Zygmunt Bauman je rođen 1925. godine u Poljskoj, od 1971. živi u Engleskoj i predaje na Sveučilištu Leeds. Jedan je od najvažnijih i najutjecajnijh sociologa današnjice. Objavio je gotovo šezdeset knjiga od kojih se nemali broj ubraja u klasike sociološke i teorijske literature. Područja njegova interesa su globalizacija, modernizam, postmodernizam, konzumerizam i etika. Neki od njegovih najpoznatijih naslova su “Modernost i Holokaust”, “Globalizacija: ljudske posljedice”, “Individualizirano društvo”, “Tekuća modernost”, “Tekući život”, “Postmoderna etika”, “Društvo pod opsadom”.

Prenosimo intervju koji je dao  Magazynu Świąteczny Gazeta Wyborcza .

                                                                                                                                                                                         Aleksandra Klich: Jeste li se nekad uvjerili na vlastitoj koži da sloboda ima svoje granice?

Zygmunt Bauman: Beskrajno mnogo puta. Proveo sam nekoliko godina u vojsci, a tamo je malo lične slobode. Kad sam najzad izišao, nagla sloboda me prenerazila. Tamo sam znao šta se radi od 9 do 17, a tu odjednom dan pun odluka.

Sloboda je ograničena – to je nauk koji saznaje beba koja puže. Ali znanje da je sloboda puna zamki stičemo tek onda kad se učimo živjeti.

Kakvih zamki?

- Sloboda je paradoks. Ako trebam biti potpuno slobodan – što znači da mogu realizirati svoje namjere – drugi ljudi to moraju prihvatiti, čak i ako se te moje namjere ne slažu s njihovim željama. Dakle sloboda realizacije mojih želja uvijek se reflektira na situaciju drugih ljudi. A to se onda reflektira na mene, na moju moralnu savjest. Imam skrupule ako činim nešto protiv drugih, pokušavam to umanjiti opravdanjima, objašnjenjima da sam morao. Da nije bilo drugog načina ni alternative. Ponekad čak sebi pokušavam objasniti da sam učinio za drugog čovjeka sve, a on za mene ništa. Kao da je uzajamnost objašnjenje za moj nedostatak moralnih obaveza!

A to nije tačno?

- Moralnost ne iziskuje uzajamnosti. Moja moralna obaveza je uvijek o korak ispred tvoje obaveze. Takva izbjegavanja, objašnjavanja vlastitoj savjesti uostalom nisu efikasna, jer je savjest surova i teško ih prihvaća.

Dakle, s jedne strane, drugi čovjek je prepreka za slobodu. Ali s druge – kako je ponavljao s upornošću manijaka svećenik Józef Tischner – postajem slobodan kad sretnem drugog slobodnog čovjeka. I dodavao bi: opijamo se slobodom videći prizor drugog slobodnog čovjeka. Dakle, pretpostavka „moja i tvoja sloboda” je uvjet moje slobode. Sloboda je opća ili je nema.

Dakle, s jedne strane, ako želim živjeti u slobodnom svijetu, moram drugom čovjeku – mužu, prijateljici, kolegi s posla – dozvoliti da bude slobodan. Ali s druge strane, upravo ti ljudi ograničavaju moju slobodu. Kako to pomiriti?

- Sloboda je uvijek povezana s nužnošću kompromisa. Apsoutna sloboda, koja istovremeno pomiruje obje strane, nemoguća je.

Boljka našeg vremena je napumpano ego. Što smo veći individualisti, to jače, agresivnije ulazimo u slobodu drugog čovjeka. Širimo se. U takvim uvjetima teško je postići kompromis o kome govorite.

- Velika tekuća postmodernost, u kojoj živimo – individualizacija, raspad etičkih konteksta, oslabljenje autoriteta, njhov veliki broj i nedostatak jedne duhovne vlasti koja bi poništila druge glasove – to je s jedne strane velika opasnost. Dovoljno je pogledati oko sebe: živimo u korumpiranom svijetu, gdje se ne drži ni riječ, ni obveza.

Ali s druge strane, postmodernost je velika šansa. Jer nekad je našim moralnim životom vladao etički kodeks koji je pretendirao na to da ga se općenito prihvaća. Ali tad se nije radio o moralnosti, nego o konformizmu.

Zašto?

- Moralni odgoj prema etičkom kodeksu zasnivao se na činjenju čovjeka poslušnim. A zapravo, moral je stanje kronične nesigurnosti, kako je govorio Emanuel Levinas, moj učitelj. I ja se s tim slažem. Jer moral se ne zasniva na vjernosti kodeksu, nego na ogovornosti za druge ljude. Utoliko sam moralan čovjek ukoliko sam svjestan te odgovornosti. Toga da ono što činim utiče na sudbinu drugog. Ostavlja trag.

Trebala bih suspregnuti svoju slobodu u okviru odgovornosti za sudbinu drugog čovjeka? Zašto?

- Trebali bismo još i više. Levinas odbacuje pojam prebivanja s drugim kao osnovu morala. Ne radi se o tome da se zajednički maršira, nego da se bude zajedno u moralnoj zajednici.ne o tome da se bude s drugima u grupi, nego da se bude za druge. Dakle, treba staviti sa strane svoje maksimalne želje i odustati od mnogih od njih. To zahtijeva samoposvećenje, odlaganje na policu svog vlastitog interesa. Neobično važna osobina te odgovornosti je bezuvjetnost. Moralnost je zapovijed, ali neizgovorena. Znam da sam dužan, ali – dođavola! – niko mi nije rekao šta. I nakon godina mogu razmišljati jesam li učinio ono što treba, jesam li mogao učiniti više. To je trn u duši koga ne mogu iščupati.

Vidite i sama kakvi su ti paradoksi slobode. Kaže se da sloboda ide zajedno s rizikom, ali treba imati na umu da ona ide zajedno i sa moralnim rizikom. Ako znam da imam tu obavezu, muči me neprestana nesigurnost. Nesigurnost u sebe, nemirne noći, skupule.

To je vrsta opreza da se ne učini nešto pogrešno?

- Kad bi barem bilo tako! Ponekad se pojavljuje takav oprez, ali često stavljamo konjske naočari da ne bismo preuzimali odgovornost za drugog. Da se ne suočimo s njim.

Adam Michnik je nedavno napisao u „Gazeti” („Gazeta Wyborcza”, op.prev.) da je vrijeme u Poljskoj započeti razgovor o tome koliko slobode dati političkom protivniku. Ili – kako se dogovoriti.

- To je beznadežan problem.

Zašto?

- Jer je to pitanje izbora, također i političkih. Stavka u borbi je također to ko ima pravo držati u ruci olovku  kojom se crta granice između onoga što je dozvoljeno i onoga što nije, onoga što je moralno i što nije. Koja od stranaka u parlamentu treba donositi zakone i, na primjer, utvrditi da su homoseksualni brakovi dozvoljeni ili ne.

Ali svaka granica je sporna i izložena primjedbama obaju strana. Ponekad kontestiranje granica ima groteskne forme. Hillary Clinton, vrlo ozbiljan čovjek, pozdravlja događaje u Iranu kao prvu u povijesti twitter revoluciju i javlja da je internet nosilac demokracije i slobode. Istoremeno se pokušavalo u američki bajbok baciti Assange-a, koji je na mreži objavio državne tajne. Pa onda, kako je s tim na kraju? Slobodni iskaz na internetu je uvjet slobode ili prijestup?

Vidite sama – svaka granica je pod pritiskom s obje strane. Po mom mišljenju, ne da se riješiti problem, može se samo privremo odložiti oružje. A to ne završava spor.

A ja sam u svojoj naivnosti mislila da ćete mi reći kako pomiriti smolensku opciju sa antismolenskom. (Dvije suprostavljene opcije u poljskom političkom životu, posebno podijeljene i interpretacijom pada predsjedničkog aviona u Smolensku, op.prev.)

- Nisam propovjednik, ja sam dijagnostičar.

Granice su predmet neprestanih sporova. Stalno ćemo pregovarati, svađati se. Svako rješenje će zadovoljiti jedne, a naljutiti druge. Svako rješenje će biti izloženo valovima promjenjivih moda. Jednom će to biti najbolje od mogućih rješenja, ubrzo će se pojaviti sljedeće, bolje.

Taj spor oko granica među dozvoljenim i nedozvoljenim, moralnim i nemoralnim će trajati, jer te granice se ne da utvrditi jednom zauvijek, a ljudi nikada neće prestati pokušavati to raditi.

Ko god pobijedi u toj bici, ostvarit će privremenu pobjedu. Ništa ne čini granicu nedodirljivom.

Mi, Poljaci, sukobljavamo se ne samo u politici. Također i u društvenom životu. Prof. Zbigniew Mikołejko je nedavno zahtijevao od mladih majki, čija su nepričuvana djeca galamila pod njegovim balkonom, da poštuju njegovo pravo na sveti mir. I apelirao ne diskusiju o granicama slobode u Poljskoj.

- Ometanje života drugima je uobičajena stvar. Ali i ograničavanje ljudske slobode. Pojavljuju se ideje da se zabrani korištenje parfema na ulici, jer postoje ljudi kojima su mirisi neprijatni. I šta s tim učiniti?

Jasno je o čemu se radi u uređenju svijeta otkad je počela epoha zvana modernizmom: da ga se učini gostoprimljivijim za čovjeka. Ugodnijim. Treba dozvoliti ljudima živjeti, ne smije se dozvoliti ljudima da smetaju. Ali te dvije stvari su u konfliktu. I vi biste htjela da ja razriješim taj konflikt? Ne umijem.

                                                                                            Zygmunt Bauman

U restoranu u kome razgovaramo čuje se vrlo glasna muzika. Kad smo zamolili da je utišaju, bili smo odbijeni.

- Ali smo pronašli mjesto gdje je malo tiše. Dakle, možemo ostvariti svoj naum, porazgovarati.

Moj 22-godišnji poznanik požalio mi se da on i njegovi vršnjaci imaju toliko slobode da nisu u stanju stvoriti bilo kakvu zaednicu da bi se borili za bolju budućnost, osigurali sebi bezbjednost. „U Poljskoj pokret Indignados? Nemoguće” – uvjeravao me. Može li se imati previše slobode?

- Naučio sam da postoje dva osnovna, neophodna i neizbježna uvjeta dostojanstvenog života koji donosi zadovoljstvo. To su bezbjednost i sloboda. One ne mogu živjeti jedna bez druge. Bezbjednost bez slobode je ropstvo, a sloboda bez bezbjednosti je anarhija. One jedna drugu trebaju, ali istovremeno – kako to ponekad biva u braku – ne mogu naći zajednički jezik. Odnos među njima je igra nultog zbira – više bezbjednosti možete dobiti samo za cijenu davanja djelića svoje slobode. I više slobode ćete dobiti samo za cijenu gubitka bezbjednosti, povećanja nesigurnosti.

Emile Durkheim je pisao: kakva je sreća da imamo društvo koje nas prisiljava na civilizirano ponašanje, inače bismo živjeli u ropstvu strasti i emocija. Društvo koje nam organizira bezbjedan život, oslobađa od emocija. Moguće je i tako. Samo što su se nakon nekoliko desetina godina ljudi smatrali nesretnima, jer su položili na oltaru bezbjednosti veći dio svoje slobode.

Sjećate li se što je Sigmund Freud rekao 1929. u knjizi koja je u Poljskoj izašla pod nazivom”Kultura jako źródło cierpień’ („Das Unbehagen in der Kultur”, „Nelagodnost u kulturi”, Rad, Beograd 1988, prim. prev.) ? Da je civilizirani život trgovinska razmjena – dajemo dio jedne vrijednosti u zamjenu za dio druge vrijednosti. A kad je Freud to govorio, stvarnost je bila čvrsta, solidna. Freudova dijagnoza je glasila: svi psihički problemi čovjeka potiču odatle što smo dali ogromni dio slobode za bezbjednost – bezbjednost od sudbine, bolesti, bandita.

Siguran sam, kad bi vam Freud danas davao intervju, obrnuo bi dijagnozu. Rekao bi da patnje suvremenog čovjeka potiču od toga da je postigao ogromnu, bez presedana ličnu slobodu u zamjenu za davanje ogromnog dijela bezbjednosti. I ne radi se o bezbjednosti od terorista. Radi se o bezbjednosti u smislu društvene pozicije, sigurnosti u sebe, vjere u svoje odluke, povjerenja autoritetima. To je sve izgubljeno.

Sloboda nas danas jednostavno tišti.

- Vidi se da, usprkos tome što se mislilo u vrijeme moje mladosti, historija nije pravolinijski razvoj u pravcu slobode, nego kretanje klatna. Smjer traganja, želja i snova se promijenio – ljudi se boje viška slobode, maštaju o bezbjednosti, povratku zajednici. Zato dodaju sve više prijatelja na Facebooku, praveći se da stvaraju zajednicu.

Historičar Eric Hobsbawm je govorio da se počelo govoriti o identitetu kad se prestalo govoriti o zajednici. Sad smo počeli govoriti o zajednici, jer smo se do grla prejeli identiteta. Već znamo kakvi su identiteti nestabilni. Razni identiteti daju nam osjećaj apsolutnog leta u prostor, možemo između njih birati i probirati. Neki imaju više identiteta istovremeno, u ovisnosti od toga kome šalju SMS-ove. Ali nema se o što osloniti. Gazimo po živom pijesku, mi smo prekarijat… ljuljamo se. Ne znamo koliko će situacija u kojoj smo se našli u svom životu, pozicija koju smo zauzeli trajati.

Ta nestabilnost je svuda. To što je ljudi vide i – kao vaš poznanik – uočavaju da se, na primjer, sloboda potire sa stvaranjem zajednice, to je neki preokret.

Nedostaju li vam stare vrijednosti? Bezbjednost, zajednica, suradnja?

- Tako mislite? Možda tako činim protiv svoje volje. Nije mi stalo do starih vrijednosti, znam previše dobro koliko su koštale onaj stari svijet.

Moja želja je osvještavanje ljudima kakvu cijenu su platili za promjenu svoje situacije. Ako uporedite život online s onim offline, ovaj prvi je značajno lakši od drugog. Da bi se ostvario kontakt s drugim čovjekom offline, treba veliki napor, pokušaji, samoposvećenje, odustajanje od svojih interesa. I jednako teško je prekinuti: treba izmišljati opravdanja, objašnjavati, nekad lagati. I nikad se ne zna hoće li se to poznanstvo vraćati.

Online je to sve strašno lako. Jednako se lako priključiti na network, kao i isključiti. Niko neće ni primijetiti da sam prestao odgovarati na SMSove i kačiti postove.

Pa to je super. Za mnoge – prava sloboda.

- Ne vidite šta smo izgubili? Jedan od hiljadu friendova na networku nije onaj jedan od rijetkih prijatelja koje je čovjek stekao u svom životu. Poljaci kažu da se pravog prijatelja poznaje u bijedi. Ja ne bih garantirao za te friendove na Facebooku, ako se nešto desi, da će pomoći. Čak mislim da će biti prvi koji će pobjeći.

Ljudi bježe s Facebooka, sve je više minimalista koji ograničavaju posjedovanje stvari, pristalica svjesnog kupovanja ili slow fooda.

- Istina je da je spas za čovječanstvo samo jedan: da prestane izjedati planetu. Ali za sada je to pogled manjine. Koliko je takvih ljudi? Lažna svitanja, reklo bi se, nove sunce, a uspostavi se da je lampa, koja se brzo ugasi.

Živimo u vremenu interregnum – bezkraljevstva. Nastupa promjena: nešto umire, nešto novo se rađa. Stari načini uspješnog djelovanja više ne rade, a novi – još ne. Kritičari su zatvorili usta, ne zna se šta je umjetnost a šta ne. Jedini pokazatelji stvarnosti su klikovi i broj prodatih primjeraka. Ne govori se o viziji budućnosti, ne znamo ni odakle bježimo ni kuda hrlimo.

Dakle, šta smo izgubili? Intimnost, privatnost, osjećaj trajnosti društvenih veza. Tome dodajmo nesigurnost i imate naš svijet.

Intimnost, privatnost, društvene veze – baš to su tradicionalne vrijednosti. Vi stajete u njihovu obranu.

- Možda imate pravo. Maria Janion je pisala: „U Evropu da, ali s našim mrtvima”. Frankfurtska škola, koja je za mene važna, orijentirala se upravo na podsjećanje na nerealizirane mogućnosti, za koje je historija groblje. One nisu umrle, ostale su u podzemlju.

Stalno imam sumnje – ta stara čvrsta stvarnost uopće nije bila tako sjajna. Imala je svoje vraški negativne strane, ali to su bile druge negativne strane nego danas.

Kad sam bio klinac puno sam čitao Sartra. On je govorio da sebi treba stvoriti projekat za život, a projektu dodati grupu recepata. A onda realizirati recept po recept. Recite to današnjim studentima i grohotom će se nasmijati. Projekat za život? Mnogi od njih bi bili sretni da imaju projekat za sljedeću godinu.

Znate li koja je moja jedina sigurnost? Da je nesigurnost jedina sigurnost. Ja u to zaista vjerujem. Kad se gleda ovaj svijet, tako rasipan, razbarušen, egocentričan, tako to izgleda.

Razgovor objavljen u Magazyn Świąteczny Gazeta Wyborcza i na portalu wyborcza.pl 18.01.2013.

 

Izvor: Tacno