Moj šogor, financijski mag
koga su ugušile dospjele
kamate života
govorio mi je da su
dugački blokovi našeg naselja
zapravo polegnuti neboderi.
Na putu za groblje
uvijek prolazim uz te
njegove nebodere
visoke tri kata;
pored ulaza jednog od njih
u čijem je prizemelju
stan imala I.,
zastanem sa smješkom.
I ona je mrtva i njoj je smrt
došla prerano možda kao naplata,
kao namirivanje duga
za opasnu potrebu da udovolji
muškarcima sa željom da dokažu
da su žene prljave posude užitka.
Jedan od takvih, čuo sam to
od njegovog prijatelja,
kad god bi kasno uvečer iznosio
kućno smeće svraćao je k njoj;
silazio je susjed s trećeg kata,
bacio bi otpad, a na povratku
zvonio je I. i ulazio joj u stan hitro,
a ona bi zahvalno zadizala suknju.
Sve bi se svršilo u hodniku i brzo,
jer njegova žena nije smjela posumnjati,
a i djeca su čekala svog tatu.
Bila mu je I. prva postaja od kontejnera
(ili do kontejnera)
sa žudnjom kao paklenim strojem.
Smješkam se dok prolazim pored
ulaza u kome je nekad živjela I.
i pitam se što je ona imala od svega.
Moć da digne u zrak svog
jednominutnog ljubavnika,
ili jednu ljubavnu minutu
bez moći da dođe do dovoljno zraka?
