Foto: FB
Članovi/ice Nove ljevice i Antifašističke lige Hrvatske iz Zagreba, Rijeke, Korčule, Dubrovnika, Splita… položili su vijence i karanfile za poginule partizane/ke na Sutjesci.
Najteže gubitke pretrpjele su Druga, Prva i Treća dalmatinska udarna brigada, najviše partizana (8925) bilo je iz Hrvatske, gradovi koji su dali najviše boraca bili su Šibenik (1316, poginulo 535) i Split (1091, poginulo 557) ali Hrvatski sabor odbio je biti pokrovitelj 75. godišnjice ove najpresudnije bitke u povijesti NOBa s obrazloženjem „da se nije dogodila u Hrvatskoj“. (Za razliku od Bleiburga koji se, valjda, dogodio u Hrvatskoj!).
Piše: Zoran Pusić
U subotu, 12. 5., u šest sati ujutro, krenuli smo busom iz Zagreba, preko Slavonskog Broda, pored Sarajeva, uz rijeku Željeznicu ispod Bjelašnice pa kroz kanjon Bistrice između Jahorine i Treskavice, do raskrižja južno od Foče i nastavili uz lijevu obalu Drine, preko Sutjeske, do Tjentišta; oko devet sati vožnje busom. Iz Zagreba nas je došlo 31, direktno na Tjentište iz Splita je došlo dvoje, iz Dubrovnika dvoje, sa Korčule osmero. Svi smo se našli kod Spomen doma na Tjentištu.
Spomen dom je izgrađen 1975. (arh. Ranko Radović), po zidovima su imena partizana poginulih u Petoj ofenzivi – bitci na Sutjesci i murali Krste Hegedušića. Spomen dom je devastiran u ratu 1992. -95., po muralima je pucano i izgrebeni su i išarani grafitima; sada se po malo renovira.
Na brežuljku iznad Spomen doma nalazi se grobnica na kojoj piše: OVDJE POČIVA 3301 BORAC SA SUTJESKE. Na grobnicu smo položili dva lovorova vijenca, u ime Antifašističke lige i Nove Ljevice.
Iza grobnice je golemi spomenik (kipar Miodrag Živković), dvije zrcalnosimetrične stilizirane stijene koje dočaravaju kanjon i simboliziraju proboj, centralni događaj bitke na Sutjesci. (Zbog svoje veličine, visok je dvadesetak metara, spomenik je preživio devastacije; navodno je za tu vrstu revizionizma falila tona eksploziva.) Iza spomenika vode stepenice, zarasle u travu, do prirodnog anfiteatra na čijim su obroncima, na dugačkim kamenim pločama, ispisana imena partizanskih jedinica koje su u Bitci na Sutjesci učestvovale.
Bitka na Sutjesci, opisana poslije u mnogim knjigama i na filmu, odvijala se od 15. 5. do 16. 6. 1943. i bila je najteža i najpresudnija bitka u NOBu. Poslije poraza njemačke i talijanske vojske u Sjevernoj Africi, Hitler je očekivao invaziju Saveznika na jadransku obalu. Da bi se pripremio teren za obranu, Wehrmacht je dobio naređenje da potpuno uništi partizane, a četnike razoruža. Iako su se četnici borili protiv partizana i usko surađivali s Talijanima, njemačka komanda ih je smatrala nepouzdanima ako dođe do iskrcavanja Saveznika. U tu svrhu dovedeno je 127 tisuća vojnika, uglavnom njemačke elitne trupe, neke dovedene čak s istočnog fronta, oko 300 aviona, sve to uz potporu talijanskih, ustaških, i bugarskih jedinica. Nasuprot tome bilo je 18 – 20 tisuća partizana, iscrpljenih i bez teškog naoružanja poslije Neretve. U nizu bitaka koje su se odvijale kroz mjesec dana partizani su imali oko sedam tisuća poginulih, računajući tu i ranjenike, ljude oboljele od tifusa i liječnike koji su bili s njima, a koji su nemilosrdno pobijeni po direktnoj zapovjedi; pobijeno je još oko tisuću i pol seljaka na području od Durmitora do Zelengore.
“Jedinice su dužne i ovlaštene da u ovoj borbi, bez ograničenja, takođe prema ženama i prema djeci, upotrijebe svako sredstvo samo ako ono vodi uspjehu… Nijedan Nijemac koji se bori protiv bandi ne smije zbog držanja u borbi protiv bandi i njihovih pristalica biti pozvan na disciplinsku ili vojno-sudsku odgovornost“. (Hitlerovo naređenje pred “Operaciju Schwarz”)
Sve to, posebno s nevjerojatnim probojem preko Sutjeske kod Tjentišta, u kojem cijela Prva proleterska brigada ide na juriš po samostalnoj zapovjedi Koče Popovića, u trenutku kad se pod udarcima neprijatelja partizanska zapovjedna struktura počela raspadati, a sudbina opkoljenih partizanskih jedinica visi o koncu, čini ovu bitku jednom od velikih i dramatičnih bitaka Drugog svjetskog rata.
Najteže gubitke pretrpjele su Druga, Prva i Treća dalmatinska udarna brigada, najviše partizana (8925) bilo je iz Hrvatske, gradovi koji su dali najviše boraca bili su Šibenik (1316, poginulo 535) i Split (1091, poginulo 557) ali Hrvatski sabor odbio je biti pokrovitelj 75. godišnjice ove najpresudnije bitke u povijesti NOBa s obrazloženjem „da se nije dogodila u Hrvatskoj“. (Za razliku od Bleiburga koji se, valjda, dogodio u Hrvatskoj!).
Danas, 75 godina poslije, čuvari nacionalnog parka i poneki planinar još pronalaze ljudske kosti po gustim šumama i bezbrojnim gudurama i vododerinama iznad Tjentišta. Slike i imena na zidovima Spomen doma, veličanstveni spomenik, priče o tome što se ovdje dogodilo, sve to kod posjetioca stvara osjećaj tihog pijeteta. I samo okruženje doprinosi toj atmosferi; Tjentište je visoravan kojom protiče Sutjeska, smještena između gorostasnih planina čiji vrhovi su u svibnju još pod snijegom, sa čijih padina se spušta Peručica, posljednja prašuma u Europi.
Bili smo smješteni u hotelu „Mladost“, baš primjerenog naziva za nas, u busu smo izračunali da je prosječna starost u grupi iz Zagreba bila 59,5 godina. Prije večere Mišo Milun i ja malo smo lutali šumom iznad Tjentišta, našli grob Save Kovačevića obilježen bijelim kamenim obeliskom duboko u šumi i poslije toga našli vrlo lijep markirani put koji vodi među prastarim stablima natrag do velikog spomenika. Obojcu nas je taj grob podsjetio na stihove Ivana Gorana Kovačića:
U planini mrkoj nek mi bude hum
Nad njim urlik vuka, crnih grana šum ..
..Nitko da ne dođe do prijatelj drag
I kada se vrati, nek poravna trag.
I.G. Kovačić poginuo je tokom bitke na Sutjesci. Ubili su ga četnici koji nisu pružili nikakav otpor Nijemcima ali su se obračunavali s malim grupicama iscrpljenih partizana.
Slijedeći dan poslije doručka pozdravljamo se s našim prijateljima iz Dubrovnika, Splita i Korčule i krećemo preko Sarajeva prema Travniku. Zaustavljamo se neplanirano u Ahmićima, odlazimo do spomenika 116 žitelja ovog sela koje je pobila jedinica HVOa „Jokeri“ u travnju 1993., samo zato jer su bili muslimani.
Kao da su bijesovi i divljaštva koji su harali ovim krajevima prije pedeset godina, u doba Bitke na Sutjesci, ponovo probuđena, a svo iskustvo i razum isparili. Pored spomenika je mala džamija i spomen soba na taj događaj, u kojoj nam je ljubazni mladi imam ispričao pojedinosti tog strašnog ratnog zločina.
Nastavljamo prema Travniku, slikovitom bosanskom gradiću s velikom srednjovjekovnom tvrđavom i dobrim čevapima, rodnom mjestu Ive Andrića. Početkom 19. stoljeća, u vrijeme radnje „Travničke kronike“, Travnik je bio sjedište vezira zabačene turske provincije Bosne.
Slijedeće zaustavljanje je u Jajcu. Odlazimo pogledati zgradu u kojoj je održano Drugo zasjedanje AVNOJa. Na štandovima, smještenim s obje strane vodopada na ušću Plive u Vrbas, glavni „brand“ Jajca koji se nudi turistima su Tito i Jugoslavija.
Poslije dugog čekanja na granici BiH – Hrvatska, koje podsjeća na velebna „dostignuća“ naše generacije, vraćamo se u Zagreb.
Zahvaljujemo kolegicama iz Nove Ljevice na organizaciji ovog napornog ali interesantnog putovanja.
Fotografije snimili Mišo i Želimir
tacno
Članovi/ice Nove ljevice i Antifašističke lige Hrvatske iz Zagreba, Rijeke, Korčule, Dubrovnika, Splita… položili su vijence i karanfile za poginule partizane/ke na Sutjesci.
Najteže gubitke pretrpjele su Druga, Prva i Treća dalmatinska udarna brigada, najviše partizana (8925) bilo je iz Hrvatske, gradovi koji su dali najviše boraca bili su Šibenik (1316, poginulo 535) i Split (1091, poginulo 557) ali Hrvatski sabor odbio je biti pokrovitelj 75. godišnjice ove najpresudnije bitke u povijesti NOBa s obrazloženjem „da se nije dogodila u Hrvatskoj“. (Za razliku od Bleiburga koji se, valjda, dogodio u Hrvatskoj!).
Piše: Zoran Pusić
U subotu, 12. 5., u šest sati ujutro, krenuli smo busom iz Zagreba, preko Slavonskog Broda, pored Sarajeva, uz rijeku Željeznicu ispod Bjelašnice pa kroz kanjon Bistrice između Jahorine i Treskavice, do raskrižja južno od Foče i nastavili uz lijevu obalu Drine, preko Sutjeske, do Tjentišta; oko devet sati vožnje busom. Iz Zagreba nas je došlo 31, direktno na Tjentište iz Splita je došlo dvoje, iz Dubrovnika dvoje, sa Korčule osmero. Svi smo se našli kod Spomen doma na Tjentištu.
Spomen dom je izgrađen 1975. (arh. Ranko Radović), po zidovima su imena partizana poginulih u Petoj ofenzivi – bitci na Sutjesci i murali Krste Hegedušića. Spomen dom je devastiran u ratu 1992. -95., po muralima je pucano i izgrebeni su i išarani grafitima; sada se po malo renovira.
Na brežuljku iznad Spomen doma nalazi se grobnica na kojoj piše: OVDJE POČIVA 3301 BORAC SA SUTJESKE. Na grobnicu smo položili dva lovorova vijenca, u ime Antifašističke lige i Nove Ljevice.
Iza grobnice je golemi spomenik (kipar Miodrag Živković), dvije zrcalnosimetrične stilizirane stijene koje dočaravaju kanjon i simboliziraju proboj, centralni događaj bitke na Sutjesci. (Zbog svoje veličine, visok je dvadesetak metara, spomenik je preživio devastacije; navodno je za tu vrstu revizionizma falila tona eksploziva.) Iza spomenika vode stepenice, zarasle u travu, do prirodnog anfiteatra na čijim su obroncima, na dugačkim kamenim pločama, ispisana imena partizanskih jedinica koje su u Bitci na Sutjesci učestvovale.
Bitka na Sutjesci, opisana poslije u mnogim knjigama i na filmu, odvijala se od 15. 5. do 16. 6. 1943. i bila je najteža i najpresudnija bitka u NOBu. Poslije poraza njemačke i talijanske vojske u Sjevernoj Africi, Hitler je očekivao invaziju Saveznika na jadransku obalu. Da bi se pripremio teren za obranu, Wehrmacht je dobio naređenje da potpuno uništi partizane, a četnike razoruža. Iako su se četnici borili protiv partizana i usko surađivali s Talijanima, njemačka komanda ih je smatrala nepouzdanima ako dođe do iskrcavanja Saveznika. U tu svrhu dovedeno je 127 tisuća vojnika, uglavnom njemačke elitne trupe, neke dovedene čak s istočnog fronta, oko 300 aviona, sve to uz potporu talijanskih, ustaških, i bugarskih jedinica. Nasuprot tome bilo je 18 – 20 tisuća partizana, iscrpljenih i bez teškog naoružanja poslije Neretve. U nizu bitaka koje su se odvijale kroz mjesec dana partizani su imali oko sedam tisuća poginulih, računajući tu i ranjenike, ljude oboljele od tifusa i liječnike koji su bili s njima, a koji su nemilosrdno pobijeni po direktnoj zapovjedi; pobijeno je još oko tisuću i pol seljaka na području od Durmitora do Zelengore.
“Jedinice su dužne i ovlaštene da u ovoj borbi, bez ograničenja, takođe prema ženama i prema djeci, upotrijebe svako sredstvo samo ako ono vodi uspjehu… Nijedan Nijemac koji se bori protiv bandi ne smije zbog držanja u borbi protiv bandi i njihovih pristalica biti pozvan na disciplinsku ili vojno-sudsku odgovornost“. (Hitlerovo naređenje pred “Operaciju Schwarz”)
Sve to, posebno s nevjerojatnim probojem preko Sutjeske kod Tjentišta, u kojem cijela Prva proleterska brigada ide na juriš po samostalnoj zapovjedi Koče Popovića, u trenutku kad se pod udarcima neprijatelja partizanska zapovjedna struktura počela raspadati, a sudbina opkoljenih partizanskih jedinica visi o koncu, čini ovu bitku jednom od velikih i dramatičnih bitaka Drugog svjetskog rata.
Najteže gubitke pretrpjele su Druga, Prva i Treća dalmatinska udarna brigada, najviše partizana (8925) bilo je iz Hrvatske, gradovi koji su dali najviše boraca bili su Šibenik (1316, poginulo 535) i Split (1091, poginulo 557) ali Hrvatski sabor odbio je biti pokrovitelj 75. godišnjice ove najpresudnije bitke u povijesti NOBa s obrazloženjem „da se nije dogodila u Hrvatskoj“. (Za razliku od Bleiburga koji se, valjda, dogodio u Hrvatskoj!).
Danas, 75 godina poslije, čuvari nacionalnog parka i poneki planinar još pronalaze ljudske kosti po gustim šumama i bezbrojnim gudurama i vododerinama iznad Tjentišta. Slike i imena na zidovima Spomen doma, veličanstveni spomenik, priče o tome što se ovdje dogodilo, sve to kod posjetioca stvara osjećaj tihog pijeteta. I samo okruženje doprinosi toj atmosferi; Tjentište je visoravan kojom protiče Sutjeska, smještena između gorostasnih planina čiji vrhovi su u svibnju još pod snijegom, sa čijih padina se spušta Peručica, posljednja prašuma u Europi.
Bili smo smješteni u hotelu „Mladost“, baš primjerenog naziva za nas, u busu smo izračunali da je prosječna starost u grupi iz Zagreba bila 59,5 godina. Prije večere Mišo Milun i ja malo smo lutali šumom iznad Tjentišta, našli grob Save Kovačevića obilježen bijelim kamenim obeliskom duboko u šumi i poslije toga našli vrlo lijep markirani put koji vodi među prastarim stablima natrag do velikog spomenika. Obojcu nas je taj grob podsjetio na stihove Ivana Gorana Kovačića:
U planini mrkoj nek mi bude hum
Nad njim urlik vuka, crnih grana šum ..
..Nitko da ne dođe do prijatelj drag
I kada se vrati, nek poravna trag.
I.G. Kovačić poginuo je tokom bitke na Sutjesci. Ubili su ga četnici koji nisu pružili nikakav otpor Nijemcima ali su se obračunavali s malim grupicama iscrpljenih partizana.
Slijedeći dan poslije doručka pozdravljamo se s našim prijateljima iz Dubrovnika, Splita i Korčule i krećemo preko Sarajeva prema Travniku. Zaustavljamo se neplanirano u Ahmićima, odlazimo do spomenika 116 žitelja ovog sela koje je pobila jedinica HVOa „Jokeri“ u travnju 1993., samo zato jer su bili muslimani.
Kao da su bijesovi i divljaštva koji su harali ovim krajevima prije pedeset godina, u doba Bitke na Sutjesci, ponovo probuđena, a svo iskustvo i razum isparili. Pored spomenika je mala džamija i spomen soba na taj događaj, u kojoj nam je ljubazni mladi imam ispričao pojedinosti tog strašnog ratnog zločina.
Nastavljamo prema Travniku, slikovitom bosanskom gradiću s velikom srednjovjekovnom tvrđavom i dobrim čevapima, rodnom mjestu Ive Andrića. Početkom 19. stoljeća, u vrijeme radnje „Travničke kronike“, Travnik je bio sjedište vezira zabačene turske provincije Bosne.
Slijedeće zaustavljanje je u Jajcu. Odlazimo pogledati zgradu u kojoj je održano Drugo zasjedanje AVNOJa. Na štandovima, smještenim s obje strane vodopada na ušću Plive u Vrbas, glavni „brand“ Jajca koji se nudi turistima su Tito i Jugoslavija.
Poslije dugog čekanja na granici BiH – Hrvatska, koje podsjeća na velebna „dostignuća“ naše generacije, vraćamo se u Zagreb.
Zahvaljujemo kolegicama iz Nove Ljevice na organizaciji ovog napornog ali interesantnog putovanja.
Fotografije snimili Mišo i Želimir
tacno
