Ovo nismo zaslužili, niti smo političarima za to dali mandat
- Trump nema nikakve strategije kako riješiti ukrajinski rat, već važe argumente za i protiv ovog ili onog poteza, pri čemu odluku donosi ovisno o tome koja ga strana (proruska ili proukrajinska) uspije više uvjeriti u njegovu (ne)ispravnost. Njemu je samo važno„završiti rat i zaustaviti daljnje ubijanje ljudi“, a ako je za to moguće još polučiti i Nobelovu nagradu za mir – tim bolje!
- Što se tiče ukrajinskih napada na ruske energetske objekte očito je kako je Kijev za njih dobio instrukcije i dozvole zapadnih kuratora, jer se u tamošnjim političkim krugovima smatra kako bi mogli dovesti do značajnih financijskih posljedica po ruski proračun. Što će zbog toga pretrpjeti Ukrajina malo je koga briga.
- Pristanak na Trumpov plan značilo bi potpuni Putinov poraz i kapitulacija koju ne bi mogao politički preživjeti. Rusija bi se osramotila pred svijetom i mogla dugoročno, a vjerojatno i zauvijek zaboraviti na status jedne od vodećih globalnih sila.
- Zapad Putinove pristanke na razgovore i moguće kompromise još uvijek smatra njegovom slabošću ili neodlučnošću, a ne odgovornim ponašanjem državnika koji želi spriječiti globalnu katastrofu – što prema mom mišljenju Putin zapravo i čini.
- „Ovo je pokušaj eskalacije, ali ako se takvo oružje bude koristilo za napad na ruski teritorij, odgovor će biti vrlo ozbiljan, ako ne i poguban. Neka razmisle o tome!“ – rekao je Putin. Dakle – konačno smo došli do trenutka istine.
- Stavljaju nas u položaj sukobljenih primitivnih afričkih plemena koji za diplomaciju ne znaju, već sve svoje raspoložive resurse bacaju za konačni obračun s mrskim susjednim plemenom u borbi do posljednjeg čovjeka pa tko opstane (ako opstane). To europski građani i narodi nisu zaslužili.
Američko-ruski odnosi u kontekstu ukrajinskog rata od prošlog su tjedna opet u središtu svjetske političke i medijske pozornosti nakon što ih je s tog položaja privremeno detronizirao Trumpov mirovni sporazum za Gazu. On se već susreće s ozbiljnim problemima usprkos pompoznim i pretencioznim svečanostima održanima njemu i Donaldu Trumpu u čast u izraelskom Knessetu i egipatskom Sharm el- Sheikhu.
Naime, za sada se čini kako je Trump jedino uspio (uopće ne isključujem da mu je to bio i primarni cilj) spasiti Benjamina Netanyahua kroz dva važna momenta: prvo, sporazum s Hamasom je potpuno otupio oštricu međunarodnih napada na izraelskog čelnika (poput onih od strane europskih zemalja koje su zaredale s priznanjem Palestine) zbog potpuno neprihvatljivog načina vojnih djelovanja protiv Palestinaca u Pojasu Gaze koje se više nije dalo ama baš ničim opravdavati pred domaćom javnošću: i drugo, sporazum je doveo do oslobađanja izraelskih zatočenika od strane Hamasa – što je od početka bio veliki Netanyahuov motivator za rat kojim je itekako manipulirao i izraelskom i svjetskom javnošću. Sada je Netanyahu iznova ojačao svoje pozicije kako prema vani tako i kod kuće gdje je primirio oporbu. Održao je riječ – vratio preostale žive taoce svojim obiteljima, a Hamasu zadao, iako još ne konačni a ono sigurno snažni vojni udarac.
Dalje od ovoga Trumpov plan će teško ići naprijed o čemu svjedoče i prvi napadi nedugo nakon potpisivanja sporazuma. Hamas je najprije likvidirao dvojicu izraelskih vojnika, nakon čega je Izrael ponovo bombama zasuo Gazu – ne birajući previše gdje će bombe padati. Istodobno Hamas najavljuje kako se neće razoružati. Tim više što Trumpov plan niti ne spominje uspostavu suverene palestinske države u sklopu dvodržavnog rješenja temeljenog na UN-ovom modelu podjele Palestine i uspostave moderne Države Izraela.
Ali, kako sam i rekao u uvodnoj rečenici – tema ove analize bit će ipak američko-ruski odnosi. I to uopće ne bez razloga. Jer o onome što SAD i Rusija (ne)dogovore o Ukrajini i tamošnjem ratu ovisit će ne samo budućnost te zemlje, već i Europe a definitivno će se odraziti i na čitavi svijet.
Trumpova igra „toplo-hladno“
Donald Trump, sada je to već posve jasno, zaigrao je od početka svog drugog mandata s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom igru toplo-hladno.
Najprije je počeo s grubim pritiscima na ukrajinskog čelnika Volodimira Zelenskog, a paralelno i na ključne vođe EU-a i članica NATO saveza kao one koji su nekritički slijedili politiku njegovog prethodnika Joea Bidena, i Sjedinjene Države zbog toga dovele na rub trećeg svjetskog rata odnosno neposrednog sukoba s Rusijom – kako je to Trump često izjavljivao i prije i tijekom predsjedničke kampanje. Ubrzo je u telefonskim razgovorima s Putinom dogovorio i prvi sastanak američko-ruske delegacije u Rijadu i time izazvao pravu paniku kako u Kijevu, tako i u Bruxellesu i ključnim europskim metropolama koje su se osjetile izdane od saveznika bez kojeg se samostalno nisu u mogućnosti natjecati s ruskim vojnim strojem niti će to moći još dugo.
Kad su se zbog nastale panike i prethodno samostalno izazvane histerije unutar vlastitih zemalja zbog „neizbježne ruske agresije“ na NATO zemlje nakon što prethodno porobi Ukrajinu europske elite u potpunost podredile Trumpu u političkom, obrambenom i trgovinskom smislu, ovaj je prebacio svoju politiku prema Putinu u fazu „hladno“ zadovoljan pokorenim saveznicima.
Ta bi faza, obilježena prijetnjama rokovima za uvođenje novih proturuskih sankcija, sekundarnih carina, isporukama novih oružja i sl. – obično trajala do novog telefonskog razgovora s Putinom (do sada ih je održano osam od početka drugog Trumpovog mandata) kada bi Trump opet prelazio u fazu „toplo“ jer bi bio „zadovoljan razgovorom s Putinom“. Ona bi pak obično trajala do novog kruga Trumpovih razgovora s europskim čelnicima koji su se uvijek trudili da se s tim razgovorima ne čeka dugo i tako redom. Sve do za njih šokantnog summita Trump-Putin na Aljasci.
Trump mijenja stavove kao čarape
U svezi potonjeg sastanka, održanog 15. kolovoza, važno je konstatirati kako je Trump tada prvi put priznao da bi prije postizanja mira bilo potrebno ukloniti uzroke koji su do rata i doveli (to je pred kamerama rekao i 18. kolovoza) ali i postići trajni mir a ne zamrznuti sukob – što su već dugo glavni ruski preduvjeti. No ubrzo je, nakon razgovora s europskim dužnosnicima, koji su žurno doletjeli u Washington, reterirao i vratio se svom dotadašnjem mirovnom planu o zaustavljanju rata na crtama bojišnica što je Moskvi potpuno neprihvatljivo.
Uskoro su, s početkom rujna, počeli novi snažni ruski zračni napadi po čitavoj ukrajinskoj energetskoj i vojnoj infrastrukturi kao i morskim lukama, a uslijedili su i oni, također nikad jači ukrajinski napadi dronovima u dubinu Rusije po njenoj energetskoj infrastrukturi – prije svega rafinerijama, dok je Trump počeo s prijetnjama isporukama američkih dalekometnih raketa Tomahawk Kijevu – isto u smislu „bi-ne bi“.
Sve je to jasan znak kako Trump zapravo nema nikakve jasne i konzistentne strategije oko toga kako riješiti ukrajinski problem, već da važe argumente za i protiv ovog ili onog poteza, pri čemu odluku donosi ovisno o tome koja ga strana uspije više uvjeriti u njegovu (ne)ispravnost. On mogućnost strateškog sagledavanja dubine ukrajinskog problema definitivno nema niti za nju ima vremena. Njemu je samo važno„završiti rat i zaustaviti daljnje ubijanje ljudi“, a ako je za to moguće još polučiti i Nobelovu nagradu za mir – tim bolje!
Suštinske razlike
Što se pak tiče ukrajinskih napada na ruske energetske objekte očito je kako je Kijev za njih dobio dozvole i instrukcije zapadnih kuratora, jer se u tamošnjim političkim krugovima općenito smatra kako bi oni mogli dovesti do značajnih financijskih posljedica po ruski proračun (ali i do mogućeg nezadovoljstva javnosti zbog sve češćih nestašica goriva za domaće potrebe). To bi onda, u konačnici, smatra se, dovelo do Putinovog popuštanja i prihvaćanja Trumpovog mirovnog plana. Što će zbog toga pretrpjeti Ukrajina malo je koga briga.
Podsjećam, navedeni bi plan o zamrzavanju rata na crtama dodira bojišnice duge oko 1200 kilometara bez bilo kakvog prethodnog rješavanja problema strateške sigurnosti Rusije u odnosu s NATO-om kao i budućeg položaja Ukrajine – de facto bio potpuni Putinov poraz i kapitulacija koju ne bi mogao politički preživjeti. Rusija bi se osramotila pred svijetom i mogla dugoročno, a vjerojatno i zauvijek zaboraviti na status jedne od vodećih geopolitičkih sila svijeta uz SAD i Kinu. Druge bi je zemlje, iz tzv. globalnog Juga koje u nju i Kinu sada polažu velike nade u sklopu preoblikovanja dosadašnjeg unipolarnog u multipolarni svijet – vrlo brzo Rusiji počele okretati leđa (s poraženim i slabim nitko ne želi imati posla da se ne zamjeri pobjedniku), što bi definitivno dovelo do potpune međunarodne izolacije Rusije s posljedičnom predajom svog suvereniteta novim (starim) vladarima svijeta, ali još vjerojatnije i do raščlanjivanja Rusije na etničko-religioznoj osnovi koja bi značila i njezin konačni kraj. Jer u tom bi slučaju bilo opravdano pretpostaviti kako ovoga puta, nakon polu-uspješnog eksperimenta s raspadom SSSR-a, zapad ne bi oklijevao s pokušajem konačnog uništenja svog ključnog suparnika u proteklih nekoliko stoljeća – ne samo na europskom tlu.
Dakle, Putinov pristanak na Trumpov mirovni sporazum po Rusiju bi bio fatalan i to u Moskvi svi znaju. Naravno – i u Washingtonu dobro znaju da to u Moskvi znaju i da je zato po nju neprihvatljivo pa će ovu igru „toplo-hladno“ s Putinom Trump nastaviti sve dok ne vidi stvarnu a ne fingiranu rusku odlučnost da svoje interese po pitanju Ukrajine brani svim raspoloživim sredstvima i pod svaku cijenu. Za sada u Washingtonu očito smatraju kako to nije slučaj, tj. Putinove pristanke na razgovore i moguće kompromise još uvijek smatraju njegovom slabošću ili neodlučnošću, a ne odgovornim ponašanjem državnika koji želi spriječiti globalnu katastrofu. Prema mom mišljenju Putin upravo ovo potonje i želi.
I dokle god bude tako, zbog, prema mom mišljenju kratkovidnosti (prije svega sadašnjih europskih) stratega – nastavit će se pokušaji „igara bez granica“ s Putinom tj. nastavak pomaganja Ukrajini svim sredstvima do primoravanja Rusije na prihvaćanje Trumpovog plana.
Novi summit propao i prije negoli je počeo
U tim i takvim okolnostima – pregovaranja i prekida pregovora, prijetnjama isporukama Tomahawka kao i nastavka permanentnog iako i dalje vrlo sporog ruskog vojnog napredovanja na bojišnicama, uslijedio je novi Putinov telefonski poziv Trumpu – dva mjeseca nakon sastanka na Aljasci (preciznije 16. listopada). Trumpm je opet bio „zadovoljan razgovorom“ te rekao kako su njih dvojica dogovorili novi summit – ovog puta u Budimpešti, možda već za dva tjedna. Prethodno će – rekao je – biti održani sastanci dviju delegacija na nižom razinama, a najprije telefonski razgovor državnog tajnika Marka Rubio i ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova.
Međutim, već idući (prošli) tjedan Trump je objavio kako prekida planirani sastanak u mađarskoj prijestolnici jer za to nema ni vremena ni smisla pošto ne postoje bilo kakvi pomaci s ruske strane koji bi vodili prema postizanju mira. Na medijskoj konferenciji u Bijeloj kući s glavnim tajnikom NATO-a Markom Rutteom, 22. listopada, rekao je kako oduvijek smatra da Putin želi dobiti čitavu Ukrajinu, ali da Sjedinjene Države ne žele da on “dobije sve”. Odmah je dodao kako vjeruje da će Putin biti spreman na razgovore i istodobno objavio uvođenje američkih sankcija protiv dviju vodećih ruskih naftnih kompanija – Rosnjefta i Lukoila. Pritom je prilično cinično rekao kako se „nada da ove sankcije neće trajati dugo“. Na upit novinara u Bijeloj kući smatra li da će te sankcije pomoći da Putin prihvati njegov plan odgovorio je: „Ne znam!“
Zakon o spojenim posudama
Ovdje želim dodati kako je Trump posve sigurno u pravu kada kaže kako sastanak s Putinom u Budimpešti sada nema nikakvog smisla. Ali ne s pozicije na koju on aludira, već s pozicije da bi takav summit istodobno morao riješiti brojne goruće probleme koji opterećuju američko-ruske odnose da bi sporazum o Ukrajini uopće mogao ne samo biti postignut, već i zaživjeti u praksi ako do sporazuma dođe.
Naime, ukrajinski rat je od samoga početka američko-ruski „proxy“ rat. Stoga, ukoliko će njihovi odnosi i poslije sporazuma ostati neprijateljski onda taj rat nema smisla ni zaustavljati. Rusija od samog početka govori da je na ovaj rat bila primorana kako bi udaljila opasnost za svoju stratešku sigurnost sa svojih granica. Dakle taj se rat vodi ili do potpune pobjede nekoga od njih (što je manje vjerojatno) ili do postizanja kompromisnih rješenja koja znače određenu stabilizaciju (nikako ne prijateljstvo, a još manje savezništvo) u odnosima između Moskve i Washingtona. Dakle, riješiti ukrajinski rat bez rješenja temeljnih američko-ruskih odnosa je nemoguće, i obratno. Ovdje je riječ o svojevrsnom „zakonu o spojenim posudama“.
Europski dužnosnici pokorno slijede Trumpa, jer ništa drugo i ne mogu
Kako god bilo – paralelno s Trumpovom objavom novih neugodnih sankcija protiv Rusije, već idući dan Europska se unija nakon mjeseci pregovaranja usudila Rusiji konačno uvesti i svoj 19. sankcijski paket.
U njemu je, prema mom mišljenju najvažnije ukazati na točku koja se odnosi na zabranu uvoza ruskog ukapljenog plina (LNG) od 2027. godine (Mađarska i Slovačka nisu uložile veto jer su i ovoga puta uspjele osigurati da se iz sankcija izuzme njihova opskrba ruskim plinom kroz plinovode – u osnovi je još jedino riječ o europskom kraku plinovoda Turski tok). Vrijedi ukazati i na stavljanje još stotinjak tankera iz ruske tzv. „flote u sjeni“ na sankcijsku listu. Također su sankcionirane i četiri kineske kompanije koje uvoze rusku naftu.
Istodobno su se u Bruxellesu na summitu EU-a 23. listopada nastavile rasprave i o donošenju konačne, visoko riskantne odluke o korištenju zamrznutih ruskih državnih aktiva u Europi (najvećim dijelom u belgijskom depozitaru Euroclear) za potrebe kreditiranja Ukrajine i njene obnove čemu se za sada odlučno protivi još samo Belgija bojeći se da će ona snositi i najveće posljedice.
Ruski analitičari bliski Kremlju već isti dan govore kako, što se tiče spomenutih Trumpovih sankcija protiv Rosnefta i Lukoila iste zapravo nemaju nikakve veze s Ukrajinom, već da se radi o američkom pokušaju krčenja globalnog energetskog tržišta za svoje kompanije uklanjajući one konkurentske – prije svega ruske. To se, prema njihovom mišljenju – odvija paralelno s političkim i trgovinskim pritiscima na ključne zemlje koje uvoze rusku naftu – Kinu, Indiju i Tursku, i u kontekstu aktualnih trgovinskih pregovora koje SAD s tim zemljama vode.
Što se pak tiče spomenutih europskih sankcija protiv ruskog ukapljenog plina ovdje je riječ isključivo o plinu kojeg proizvodi ruska privatna tvrtka Novatek na poluotoku Jamal, na ruskom Arktiku. Kako je riječ o privatnoj kompaniji koja je proteklih godina dobivala državne subvencije s obzirom na strateški važan projekt s LNG-jem i na nekoliko godina bila oslobođena državnih davanja (poreza) – ruski analitičari smatraju da će njen gubitak europskog tržišta od 2027. godine imati minimalni učinak na ruski državni proračun. Osim toga samo će ubrzati preusmjeravanje istog plina u smjeru Dalekog istoka – prije svega Kine, za što je potonja već od ranije zainteresirana. To će ionako biti sukladno strategiji povećanja energetske (plinske) suradnje Kine i Rusije dogovorenoj početkom rujna na summitu Šangajske organizacije (SCO) u KinI.
Međutim, istodobno tvrde kako je i ovaj europski proturuski potez zapravo nevezan s Ukrajinom, već podilazi otvorenim ranijim zahtjevima Washingtona o europskom potpunom odbacivanju ruskog plina i potpunom prijelazu na onaj američki ukapljeni. Ruski ukapljeni plin trenutačno je drugi po količini na tržištu EU-a, iza američkog. Paradoks je još veći što u Novatekovom projektu Yamal LNG sudjeluju i europske kompanije – prije svega one francuske, koje su dugo lobirale u Bruxellesu da se sankcije prema uvozu ruskog LNG-ja još ne uvode. Ali lobiranje više očito nije bilo uspješno i pokleknulo je pod pritiskom geopolitičkih interesa (prije svega SAD-a). Jer Europska unija će se od 2027. godine ovime biti primorana na uvoz gotovo isključivo američkog plina koji je skuplji od ruskog plinovodnog kojeg se EU već ranije odrekla (s izuzetkom Mađarske i Slovačke) što će nedvojbeno dodatno povisiti cijenu ionako već preskupe energije koja u očaj baca europsku industriju kada je riječ o konkurentnosti.
Putinov odgovor i trenutak istine
Što se pak tiče Kine, njeno Ministarstvo vanjskih poslova već istog dana nakon objave novih američkih sankcija protiv ruskih energetskih tvrtki objavilo je kako će se Peking i dalje oštro protiviti jednostranim američkim sankcijama (onima bez odobrenja Vijeća sigurnosti UN-a) tj. da će nastaviti suradnju s Rusijom.
Zapravo, ni spomenute sankcije EU-a protiv četiriju kineskih tvrtki ako budu nastavile uvoziti ruski naftu neće u praksi imati bilo kakvog negativnog utjecaja po njih s obzirom kako se radi o tvrtkama koje posluju isključivo na kineskom tržištu pa stoga nemaju briga za posljedice po njihove inozemne poslovne akvizicije.
Putin je nove američke sankcije nazvao neprijateljskim činom koji ne jača rusko-američke odnose te je uvjeravao kako one neće značajno utjecati na ekonomsku situaciju: bit će nekih gubitaka, ali ruski energetski sektor je čvrst – smatra ruski vođa.
Pritom je dodao slijedeće:
“Nove američke sankcije pokušaj su pritiska na Rusiju. Nijedna zemlja koja poštuje sebe nikada ništa ne radi pod pritiskom. Rusija je jedna od tih zemalja koje poštuju sebe.” Prema Putinu, i sam spomenuti sastanak(u Budimpešti, op.ZM.) i mjesto održavanja predložio je Washington a ne Moskva.
Ruski je vođa također komentirao izvješća o mogućim napadima dugog dometa duboko u Rusiji korištenjem američkih raketa Tomahawk.
„Ovo je pokušaj eskalacije, ali ako se takvo oružje bude koristilo za napad na ruski teritorij, odgovor će biti vrlo ozbiljan, ako ne i poguban. Neka razmisle o tome!“
Dakle – konačno smo došli do trenutka istine. Prvo, je li Trump spreman ukrajinski rat pretvoriti iz Bidenovog u svoj i u njemu pokušati pobijediti pod svaku cijenu, čak i rata SAD-a s Rusijom (što bi bio i najbolji dokaz da je sve vrijeme izvodio igrokaz a u stvari od početka drugog mandata bio samo pijun u rukama američke „duboke države“ jer se takvoj mogućnosti uvijek oštro protivio)? I drugo, je li Putin spreman do kraja, i svim sredstvima braniti ruske interese u Ukrajini objavljene s početkom invazije na tu zemlju u veljači 2022. godine i za koje je od samoga početka tvrdio kako predstavljaju egzistencijalni interes za Rusiju?
Tko će prije potonuti: Rusija ili EU?
Europske elite još su na početku ukrajinskog rata napravile najskuplju i najgluplju stratešku grešku – stavljajući ukrajinski sukob u potpunosti pod američke uzde. Osim što nakon toga više ni o čemu ključnom ne odlučuju kada je riječ o načinu njegovog rješenja već moraju činiti što im Washington naloži, lišile su se i geopolitičke autonomije (kojoj su, makar i neuspješno zbog unutarnjih borbi za vodstvom Unije desetljećima težile) jer ih SAD sada čvrsto drži za gušu prijetnjom Putinovom Rusijom upravo preko ukrajinskog sukoba. I ne namjerava ih te prijetnje uskoro osloboditi.
Zašto i bi? Samo od potpisivanja po Europu krajnje neugodnog obrambenog sporazuma sa SAD-om od srpnja ove godine, europske članice NATO saveza (upravo su se Trumpu o tome pohvalile) kupile su američkog oružja za 2 milijarde dolara i isporučile ga Ukrajini. Tu, naravno, ne namjeravaju stati. Trump, također naravno, trlja ruke, kao i američki vojnoindustrijski kompleks i čitav politički aparat koji je uključen u osiguranje njegovih poslova.
Europski građani, s blijedim oporbenim snagama, sve se slabije snalaze u nastaloj konfuziji gdje ih se medijski bombardira vijestima o ratu u Ukrajini koji se svaki čas može prenijeti i u njihove zemlje i domove zbog Putina i njegove politike. Pritom i ne vide kako njihovi pojedini državnici – poput Emmanuela Macrona ili pak Freidricha Merza, koji kod kuće više gotovo i nemaju rejting popularnosti već se radi o pravom „antirejtingu“ – plašeći svoje narode ratom zapravo spašavaju svoje potpuno promašene gospodarske, socijalne i migrantske politike zbog kojih bi od strane krajnje nezadovoljnih građana sigurno bili detronizirani i prije isteka trenutačnih mandata. Ovako ljude paralizira strah od rata, a elite rade što hoće.
Politika europskih elita i opasna mreža u koju su se uhvatili vlastitom nesposobnošću (a onda i mi skupa s njima) sada se svela na njihovu gotovo potpunu objavu rata Rusiji u svim mogućim segmentima (osim još neposrednog vojnog umjesto posrednog u Ukrajini): političkom, gospodarskom, medijskom, kulturološkom. Zapravo se svela na pitanje tko će prije potonuti – Rusija ili EU?
Zaključak: Ovo nismo zaslužili, niti smo političarima za to dali mandat
Prema mom mišljenju, to je katastrofalna pozicija u koju su nas naše elite dovele: da se praktički zbog ukrajinskog rata (kojeg je Rusija pokrenula protiv zemlje koja nije članica ni NATO saveza ni EU-a da bi postojale obveze njene zaštite s ciljem primoravanja na postizanje dogovora o budućoj sigurnosti (naglašavam SIGURNOSTI, dakle za svih!) europskog kontinenta) – sada brinemo hoćemo li svi u rat na Istočni front ili će nam on sam doći pred vrata. Podsjećam kako razgovor o tome, kao i o sudbini tada još predratne Ukrajine tj. njenom izvanblokovskom statusu Rusija nije uspjela nametnuti zapadu diplomatskim metodama niti krajem 2021. niti početkom veljače 2022. godine.
Europske elite tada su mislile kako Putin blefira i da se nikada neće usuditi napasti Ukrajinu zbog velike ruske ovisnosti o trgovini s Europom, dok ostavljam mogućnost da su one američke priželjkivale da Putin upravo to učini iako i oko toga nisam siguran bez obzira na različite planove i operacije koje su se oko Ukrajine u SAD-u vodile i povremeno probijale u medijski prostor, poglavito nakon revolucije 2014. godine.
Pritom je Moskva već na samom početku rata, već krajem travnja 2022. g. na Istanbulskim pregovorima s ukrajinskom delegacijom de facto postigla neformalni dogovor o završetku rata i to po krajnje povoljnim uvjetima za Ukrajinu gledano iz današnje perspektive (gdje je „najgore“ po Kijev zapravo bilo službeno odustajanje od zahtjeva za ulazak u NATO) ali je ubrzo bio odbačen od strane Zelenskog nakon „konzultacija“ s tadašnjim britanskim premijerom Borisom Johnsonom koji je za to nedvojbeno imao odobrenje tadašnjeg američkog predsjednika Joea Bidena.
Sada smo tu gdje jesmo: europske nas elite stavljaju u položaj sukobljenih primitivnih afričkih plemena koji za diplomaciju ne znaju, već sve svoje raspoložive resurse bacaju za konačni obračun s mrskim susjednim plemenom u borbi do posljednjeg čovjeka pa tko opstane (ako opstane). To europski građani i narodi nisu zaslužili niti su svojim političkim elitama za tako nešto na izborima dali mandate.
Koliko je sve ovo otišlo daleko svjedoči i 23. listopada, na dan uvođenja 19. sankcijskog paketa EU-a, veliki prosvjedni skupu Budimpešti pod nazivom „Ne želimo umrijeti za Ukrajinu“ na kojem je sudjelovalo preko 100 000 ljudi i na kojem je govorio osobno premijer te zemlje Viktor Orban. Njega se već dugo demonizira u Europskoj uniji od strane vladajućih elita (i po ideološkoj i po rusko-ukrajinskoj osnovi), a odnedavno i kod nas u Hrvatskoj od strane aktualne vlade i medija, dokle ga, zanimljivo – istodobno glorificira onaj isti Donald Trump kojemu se spomenute europske elite pokornički klanjaju i čine sve što od njih traži.
Već se i na prvi pogled, a da ništa drugo ne znamo – može vidjeti kako u svemu ovome nešto opako ne štima i da neke nedokučive i snažne sile upravljaju procesima i potezima pomahnitalih političara – potpuno pogubljenih u „bespućima povijesne zbiljnosti“ – kako glasi naslov poznate knjige pokojnog prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana koji je jako dobro razumijevao geopolitičke odnose i suprotstavljene interese između velikih sila, kao i njihov utjecaja na male zemlje i narode.
Ali koga sada više za to uopće briga? Današnji kapacitet političara varira između vizionarske spremnosti za hvatanje u koštac s gradskim komunalnih problema, i onih o nužnosti zaštite okoliša i borbe za obnovljive izvore energije – čak i onda kada oni devastiraju taj isti okoliš, a dobivenu energiju čine nedostatnom, nesigurnom i skupljom za krajnjeg korisnika od onih tradicionalnih izvora.
