Hans Jonas, njemački filozof, smatra da je čovjek moralno odgovoran ne samo, u antropocentričkom duhu, za ono kako se odnosi prema drugim ljudima, nego i za odnos prema prirodi, budući da je nad njome, zahvaljujući razvoju znanosti i tehnologije, uspostavio kontrolu odnosno moć. Čovjek, dakle, nije čovjek po teritoriju ili području stvarnosti nad kojim uspostavlja kontrolu, nego je utoliko čovjek ukoliko je u stanju djelovati kao moralni subjekt. Bilo bi dobro da su ovoga svjesni naši političari. Oni iznimno rijetko, i to isključivo kada se nalaze u oporbi, sebe doživljavaju kao moralna bića, a kada se dokopaju vlasti, odbacuju moral i prepuštaju se iživljavanju nad područjem koje im je, voljom birača, prepušteno na političko upravljanje.
Kultura i politička požuda
Istina je da ne živimo u prirodnom svijetu, mi smo, samo u krajnje rudimentarnom smislu, prirodna bića, čitav naš život odvija se u povijesnom kontekstu, njega ne možemo, sve kada bismo i htjeli, nadići. Zemlju, šumu, vode, zrak i, da ne nabrajam više, zaključit ću gotovo teološki, s nebom, dohvaćamo u značenju koje su nam posredovali naši ljudski prethodnici. U svakom našem odnosu s poznatim svijetom nalazi se odjek dosadašnje ljudskosti. Poznati svijet nam je poznat po naslijeđenoj interpretaciji – netko je taj svijet prije nas interpretirao i prepustio ga nama. Ne postoji pojedinac koji može posjedovati ljudski svijet, ali, nažalost, i to redovito u političkom životu, postoje mnogi pojedinci koji umišljaju da upravo njima pripada javni život neke države.
Kako bilo, naš svijet je bitno ljudski svijet, davno smo, na svu sreću, prestali biti prirodna bića, ali to još uvijek, nažalost, ne znači da smo, u punom smislu riječi, postali politička bića koja su i u moralnom smislu odgovorna za ono što se zbiva u državi koja nam, budući da smo njeni državljani, pripada. Biti politički odgovoran znači voditi računa o potrebama političke i društvene zajednice. Do tog stupnja političkog razvoja još uvijek, makar kada je riječ o Hrvatskoj, nismo došli. Uglavnom smo odbacili životinjsku narav, ona, doduše, još uvijek progovara kroz egocentrične potrebe kada vodimo računa samo o sebi. Kada shvatimo da nas kultura određuje, da je ona naša prava bit, tada ćemo i politički život interpretirati u pravom svjetlu i od njega zahtijevati da bude drugačije odnosno da u njemu ne bude nekulturnih, egocentričnih ispada. Ljudi su bića čija je biologija nadvladana kulturom, a to što naši političari smatraju da ih politička požuda amnestira od kulture, to je problem onim koji ih biraju i koji im taj evolucijski lom praštaju. Sve dok to birači čine, nemaju pravo prigovarati što žive u svijetu po mjeri nekulturnih političkih životinja koje ogorčeno, borbeno, neprijateljski i krajnje inatljivo prihvaćaju jedan segment kulture – i to isključivo onaj politički – pretvarajući ga u mač kojim nasrću na druge ljude.
Odgovornost
Rezultati netom održanih predsjedničkih izbora pretvorili su predstavnike HDZ-a u ogorčene političke životinje koje volju birača doživljavaju kao izdaju, a ne kao politički sud o nemirenju sa stanjem kulture, prvenstveno one političke kulture, koja nam se, doduše ne protiv naše volje, nadaje kao (nepopravljivo koruptivni) javni kontekst u kojem se zbiva neponovljivi događaj naših individualnih života. Nepovratno postojimo, koliko cijenimo sebe, vidi se i po tome koga biramo da upravlja javnim životom – taj život nas okružuje, taj život nas, u duhu Jonasove filozofije, poziva na odgovornost. Mi smo, u moralnom smislu, odgovorni za ono što se zbiva u području nad kojim smo, kao građani s aktivnim biračkim pravom, uspostavili kontrolu poslavši u taj prostor političare, trenutno Plenkovića i Milanovića, da budu poklisari naše moralne odgovornosti.
Građani Hrvatske, zbog različitih razloga, ne žele živjeti u državi skrojenoj po mjeri sve izraženije Plenkovićeve tiranije laži, nemorala i političke korupcije. Zoran Milanović nije izabran da bude Zoran Milanović, nego da Andrej Plenković više ne bude Andrej Plenković. Razumljivo mi je, s ove antropološke razine, zbog čega Plenković nije, iako elementarna politička kultura to nalaže, Milanoviću čestitao na pobjedi. Kako će čestitati onome tko je izabran da ga politički negira? Međutim, mene zanima, shvaća li uistinu Milanović da su ga građani izabrali da bude politički negator Plenkovića i svega onoga što je Plenković napravio institucionalnom životu Hrvatske? U to nisam siguran, ali ako Milanović ne negira Plenkovića, negirat će volju građana, sebe će delegitimirati, a Plenkovića oživjeti.
No, sve što se događa, događat će se s našim, izravnim ili prešutnim, pristankom – ne zaboravimo da smo, kao građani i birači, mi ti koji imamo kontrolu nad političkim životom i onima koje smo izabrali. Političari nisu moralno odgovorni, moralna odgovornost leži na moralnim subjektima koji biraju političare – ako se oni međusobno ne negiraju, mi ih možemo negirati, a ako to ne napravimo, onda sudjelujemo u devastaciji kulture i oslobađanju životinjskih nagona. Na predsjedničkim izborima nismo izabrali Zorana Milanovića, mi smo prvenstveno pokazali da su građani moralno odgovorni za ono što se zbiva u državi. Ah, ta prokleta odgovornost.
