Krajnje oprezna mora biti i Crkva, čiji je istinski pravi put uvijek bilo i ostat će predanje i oslanjanje na Kristovo Evanđelje, dok je njeno uvlačenje u ideološke sukobe, podilaženje moćnicima ovoga svijeta, kao i uvlačenje u klasične ratove redovito dovodilo do sakaćenja vjernika, pa i čitavih naroda – o čemu je povijest toliko puta svjedočila, pa tako i naša hrvatska. Zato bih rekao, parafrazirajući onu iz Evanđelja: Trumpu Trumpovo, a Bogu Božje!
Nedvojbeno najvažniji događaj ne samo prošloga tjedna, već, usudio bih se reći i čitave 2025. godine, bila je inauguracija novog američkog predsjednika Donalda Trumpa, održana u ponedjeljak, 20. siječnja.
Kako je to već dovoljno „prožvakana“ tema, okrenimo se sadašnjosti i pokušaju prosudbe onoga što Trump, kao 47. izabrani predsjednik Sjedinjenih Država donosi ne samo toj zemlji – već i Europi i svijetu.
Kažem, pokušajmo, jer je i najmoćnijim analitičkim središtima danas nemoguće predvidjeti što će se događati tijekom Trampovog mandata – ne samo zbog njegove, svima poznate nepredvidljivosti, već ništa manje i zbog nepoznatih reakcija na njegove poteze ostalih ključnih globalnih velesila – Kine i Rusije, kao i onih regionalnih, čiji utjecaj ubrzano raste i bez kojih se više niti jedan regionalni problem neće moći rješavati na način kako je to bilo još donedavno. Do tada su se rješavali uglavnom kombinacijom američkih vojnih intervencija i politike „mrkve i batine“, kao ključne sastavnice Pax Americana od kojeg više nije ostalo ništa.
Vanjska politika
Hoće li Trump težiti revitalizaciji Pax Americana (što bi definitivno produbilo globalne geopolitičke sukobe s obzirom na posve različite poglede na novi ustroj svijeta u odnosu na nositelje ideje o njegovoj multipolarnosti ili policentričnosti u odnosu na američki jednocentrizam) – ili će pak težiti uspostavi američke potpune hegemonije ali sada već isključivo u zapadnoj hemisferi (proširena Monroeva doktrina iz 1823. koja je tada u „američko dvorište“ uključivala isključivo Sjevernu i Južnu Ameriku ali ne i Europu, čijim je silama, štoviše, priječila miješanje u poslove američkih kontinenata, dok je Europa sada u nju definitivno uključena), dok će se u „ostatku svijeta“ nastaviti oprezno sukobljavati i natjecati s Globalnim jugom kojeg predvode Kina i Rusija?
Na to pitanje sada je teško dati jednoznačni odgovor i u tom sam smislu sklon vjerovati da će i Trump, kao i njegov prethodnik Biden, često biti primoran kreirati američku vanjsku politiku ad hoc – prilagođavajući je okolnostima, odnosno nužnom učitavanju i određenih interesa Americi suprotstavljenih velikih država. Štoviše, uvjeren sam da Trump niti nema definiranu vanjskopolitičku strategiju, kao što je nije imao niti Biden. Jer lako je imati strategiju u odnosu na zemlje koje se SAD-u nisu u mogućnosti oduprijeti, dok je to puno teže u odnosu na one koje posjeduju zastrašujuća oružja masovnog uništenja ili pak veliku gospodarskoj snagu, ili jedno i drugo – poput Kine.
Prema takvim državama politika Washingtona temeljit će se na prosudbama usvojenima u hodu, ne toliko u smislu onoga što je suparnik u stanju učiniti s obzirom na svoju snagu (jer je to više-manje poznato iako ne uvijek, jer razvoj tehnologija i oružja traje konstantno pa su i iznenađenja uvijek moguća), već prije svega u odnosu na suparnikovu odlučnosti u primjeni onoga što po drugu stranu može biti neugodno pa čak i razorno s ciljem ostvarenja svojih ključnih interesa.
Drugim riječima, težište Washingtona u tom će smislu biti na obavještajnim i analitičkim procjenama poteza američkih suparnika. I u tim procjenama ne smije biti greške ili podlijeganja zadanim strateškim ciljevima SAD-a kako je to u Washingtonu prečesto bivalo od završetka Hladnog rata na ovamo zbog čega su se takve analize i prosudbe često „frizirale“ na način da budu ugodne izvršnoj vlasti (čak i za potrebe unutarnjih stranačkih borbi), već moraju biti objektivne, trezvene, hladne. U protivnom mogu postati fatalne ne samo po Sjedinjene Države i njihove interese, već i po čitav svijet.
Rusija će i dalje biti najveći američki problem
Zato će Pentagon i u Trumpovom mandatu, kao što je to bio i u Bidenovom, biti „zasićen“ ne samo profesionalnim analitičarima, već i vrhunskim psiholozima koji su u stanju čitati i predviđati reakcije suparničkih vođa kako ne bi došlo do pogrešnog poteza s američke strane. Oni, u Bidenovom mandatu, to se mora priznati – u tom su smislu djelovali uspješno, prije svega u prosudbi odlučnosti poduzimanja mogućih eskalirajućih poteza ruskog predsjednika Vladimira Putina na sve rizičnije poteze koje je u smislu isporuka sve ubojitijeg američkog oružja Kijevu poduzimala Bidenova administracija.
Ovdje se pak ruski analitičari sigurno neće složiti sa mnom, pa će radije reći da je navedeni uspjeh Pentagonovog stručnog psihološkog tima prije svega uvjetovan Putinovom racionalnošću i predvidljivošću tj. njegovom stvarnom željom da ukrajinski rat ne eskalira i ne dovede do Trećeg svjetskog rata. Jer Putin sigurno nije pokrenuo invaziju na Ukrajinu s ciljem da zarati Rusiju sa zapadom. Putinove izjave o mogućoj ruskoj uporabi oružja masovnog uništenja u slučaju nužde, prema ruskim analitičarima, na zapadu su potpuno pogrešno interpretirane. Okarakterizirane su kao prijetnje, dok je Putinova intencija bila prije svega usmjerena na upozorenje do čega može doći u slučaju nastavka Bidenove, kako je on uvijek smatrao – neracionalne politike prema tom ratu. Štoviše, ruski analitičari bliski Kremlju upozoravaju kako je američki državni vrh potpuno pogrešno interpretirao Putinovo nepokretanje eskalacijskih poteza čak kada je i upozoravao da će do njih doći ako zapad prijeđe određene ruske „crvene crte“ (koje su puno puta prijeđene), te da ih je umjesto shvaćanja kao upozorenja, Washington redovito i na političkoj i na medijskoj razini tumačio kao Putinovu slabost, neodlučnost i strah.
Što napraviti s Ukrajinom?
Kako god bilo, nisam previše sklon vjerovati (iako, naravno, ne mogu isključiti) da će Trump uspjeti s Putinom dogovoriti trajni mir u Ukrajini iz više razloga. Naime, njih dvojica, usprkos nedvojbenoj međusobnoj „kemiji“ koja postoji još od ranije – ipak imaju posve suprotne poglede na uzroke ukrajinskog rata. Za Trumpa, taj je rat posljedica Putinove pogrešne odluke koja se pak temelji na tragičnim pogreškama Bidena i njegove administracije. Poznate su Trumpove izjave kako do tog rata nikada ne bi došlo da je on bio predsjednik.
S druge strane Putin svoju odluku o pokretanju invazije sagledava iz znatno šireg kuta i smješta u kontekst, minimalno, revolucionarnih događaja u Kijevu od 2014., a maksimalno, još od vremena uspostave ukrajinske neovisnosti 1991. već kada je, prema njegovu mišljenju, ukrajinska elita odlučila zauzeti proturuski smjer i zemlju uključiti u zapadne integracije iako je prema sporazumima o neovisnosti tijekom raspada SSSR-a ona morala zadržati svoj neutralni vojni i politički status).
Osim toga Trump i Putin imaju posve različite stavove i o preduvjetima za zaustavljanje rata. Trump traži zamrzavanje sukoba i de facto (ne i de jure) pristajanje Kijeva na gubitak teritorija kojeg trenutačno kontroliraju ruske snage, kao i dugoročnu odgodu ulaska Ukrajine u NATO. Putin, s druge strane, učestalo ponavlja kako Rusija ne želi primirje, već trajni mir, jer bi primirje samo dalo vremena Kijevu da se ponovo naoruža, opremi nove snage, ekonomski ojača, pa da iznova krene u vojnu operaciju oslobađanja svojih teritorija, što je za Moskvu posve neprihvatljivo. Osim toga Putin traži trajnu i zajamčenu zabranu ulaska Ukrajine u NATO, kao i to, da se paralelno s pregovorima o miru u Ukrajini radi i na sporazumu o strateškoj sigurnosti ne samo Ukrajine, već i Rusije u odnosu na NATO i obratno – ovog u odnosu na Rusiju.
Međutim, takvih signala o uvođenju i navedenih Putinovih elemenata u razgovor o završetku ovog rata u Washingtonu ne samo što nema, nego bi oni, u slučaju prihvaćanja – proturječili i svemu onome zbog čega je Biden početkom 2022. g. i odbio sve Putinove prijedloge za pokretanje pregovora između Rusije, SAD-a i NATO-a sadržane u dobro poznatim Putinovim točkama iz prosinca 2021. Njih je, podsjećam, Washington, a odmah potom i Bruxelles, nakon održana prva dva sastanka s ruskim predstavnicima u siječnju i veljači 2022. označio kao neprihvatljive, štoviše – prozvao ih je ultimatumom.
Dakle, smatram kako do trajnog rješenja ukrajinskog problema može doći tek bilo Trumpovim potpunim odustajanjem od dosadašnje američke politike tj. proglašenja iste pogrešnom i štetnom po same američke interese; bilo pak Putinovim prihvaćanjem gore spomenutih Trumpovih prijedloga o zamrzavanju sukoba i td., koji bi, zapravo značili potpuni poraz Putinove politike kao i same vojne operacije koju je pokrenuo 24. veljače 2022. Ostvareni ruski teritorijalni dobici (ne samo ako bi bili de facto, već i ako bi bili de jure priznati od Kijeva a ovog drugog sigurno ne može biti) ni približno ne bi bili dostatni da Putin ruskoj javnosti ovaj rat prikaže pobjedonosnim a kamoli dobitnim u pogledu osiguravanja jamstava za rusku nacionalnu odnosno stratešku sigurnost u budućnosti.
Stoga smatram vrlo mogućim da će Trump, koji će prije ili kasnije postati svjestan (a vjerojatno već i je) svega ovdje rečenog u smislu potpuno suprotnih pogleda na ukrajinski problem između Moskve i Washingtona, jednostavno zaobići problem ukrajinskog rata i nastaviti djelovati u ostalim vanjskopolitičkim smjerovima – prije svega prema Zapadnoj hemisferi, Kini i Bliskom istoku, dok će Ukrajinu i njenu sudbinu prepustiti Europi, prije svega Europskoj uniji. Nadam se da griješim, jer se u tom slučaju Europskoj uniji dugoročno ništa dobro ne piše osim nastavka ubrzane militarizacije, deindustrijalizacije svega osim vojne proizvodnje, kao i ubrzanog srozavanja socijalnih izdataka.
Ursula i dalje po svome
Tu je, naravno, i sveprisutna sjena duboke energetske krize, na koju je u svom prošlotjednom govoru na Svjetskom gospodarskom forumu (WEF) u Davosu upozorila i predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen (UvdL). Zapravo je po prvi put otvoreno rekla da je europsko odustajanje od jeftinih ruskih energenata EU skupo koštalo (time je na neki način možda i priznala svoju grešku), ali i dalje kao rješenje ne nalazi nište drugo doli neprestano udaranje glavom kroz zid. Tako, osim mogućeg povećanja ionako već vrlo velikog uvoza znatno skupljeg američkog ukapljenog plina – LNG (kojeg, osim što je sam po sebi skuplji učitavajući samo element dostave brodovima preko oceana, treba u utovarnim europskim LNG terminalima najprije regasificirati a onda i transportirati diljem EU-a, u sve zemlje kojima je nužan), i dalje inzistira na ulaganju u alternativne izvore energije u sklopu energetske tranzicije – koju su skupi, i to u uvjetima sve veće gospodarske krize u samoj EU. Za razliku od Sjedinjenih Država gdje zelena agenda ubrzano gubi tlo pod nogama kroz sadašnji veliki protuudar proizvođača tradicionalne energije – one dobivene iz fosilnih goriva.
Od Trumpa strepe i američki neprijatelji i američki saveznici
Kako god bilo, smatram da se Trumpa (donekle s pravom) doživljava kao onog koji će se poput cunamija ili meteora sjuriti na Zemlju i da od njega – njegove nepredvidljivosti i nedvojbene impulzivnosti – sada strepe i američki neprijatelji ali i prijatelji i saveznici (najbolji primjer za ovo drugo su Trumpove pretenzije prema Grenlandu koji je pod suverenitetom Danske, dakle članice NATO saveza, ili pak Kanadi, kao i EU-u, Japanu ili Južnoj Koreji kojima već duže vrijeme prijeti uvođenjem carina). Trump je već ranije najavio svoje unutarnje i vanjskopolitičke poteze koji mijenjaju čitavu paradigmu sadašnjeg američkog društva, kao i američke vanjske politike – od izlaska iz Pariškog klimatskog sporazuma, Svjetske zdravstvene organizacije – WHO, protjerivanja ilegalnih migranata i td., i td.
Što se tiče spomenutih carina, Trump ih smatra učinkovitijim po američke interese u odnosu na sankcije i to iz dva razloga: prvo, za razliku od sankcija carine neposredno pridonose punjenju američkog proračuna; i drugo, sankcije dovode do gubitka američkog ugleda a onda i utjecaja u svijetu, jer ih se s pravom doživljava kao američko oružje u slučaju da druge države ne žele slijediti vanjskopolitički, ekonomski, ideološki ili neki drugi smjer Sjedinjenih Država. Štoviše, sankcije samo potiču druge zemlje da traže spas od njih u uspostavi novih platnih sustava u međusobnoj trgovini, trgovini u vlastitim valutama ili čak u traženju modaliteta za uspostavu nove jedinstvene rezervne valute umjesto američkog dolara.
Koliko je to neugodan problem po Washington (čak i u doba prethodne administracije), dovoljno svjedoče Trumpove najave prije inauguracije da će u slučaju težnji za uspostavom zajedničke valute kao protuteže dolaru članica formata BRICS, on njima nametnuti 100-postotne carine na američke proizvode (ovdje moram reći kako BRICS za sada ne ide u formiranje zajedničke valute jer oko toga već odavno nema unutarnje suglasnosti, već da intenzivno radi na uspostavi vlastitog platnog sustava u međusobnoj trgovini umjesto SWIFT-a preko kojeg SAD automatski dobiva signale o naplatama u dolarima, čime vrlo brzo identificira one tvrtke ili zemlje koje krše američke sankcije protiv neke države, tvrtke ili pojedinca; osim toga članice BRICS-a već ionako znatan dio međusobne trgovine obavljaju u nacionalnim valutama).
Identičan stav, o uvođenu 100-postotnih crina BRICS-u Trump je ponovio već prvi dan nakon inauguracije, u Ovalnom uredu, pri potpisivanju izvršnih uredbi koje stupaju na snagu odmah. Tada je učinio i veliki gaf, ističući kao članicu BRICS-a kojoj prijete carine – Španjolsku! To je čak ponovio više puta.
Ali šalu nastranu! Trumpov očigledni nedostatak erudicije (barem po pitanju vanjske politike) sigurno mu mogu nadomjestiti njegovi najbliži suradnici tako da to sigurno neće utjecati na njegove praktične poteze.
Jedan od njih definitivno je i dojučerašnji neokonzervativac i Trumpov ljuti neprijatelj (koji se prije cca godinu dana, možda instinktivno a možda i kao „kukavičje jaje“ ili pak kao rezultat kompromisa Trumpa i tzv. duboke države „preobratio“ i postao veliki Trumpov sljedbenik, uvjeravajući ga kako je još unatrag nekoliko godina prestao biti neocon) Marc Rubio. On je 15. siječnja, na saslušanju u Senatu (koji ga je na kraju jednoglasno, uz pristanak republikanskih i demokratskih senatora(!) prihvatio za novog državnog tajnika), između ostalog rekao nešto vrlo znakovito. Kazao je, prepričavam, kako Amerika više nema neograničene količine novca niti svemoćnu vojsku. Oštro je napao američki globalizam i intervencionizam koji nalaže svakoj državi da prihvaća američke demokratske standarde i njene vrijednosti kao obvezne i sl. Međutim, dok se Rubio obračunava s američkim globalizmom, pritom uopće ne odbacuje američki hegemonizam, naprotiv – predlaže druge metode za jačanje američke dominacije u svijetu – ekonomske, odnosno trgovinske i carinske prirode – očito se oslanjajući na dominantni položaj SAD-a u međunarodnim financijskim institucijama, a izbjegavajući nepopularnu grubu vojnu silu.
Dakle, ako netko sada očekuje iznenadni mir i cvjetanje ljubavi u svijetu nakon dolaska na vlast Donalda Trumpa – vjerojatno je u velikoj zabludi. Zapravo će sve ostati isto ili slično, samo će se promijeniti taktika, a možda i strategija američkog globalnog nastupa, dok će krajnji ciljevi ostati više-manje isti.
Kontrarevolucijom na Bidenovu kulturnu revoluciju
A da bi novi američki globalni nastup mogao biti uspješan, preduvjet je da Trump sredi stanje unutar SAD-a koje sada izgleda kaotičnije nego ikad ranije, u uvjetima nikad većih društvenih podjela i podjela po stranačkoj vlasti unutar saveznih drava. Trumpovi će potezi, gotovo sam siguran, zato puno više biti usmjereni na unutarnje američke prilike nego one globalne, jer ukoliko Trump na domaćem terenu ne uspije, niti od njegovih vanjskopolitičkih ideja na kraju neće ostati previše.
U SAD-u Trump sada pokreće ne samo pravu „perestrojku“ Gorbačovljevoga tipa na zalazu sovjetskoga komunističkog carstva, već pravu revoluciju, zapravo kontrarevoluciju protiv „kulturne revolucije“ čitave Demokratske stranke koja je počela puno prije Bidena ali je u njegovo doba doživjela vrhunac.
Ta je „kulturna revolucija“ na trenutke još i tragikomičnija nego ona koju je 60-ih godina prošlog stoljeća pokrenuo njen idejni tvorac, kineski komunistički vođa Mao Tse-tung, koji je išao tako daleko da je, primjerice, u očuvanju usjeva, prije svega žitarica, naredio čak i istrebljenje ptica pa su ih ljudi po selima masovno trijebili puškama ili stupicama, što je pak dovelo do eksplozije pojave kukaca i drugih nametnika koji su se isto tako rado hranili tim istim žitaricama. Ili pak, kada je, u nedostatku kineske metalurške proizvodnje naredio otvaranje malih obiteljskih „čeličana“, zapravo primitivnih peći koje je ljudima donirala država da u svojim dvorištima tope željeznu rudaču iskorištavajući pritom enormne količine drva kao energenta, zbog čega su ogoljene brojne šume u toj zemlji.
Ali čak se da se ni taj i takav Mao u svom komunističkom ludilu nije usuđivao dirati u samu bit čovjeka ili u antropologiju kao egzaktnu znanost, kako su to učinili američki demokrati proteklih desetljeća.
Zato je i Trumpova najava, već na samoj inauguraciji, da će u Americi od sada ponovo biti samo dva spola – muški i ženski – izazvala aklamacijski aplauz nazočnih. Ali, to treba naglasiti – ne aplauza i podizanja sa stolica od strane Joea Bidena i uz njega prisutnih demokrata i njihovih simpatizera – što je pak jasan znak kako se oni s Trumpovom „kontrarevolucijom“ ne slažu i da je ne namjeravaju prihvatiti, očito i dalje vjerujući u nastavak svoje zaigranosti s čovjekom kao bićem nakon završetka njegovog mandata.
Zapravo, i sam navedeni gromki aplauz na spomenutu Trumpovu konstataciju o dvama ljudskim spolovima govori o stupnju degradacije sadašnjeg američkog političkog sustava i društva općenito, kada se i tako nešto banalno, lako provjerljivo, dokažljivo, egzaktno – kako god hoćete – doživljava kao nešto revolucionarno! Revolucionarno obično znači nešto novo (nešto što teži prema napretku iako nerijetko završava i potpunim fijaskom, poglavito kada je riječ o političkim a ne tehnološkim ili drugim revolucijama), dok Trump zapravo samo vraća stanje na prijašnje postavke: čistu znanost i tradicionalne vrijednosti u odnosu na „novo normalno“ – koje, uostalom, normalno nikada nije bilo niti će biti za golemu većinu čovječanstva.
Opasnost za europsku i hrvatsku desnicu
Trumpovo ustoličenje za novog predsjednika najmoćnije globalne sile snažno je odjeknulo diljem svijeta, prije svega u zapadnoj civilizaciji, gdje je od strane mnogih ono dočekano kao nova nada, svojevrsni dašak davno izgubljene slobode – kako za političke snage koje su se suprotstavljale već desetljećima dominantnom stranačkom bipolarizmu po razdjelnici tzv. ljevice i tzv. desnice (iako niti jedni niti drugi nisu bili ono za što su se predstavljali ili što su željeli da o njima misle njihovi simpatizeri i birači), tako i za kršćansku crkvu koja je najviše stradavala i još uvijek stradava upravo od gore spomenute demokratske „kulturne revolucije“ i njezinih posljedica.
Međutim, iako je razumljivo da nakon višedesetljetne torture globalista i neoliberalnih ljevičara desne političke snage i crkva, kao i vjernici u Europi dolaskom Trumpa osjećaju da mogu slobodnije disati, ne treba nikada smetnuti s uma da ni Trumpa, kao ni američku ili pak europsku ili bilo čiju drugu elitu vjera kao takva previše ne zanima. Elitama je jedino cilj zadržati svoje privilegije i kroz geopolitičke strategije i djelovanje osigurati resurse za nastavak njihovog lagodnog života i u budućnosti – prije svega kroz zadržavanje kontrole nad kapitalom i ovladavanje prirodnim resursima koji im to jedino mogu osigurati. Za tako nešto u određenim razdobljima povijesti potrebni su i ratovi, a oni se tada u pravilu i pokreću.
Vjera je u tom smislu za elite samo korisno sredstvo kojeg se obično sjete kad se iscrpe dotadašnje poluge ideološke kontrole masa (a one su do danas već desetljećima bile „Bidenovog“ tipa demokracije i vrijednosnog sustava) i kada je potrebna njihova nova mobilizacija.
Dakle, niti je milijarder Trump (svojevrsno hodajuće „carstvo poroka“) odjednom postao veliki vjernik koji će pokrenuti neke nove „križarske ratove“ za Crkvu i slobodu vjernika, niti su europske elite uopće sklone mijenjati svoje ideološke smjernice pod Trumpovim utjecajem, osim ukoliko ih on na neki način na to ne natjera (za sada taj način ne vidim).
Opasnost za europsku desnicu, a još više za onu hrvatsku (u koju sigurno ne spada Plenkovićev HDZ kao uostalom i čitav HDZ od 2000. godine na ovamo) koja nakon pok. Franje Tuđmana više nije ni intelektualno ni programski ni financijski sposobna za bilo kakvo kvalitetno preuzimanje vlasti od kojeg bi hrvatski narod i društvo istinski profitirali – što najbolje dokazuju i posljednji gafovi njenih istaknutih pojedinaca krajnje deficitarnog intelektualnog pa i moralnog kapaciteta – sada se sastoji u tome da ih Trump ne instrumentalizira u svrhu ostvarivanja američkih nacionalnih interesa izvan interesa samih država i naroda iz kojih potječu. Da ih ne odvede u neke nove ratove, sve pod krinkom novog daha slobode i stvarne demokracije (koje nikada u povijesti nije bilo niti će je biti, a najviše što se zapravo može učiniti je njoj težiti kao stvarnom idealu).
Opasnost po Crkvu u Hrvata
U tom smislu posebno treba biti oprezna Crkva u Hrvata. Njeno bilo kakvo vezanje uz nove (i bilo koje) ideologije ili političke programe stranih središta moći (kao uostalom i onih domaćih) bilo bi krajnje opasno i po nju i po njene vjernike. Crkvu, već ionako opasno načetu zlouporabama položaja i osjećaja vjernika od strane relativno vrlo malog broja crkvenih službenika – od najviših do najnižih razina pastoralne djelatnosti (ali i tako mali broj redovito snažno odjekuje u medijima i javnosti te Crkvi nanosi gotovo nepopravljivu štetu).
Jedini pravi put za Crkvu uvijek je bilo i ostat će potpuno predanje i oslanjanje na Kristovo Evanđelje, dok je njezino uvlačenje u ideološke sukobe, podilaženje moćnicima ovoga svijeta, kao i uvlačenje u klasične ratove – redovito dovodilo i do njezinog, i do sakaćenja vjernika, pa i čitavih naroda – o čemu je povijest toliko puta svjedočila, pa tako i naša hrvatska.
Zato bih za sam kraj rekao, parafrazirajući tj. malo prilagodivši današnjoj temi i najnovijem vremenu onu poznatu Kristovu iz Evanđelja: „Trumpu Trumpovo, a Bogu Božje!“
Pa kako god završilo.
