Zoran Meter: Trump prezire EU ali ne odbacuje Europu; ‘konklava’ u Bruxellesu

„Prvi put od kraja Drugog svjetskog rata Amerika nije na našoj strani u pitanjima rata i mira u Europi“, rekao je Norbert Röttgen, visoki zastupnik iz konzervativne stranke njemačkog kancelara Friedricha Merza. „Stali su na stranu agresora – suprotno interesima napadnute zemlje, Ukrajine, i interesima europske sigurnosti u cjelini. Žele posredovati između NATO-a i Rusije, što znači da se SAD više ne smatra vodećom članicom NATO-a i Europu smatra strateškim ciljem.“ – citira njemačkog dužnosnika The New York Times (NYT) u svom tekstu od 10. prosinca.

Navodi se kako je Europa uhvaćena između SAD-a i Rusije, i da se suočava s nizom problema poput proračunskih deficita, pada rejtinga popularnosti, jačanjem desničarskih stranaka, a jedan od najvećih problema svakako je kako nastaviti pomoć Ukrajini za koju je potrebno žurno pronaći novac da bi ju se uspjelo financirati u iduće dvije godine – 2026. i 2027. Istovremeno Europa mora ojačati svoju obranu kupnjom američkog naoružanja, i to dok su nacionalni proračuni ograničeni a dugovi visoki.

Štoviše, to se događa u kontekstu kada američki predsjednik Donald Trump ne skriva svoj prijezir prema Europljanima kojeg je otvoreno iskazao u svom nedavnom senzacionalnom intervjuu za POLITICO, u kojem je čelnike Starog kontinenta nazvao „pravim budalama“ i tvrdio kako će imigracija učiniti „neke od tih zemalja neodrživim“ (dodao bih kako će se oko ovog potonjeg s Trumpom, usprkos svemu, složiti mnogi u Europi – najviše obični građani, uz rijetke iznimke kada je riječ o vladajućim političarima).

Prijezir nužno ne znači i odbacivanje

Ovakvo mračno mišljenje jednog od vodećih američkih medija itekako je utemeljeno. Sjedinjene Države nedavno su usvojile novi dokument o Strateškoj nacionalnoj sigurnosti – NSS, kojeg mnogi nazivaju „protueuropskim“ i „proruskim“.

Vjerojatno su u pravu iako samo djelomično, jer Washington sigurno ne namjerava Europu prepustiti propasti i preuzimanju nadzora nad njom od strane nekog od svojih ključnih globalnih konkurenata – Rusije ili Kine.

Isto tako, dokument definitivno namjerava jačati američku ulogu u svijetu, samo što rekonfigurira prioritete: umjesto globalizma kao temelja za ostvarenje američkih ključnih interesa kako je to bilo u post-hladnoratovskom razdoblju, novi dokument sada teži potpunoj američkoj dominaciji u zapadnoj hemisferi (Europa i obje Amerike) – kroz redefiniranu Monroevu doktrinu iz prve polovice 19. stoljeća koja se odnosila na Sjevernu i Južnu Ameriku kao „američko dvorište“ u kojem nitko izvana ne smije imati pristupa (tada se to isključivo odnosilo na europske kolonijalne sile, druge i nisu postojale). To „redefinirano“ znači da se neće nužno težiti uporabi sile (kako spomenuta doktrina izvorno predlaže), već će se američki interesi osiguravati drugim metodama – kombinacijom  pritiska i privilegija). Vidjet ćemo kako će onda završiti kriza oko Venezuele koju je inicirala Trumpova administracija (o njoj više na kraju teksta). Za „ostatak svijeta“ SAD će se boriti s Rusijom i Kinom legitimnim sredstvima (nikako ne međusobnim ratovima, jer riječ je o nuklearnim i vojnim velesilama pa se tako nešto a priori isključuje) – gospodarskim i trgovinskim konkuriranjem, carinama, a moguće i posredničkim ratovima. Samo više nikada ne onima u kojima bi se prešla „crvena crta“ bilo koga od njih (za Kinu bi to definitivno bio Tajvan) kao što je to za Rusiju bilo u slučaju Ukrajine u kojoj se odvija i najočitiji „proxy“ rat između zapada predvođenog SAD-om i te zemlje, jer su, kako upravo potonji i pokazuje – rizici od eskalacije preopasni za sve u njega aktivno uključene igrače.

S druge strane NSS nikako nije „proruski“ dokument. U njemu se uopće ne  skriva američko-rusko globalno suparništvo ili pak ono SAD-a s Kinom, već se ispred sukobljavanja naglasak stavlja na obostrano prihvatljivu trgovinsku i gospodarsku (investicijsku) suradnju u kontekstu činjenice da je bolje međusobno surađivati gdje za to ima prostora i interesa nego vječito „plesati na rubu“ sukoba. Ovo potonje zahtjeva permanentno bacanje novca u obrambene svrhe, koji se može iskoristiti za puno važnije stvari od šireg značaja nego što je to sama obrana.

Međutim, kao takav, novi je dokument definitivno revolucionaran (i po Rusiju nedvojbeno povoljan) kada je riječ o definiranju strateške politike Washingtona prema Moskvi, jer su do sada dokumenti takve vrste naglasak primarno imali na oštrom suparništvu i svekolikim pritiscima (stanje ljudskih prava, političke slobode, demokracija) na Rusiju (ranije SSSR) – od završetka Drugog svjetskog rata naovamo. Ali zato ga se nikako ne može nazvati „proruskim“ jer on štiti isključivo američke interese, što mu je i svrha.

Ali prijezir Europe ne znači i njeno odbacivanje iako potonju to ne bi trebalo previše tješiti. Smatram, naime, kako Trump ne namjerava od nje dignuti ruke kako to sugerira NYT i u uvodu spomenuti političar iz vladajuće njemačke stranke (svi ostali navodi o unutarnjem stanju u Europi su korektni), već da je želi staviti pod punu kontrolu Washingtona (prije svega njenu vanjsku, obrambenu i energetsku politiku a vrlo moguće i onu vezanu uz visokotehnološku industriju) – i to dugoročno, neovisno o tome tko poslije njega bude sjedio na tronu u Bijeloj kući.Katastrofalne strateške greške

U tom kontekstu sam uvjeren kako Trump sada koristi ukrajinski rat kao najbolji alat za ostvarenje toga cilja. On smatra kako je s Vladimirom Putinom već isključio mogućnost izbijanja Trećeg svjetskog rata odnosno neposrednog američko-ruskog sukoba koji bi vrlo brzo prerastao u nuklearni što ni Washington ni Moskva ni pod koju cijenu ne žele. To mu stvara privid kontrole tog rata, tim više što je, za razliku od Joea Bidena koji to nije ni pokušavao – sebe uspio pozicionirati u ulozi posrednika između Moskve i Kijeva (odnosno Europe koja iza njega aktivno stoji) iako je svima jasno kako je SAD „do grla“ uključen u taj rat na strani Kijeva od njegovog samog početka.

Moskva, naravno, to jako dobro zna – ali polazi od pretpostavke kako ne može ništa izgubiti ukoliko s Trumpom pokuša pronaći diplomatsko rješenje sukoba kojim bi osigurala svoje ključne i dobro poznate stavove (da ih više sve ne ponavljam: od otklanjanja uzroka rata do teritorijalnih pitanja).

Međutim, upravo u čitavoj toj sofisticiranoj „igri“ nadmudrivanja između Trumpa i Putina do izražaja dolazi sva bijeda i nesnalaženje europskih političkih elita. Iz visina je upravo sada postao vidljiv potpuni promašaj europske strategije o Ukrajini a onda i njenom ratu.

Inzistiranje na pravu Ukrajine da postane članica NATO saveza temeljem moralnih načela  i ovih ili onih međunarodnih ili suverenih prava bilo koje države da sama odlučuje o svojoj sudbini (svi znamo u praksi kako takvog idealizma u svijetu nema niti će ga biti), uz potpuno ignoriranje geopolitičkih zakonitosti poglavito od strane velikih sila (u ovom slučaju Rusije) koja je od početka jasno govorila kako je ulazak Ukrajine u NATO za nju „crvena crta“ (o tome često govori poznati američki profesor Jeffrey Sachs, gostujući diljem svijeta pa tako i u institucijama EU-a) – na kraju je dovelo do rata koji je najviše iznenadio upravo europske elite (SAD je takvu mogućnost pretpostavljao, a je li ju i priželjkivao – o tome ne bih u ovoj analizi. Ali je svakako bio spreman na obje opcije, što se na kraju i pokazalo).

Šokirani i prestrašeni europski političari, navikli o sebi misliti kao o „stupovima“ međunarodnog poretka globalističkog tipa i „moralnim vertikalama“ čijoj se političkoj i financijskoj moći nitko neće usuditi usprotiviti – odjednom su se našli pred neugodnim izborom: priznati strateške greške, ili se, linijom manjeg otpora potpuno predati u ruke Bidenove administracije i pouzdati da će zajedničkim snagama skršiti Rusiju a onda i „podijeliti plijen“.

Međutim, epilog je ispao potpuno drukčiji: niti su Rusiju uspjeli skršiti, niti će s Amerikom dijeliti plijen. Štoviše, morat će otključati svoje riznice i snositi troškove i ukrajinskog rata i svojih nagomilanih unutarnjih problema s njim usko povezanih, o kojima je u uvodu ovog teksta pisao NYT.

Trumpova Amerika u potpunosti je prebacila breme financiranja Ukrajine na EU – ne samo njenih financija, već i obrane. MMF Ukrajini ne daje više novca od onog potrebnog da Kijev može gasiti prispjele kreditne obveze, dok se Washington u potpunosti povukao iz financiranja. Time je Trump europske političke genijalce doveo do svršenog čina rekavši im: ili ćete sami financirati Ukrajinu ili će ona bankrotirati i izgubiti rat, a vas će vaši građani zbog toga vrlo brzo pozvati na odgovornost. Jer ovo „nije američki, već europski rat“ – kako to lukavo ponavlja iako je svima znano da je taj rat izišao iz američke a ne europske geopolitičke kuhinje.

Europski mudraci su naivno mislili da su prevažni za Washington i da će se njihovi interesi, kao i obično nakon WW2 opet poklopiti i postati zajednički.

Katastrofalna procjena! Ponovit ću svoj, već puno ranije izrečen stav: radi se o najskupljoj i najglupljoj strateškoj geopolitičkoj grešci u povijesti – u što sam sada još uvjereniji.

Briselska „konklava“: na stolu bile dvije opcije, jedna gora od druge

U Bruxellesu je 18. prosinca održan odlučujući, rekao bih sudbonosni sastanak za Europsku uniju na kojem se odlučivalo o dva prijedloga Europske komisije vezano uz financiranje Ukrajine u iduće dvije godine. Jedan je bio loš, a drugi još gori.

Kako god bilo, sastanak Europskog vijeća poprimio je obilježje vatikanske „konklave“. Predsjednica EK Ursula von der Leyen je uoči početka je rekla kako nitko neće napustiti sastanak dok se ne pronađe način financiranja Ukrajine. „Moramo pronaći rješenje danas. Nećemo ostaviti Europsko vijeće bez rješenja za financiranje Ukrajine za sljedeće dvije godine,“ – rekla je.

Postojale su samo dvije glavne opcije koje su na stolu s ciljem osiguranja iznosa  od 90 milijardi eura koji bi se koristili za financiranje Ukrajine u iduće dvije godine, a obje je inicirala UvdL:

prvo je zajedničko zaduživanje EU-a na financijskim tržištima, kao što je Europska komisija učinila u ime svih država članica tijekom pandemije COVID-19, a za što je potreban konsenzus svih država članica (Mađarska i Slovačka već su ranije rekle kako u tome ne žele sudjelovati jer „ne žele financirati rat“ (riječi mađarskog premijera Viktora Orbana);

i drugo, revolucionarni prijedlog da se imobilizirana (zamrznuta) ruska imovina (vlasništvo Ruske središnje banke i pohranjena najvećim dijelom u belgijskom depozitaru Euroclear – 185 milijardi eura od ukupno 210 mlrd. koliko je zamrznuto u Europi) iskoristi za tzv. reparacijski kredit za Ukrajinu s nultom kamatnom stopom koji bi se Moskvi vratio tek kada ona Ukrajini podmiri štetu nastalu njenom invazijom. Za njegovo usvajanje bila je potrebna kvalificirana većina (dvije trećine) svih članica. Ali čak i tada, da se ovaj drugi prijedlog usvojio, Euroclear se ne može prinuditi da mu EU ili EK na bilo koji način oduzme sredstva koja pripadaju Rusiji. Dakle, odlučila bi belgijska vlada.

Kako god bilo, Ruska središnja banka je 18. prosinca potvrdila svoju namjeru da od europskih banaka nadoknadi gubitke nastale zbog zamrzavanja njezinih državnih sredstava. „Banka Rusije, u skladu sa svojim prethodno iznesenim stavom o zaštiti svojih interesa, objavljuje da će od europskih banaka tražiti odštetu na ruskom arbitražnom sudu, u iznosu nezakonito držane imovine i izgubljene dobiti, nastale zbog nezakonitog blokiranja i korištenja njezine imovine“, objavio je ruski regulator i dodao da je Euroclear naštetio Središnjoj banci ograničavajući joj sposobnost upravljanja novcem i vrijednosnim papirima.

Još jedno obilježje ove „konklave“ bilo je da se održavala svega dva dana prije važnih pregovora na Floridi održati između američke, ruske i ukrajinske delegacije o Trumpovom „ažuriranom“ mirovnom planu za završetak rata. Vrijedi podsjetiti kako se SAD protivio namjeri EU-a o konfiskaciji ruske imovine za reparacijski kredit s obzirom kako s tim novcem Trumpov plan ima drukčije kombinacije, koje su opet potpuno neprihvatljive EU-u (zajednički američko-ukrajinski projekti u poslijeratnoj Ukrajini, kao i američko-ruski investicijski projekti u Ruskoj Federaciji). Taj model korištenja zamrznute ruske imovine navodno je prihvatljiv Moskvi i to je njen svojevrsni pregovarački ustupak pa je i sastavni dio Trumpovog mirovnog prijedloga koji bi bez toga mogao propasti.

Koja god odluka bila donesena u Bruxellesu – imala bi dalekosežne posljedice. Kako po pitanju daljnje sudbine ukrajinskog rata (bez izdašne financijske injekcije Kijev ga neće moći dalje voditi i obratno), tako i po pitanje geopolitičke sudbine Europske unije.

EK je ponovo izabrala krajnje kontroverzan način da Europsku uniju pokuša vratiti na globalnu scenu kao snažnog geopolitičkog igrača. Ponudila je – kao primarnu opciju, po svim zakonima i odredbama međunarodnog i nacionalnih prava nelegalnu mjeru oduzimanja suverenih aktiva jedne države, čime – prema mišljenju brojnih stranih i domaćih stručnjaka – u opasnost dovodi čitav međunarodni financijski poredak. Na kraju je, reći ću to posve otvoreno – srećom odbijen primarni prijedlog Europske komisije i usvojena „utješna opcija“ o zajedničkom zaduživanju za pomoć Ukrajini iduće dvije godine.

Ali tu je još puno nepoznanica s obzirom da je EU, opet u svom stilu, odredila da će se taj beskamatni kredit od 90 mlrd. eura Ukrajini, što je na kraju usvojeno kao opcija za sve minus Mađarska, Slovačka i Češka (koje su glasale za prijedlog ali pod uvjetom da ne preuzmu njegove obveze, a da im to nije omogućeno i ta bi utješna opcija propala) – na kraju zajmodavcu biti vraćen nakon ruske isplate ratne reparacije Ukrajini (čitaj nikada). Živo me zanima koja će financijska ustanova ili ustanove odobriti navedena sredstva za koja zna da su zapravo nepovratna?

Potpuni kontrast

Samo dan ranije, ruski vođa Vladimir Putin održao je govor na završnom godišnjem proširenom kolegiju ruskog Ministarstva obrane. Putin je na sastanku, naravno, bio glavna zvijezda, iako ni ministar obrane Andrej Belousov nije bio puno manje zanimljiv sa svojim opservacijama o samom ratu i stanju ruske vojske.

Putinov govor snažno je odjeknuo i zapadnim medijskim prostorom i zapravo bih rekao kako je sušta suprotnost – potpuni kontrast – gore navedenom sastanku u Bruxellesu koji oslikava sve dublje europske podjele, ne samo po Ukrajini (tu su i problemi migracija, problemi oko pripremljenog potpisivanja trgovinskog sporazuma EU-a i Južne Amerike – Mercosur  kojemu se sada protiv Italija, dok francuski i drugi farmeri stajskim gnojem polijevaju zdanja nacionalnih i lokalnih institucija zbog očekivanih novih teških posljedica po njih ukoliko se sporazum potpiše, i td.).

Putinov govor bio je potvrda nove ruske samouvjerenosti i odlučnosti ne samo da završi ukrajinski rat na način da u njemu ostvari svoje ključne ciljeve (iako su oni nedvojbeno bili puno veći uoči invazije), već i da se Rusija pozicionira kao nezaobilazni globalni geopolitički čimbenik kojeg će se oko svega morati pitati. Putin je tom prigodom rekao kako je Rusija sada konačno „u potpunosti postala suverena država“ bez ikakve mogućnosti da joj zapad bilo što diktira kako je to bilo dosad. Pritom je indirektno zaprijetio, prije svega Europi odnosno NATO-u viješću da je u tijeku razmještaj na borbeno dežurstvo najnovijih ubojitih ruskih oružja (već do kraja ove godine i čuvenog hiperzvučnog raketnog sustava srednjeg dometa Orešnik koji je prije točno godinu dana bio testiran u ratnim uvjetima napadom na izvjesni ukrajinski vojnoindustrijski objekt u gradu Dnjipru (Dnjepropetrovsk, rus.). Naravno, pritom nije zaboravio optužiti Europu da se upravo ona ubrzano militarizira i sprema za rat s Rusijom već do 2030. godine.

Drugim riječima – nepovjerenje između Rusije i Europe bit će dugoročno, sustavno i sveobuhvatno – i mislim da je to najtočniji zaključak koji proizlazi jednako iz Putinovog govora, kao i govora ključnih europskih vođa. Nisam uvjeren kako iza toga ne stoji baš glavom i bradom Donald Trump. Dokaza, naravno, nemam, ali znam tko najviše iz takve geopolitičke konstrukcije na Starom kontinentu najviše profitira, a tko se iscrpljuje i gubi.

Međutim, ono što najviše zabrinjava je upravo gore navedeni kontrast između dviju strana – koji se tiče odlučnosti i definiranih strategija. On definitivno ne ide u prilog Europskoj uniji sudeći prema tendencijama koje ubrzano poprimaju oblik pravila: oko bilo kojeg važnog  pitanja članice EU-a se teško usuglašuju, a ponekad im to uopće i ne uspijeva (npr. migrantska politika). Tu još treba dodati strah i otpor, prije svega starih i velikih članica, da im centrala u Bruxellesu u potpunosti ne preotme i ono malo suvereniteta po ključnim pitanjima koje im je ostalo.

Trump izdvaja rekordni iznos za obranu: Što daje Europi i Ukrajini?

U međuvremenu, u srijedu je američki Senat  velikom većinom glasovao za prijedlog zakona (NNDA) od 901 milijarde dolara koji se dodjeljuju Pentagonu za obrambenu politiku kojeg još samo mora potpisati predsjednik Trump što će se sigurno i dogoditi i čime će stupiti na snagu. P

NDDA uključuje i nekoliko odredbi za jačanje sigurnosti u Europi, što je i najbolja potvrda moje gore navedene tvrdnje da SAD ne napušta Europu, barem ne u potpunosti. Ali onaj kojeg ubrzano napušta ne samo u smislu financijske pomoći (čega više nema), već i vojne ipak je Ukrajina. Naime, za razliku od Bidenove administracije koja je Kijevu de facto dala bianco ček za vojnu pomoć koja se mjerila u milijardama dolara (sjetimo se Trumpovih tvrdnji da su Sjedinjene Države za Ukrajinu dale više od svih drugih zajedno – oko 300 milijardi dolara s čim se Europljani baš i ne slažu tvrdeći da je taj iznos manji, neki govore između 150 i 200 mlrd. – i da bi svakim posjetom SAD-u Zelenski iznosio „pune torbe novaca američkih poreznih obveznika“), novi obrambeni proračun uključuje svega 800 milijuna dolara. Dakle, 400 milijuna po godini u fiskalnoj 2026/27. Preciznije, ta sredstva Ukrajina i neće vidjeti, već se ona isporučuju američkim tvrtkama za oružje namijenjeno ukrajinskoj vojsci. Dakle  sve ostaje u SAD-u!

Također, novi obrambeni proračun osigurava i sredstva za Baltičku sigurnosnu inicijativu tj. 175 milijuna dolara za potporu obrani Latvije, Litve i Estonije. Dalje, proračunski obrambeni zakon ograničava i mogućnost Pentagona da smanji broj američkih snaga u Europi ispod 76 000, ali i zabranjuje američkom zapovjedniku u Europi da se odrekne titule vrhovnog zapovjednika NATO-a. Time je jasno da Amerika ne diže ruke od Europe, ali joj nedvojbeno želi stajati za vratom.

Trumpovo obraćanje naciji bez objave rata Venezueli

U četvrtak navečer (po europskom vremenu) Trump se svojim govorom obratio američkoj naciji sumirajući rezultate prve godine svoje vladavine. Puno je tu bilo hvale – i opravdane i neopravdane, a ovo drugo pogotovo u smislu da je poboljšao američko gospodarstvo i da se bolje živi, ili pak da uspješno provodi migracijsku politiku kojom sprječava masovni ulazak ilegalnih migranata u zemlju i td. (navodno oko 55% Amerikanaca sada želi da Trump omekša svoju rigoroznu migrantsku politiku).

Pa iako su mnogi najavljivali kako će Trump u obraćanju naciji službeno objaviti rat Venezueli s obzirom kako je njeno državno vodstvo samo dan prije proglasio terorističkim (što je presedan koji se nije dogodio u odnosu na bilo koju državu svijeta: takve se ocjene nisu davale npr. niti za Iran nakon Islamske revolucije 1979. i sve do danas), zbog čega joj je uveo potpunu pomorsku blokadu po pitanju naftnih tankera (pomorska blokada de facto predstavlja objavu rata) a još prije toga državni vrh u Caracasu nazvao je i mafijaškim u smislu njegove navodne suradnje s narko kartelima – to se ipak nije dogodilo.

Rekao bih da se za sada Trump ipak odlučuje za „virtualni rat“ (pokazivanje vojnih mišića i napade na male brodice u Karipskom moru koje navodno prebacuju drogu u SAD), a ne onaj klasični – čijih se negativnih posljedica po SAD (čitaj svoju vladavinu) nedvojbeno boji. Naime, nitko nije u stanju sa sigurnošću procijeniti kakav bi bio otpor venezuelanskog naroda na američku kopnenu invaziju. Bi li bio neznatan i pasivan, ili bi bio kubanskoga tipa – sa spremnošću na dugotrajni gerilski rat po venezuelanskim džunglama – s konotacijom na onaj Vijetnamski 60-ih i početkom 70-tih godina prošloga stoljeća za koji svi znamo kako je završio.

I još jedan kuriozitet: Trump u svom obraćanju naciji niti jednom jedinom riječju nije spomenuo ni Rusiju ni Ukrajinu. To je pak znak kako smatra da je vrijeme da fokus svoje vladavine počne usmjeravati s vanjske na unutarnju politiku i rješavati aktualne probleme u američkom društvu – tim više što se 3. studenog iduće godine održavaju predizbori za Kongres koji će uvelike odrediti mogućnost provedbe Trumpove politike u posljednje dvije godine mandata. Za sada tu republikanci ne stoje dobro, jer gube gotovo sve lokalne izbore posljednjih cca mjesec i više dana, a najneugodniji je svakako nedavni gubitak Miamija na Floridi.

Uostalom, kad bi Trump uspio donekle srediti unutarnju politiku na način da stvarno pokrene još uvijek dovoljno tromo i uspavano američko gospodarstvo usprkos svim pokušajima njegovog oživljavanja (prije svega industrijske proizvodnje) nekonvencionalnim metodama zastrašivanja svjetskih država svojim carinama – tada bi mu se bilo lakše vratiti rješavanju vanjskopolitičkih i globalnih problema.

Nedvojbeno je kako bi u tom slučaju i Rusija i Ukrajina u njegovom govoru naciji bile kudikamo više eksploatirane. Ali to će nedvojbeno biti i ako uspije progurati svoj mirovni plan. Ove godine ipak ne, usprkos lijepim željama.

geopolitika