Američko-ruski odnosi prošli su tjedan nastavili svoj slobodni pad. 0voga puta s do sada nikad većom vjerojatnošću ulaska u međusobni neposredni vojni sukob – naravno, po pitanju ukrajinskog rata i svega onoga što se oko njega zbiva i(li) do čega on posredno ili neposredno dovodi na globalnoj razini.
Do onoga do čega on dovodi bit će više riječi u drugom dijelu analize, a sada se najprije osvrnimo što se to dramatično dogodilo prošloga tjedna, a što može dovesti do neposrednog vojnog sukoba dviju jedinih nuklearnih velesila. (Prije toga bih podsjetio, za one koji to još ne znaju, kako Kina ubrzano, više od bilo koje druge države svijeta razvija svoje nuklearne potencijale i da će nedvojbeno jednom ući isti nuklearni klub sa SAD-om i Rusijom. Međutim, stvarnost je sada takva da po pitanju ukupnog nuklearnog naoružanja u svijetu na SAD i Rusiju otpada čak oko 95%. Osim toga, Rusija i SAD, koje imaju paritet u strateškom nuklearnom oružju (interkontinentalne balističke rakete) – ključnom segmentu nuklearnog oružja koje i jamči sprječavanje protivnika da prvi napadne (barem je to bilo do ukrajinskog rata) – upravo u njemu višestruko nadilaze Kinu.)
Napad na plažu u Sevastopolju američkom dalekometnom raketom
Sada, kada smo ovo pojasnili, krenimo na ono bitno. U nedjelju, 23. lipnja, ukrajinska vojska izvršila je napad američkom dalekometnom raketom ATACMS (do 300 kilometara) na Sevastopolj, ključni grad na Krimu, gdje se nalazi i sjedište ruske Crnomorske flote. Međutim, nije napadnuta ta flota ili neki drugi vojni objekt u gradu ili njegovoj široj zoni, već gradska plaža prepuna kupača, i to raketom čija je bojeva glava bila ispunjena kazetnim streljivom (zabranjenom u najvećem broju država svijeta, ali ne, primjerice, u SAD-u i Rusiji), a sve su to zabilježile i kamere i snimci na društvenim mrežama i ruskim televizijama. To je prouzročilo smrt petoro ljudi (od čega troje djece), dok je više od 150 osoba bilo ranjeno krhotinama rasprskavajućeg kazetnog streljiva.
Politička reakcija ruske strane bila je munjevita i odvijala se na dvije razine. Prvo je rusko ministarstvo obrane za ovaj napad (koji je u Rusiji okarakteriziran kao teroristički) optužilo neposredno Sjedinjene Države. Pritom je objasnilo i zašto slijedećim riječima: “… sve misije leta američkih operativno-taktičkih projektila ATACMS unose američki stručnjaci na temelju američkih podataka satelitskog izviđanja. Stoga odgovornost za namjerni raketni napad na civile u Sevastopolju prije svega leži na Washingtonu, koji je isporučio to oružje Ukrajini, kao i na kijevskom režimu, s čijeg je teritorija ovaj napad i pokrenut. Takve akcije neće ostati bez odgovora.”
Druga razina političkog odgovora bila je ona od strane ruskog ministarstva vanjskih poslova, koje je dan kasnije od samog događaja u svoje prostorije pozvalo američku veleposlanicu u Rusiji Lynn Tracy i uručilo joj oštar prosvjed (uvriježenim diplomatskim rječnikom – demarš). U njemu stoji kako Sjedinjene Države, koje vode hibridni rat protiv Rusije i zapravo su postale strana u sukobu, “opskrbljuju oružane snage Ukrajine najmodernijim oružjem, uključujući rakete ATACMS s kazetnim bojevim glavama koje se koriste protiv stanovnika Sevastopolja, čije ciljanje i uvođenje letačkih misija provode američki vojni specijalisti, snose jednaku odgovornost kao i kijevski režim za ovaj zločin. Veleposlanici je rečeno kako takve akcije Washingtona, usmjerene na poticanje pronacističkih vlasti Ukrajine da nastave neprijateljstva „do posljednjeg Ukrajinca” izdavanjem dozvola za napad duboko u ruski teritorij, neće proći nekažnjeno. Sigurno će uslijediti mjere osvete.”
Reakcija Pentagona i Kijeva
Zanimljivo je kako je prva reakcija Pentagona na upit novinara da prokomentira ukrajinski napad američkom raketom na Sevastopolj bila da je to odluka Kijeva i da SAD s tim nemaju nikakve veze. Međutim, naknadno je stigla vijest iz Washingtona kako će SAD obustaviti isporuke kazetnog streljiva Ukrajini.
Istodobno je jedan od ključnih savjetnika ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog Mihailo Podoljak nedugo nakon napada ATACAMS-om po Sevastopolju izjavio kako su ruski civili na Krimu također okupatori, da se ne mogu kupati u ukrajinskom moru i da su zbog toga legitimne vojne mete.
Nije teško pretpostaviti da bi ovaj događaj i navedene reakcije na njega iz Pentagona i Kijeva iz ravnoteže izbacile i hladnokrvnije državnike od ruskog predsjednika Vladimira Putina kojemu nedvojbeno postaje vruće, iako mu još definitivno „ne gori pod nogama“. Naime, ruska javnost je gnjevna nakon napada američkom raketom na ruski grad-simbol, kakvim Sevastopolj Rusija smatra još od vremena njegove herojske obrane, a potom i oslobođenja od Hitlerovog Wermachta u Drugom svjetskom ratu (podsjećam, Krim je tek 1954. godine prošlog stoljeća odlukom tadašnjeg čelnika SSSR-a Nikite Hruščova poklonjen Ukrajinskoj SFSR, iako, kako to ruske vlasti posljednjih godina često spominju, ta odluka nikada nije bila ratificirana u ruskom parlamentu iako je Krim do tada bio dio Ruske SFSR a prije toga Ruskog Carstva). Ruski su se mediji nakon te vijesti „užarili“, a analitičari bliski Kremlju u brojnim javnim istupima na državnim TV programima nisu skrivali ogorčenost i redom ukazivali kako je na ovakav čin nužna ruska vojna reakcija, ali više ne samo po Ukrajini već i po njenim sponzorima, prije svega SAD-u. Stav je svih njih kako se „američko vodstvo neće zaustaviti bez ruske jasne vojne demonstracije svoje odlučnosti“ za postizanje ciljeva koji su pred rusku vojsku stavljeni tijekom invazije na Ukrajinu od 24. veljače 2022. godine svim raspoloživim sredstvima.
Sve veći narodni gnjev tjera ga na akciju
Ovdje, naravno, treba naglasiti kako gnjev ruske javnosti nije plod probuđenog pacifizma, već izraz njihove duboke i duže vremena prisutne frustracije zbog, prema njihovom mišljenju nedovoljno snažnih ruskih vojnih poteza općenito kada je u pitanju ukrajinski rat. Svoje građane službena Moskva s jedne strane stalno uvjerava u nadmoć i razornu moć ruskog oružja, dok s druge ovi vide samo to, da je rat već duboko ušao u svoju treću godinu i da teritorijalni dobici ruske vojske nisu onakvi kakvi su se očekivali na početku rata (iako, to treba reći, ukrajinski teritoriji koji se u ratu žele zauzeti nikada nisu službeno obznanjeni što je i logično s obzirom kako je nemoguće predvidjeti tijek vojnih operacija u bilo kojem ratu; ali definitivno je da su očekivanja ruske javnosti, brojnih političara i analitičara, barem potajice išla u smjeru zauzimanja najmanje Harkiva i Odese i uspostave granice na Dnjepru).
Ruske građane sve manje zadovoljavaju uvjeravanja vlasti da je Zapad onaj koji želi i potiče eskalaciju u Ukrajini koja Moskvi nije u interesu jer sebe u zemljama Globalnog juga nastoji prikazati kao onu koja je spremna završiti rat ali joj to NATO ne dozvoljava. Moskva nastoji dokazati i svojim partnerima, a još više kolebljivim državama, koje se usprkos te kolebljivosti nisu priključile proturuskim sankcijama, da vodi racionalnu politiku u ratu kojeg je sama pokrenula, tj. da ne želi „zapaliti“ čitav svijet svojim eventualnim nepromišljenim vojnim potezima. U tom stavu Moskve nedvojbeno ima istine, jer Rusiji je definitivno sada egzistencijalno nužan oslonac na Aziju odnosno Globalni jug nakon sankcija i potpunog gubitka zapadnog tržišta, ali u svemu tome postoji i dovoljna doza lukavosti – toliko svojstvena geopolitičkom igraču kalibra Vladimira Putina. On od početka rata provodi taktiku tzv. strateške strpljivosti, pa na očigled i čuđenje i Rusa i svijeta dozvoljava ne samo gaziti, već i prelaziti (istina nepisane ali de facto postojeće) ruske „crvene crte“ – od napada na Krimski most, preko terorističkih napada na istaknute ruske osobe uključujući i Moskvu i Sankt Peterburg i za koje su odgovornost otvoreno preuzele ukrajinske obavještajne službe i njihovi čelnici poput svojedobno Kirila Budanova – šefa vojne obavještajne službe nakon ubojstva Darie Dugine, preko napada na ruske rafinerije koji su izazvali negodovanja i diljem svijeta zbog utjecaja na rast cijena nafte s obzirom da je Rusija i dalje njezin veliki izvoznik, do napada na ruske pogranične gradove koji uključuju i stradavanja civilnog stanovništva.
Putin to čini iz jednostavnog razloga: kontrolirano podiže gnjev i militantnost samih Rusa što mu oslobađa ruke za puno oštrije poteze ako procjeni da su nužni, dok kod ruskih partnera u svijetu stvara sve veće razumijevanje za ruske stavove oko ukrajinskog rata.
Upravo je ovo drugo činjenica koja se najbolje vidjela na sredinom lipnja održanoj međunarodnoj konferenciji o Ukrajini u Švicarskoj na koju se ili nisu odazvale ključne zemlje Globalnog juga (Kina, Brazil), ili su pak poslali niže pozicionirane državne dužnosnike, ali koji se također nisu željeli priključiti usvojenoj završnoj deklaraciji (Indija, Saudijska Arabija, Južna Afrika, UAE, Egipat – redom članice BRICS-a, ali i brojne druge države Afrike, Latinske Amerike i Azije, uključujući i Meksiko, Indoneziju, Maleziju). Na kraju su je potpisale u osnovi 50-ak država združenog zapada i tzv. prijatelja Ukrajine, uz Argentinu i još nekoliko više-manje egzotičnih državica.
Strateško strpljenje nije beskonačno
Međutim, svako strpljenje ima svoje granice, i svaka se čaša može preliti ako ju nepažljivo punimo,. To naravno vrijedi i za Putinovu stratešku strpljivost, koja u određenom trenutku (zbog okolnosti na terenu i(li) prevelikog pritiska javnosti) može prijeći u stratešku demonstraciju sile i demonstracije odlučnosti za njenu primjenu ukoliko tako nešto okolnosti budu zahtijevale.
Je li sada zahtijevaju možemo samo nagađati, jer je to stvar koju jedino može znati i procijeniti ruski državni vrh s obzirom na sveukupno stanje na bojišnicama i u ruskom društvu. Državni vrh je onaj kojemu su u tom smislu na raspolaganju svi državni instrumenti i resursi.
Kako god bilo, u vrijeme pisanja ovoga teksta rusko ministarstvo obrane objavilo je službeno priopćenje koje sadrži do sada neviđen potencijal za prvi ruski vojni odgovor po kapacitetima NATO snaga izvan same Ukrajine.
Hoće li Rusi udariti po američkim dronovima nad Crnim morem?
U priopćenju je rusko MO navelo kako primjećuje „povećanu aktivnost američkih strateških bespilotnih letjelica nad akvatorijem Crnog mora koje vrše obavještajna izviđanja i prikupljanje podataka za navođenje oružja visoke preciznosti isporučenog od strane zapadnih država ukrajinskoj vojsci za napade na ruske objekte. „To pokazuje sve veću uključenost Sjedinjenih Država i zemalja NATO-a u sukob u Ukrajini na strani kijevskog režima. Takvi letovi višestruko povećavaju vjerojatnost incidenata u zračnom prostoru sa zrakoplovima ruskih zračno-svemirskih snaga, što povećava rizik od neposrednog sukoba između (NATO) saveza i Ruske Federacije. Odgovornost za to će snositi države NATO-a. Ministar obrane RF Andrej Belousov naložio je Glavnom stožeru Oružanih snaga Ruske Federacije da navede prijedloge mjera operativnog reagiranja na provokacije,“ – zaključuje se u priopćenju objavljenom na službenim stranicama ruskog MO.
Štoviše, ono je objavljeno svega dan nakon što su američki ministar obrane Lloyd Austin i njegov spomenuti ruski kolega Andrej Belousov na inicijativu američke strane obavili prvi telefonski razgovor u zadnjih godinu i četiri mjeseca, što znači ili da Moskva svojim navedenim priopćenjem želi dodatno upozoriti Washington da misli ozbiljno i da je vrijeme njenog strpljenja prošlo pa je bolje sniziti strasti, ili pak da je nezadovoljna samim rezultatima istog razgovora tj. stavovima američke strane po pitanju daljnjeg razvoja ukrajinskog rata.
Samo će vrijeme pokazati u kojem će se smjeru on odvijati, pri čemu osobno ne vidim bilo kakve mogućnosti za pokretanje ozbiljnog dijaloga između Moskve i Washingtona u obazrivoj budućnosti. Svakako ne prije američkih izbora početkom studenog, jer je predsjednik SAD-a Joe Biden svoju političku budućnost vezao upravo uz rat u Ukrajini i politiku koja mora dovesti do ruskog strateškog poraza.
Predsjednička TV rasprava: show bez konkretnosti i Bidenov debakl
A tko će biti na čelu Sjedinjenih Država od početka iduće, 2025. godine, sa sigurnošću ne zna nitko. Naime, svi pokušaji nanošenja „strateškog poraza“ Donaldu Trumpu, kao, sada već potpuno sigurno republikanskom predsjedničkom kandidatu (formalno će to biti potvrđeno u srpnju na konvenciji Republikanske stranke) doživjeli su krah. Od permanentnog medijskog linča tamošnjih liberalnih medija (koje onda slijede i oni europski) koji čine veliku većinu američkog medijskog prostora, preko pokrenutih sudskih procesa do nedavne nepravomoćne presude tj. proglašenja Trumpa krivim za jedan od njih.
Prošlotjedna prva TV rasprava između Bidena i Trumpa trebala je dati barem naznake o tome tko bi mogao zasjesti u Bijelu kuću nakon iduće Nove godine. Kažem trebala, jer i nakon nje ništa nije puno jasnije. Jasno je samo to da se u raspravi radilo o velikom političkom i medijskom šou – toliko svojstvenom SAD-u, jer se gotovo o nikakvim strateški važnim temama nije niti razgovaralo, s isključenjem one o migracijskoj politici koja je jedna od najdominantnijih tema u američkom društvu. Sve se drugo svodilo na pitanja u doslovnom smislu te riječi, tko je najgori predsjednik SAD-a svih vremena, tko je jedini kazneno osuđeni predsjednik, tko je više zadužio zemlju, tko je veći lažov od njih dvojice i sl.
Drugim riječima, nakon rasprave prosječni Amerikanac nije mogao dobiti jasne odgovore na najvažnija pitanja koja ga tište o gospodarskom i socijalnom stanju u zemlji koje je sve lošije i što se u tom smislu namjerava učiniti, ili pak kuda ih vodi američka vanjska politika?
Kako god bilo, ovaj show, održan u izvedbi prodemokratskog CNN-a (nemali je broj onih u SAD-u, prije svega iz republikancima sklone javnosti, koji su upravo u tom smislu izražavali skepsu i navodili da će Biden sigurno unaprijed znati pitanja i za odgovore se pripremiti sa svojim timom sl.) za Bidena je bio pravi debakl. Njegovo zdravstveno stanje jednostavno je takvo da mu i navedene opaske o privilegiranom statusu (naravno, pod uvjetom da su točne) nisu mogle pomoći. Bio je puno nesigurniji od Trumpa, a na trenutke je djelovao potpuno izgubljeno – kako u svom obraćanju tako i u vrijeme dok je slušao što Trump govori (slično onome što se dogodilo i na nedavnom summitu G7 u Italiji kada su brojni mediji pisali i objavljivali snimke o Bidenovoj „zaleđenosti“).
Da je to tako svjedoči i činjenica da je čak i CNN na kraju bio primoran (sigurno nevoljko) objaviti podatak da je Trump bio pobjednik debate. Štoviše, isti medij, jedan od najnesklonijih Trumpu uopće, naveo je i kako su demokrati Bidenov nastup nazvali „katastrofom“ i „željezničkom nesrećom“, ali i to da „Bidenova katastrofalna rasprava dovodi njegovu kandidaturu za ponovni izbor u krizu“.
S druge strane Bijela kuća je jedina zadovoljna Bidenovim nastupom, isto kao i potpredsjednica SAD-a Kamala Harris, koju je u prenaglašenoj hvali Bidenovog nastupa morao prekinuti čak i voditelj CNN-a podsjetivši je na gore navedene stavove brojnih demokrata koji su u panici nakon Bidenovog nastupa. Do te mjere da se postavljaju pitanja i o njegovoj mogućoj zamjeni na stranačkoj konvenciji Demokratske stranke u kolovozu.
Naime, jasno je kako sva upregnuta sila demokrata, usmjerena na difamaciju Trumpa i sprječavanje njegove kandidature nije dala rezultate. Štoviše, Trump i dalje vodi u svim ključnim državama, dok su u ostalim on i Biden prilično izjednačeni ili pak prevaga ide na stranu Trumpa. To sve jača nervozu pa i paniku u demokratskom taboru, tim više što je postalo jasno kako će teško proći nade i u tehnologiju samog glasovanja i brojenja glasova, koja je ostavljala prostora za različite akcije, tumačenja, pa čak i manipulacije (ma što tko o tome suprotno govorio) – nezamislive u izbornim procesima demokratskih zemlja Europe. Demokratima je sada jasno da su republikanci ovoga puta snažno stali iza Trumpa i da sada namjeravaju ozbiljno pratiti ne samo izbornu kampanju, već i sve što se tiče prebrojavanja glasova birača a što je i bio najveći predmet spora između Trumpa i Bidena nakon izbora ujesen 2020.
Čudni pokušaj puča u zemlji najbogatijoj litijem
Još je jedna vijest snažno odjeknula globalnim medijskim prostorom prošloga tjedna . Riječ je o navodnom pokušaju vojnog puča protiv legalnog predsjednika Luisa Arcea, inače socijalista.
Bolivija je u svojih 200 godina nezavisnosti zemlja koja je sigurno prošla najviše vojnih udara ili njihovih pokušaja. Navodno se taj broj kreće (iako ima različitih podataka) čak oko 180. Zadnji i uspješni bio je 2019. kada je svrgnut Evo Morales, prvi izabrani predsjednik zemlje etnički Indijanac i socijalist koji je neformalno proglasio protu-imperjalističku politiku i nacionalizirao sve velike korporacije, prije svega one koje se bave rudarstvom. Nakon njega, na legalnim izborima vlast je osvojio opet socijalist – spomenuti Arce.
Međutim, iako su gotovo sve zemlje svijeta osudile ovaj čudni pokušaj puča, praćen uživo, s jednim vojnim transporterom koji je srušio ulazna vrata predsjedničke palače u La Pazu i nevelikom grupom vojnika ispred nje, kojeg je predvodio nekoliko dana ranije od predsjednika smijenjeni zapovjednik vojske Juan Jose Zuniga koji je ušao u palaču i nakon razgovora s predsjednikom Arceom odmah bio i uhićen a vojnici poslušali Arceovu zapovijed o povlačenju u vojarne – pozadina je možda znatno dublja.
Arce je početkom lipnja boravio u društvu ruskog predsjednika Vladimira Putina na Međunarodnom gospodarskom forumu u Sankt Peterburgu, gdje je spomenuo i kako želi da Bolivija stupiti u skupinu zemalja BRIKS, što je navodno ponovio i nekoliko dana prije pokušaja puča.
Bolivija je, također je važno naglasiti, strateški važna država u srcu Južne Amerike, iz koje se može neposredno ili posredno osigurati pristup svim ključnim zemljama regije, ključnim rijekama, i td. Ali još je važnije da je bogata rudama, prije svega litijem,bez kojeg nema proizvodnje baterija za električna vozila i elektroničku opremu iz sfere visoke tehnologije i komunikacija. Zapravo je najbogatija zemalja svijeta po rezervama tog rijetkog Zemljinog elementa (metala), a prati je Argentina – sada potpuno okrenuta SAD-u nakon smjene vlasti krajem prošle godine. Zanimljivo je i da je Argentina jedna od rijetkih zemalja koja nije osudila pokušaj vojnog puča u La Pazu.
I konačno, i ne manje važno, vrijedi ukazati i da je ruski državni koncern Rosatom još prije izjave Arcea o BRIKS-u objavio o svojim pregovorima s Bolivijom po pitanju litija, dok Gazprom vodi, istina već duge i teške ali važne pregovore s bolivijskim vlastima o pokretanju tamošnjeg bogatog nalazišta plina.
Također, a što isto usložnjava odgovor na pitanje što se događalo sa spomenutim pokušajem puča i tko iza svega toga stoji, je i činjenica da su Arce i bivši predsjednik Morales nekadašnji bliski suradnici na bolivijskoj desnici, i da su se u međuvremenu razišli, a Morales upravo želi novi povratak na vlast. Ne bi bilo nemoguće i da je varijanta s pučem Arceu dobro došla za jačanje njegovih pozicija pred nadolazeće izbore.
Indija, kao najveća enigma globalne geopolitike
Indija je, uz nekadašnju SFRJ i Egipat, bila predvodnica globalnog pokreta Nesvrstanih – zemalja koje se nisu željele priključiti ni jednom od tadašnjih dvaju blokova – zapadnom na čelu sa SAD-om, i istočnom na čelu sa SSSR-om.
Indija, smatraju mnogi analitičari, sličnu politiku vodi i sada, kada je u pitanju nova blokovska podjela svijeta gotovo po identičnim razdjelnicama – uz dodatak Kine u istočni tabor, i dodatak nekoliko postsovjetskih država u onaj zapadni.
Međutim, ja bih sadašnju indijsku vanjsku politiku, umjesto nesvrstane, radije smjestio u kategoriju itekako svrstane ali sa svima ključnim igračima – u mjeri kojoj to odgovara indijskim nacionalnim interesima. Pa iako se najvećim dijelom u analitičkoj zajednici i medijima naglašava američko-indijsko strateško približavanje kroz članstvo Indije u neslužbeno protukineskom formatu QUAD (SAD, Japan, Australija, Indija), kao i indijska nedvojbena zainteresiranost za američku visoku tehnologiju i investicije – New Delhi svako toliko demonstrira poteze koji potpuno svrstavanje Indije u proamerički tabor blago rečeno demantiraju.
Svojedobno sam u jednoj od svojih analiza napisao kako je Indija (zbog svoje geopolitičke „neopredjeljenosti“) najveće razočarenje Zapada s obzirom da je u nju polagao velike nade, prije svega u sprječavanju kineskih interesa u Indopacifiku ali koje nisu onakvog karaktera i opsega koje bi on želio.
Nedavno sam pak u jednoj od svojih drugih analiza pisao o novom ugovoru između Indije i Irana o indijskom upravljanju tj. koncesiji nad najvećom iranskom lukom na jugu zemlje Chabahar, u Arapskom moru, koja će Indiji omogućiti da novim međunarodnim prometnim koridorom Sjever–jug (INSTC) isporučuje svoje proizvode preko Irana istočnim krakom u zemlje Srednje Azije (za kraću rutu preko Afganistana prepreka joj je njen najveći regionalni suparnik Pakistan jer bi do Afganistana indijski proizvodi morali prolaziti njegovim teritorijem), a zapadnim krakom u Rusiju – do Sankt Peterburga i dalje prema Europskoj uniji.
Čitava stvar s koridorom Sjever-jug, koji je zapadu oduvijek bio trn u oku i zbog čega nikada nije niti zaživio (prije svega zato što su nositelji ideje o tom koridoru bili Rusija i Iran, iako se sviđala i Arapima i Indijcima), od prošloga je tjedna konačno prerasla u operativnu fazu. To se nedvojbeno neće svidjeti zapadu, a vrlo vjerojatno i Egiptu jer će dodatno utjecati na pad brodskog prometa kroz Sueski kanal, koji i bez toga još od listopada prošle godine trpi veliki pad prometa zbog napada jemenskih hutista na brodove u Crvenom i Arapskom moru zbog brutalne izraelske vojne operacije u Gazi.
Evo što se konkretno dogodilo. Kako 27. lipnja piše indijski medij The Economic Times, Rusija je prvi put u povijesti poslala dva teretna vlaka s ugljenom za Indiju po koridoru Sjever-jug, preko Kazahstana, Turkmenistana do iranske luke Bandar-Abbas, u Hormuškom tjesnacu (njegov zapadni dio nadzire Oman) koji predstavlja ulaz u strateški prevažni Perzijski zaljev. Od Bandar-Abbasa (smještenog zapadno od spomenutog Chabahara) ruski ugljen će se brodom prebaciti u najveću indijsku luku Mumbaj.
„Multimodalni prometni koridor sjever-jug (INSTC), koji uključuje mrežu željeznica, autocesta i morskih luka, proteže se 7200 km od St. Petersburga do luke Mumbai u Indiji. Ruta je dio napora Rusije da pronađe nove prometne rute u svjetlu zapadnih sankcija koje su je prisilile da preusmjeri trgovinske tokove iz Europe u Aziju i Bliski istok,“ – navodi indijski medij.
Narendra putuje u Moskvu
Da je Indija spretan igrač, svjestan svoje snage i veličine, svjedoči i vijest da u Moskvu 8. srpnja stiže indijski premijer Narendra Modi, u svoj prvi inozemni posjet nakon što je ovih dana u parlamentu potvrdio svoj treći mandat na toj dužnosti.
A da iznenađenjima na globalnoj geopolitičkoj šahovskoj ploči nema kraja svjedoči i vijest stigla na samom kraju pisanja ovoga teksta. Recep Tayyip Erdogan, predsjednik zemlje (Turske) članice NATO saveza, izjavio je kako će Turska obnoviti odnose sa Sirijom Bashara Assada.
