FOTO: Saša Zinaja/NFOTO, Josip Regovic/PIXSELL
‘Društvo koje tolerira ekstremizam stvoreno je upravo šutnjom vlasti, nepostupanjem odgovornih, tolerancijom vladajućih, oportunizmom kukavica’
„Treba mi svet
Otvoren za poglede
Otvoren za trčanje“
Bojan Pečar, Margita Stefanović, Milan Mladenović, Ivan Lj Ranković
Što je kad horda maskiranih divljaka upadne u zatvoreni prostor u kojem je trebalo obilježiti večer kulture, djeca nastupati u folkloru? „Mikrolokalni incident“. Izoliran. Zvuči kao da su se dvojica-trojica „pod gasom“ svađala na stepenicama provincijskog lokala. Jedan psuje mater, drugi prijeti šakom. „Dramatičan prizor“ koji je, doznajemo, „izgledao dramatičnije nego što jest“. Nije čak ni sramota. Nije problem ni u tome što mjeseci, godine i desetljeća vode sadašnjem stanju. Nije katastrofa. Nije užas. Samo „izolirani incident“ koji je izgledao dramatičnije nego što je bio. Stvar „izgledanja“. Rakursa. Pogleda na stvarnost. Optika. Ne etika.
Tako je estetiku splitskog fašizma opisao jedan od premijerovih savjetnika, akademik, poznat po povjerenstvu koje je svojedobno objasnilo da istina „ima dvije strane“. I ustaški pozdrav s njom. Akademski kazano o nasilju i fašizmu splitskih huligana, dojmovima u formi kazališne kritike. Zapravo i odgovarajuće za državu koja sve više nalikuje provincijskom teatru, sve manje res publici za stvarne ljude i ozbiljne vođe. Savjetnik je, čini se, inspicijent. I ponaša se tako. Krasno. Samo dokaz kako fašizam nije incident, već forte hrvatske politike.
To da je nasilje stvar dojma obznanio je i drugi savjetnik – posebni savjetnik u ministarstvu – koji je podržao „mlade ljude koji su na pristojan i dostojanstven način prekinuli jučerašnji provokativni skup u Splitu“. Domovinski pokret, koji u Splitu vodi taj savjetnik, ionako ima poteškoća s razlikovanjem srama i ponosa pa i ne čudi zamagljena razlika između filoustaške euforije i misaonog procesa. Neki su se ministri, poput onoga koji vodi poljoprivredu, odlučili baviti društvenim mrežama i lajkati takve objave. Taj lajk, jasno, nije izazvao saborskog Jandrokovića kao što ga je izazvao jedan drugi, prije neki dan. Ali od politike koja ne vidi problem ni u saborskim „okruglim stolovima“ o „wellnessu“ u Jasenovcu teško je i očekivati više.
„Domaćinski“ upad skrbne povorke maškara – te večeri maskiranih u sociopate – prilično je uobičajena pojava u Hrvatskoj 2025. Ovaj, na večernju manifestaciju srpske manjine u Splitu, zapravo i nije bio incident. Jer nije. Incident. To je pravilo, red stvari, nešto sasvim (ne)normalno u našem društvu danas. Epilog. Logični nastavak serijala čije smo prethodne epizode uredno odgledali. Ploču „Za dom spremni“ u Jasenovcu, saborski „wellness Jasenovac“, „kontekstualizaciju“ ustaškog pozdrava. Što ne bismo podržali i mlade maskirane ljude koji provode nasilje uz „pjesmu i domoljublje“. Nekad smo se sablažnjavali, potom relativizirali, danas se pravimo nevični i zaboravni. Naučili smo kako ništa ne naučiti. I to ponosno pokazujemo.
Premijer je bio malkice hrabriji. Osudio je „zakon ulice“. Predsjednik Sabora „najstrože je osudio prijetnje manjini“. Ministar obrane ustvrdio je kako „ovo nema veze s koncertom Marka Perkovića Thompsona“. U maniri hinjenog bontona političkih hijena osudili su sve. Osim uzroka. Kojem su, usput rečeno, sami kumovali. I, da ne bi netko pomislio da ih je stvarno briga, naši su vodeći „muži“ zaključili kako je šteta nanesena – državi. Jej, državi. Ne, recimo, ljudima. Djeci. (U logici relativizatora to su ionako samo Srbi.) Šteta državi. Vjerojatno kao što je i kod Beroševe korupcije najviše stradala država, a ne pacijenti. Jer ova naša, Hrvatska, s korupcijom i revizionizmom, naravno, nema veze. Sve dok ne postane problem za politički rejting i piarovsku popularnost.
Kad se čovjek zamisli, tu i leži suština. Vlast koja štetu mjeri metrikom vlastite reputacije, a ne ranjivošću građana, pokazuje kako izgleda kad se izgubi osjećaj za granicu između zakona i nasilja. Pa kad ministar kaže kako „problem nije koncert nego društvo“, on savršeno pogađa bit. Samo ne zna da prstom pokazuje na sebe. Jer društvo koje tolerira ekstremizam stvoreno je upravo šutnjom vlasti, nepostupanjem odgovornih, tolerancijom vladajućih, oportunizmom kukavica.
Naša aktualna vlast vjeruje da svoj centrizam održava balansiranjem između Bruxellesa i Bujice, proeuropske fasade i domaćeg folklora. Taj balans – koji se „prodaje“ pod demokratičnost i umjerenost – zapravo je najčišća ideološka praznina, politička ništica. Oportunizam u diplomatskom fraku i halbcilindru koji smrdi na mržnju. Taj balans održava premijer koji se zaklinje u europske vrijednosti, dok mu ministri lajkom podržavaju nasilnike koji viču „Za dom spremni“. I pjevaju to.
Naravno, najopasnije u svemu nije ono što se dogodilo. To je samo nastavak desničarskog fetišizma. Ne, grozno jest ono što slijedi. Odnosno, što neće uslijediti. Jer oni koji su napad organizirali i inscenirali cijelu atmosferu mržnje dobro znadu da je država njihova saveznica. Šutnjom. Oni koji su napadače podržali znaju da će se sve svesti na „pogrešno shvaćenu emociju“. A oni koji u pristojnost još uvijek vjeruju, kojima minimum morala nije nepoznat, bivaju sve tiši. Jer im je sve jasnije: granica između pristojnosti i primitivizma odavno ne počiva na riječima, nego na hrabrosti.
Nema centra koji je trebao biti brana ludilu. Jer centar se ne brani frazama, nego granicama. A kad granice nestanu, nastaje (ne)normalizacija – tiha, opasna – koja ne maršira, nego lajka
To što gledamo nije više slučajnost nego groteska provincijalne države, karikatura koja misli da može istodobno plesati i s pametnima i sa zlima. Kad je shvatio da se duh desnog populizma vratio, Plenković nije pokušao zatvoriti bocu, nego ju je otvorio do kraja. Vjerovao je da će taj val zajahati, desničarenje iskoristiti kao ventil, a istodobno ga obuzdati. No zlo se ne jaše, ono se hrani. I sad, kad je društvena atmosfera elektrizirana, zatrovana, ispunjena mržnjom, povratka nema. Kad se jednom prihvati logika „balansa“ razuma i mržnje, postaje samo pitanje trenutka kad će „puknuti tikva“.
Jer nasilje ne miruje. Ono raste, kao dugogodišnje ulaganje u destrukciju. U zlo. Danas su to Srbi, sutra migranti, prekosutra LGBT zajednica. Uvijek „netko drugi“. U zemlji koja više ne zna razliku identiteta i isključivosti, domoljublja i sadizma, spirala zla nastavlja se sama od sebe. A najveća nemoć društva jest u tome što tu spiralu više ne može zaustaviti. Jer ju se godinama njegovalo i hranilo.
Najveća ironija Plenkovićeve politike leži upravo u tome što je želio stvoriti pristojan, europski HDZ, samo što je to pokušao sa strankom koja pristojnost smatra slabošću, a fašističke reflekse dijelom vlastitog identiteta. Namjerio se „balansirati“ kako bi smanjio polarizaciju, a uspio ju je institucionalizirati, ugraditi u institucije i sustav. Htio je „nultu toleranciju“ prema ekstremizmu, ali ju je provodio frazama. Riječi kao nadomjestak za djela. Dokaz da djela nema.
Čak i oni koji su godinama vjerovali da se unutar vladajuće stranke može sačuvati građanska pristojnost danas shvaćaju da nema centra koji je trebao biti brana ludilu. Jer centar se ne brani frazama, nego granicama. A kad granice nestanu, nastaje (ne)normalizacija – tiha, opasna – koja ne maršira, nego lajka.
Jedan ustavnopravni autor je zapisao kako „demokracija umire ne kada joj se pojavi neprijatelj, već kad ga prestanemo prepoznavati“. Mi u Hrvatskoj ga ne prepoznajemo. Jer ga sami i proizvodimo. Naše društvo vjeruje u vrlinu tolerancije čak i prema netoleranciji. A to vodi samoubojstvu takvog društva. Mislimo i kako se moral može režirati i glumiti. To nameće i lažne vrijednosti. Ne čudi kakvi smo ispali.
Svakog studenoga, Hrvatska se pretvara u improvizirani panteon, a sjećanje u obavezu šutnje. Sve postaje „neprimjereno“ – predstava, koncert, izložba, pjesma, pa i običan život – ako nije dio ritualne komemoracije. Ove godine, taj se refren pretvorio u opravdanje. Nasilje nad djecom, manjinom, prikazano je kao „nerazumijevanje vremena i mjesta“, jer „studeni nije mjesec za takve događaje“. Pobogu, zar je borba u Vukovaru bila za društvo zabrana i nesloboda? Zar je smisao bio stvoriti državu u kojoj se sloboda izražavanja, okupljanja i postojanja mjeri kalendarom sjećanja? Ide li se to sjećanje sada pretvoriti u režim – u mjesec tišine, u mrtvačnicu u kojoj se ništa što je različito ne smije dogoditi? Ako je tako, onda smo žrtvu Vukovara pretvorili u alibi, a sjećanje u oružje protiv živih. A sve drugo – kao i svi drugi i drugačiji – može biti proglašeno provokacijom. Neprimjerenim. Neprikladnim. Nepotrebnim. Jer u studenom ne komemoriramo žrtve, nego vlastiti moralni narcizam.
Nije izgledalo dramatično, kažu. Možda zato što se drama odavno preselila u stvarnost. Kad nasilje nad djecom postane „dramatično“, a ne sramotno, kad se napad na manjinu mjeri po šteti za državu, a ne po boli za ljude, tad više nije riječ o incidentu. Već sustavu. Sustavu u kojem se ekstremizam ne bori za vlast, nego ga vlast brani od neugode. Zato, dok vlast objašnjava da „nije zbog koncerta“, a društvo šuti jer „nije toliko strašno“, vrijedi jedno: demokracija koja se brani riječima, a ne djelima, već je kapitulirala – samo to još nije objavila.
