- Trump je uspio destabilizirati BRICS svojim carinskim i trgovinskim prijetnjama (ili ćete prestati slijepo slušati Kinu i prestati kupovati rusku naftu, ili nećete moći poslovati sa SAD-om) i učiniti ga barem privremeno nesposobnim donositi zajedničke odluke financijskog i gospodarskog karaktera koje bi išle u smjeru njegovog jačanja.
- Marco Rubio je rekao kako SAD više nema što ozbiljnoga od sankcija uvesti protiv Rusije, a da je i nedavno sankcioniranje dviju najvećih ruskih naftnih tvrtki neučinkovito jer će sankcije djelovati tek dugoročno i stoga nemaju nikakav utjecaj na ukrajinski rat.
- Biden se oslanjao na izostanak straha od izbijanja nuklearnog rata temeljem zajedničke izjave Ronalda Regana i Mihaila Gorbačova kako je nuklearni rat nemoguć jer ga niti jedna država nikada neće željeti pokrenuti shvaćajući njegove razorne posljedice koje bi bile pogibeljne za obje zemlje. Ili bi pak štetne posljedice bile neprihvatljivo veće od koristi u slučaju pobjede jedne od njih.
- Nema nikakve „kemije“ između Trumpa i Putina. Trump je uvijek slatkorječiv u susretima s liderima protivničkih zemalja (to smo viđali u njegovim kontaktima s kineskim vođom Xi Jinpingom, pa čak i sa sjevernokorejskim vođom Kim Jong-unom), dok je neuobičajeno grub prema liderima savezničkih država.
Američki predsjednik Donald Trump prije cca godinu dana (5. studenog 2024. g.) pobijedio je na predsjedničkim izborima. U međuvremenu – godinu dana poslije, svijet više ne izgleda isto. Trump ga je u svega deset mjeseci službene vladavine potpuno demontirao, posijao kaos (i još ga uvijek sije) usprkos njegovom hvaljenju da je „završio osam ratova“ – mrveći međunarodni poredak kao nitko i nikada prije njega u suvremenoj povijesti , onoj nakon Drugog svjetskog rata.
Kada je riječ o ratovima koje je Trump „uspješno“ završio (malo bi tko znao nabrojiti o kojima se tu radi), u tome mu se smislu određeni uspjeh može pripisati jedino za onaj u Pojasu Gaze, gdje je američka diplomacija uistinu dugo i ozbiljno radila, i činila sve što je u njezinoj moći da do konačnog sporazuma po Trumpovom planu na kraju i dođe. Ali pritom isto tako treba naglasiti kako je Trumpova administracija prethodno bila itekako duboko involvirana u spomenuti sukob na strani Izraela, i da potonji bez potpore i odobrenja Washingtona sigurno ne bi išao toliko daleko u razaranja Gaze i masakriranja tamošnjeg palestinskog stanovništva pod egidom borbe protiv terorista iz Hamasa.
Jer da se Washington kojim slučajem čvrsto, odlučno, rezolutno usprotivio Benjaminu Netanyahuu u odnosu na način na koji vodi ovaj rat, ii mu zaprijetio obustavom isporuka američkog oružja o kojem Izrael u potpunosti ovisi, rat bi posve sigurno završio puno prije.
Također treba pričekati određeno vrijeme kako bi se sa sigurnošću mogao dati odgovor djeluje li uopće Trumpov mirovni sporazum na terenu i oko njega u srednjoročnoj a kamoli dugoročnoj perspektivi, ili je tu samo bila riječ o svojevrsnom ad hoc sporazumu, nužnom Trumpu za popravljanje imidža kod kuće i u svijetu tj. olakšavanje posla u preostalom dijelu svog, prema sadašnjim odredbama američkog ustava posljednjeg mandata.
„Do mira uz pomoć sile“
Osim „zaustavljanja ratova“ i kroz formulu „do mira uz pomoć sile“ ako treba (Iran), proklamiranu od strane Bijele kuće i Pentagona (koji je nedavno službeno preimenovan u Ministarstvo rata), Trumpova glavna borba na globalnom geopolitičkom terenu zapravo je usmjerena protiv međunarodnih formata koje on smatra neprijateljskima po Ameriku i njene strateške, prije svega gospodarske interese – BRICS-a i Šangajske organizacije za suradnju – SCO. Od njih SAD-u i dolazi najveća prijetnja u obliku ubrzane dinamike globalne dedolarizacije.
Ti formati, naime, uključuju i veliki broj demografski, gospodarski i vojno potentnih država koje su izvan (pune) kontrole SAD-a (Kina, Rusija, Indija, Brazil, Indonezija, JAR, Egipat, UAE) i koje međusobnu robnu razmjenu već pretežito, a neke i u potpunosti vrše u svojim nacionalnim valutama, zaobilazeći dolar.
Važno je reći kako se one u te formate uključuju najviše zbog dva ključna razloga: prvo , zbog negativnih višedesetljetnih iskustava po vlastiti razvoj u vrijeme potpune dominacije ključnih zapadnih sila (prije svega SAD-a) koje su i kreirale postojeće mehanizme globalnog upravljanja svijetom – poput MMF-a, Svjetske banke, WTO-a; i drugo, straha od dolara, kojeg sada žele zaobići u što je moguće većoj mjeri zbog straha od nametanja američkih jednostranih sankcija tj. onih koje Washington pokreće protiv pojedinih zemalja koje smatra po sebe nepoćudnima, bez odobrenja Vijeća sigurnosti UN-a.
Paradoksalno, time Sjedinjene Države same ubrzavaju navedeni proces koji im je toksičan u smislu osiguranja dosadašnje financijske stabilnosti, ali isto tako i utjecaja na sve globalne procese.
Trump u tom smislu čini sve što smatra nužnim i mogućim da takav, po SAD razorni scenarij s obzirom na golemi unutarnji dug zemlje (koji se i pokriva globalnom dominacijom dolara) pod svaku cijenu spriječi. U tom kontekstu je i pokrenuo trgovinske odnosno carinske ratove odmah čim je zasjeo u Bijelu kuću kako bi postigao po SAD pogodne bilateralne trgovinske sporazume s brojnim zemljama svijeta. Pritom je najupadljivije da je u tom smislu za sada najuspješniji kada je riječ o američkim saveznicima i strateškim partnerima (EU, UK, Japan, Južna Koreja), dok mu puno teže ide s pojedinim saveznicima i partnerima koji sebe vide u predstojećem multipolarnom svijetu kao jedan od mogućih polova (Turska, bogate arapske monarhije, Brazil), a najteže s velikim i snažnim državama koje inzistiraju na svom suverenitetu kao temelju državne opstojnosti (Kina, Rusija i Indija).
Trump otvoreno govori kako postojeći međunarodni mehanizmi globalnog upravljanja (bez obzira što je u njihovom kreiranju glavnu ulogu imao upravo SAD i iz njih dugo izvlačio i najviše koristi) – poput UN-a, WTO i td. – već dugo vremena samo koče američki razvoj i širenje američkog globalnog utjecaja, omogućujući sve veći utjecaj Americi konkurentnim državama, prije svega Kini. Trump smatra kako neprikosnovena američka vojna moć SAD-u daje pravo kreirati svijet po američkim a ne više „međunarodnim pravilima“ ponašanja. I to u praksi demonstrira projekcijom američke vojne snage u mnogim svjetskim regijama, zbog kojih one manje i slabije zemlje (u zbilji puno sklonije razvojnim smjernicama BRICS-a ili SCO-a) počinju kalkulirati i diverzificirati svoju orijentaciju primarno s Kine opet u smjeru SAD-a kroz prihvaćanje bilateralnih trgovinskih sporazuma s Washingtonom.
Američki stratezi zapeli u prošlosti
Što se tiče spomenute dedolarizacije kao fenomena kojeg se sada boji Trump, ona nije ništa novo. Odvijala se već godinama, ali vrlo sporo, dajući vremena Washingtonu za nužne prilagodbe koje on nije iskoristio. Međutim, sada je to već alarmantna dinamika, iako je dolar još uvijek dominantna rezervna valuta u međusobnim novčanim transakcijama i to će sigurno ostati još duže vrijeme. Ali trendovi tj. negativna dinamika koja je zapravo već prerasla u proces je ono što sada opravdano brine američke stratege, iako su – prema mom mišljenju, o tome već davno prije trebali početi voditi računa.
Tj. trebali su modificirati američku vanjsku i trgovinsku politiku u smjeru većeg razumijevanja za nacionalne (razvojne) interese drugih zemalja, a ne isključivo njihovog podređivanja američkim interesima pod svaku cijenu. Ako ne zbog ičega drugog, ono zbog spoznaje cikličke nužnosti promjene političke slike svijeta – što je dinamičan i nezaustavljiv proces, jer se i geopolitika i međunarodni odnosi ponašaju kao živi organizam. Razvijaju se, rastu, prilagođuju, obolijevaju, ozdravljuju – često i u svom dramatičnom i neupravljivom svjetlu, kada u pravilu izbijaju i veliki i krvavi ratovi. Ali posljedica je uvijek na kraju ista: svijet i odnosi u njemu bivaju promijenjeni.
Dakle, smatram kako je mudrijom američkom politikom prijašnjih godina, zapravo počevši od završetka hladnog rata na ovamo, promjena svijeta mogla ići kao puno bezbolniji proces, vjerujem – po svih povoljniji, uključujući i (prije svega) SAD.
Ali to je sada prošlost na koju se ne treba vraćati. Prilika je propuštena i više se ništa ne može promijeniti. Bolni procesi preobrazbe svijeta su počeli i nemoguće ih je zaustaviti. Velike sile počet će koristiti sva raspoloživa sredstva u borbi za svije ciljeve. Jedne će ih koristiti u pokušaju novog ovladavanja drugima (SAD i njegov saveznički blok), a druge u pokušaju obrane sebe i svojih interesa kao suverenih polova – nakon čega bi „ostatku svijeta“ mogle nametnuti svoja pravila igre (Kina, Rusija). Ove druge bi pritom više vodile računa da u tom nametanju ne idu predaleko, koristeći se upravo navedenim negativnim iskustvom SAD-a koji je uvijek išao (i dalje ide) prema drugima primarno metodom pritiska tj. kombinacije meke i tvrde sile.
Tko će u toj borbi titana koja se tek pokrenula na kraju uspjeti pobijediti nitko ne zna. Tu enigmu ne može riješiti niti sve prisutnija umjetna inteligencija (UI).
Osobno smatram da je Trump uspio destabilizirati BRICS svojim carinskim i trgovinskim prijetnjama (ili ćete prestati slijepo slušati Kinu i prestati kupovati rusku naftu, ili nećete moći poslovati sa SAD-om) i učiniti ga barem privremeno nesposobnim donositi zajedničke odluke financijskog i gospodarskog karaktera koje bi išle u smjeru njegovog jačanja. Šangajska organizacija nešto je posve drugo.
Ono što se pak zna, to je da je Trump, paralelno s projekcijom meke moći (carine, odnosno prijetnje trgovinskih ratova koji su itekako rizični i za SAD) pokrenuo i projekciju vojne moći. Njome želi skinuti nepoćudne režime, a u njihovim zemljama provesti „demokratizaciju“ američkog tipa – sa svim posljedicama koje ona kao takva donosi. Najbolji primjer za to, koji se upravo potvrđuje pred našim očima je Venezuela. O njoj malo više kasnije u tekstu.
Američko-ruska enigma
Ondje gdje Trump u prvih deset mjeseci vladavine definitivno nije uspio u svojim željama je završetak ukrajinskog rata po vlastitoj formuli mira (zamrzavanje sukoba na trenutačnim crtama dodira) koju je odbacio ruski predsjednik Vladimir Putin kao onu koja „ne želi čuti“ temeljne ruske interese zbog kojih je on i pokrenuo invaziju na tu zemlju 24. veljače 2022. godine. Time nije uspio niti izvući Rusiju iz čvrstog zagrljaja s Kinom.
Trump kao da je (do svog najnovijeg mirovnog prijedloga od prije nekoliko dana) shvatio kako od njegovog pokušaja sređivanja rata (po američkim interesima) neće biti ništa. Okrenuo se od daljnjih inicijativa i prepustio Rusiju i Ukrajinu nastavku rata, jer, kako je i sam nedavno kazao – ponekad treba pustiti te zemlje da međusobno ratuju. Pritom je lukavo Ameriku formalno udaljio od samog sukoba kako ne bi upao u opasnu zonu neposrednog uvlačenja SAD-a u rat s Rusijom što pod svaku cijenu neće dozvoliti i zbog čega je uporno kritizirao svog prethodnika Joea Bidena koji je uistinu „plesao na rubu“ vojnog sukoba s nuklearnom velesilom Rusijom.
Biden je pritom vjerovao kako to može činiti (naoružavati Ukrajinu američkim oružjem koliko i do kada to smatra potrebnim), oslanjajući se na izostanak straha od izbijanja nuklearnog rata temeljem zajedničke izjave Ronalda Regana i Mihaila Gorbačova kako je nuklearni rat nemoguć jer ga niti jedna država nikada neće željeti pokrenuti shvaćajući njegove razorne posljedice koje bi bile pogibeljne za obje zemlje. Ili bi pak štetne posljedice bile neprihvatljivo veće od koristi u slučaju pobjede jedne od njih.
Presudni nuklearni čimbenik
Međutim, Trump je očito s pravom svjestan ruske nuklearne moći i provedene modernizacije njene nuklearne trijade proteklo desetljeće (iako u javnim istupima ponavlja frazu o američkoj nuklearnoj superiornosti u odnosu na rusku, u koju, međutim, ne vjeruju niti ozbiljni američki vojni analitičari) koja je izvršena u više od 90-postotnom volumenu. Ona američka pravo nije niti počela (vjerojatno zbog uljuljkanosti u svoju vječnu globalnu nadmoć kroz čuvenu frazu „o kraju povijesti“) pa se njene ključne nuklearne sile odvraćanja još uvijek temelje na hladnoratovskim interkontinentalnim raketama kopnenog baziranja (Minuteman) i morskog baziranja (Trident) koje su razvijene 70-godina i naknadno, 90ih i prvih godina novog milenija djelomično moderniziranih.
Štoviše, Trump sada govori kako Kina, koja jako zaostaje za SAD-om i Rusijom u smislu strateškog nuklearnog oružja (broja interkontinentalnih balističkih raketa) može stići Sjedinjene Države u idućih pet godina. To mu je glavni oslonac za pokretanje programa novog američkog testiranja nuklearnog oružja (još nije dao zeleno svjetlo za klasične nuklearne pokuse zabranjene Sporazumom iz 1991. kojeg su potpisale brojne zemlje, uključujući i svih 9 nuklearnih ali ga SAD nisu ratificirale za razliku od primjerice Francuske, Velike Britanije i Rusije (potonja je nedavno povukla svoju ratifikaciju zbog američke politike koja ide u smjeru ubrzane nuklearizacije, ali pritom objavila kako neće pokretati svoje nuklearne pokuse ukoliko to prvi ne učini SAD).
Ako nuklearni pokusi opet počnu – bilo nadzemni (s čuvenim golemim gljivama) bilo podzemni – svijet će vrlo brzo ući u vrtlog ovih pokusa ali i utrke u nuklearnom naoružanju, a posve sigurno i u širenju nuklearnog oružja i na druge velike zemlje koje već sada shvaćaju kako je puna zaštita njihovog suvereniteta danas zajamčena jedino posjedovanjem nuklearnog oružja (najbolji primjer su definitivno Sjeverna Koreja i Izrael).
Ali vratimo se Trumpu i Putinu. Kako mi se čini, Trump sada Putinu nevoljko daje vrijeme za ostvarenje svojih maksimalno reduciranih vojnih ciljeva koji se temelje na punom teritorijalnom zaokruživanju početkom listopada 2022. g. anketiranih četiriju ukrajinskih regija. Nakon toga će eventualno moći početi mučni pregovori koji se tiču međusobne strateške sigurnosti između Rusije i Zapada odnosno NATO saveza, kao i pitanja budućnosti same Ukrajine. To je vidljivo i kroz oklijevanje Trumpovog uvođenja novih sankcija protiv Moskve.
Državni tajnik Marco Rubio je 12. studenog, na marginama sastanka G7 u Kanadi, otvoreno rekao kako SAD više nema što ozbiljnoga od sankcija uvesti protiv Rusije, a da je i nedavno sankcioniranje dviju najvećih ruskih naftnih tvrtki neučinkovito jer će sankcije djelovati tek dugoročno i stoga nemaju nikakav utjecaj na ukrajinski rat. Zanimljivo je kako je istom prigodom implicirao i kako SAD ne namjerava slijediti Europsku uniju na putu otuđenja ruskih državnih aktiva u europskim odnosno američkim trezorima za financiranje Ukrajine.
Osim toga, to je vidljivo i kroz Trumpovo, barem za sada, odustajanje od isporuka američkih krstarećih raketa dalekog dometa Tomahawk Kijevu koje bi de facto značilo, vjerojatno možda ne odmah američko-ruski rat (jer bi te isporuke sigurno bile količinski vrlo ograničene, kao i njihova vojna upotreba od strane Ukrajine) – ali sigurno krah Trumpovog pozicioniranja kao „neutralnog“ posrednika i onoga koji ovaj rat jedino može završiti. Ta mu uloga sada omogućuje i potpuni nadzor nad Europskom unijom čiju skupu militarizaciju i konfrontaciju prema Rusiji podržava kroz prijetnju američkog potpunog vojnog povlačenja iz Europe i ostavljanja iste jedan na jedan s vojno moćnom Rusijom.
Ako bi Trump izgubio mogućnost kontakta s Putinom izgubio bi ne samo politički utjecaj na taj rat, već bi se ili morao vojno aktivno uključiti u isti skupa sa europskim saveznicima (što, kao što sam rekao ni pod koju cijenu ne želi). Ili bi morao priznati potpuni poraz Ukrajine a time i ukupne zapadne politike što mu je također neprihvatljivo jer bi imalo i dalekosežne globalne geopolitičke posljedice po SAD.
Stoga Trump ni pod koju cijenu neće htjeti potpuno prekidati odnose s Putinom. Ne zato što među njima postoji nekakva „kemija“, jer Trump je uvijek slatkorječiv u susretima sa svim liderima protivničkih zemalja (to smo često vidjeli u njegovim kontaktima s kineskim vođom Xi Jinpingom, pa čak i sa sjevernokorejskim vođom Kim Jong-unom u vrijeme Trumpovog prvog mandata i dvaju sastanaka s njime – u Singapuru i Vijetnamu), dok je neuobičajeno grub prema liderima savezničkih država prema kojima se ponaša kao pravi imperator – gospodar nad gospodarima. Trump je jednostavno u praksi spoznao kako Putin i Rusija nisu Hamas ni Iran – i to je jedini razlog njegove želje za ne prekidanjem odnosa s Putinom, a ne „kemija“.
Venezuela
Trump je nedavno, u svom govoru na iznenada sazvanom sastanku u Pentagonu sa svim generalima i admiralima američke vojske kod kuće i onih u misijama diljem svijeta, između ostalog proklamirao novu strategiju povlačenja Amerike u zapadnu hemisferu. Drugim riječima, stavljanja iste pod punu američku kontrolu. Nakon što je to već učinio s Europom koja je „šaptom pala“, na redu je – čini se – Venezuela. O ostalom dijelu svijeta Trump namjerava razgovarati s Kinom i Rusijom, a paralelno će oko nadzora nad istim s ove dvije konkurentne velesile vjerojatno voditi i posredničke ratove ondje gdje za to vidi interes.
Dakle, kad je riječ o „američkom dvorištu“ prije svega se misli na „sređivanje stvari“ u Venezueli. Tamo je Trump, uza sve brodove koje je već ranije poslao u međunarodne vode Karipskog mora, ispred obala te latinoameričke zemlje koja je SAD-u odavno trn u oku, slično kao i Kuba i Nikaragva samo što je kudikamo važnija s obzirom na svoja golema prirodna bogatstva (ima jedne od najvećih rezervi nafte (čak veće i od Saudijske Arabije) i plina na svijetu, kao i pitke vode) – prošli tjedan poslao i najveći američki nosač zrakoplova i najveći ratni brod na svijetu ikad izgrađen USS Gerald R. Ford.
Tolika ratna mašinerija, iako može imati i zadaću isključivo stvaranja snažnog psihološkog pritiska i ratne psihoze u stanovništvu i državnom vrhu što bi onda eventualno dovelo do „dvorskog prevrata“ tj. pobune ključnih generala potkupljenih od strane CIA-e i sličnih specijalnih operacija za koje je Trump inače dao dozvolu – teško da je pokrenuta samo iz tog razloga.
Većina zapadnih promatrača prosuđuje kako će Trump ipak pokrenuti određeni oblik vojne operacije, pri čemu većina njih isključuje kopnenu invaziju zbog opravdanog straha od velikih gubitaka među američkim vojnicima što bi bilo pogubno za Trumpovu daljnju vladavinu jer je na vlast došao kao onaj koji će Ameriku povući iz svih ratova, spriječiti nepotrebne gubitke života njenih vojnika i trošenja golemih količina novca u ratovima koji nikada ne donose trajne koristi SAD-u. Naime, venezuelanska vojska je velika i dobro opremljena, ali i motivirana za borbu protiv „gringosa“ koji vječito prijete njihovoj zemlji.
Zato bi se prije od klasične invazije marinaca moglo raditi o visoko preciznim raketnim udarima iz zraka i sa brodova po predsjedničkoj palači u Caracasu i predsjedničkim rezidencijama, kao i glavnom stožeru i pojedinim strateškim naftnim i infrastrukturnim objektima koji bi paralizirali zemlju (ostavili je bez struje, goriva, vodoopskrbe i sl.).
Opasna geopolitička igra
Kako god bilo, ovdje je važno primijetiti da je Trump s Venezuelom pokrenuo vrlo osjetljivu i opasnu geopolitičku igru. Ako vojno intervenira na bilo koji način i to dovede do svrgavanja predsjednika Nicolasa Madura i njegovog režima, pokazat će svojim ključnim protivnicima – Rusiji i Kini – da svoje geopolitičke ciljeve Amerika ubuduće namjerava ostvarivati svim mogućim sredstvima koja uključuju i primjenu sile, ne pitajući nikoga za dozvolu. Razlog za opravdanje će se, naravno, uvijek naći. U hladnom ratu to je bila borba protiv komunizma, potom, s početka novog milenija protiv terorizma, a sada – protiv krijumčarenja drogom i migrantima. Ključna je razlika, međutim, u odnosu na prve dvije sada ta, da je u onima Washington velikim dijelom uspijevao osigurati potporu Vijeća sigurnosti, a sada je ne namjerava ni tražiti! Washington ju je prethodno tražio i dobio npr. za uključivanje u Korejski rat, za napade na Irak Sadama Huseina i talibanski Afganistan, Gaddafijevu Libiju.
Bilo je tu i soliranja, poput invazije na Panamu diktatora Manuela Noriege ili napada (formalno NATO saveza kroz Operaciju Allied Force, ali zapravo najvećim dijelom SAD-a i Velike Britanije) na Miloševićevu SR Jugoslaviju 1999. g. Uupravo je ova posljednja i bila kap koja je prelila strpljenje Jeljcinove postsovjetske Rusije (tadašnji ruski premijer pok. Jevgenij Primakov demonstrativno je dao zapovijed pilotu da okrene zrakoplov koji se već nalazio nad Atlantikom i kojim je u trenutku pokretanja napada on putovao u SAD upravo radi razgovora o toj temi, te je neočekivani napad smatrao poniženjem i sebe i Rusije) i dovela do promjene ukupne paradigme ruske vanjske politike koja se počela ostvarivati dolaskom na vlast Vladimira Putina već iduće – 2000. godine.
Kod Venezuele je dodatno specifično i da je Rusija početkom listopada ratificirala, a Putin 27. listopada ove godine službeno potpisao sveobuhvatni Sporazum o strateškom partnerstvu Rusije i Venezuele koji obuhvaća i vojnotehničku suradnju tj. isporuke ruskog oružja toj zemlji.
Međutim, kao i u slučaju s Iranom s kojim je Rusija sličan sporazum sklopila 17. siječnja ove godine – niti ovaj ne sadrži obvezu vojne pomoći jedne zemlje drugoj u slučaju vanjske agresije, kao što to npr. imaju Rusija i Bjelorusija, ili odnedavno Rusija i Sjeverna Koreja (iako ovaj potonji ipak ne predstavlja vojno savezništvo u punom smislu riječi, Pjongjang ga je de facto potvrdio u praksi slanjem svojih vojnika da se bore na strani Rusije u ukrajinskom ratu te isporukama topničkog oružja i streljiva Moskvi).
Osim toga Bjelorusija i Sjeverna Koreja Rusiji su susjedne zemlje, a Venezuela je na drugom kraju svijeta pa bi bilo kakvo rusko aktivno vojno miješanje u eventualni američko-venezuelanski rat sigurno bilo isključeno. Jednako kao i ono američko u slučaju Ukrajine. Ali Rusija bi, u slučaju da se otpor Venezuele pokaže snažan i odlučan mogla činiti ono što SAD dugo čini u Ukrajini. Sukladno spomenutom sporazumu mogla bi joj isporučivati suvremene sustave protuzračne i protubrodske obrane, kao i nove zrakoplove.
Međutim, ono što bi Rusija još važnijeg mogla učiniti je do kraja intenzivirati svoj rat u Ukrajini prkoseći svim američkim nastojanjima za njegov završetak i voditi ga do punog ostvarenja svojih ciljeva pod bilo koju cijenu.
Zanimljiva je i izjava ruskog šefa diplomacije Sergeja Lavrova od prošloga tjedna, kada je, osuđujući američke poteze oko Venezuele rekao da bi se SAD u borbi protiv droge umjesto na tu zemlju trebao fokusirati na Belgiju.
Trumpova intervencija u Venezueli, osim Rusije, mogla bi potaknuti i Kinu da vojnim načinom sredi stanje „u svom dvorištu“ – pri čemu najviše mislim na Tajvan. Tim više što je i Kina, poput Rusije (potonja u sferi proizvodnje venezuelanske nafte kroz Rosnjeft), snažno involvirana kao gospodarski ali i vojni partner Venezuele, kao, uostalom – i čitave Latinske Amerike.
Ne manji rizik po Trumpa predstavlja i reakcija ostalih latinoameričkih zemalja, velika većina kojih bio se posve sigurno (s izuzetkom Argentine i Perua) čvrsto solidarizirala s Venezuelom i osudila invaziju. To bi moglo izazvati tektonski poremećaj u Trumpovoj strategiji ponovnog političkog ovladavanja zapadnom hemisferom jer se „latinosi“ ionako tradicionalno (velikim dijelom neuspješno) suprotstavljaju stoljetnom miješanju svog velikog sjevernog „brata“ u njihove unutarnje poslove.
Kako god bilo Trump je onaj koji će na kraju morati odlučiti što i kako učiniti. Za sada se, kako to prošli tjedan pišu vodeći američki mediji poput New York Timesa i Wall Street Journala još uvijek koleba, navodno proučavajući prijedloge koji su mu na stolu a odnose se na način izvršenja vojne operacije.
Istodobno su lukavi Englezi objavili kako prekidaju obavještajnu suradnju sa SAD-om navodno zbog vojnog uništavanja civilnih brodova bez bilo kakve prethodne provjere i mogućnosti sudskog dokazivanja krivnje odnosno nevinosti eventualnih prekršitelja zakona o zabrani trgovine narkoticima. Zašto kažem lukavi? Zato što Englezima sigurno nije žao Madura (u prvom Trumpovom mandatu London je, slušajući Trumpa ne samo priznao kao legitimnog predsjednika te zemlje tadašnjeg oporbenog čelnika Juana Guaida, već je i Banka Engleske zamrznula velike zlatne rezerve te zemlje u svojim trezorima). London se najprije boji za svoje interese u zemljama Latinske Amerike, kao i posljedica po svoje teritorijalne posjede poput Britanskih Djevičanskih otoka ili Kajmanskih otoka – smještenim također u sada uzavrelom Karipskom moru.
Prosudba
Ako ste mislili da se Bliski istok smirio nakon uvodno spomenutog Trumpovog mirovnog sporazuma za Gazu kojim se toliko ponosi, i da se svijet sada fokusira isključivo na ukrajinski i mogući američki rat u Venezueli – jako biste se prevarili.
Naime, upravo u vrijeme pisanja ovoga teksta ubrzano se, rekao bih i dramatično ponovo pogoršavaju odnosi između Izraela i Irana. Tinjajući žar zapravo nije niti bio ugašen prestankom 12-dnevnog rata između dviju država nakon kratkotrajnog, ali intenzivnog i preciznog američkog zračnog napada na iranska nuklearna postrojenja.
Kao što sam i tada pisao u svojim analizama, Izrael tim ratom nije dobio ono što mu je bilo ključno – svrgavanje teokratskog režima bilo vojnim porazom bilo novom revolucijom nezadovoljnog iranskog stanovništva zbog ponižavajućih izraelskih napada na Teheran i ubojstava niza visokih vojnih dužnosnika i ključnih znanstvenika iz sfere nuklearne fizike noću, doslovno u njihovim stanovima.
Paralelno, Teheran je tvrdio kako Izrael niti približno nije uništio ključne iranske vojne (prije svega raketne sustave dugog dometa koji mogu napadati izraelski teritorij), ali čak i to da američki napadi nisu u potpunosti uništili niti iranska nuklearna postrojenja. Osim toga, umjesto raskola i masovnih prosvjeda iranskih građana došlo je do nacionalne hegemonije kao rijetko kad još od doba čuvene Islamske revolucije iz 1978. pod vodstvom karizmatičnog ajatolaha Homeinija.
Sve su to, dakle, pretpostavke da se navedeni tinjajući žar ponovo rasplamsa u pakleni ratni oganj – ovoga puta još duži i krvaviji. Pritom je suvišno i govoriti kako Iran, koji je i najveći podupiratelj palestinskog prava na svoju državu a time i Hamasa – nije sudjelovao niti u izradi, a kamoli u potpisivanju Trumpovog mirovnog plana za Gazu.
Dakle, zaključak na temu iz uvoda analize može se svesti u jednu rečenicu. Trump u svom drugom mandatu – sada je to posve vidljivo – ne rješava vojne sukobe, već ih isključivo zamrzava tj. odgađa trajno rješenje bilo za neka bolja vremena, ili, puno prije – za nove ratove, pri čemu će neke od njih možda i sam pokrenuti (Venezuela).
Osim toga Trump ima i sve većih problema kod kuće, gdje mu i njegovi tradicionalni birači – tzv. MAGA Amerikanci sve češće okreću leđa. Umjesto u predizbornoj kampanji obećanog izvlačenja SAD-a iz ratova on državu u njih sve više uvlači, umjesto brzog pokretanja američke proizvodnje kroz carinske ratove, dobivaju samo veću inflaciju i spori rast BDP-a i zaposlenosti. Zato i ne čudi što je Trump prije dva tjedna od demokrata izgubio sve lokalne izbore koji su se tada održali, uključujući i one za gradonačelnika New Yorka.
Sve se to događa u vrijeme priprema za važne predizbore za Kongres koji se održavaju već za godinu dana.
Trump i njegov tim, iako nastupaju samouvjereno, itekako imaju o čemu razmišljati. Pogrešan korak u Venezueli, tj. preveliki gubici u eventualnom ratu mogli bi rezultirati Trumpovom političkom smrću.
Eventualna brza pobjeda, pak, vratila bi ga na staze trijumfa, ali i pomogla u nastojanjima da američke unutarnje dubioze – poput ilegalne migracije i visoke stope kriminaliteta u pojedinim državama riješi kod demokrata nepopularnim potezom slanja dodatnih postrojbi Nacionalne garde (riječ je za sada isključivo o državama ili gradovima pod vlašću demokrata – od Los Angelesa i Portlanda, preko Washingtona, Chicaga i New Yorka).
Možemo slobodno reći kako, osim „ostatka svijeta“ – dovoljno vrije i sama Amerika.
