz bio je ponižen od strane krajnje desničarskih nacionalista na izborima za Europski parlament prošlog vikenda, a uskoro bi i sam mogao biti svrgnut. Justin Trudeau, premijer već devet godina u Kanadi, otvoreno je govorio o davanju ostavke na svom “ludom” poslu. Japanac Fumio Kishida (premijer te zemlje, op.ZM.) ima najniže osobne ocjene uoči izbora za vodstvo kasnije ove godine. A tu je i Joe Biden. Sin 81-godišnjeg američkog predsjednika, Hunter, proglašen je krivim za optužbe…“

“S iznimkom Meloni, svi su čelnici na summitu G7 prilično slabi”, rekao je Ivo Daalder, koji je bio američki veleposlanik pri NATO-u za vrijeme bivšeg predsjednika Baracka Obame. “Trudeau vjerojatno neće pobijediti na sljedećim izborima. Biden ima tešku izbornu utrku. Scholz je oslabljen. Macron je oslabljen. Sunak je „mrtvac koji hoda’, a Kishida također ima ozbiljnih problema kod kuće.”

Dalje Politico govori o želji da se na summitu postigne dogovor o dodjeli 50 milijardi dolara Ukrajini od zamrznutih ruskih financijskih aktiva u zapadnim financijskim institucijama, ali i o opasnosti da se u slučaju neuspjeha dogovora „pregovori odvuku duboko u ljeto i opasno blizu američkih izbora u studenom“. „Malo je europskih dužnosnika uvjereno da će se Trump, ako pobijedi, pokazati pouzdanim saveznikom u ratu Ukrajine protiv Rusije. I bez obzira na ishod (američkih izbora), predsjednička kampanja koja doseže svoj vrhunac… neće biti povoljan trenutak za sklapanje multilateralnih sporazuma s Amerikom.“

„To ne čini dogovor G7 vjerojatnijim. Svi ljudi za stolom imaju razloga biti zaokupljeni domaćim brigama, nitko više nego francuski predsjednik, upleten u kampanju za prijevremene izbore koju je sam osmislio. Macronu će biti jako teško pristati na korištenje ruske imovine prije nego što održi izbore, rekao je Daalder. Čak ni njegove stranačke kolege ne žele Macronovo lice na svojim predizbornim plakatima ili čak da čuju njegov glas na radiju, bojeći se da je sada toliko otrovan da će ih dovesti do izborne katastrofe.“

„Ali sa sljedećim izborima u Kanadi na horizontu, sunce bi moglo zaći i za Trudeaua. U ovom se trenutku očekuje da će biti teško poražen od svog glavnog protivkandidata, vatrenog vođe konzervativaca Pierrea Poilievrea.

U Ujedinjenom Kraljevstvu, Sunak se suočava s povijesnim porazom svoje Konzervativne stranke nakon 14 nemirnih godina na vlasti. Ankete pokazuju da će izbori 4. srpnja rezultirati preokretom lijevog centra za čelnika oporbenih laburista Keira Starmera, pa će što god Sunak rekao u Pugliji ovog tjedna vjerojatno izmamiti uljudne osmijehe.

Biden također ide u Italiju zbog predstojećih izbora i nepovoljnih anketa. Mora dati velika obećanja biračima o tome što bi drugi mandat mogao donijeti bez ikakvih jamstava da će biti na dužnosti da ih izvrši.

U Europi je većina vlada manje zainteresirana za Bidena nego što su zaokupljene izgledima da se Trump vrati kako bi ponovno poremetio svjetski poredak.

Čak i ako čelnici ne mogu postići napredak u financiranju Ukrajine, summit označava priliku barem za njihovu domaćicu – Giorgiju Meloni.  „Ali Meloni ne vodi supersilu. Na međunarodnoj pozornici Italija, deveta svjetska ekonomija, sama može učiniti malo toga.

„Mjesecima, pod talijanskim vodstvom, dužnosnici u Europi i SAD-u pokušavaju riješiti svoje nesuglasice kako bi objavili plan G7 za iskorištavanje ruske imovine zamrznute u zapadnim bankama za davanje ogromnog zajma Ukrajini. Ali uoči summita još uvijek nema znakova dogovora. Umjesto toga, europski dužnosnici izražavaju opipljiv bijes zbog američkog prijedloga o podjeli tereta financiranja kao nerazumno jednostranog i potencijalno golemog tereta za EU“ – zaključuje POLITICO.

Foto: AP Photo / Francois Mori / Guliver image

Putinov novi mirovni prijedlog za kraj rata

Ruski predsjednik Vladimir Putin izjavio je u petak kako je spreman narediti prekid vatre u Ukrajini i početi pregovore s njezinom vladom ako Kijev povuče vojne snage iz četiri regije koje Moskva smatra svojima i odustane od svojih nastojanja da se pridruži NATO-u. Te su četiri regije, podsjećam, od sjevera prema jugu: Luhanska oblast, Donjecka oblast, Zaporoška oblast i Hersonska oblast. Krim se niti ne spominje, on je u sastavu RF-a još od 2015. g. i na njemu, uostalom, nema ukrajinskih vojnika.

Do sada je Putin govorio kako bilo kakvi pregovori moraju uzeti u obzir “sadašnju realnost”, što su neki analitičari shvaćali kao prijedlog za prekid vatre na trenutačnim crtama bojišnice.

Putin je rekao kako je Moskva spremna osigurati “nesmetano i sigurno povlačenje” ukrajinskih trupa ako Kijev pristane na takav ustupak. Bude li mirovni prijedlog odbijen, dodao je, budući zahtjevi Moskve bit će drukčiji (čitaj nepovoljniji po Kijev).

Također je jasno dao do znanja kako neće pristati na kompromis u vezi sa zahtjeva koji su danas izneseni. Pritom je rekao da ga se gura na “točku s koje nema povratka” po pitanju pokretanja nuklearnog rata. Prema njegovim riječima, sve daljnje akcije Zapada mogle bi “dovesti do tragedije”.

Već sam u jednoj od svojih ranijih analiza napisao kako bi upravo ovakav scenarij za Rusiju mogao biti zadovoljavajući: osigurao bi njene temeljne zahtjeve vezane uz strateška sigurnosna jamstva oko statusa Ukrajine u odnosu na NATO, a teritorijalni dobici, iako puno skromniji od početnih očekivanja ruskih građana (a posve sigurno i Kremlja!) Putinu bi bili dostatni da ratne rezultate pred svojim građanima pretvori u pobjedu – tim više, jer bi time osigurao i povratak glavnine ukrajinskih Rusa pod okrilje Ruske Federacije.

S druge strane, kao što to može Putin, i zapadni čelnici bi mogli ukrajinski rat završen po ovakvom scenariju proglasiti svojom i ukrajinskom pobjedom (što je važno i za Kijev) jer bi mogli reći kako je hrabra i višestruko slabija ukrajinska vojska uspjela spriječiti drugu vojnu silu svijeta da zemlji oduzme slobodu i nezavisnost.

Ovdje bih ukazao i na vrlo znakovit tajming ovog Putinovog prijedloga po načelu „uzmi ili ostavi“ sa svim popratnim posljedicama: stigao upravo uoči spomenute mirovne konferencije u Švicarskoj na koju Rusija nije pozvana. Također bih povezao ove Putinove riječi i s gore navedenim riječima Jensa Stoltenberga koji je de facto kazao kako Ukrajina nikada neće ući u NATO.

Naravno Kijev bi s vremenom bio suočen s teškim pitanjima svojih građana nije li se čitav ovaj rat mogao, ako već ne potpuno spriječiti a ono barem zaustaviti prije nego rezultira ovakvim ljudskim i teritorijalnim gubicima. Ali to će već biti pitanje s kojim bi se morale nositi neke nove vlade u Kijevu, koje će jednostavno reći kako za to one nisu odgovorne. Do tada će Zelenski već biti daleko od politike, a možda i iz same Ukrajine, smješten na nekoj mondenoj zapadnoj destinaciji.

Sve su ovo, naravno, su samo moja glasna razmišljanja, i ništa više od toga. Ali ono što je vidljivo, Putin ovima političku lopticu završetka ukrajinskog rata vješto prebacuje zapadnim vođama u krilo, pa je najveća odgovornost za nastavak ili završetak rata sada upravo na njima. Time je dodatno pojačao simpatije Globalnog juga prema ruskom stavu o ukrajinskom ratu, što se vidjelo i krahom švicarske mirovne konferencije.

U međuvremenu, vlasti u Kijevu prijedlog su odmah odbacile, a isto su učinili i američki ministar obrane Llloyd Austin i Jens Stoltenberg.

Ali, treba dodati, kako ni sam Putin nije vjerovao da će zapad prihvatiti ovaj njegov prijedlog te navodi kako zapadne vođe sprječavaju Kijev da započne dijalog s Moskvom.

Istodobno, čelnici G7 pozvali su Rusiju da plati Ukrajini ratnu odštetu od 486 milijardi dolara, dok je Putin pozvao ruske snage na pomicanje crte bojišnice prema Harkivu.

Sve ovo, dakle, puno više zvuči kao uvod u opasnu globalnu eskalaciju nego kao put prema miru, iako smatram da će se o Putinovim prijedlozima na Zapadu ipak još razmišljati.

Vjerojatno nešto kasnije (nakon američkih izbora) i u većoj tišini.

geopolitika