Teolog Johann Baptist Metz razlikovao je dva tipa govora o bogu: prvi je krizni, a drugi pomirbeni. Krizni tip govora o bogu ističe neprestanu ugrozu, nemir i nesigurnost, dok pomirbeni tip u svemu traži izvor života koji se razvija prema sreći. Kršćane kriznog boga prepoznat ćemo po tome što nisu u stanju nadići vlastitu vjeru u boga, oni, kako je to primijetio ovaj teolog, „vjeruju u vjeru u boga”, dok kršćani pomirbenog boga vjeruju bogu. Vjerovati u vjeru u boga nije pothvat vjere u boga, na djelu je kamuflaža iza koje se krije želja besramnog promoviranja lika i djela ovih nezrelih vjernika. Oni traže divljenje i društveno priznanje. Vjernici vjere u boga od drugih zahtijevaju da vjeruju u istu takvu vjeru, takvom vjerom se ponose i, što je bitno, na takvoj vjeri izgrađuju karijeru. Vjernici vjere u boga su samodopadne, proračunate društvene štetočine.
Pomirbeni vjernici
Vjernici pomirbenog boga su istinski vjernici. Njima je vjera izvor sigurnosti, osjećaja zaštićenosti (pa i zaštićenosti od kriznog govora o bogu i vjernika vjere u boga), životne radosti, sreće, povjerenja i trajnog mirotvorstva. Pomirbeni vjernici nikada ne odustaju od mira i pomirenja, oni zbog toga nikada ne čine štetu društvu, pa tako ni hrvatskom društvu. Biti u božjoj blizini, a vjernici bi to trebali biti, znači širiti mir i pomirenje, oprost i povjerenje. Pomirbeni bog se ne osvećuje. Vjernici koji vjeruju u vjeru u boga, ionako do boga ne dolaze, ono do čega oni dolaze jeftina je karikatura boga, čovjeka, vjere, države, društva i povijesti. Sve što oni čine, čine kako bi sebe pozicionirali u svijetu. Njihov interes počinje i završava na njihovoj koži. Oni nisu u stanju suosjećati s patnjom drugih, oni su, također, kronično nesposobni radovati se uspjesima drugih.
Hrvatska obilježava patnju Vukovara i Škabrnje. Nažalost postoje oni koji u toj patnji vide priliku da promoviraju sebe. Riječ je o ljudima krize, oni komuniciraju prijetnjama, zabranama i bezočnim, nehumanim svojatanjem žrtava koje iskorištavaju kako bi ili sačuvali ili osvojili političke ili društvene pozicije koje im jamče ugled, dominaciju i moć. No, kako je moguće, da parafraziram Metza, nakon Vukovara i Škabrnje, živjeti životom koji ovoj tragediji okreće leđa, a mnogi su, pogotovo političari koji zadnjih dana i tjedana ne prestaju s licemjernim govorom o žrtvama, tim istim žrtvama okrenuli leđa. Propustili smo razviti kulturu sjećanja, sve smo sveli na politiku, a žrtvama se ne može prići s političkim motivima. Politika je upravljanje i uvođenje reda u javni život.
Loše, zlokobne i štetne politike mogu upravljati industrijom smrti, one uistinu proizvode smrt, ali ne mogu upravljati mrtvima. To je naprosto nemoguće. Vukovarskim žrtvama se, kako je to istaknula Ivana Bodrožić, ne odaje počast tako da ih gledamo očima krvnika, da opisujemo prizore koje je prve njihov krvnik ugledao zato što su njegove ruke u tijelo žrtve utisnule zločin, već da ističemo vrijednost života koje su ruke krvnika prekinule. Ruke krvnika su nosile smrt, u dušama krvnika se nastanio rat, govor krvnika je bio govor krize i obračuna s onima koji žele mirno živjeti. Oni koje pokreće smrt, rat, kriza i obračun, u Vukovar ne dolaze iskazati pijetet žrtvama. Takvi iskazuju pripadnost krvnicima jer nastavljaju raditi isto ono što su radili ti krvnici.
Bez mira i pomirenja nema ni pijeteta
Iskazivanje počasti žrtvama nije moguće bez osvještavanja vrijednosti života koji je ubojstvom prekinut. Političari to nisu u stanju, njihov zadatak je, nažalost, predana briga o stvaranju novih žrtava. Pogledajmo samo što se posljednjih mjeseci događa u našem društvu. Neprestano se, pod patronatom vladajuće politike, proizvode nove krize i novi sukobi. Otrovali smo i djecu jer smo odustali od njih. Nismo im nudili ljubav i pomirenje, već rat, smrt, uništenje i obračun. Sve to smo mi jednom unijeli u nevini dječji život. Građani Hrvatske bi sada u studenome, jer je, eto, kalendarski vrijeme za to (o tome koliko je monstruozna kalendarski uvjetovana manifestacija nekakve ljudskosti, ne bih sada), trebali povjerovati u to da takvi političari i takve politike mogu na primjeren način iskazivati pijetet prema žrtvama. Ne mogu. Pijetet prema žrtvama iskazuje se izgradnjom pravednog društva, a pravedno društvo nije društvo zabrana, korupcije i laži. Pravedno društvo kažnjava počinitelje kaznenih djela. Ono bi kaznilo i počinitelje zločina u Vukovaru i Škabrnji. Pravednost i korupcija se isključuju. Hrvatsko društvo je društvo rastuće korupcije.
Hrvatska je okrenula leđa žrtvama Vukovara i Škabrnje, ona je okrenula leđa građanima ove države jer ih već desetljećima drži u stanju stalne krize. Za društvene tenzije odgovorna je garnitura vladajućih političara. Njima odgovaraju sukobi, od sukoba žive. Narod bez razvijene kulture sjećanja, koja, još jednom ponavljam, nije kultura zabranjivanja i prisiljavanja, pa i prisiljavanja da se hini suosjećanje, nije dorastao zahtjevima da sebe sagledava u perspektivi povijesti. Povijest nam tumači prošle događaje pod etičkim, odgojnim, pa i teološkim vidom. Ako nakon tumačenja nekih događaja iz prošlosti, imamo poriv da te događaje iskoristimo kao inspiraciju za zabrane i demonstraciju snage nad drugima, umjesto da širimo pomirenje, mir i pravednost, onda ne pripadamo povijesti mira i pomirenja. Bez mira i pomirenja nema ni pijeteta.
Žrtve nas trebaju poticati na pomirbeni stav, sve ostalo je izdaja i nerazumijevanje žrtava. Naravno da oni koji vjeruju u vjeru u boga, imaju pravo vjerovati i u vjeru da su u stanju iskazati i pijetet prema žrtvama. Prava istina je da to nisu u stanju. Metodom krvnika ne iskazuje se pijetet prema žrtvama.
