Ako nemaš stida, radi što hoćeš, zabrinuto je pokušao potvrdit/opravdati ovu „mudru izreku“ u svojoj „besjedi petkom“, na sbpusu, vodećem lokalnom news portalu, Husret Hasanović, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice u Slavonskom Brodu. Pri tome je koristio dva iskaza, izlučena iz opisa i obrazloženja o svijetu u kakvom, po njemu, živimo, odnosno izrekao je dva kategorička suda o razgolićenim ljudima i bićima bez stida:
- Jedna od najljepših vrlina, vrlina koje skoro danas nema – stid.
- Biće koje je razgolićeno, biće koje je bestidno odjeveno, biće koje ne vodi brigu o elementarnoj kulturi odijevanja u javnom prostoru, ustvari i nije čovjek, već samo čovjekoliko biće.
Poštovani i teškim brigama obuzeti Hasanović, spopadnut uznemirenošću od trajućeg i sve većeg raščovječenja, zato što će i ovdje muškarci nositi štikle, ovaj ovlašteni širitelj nazora i religijskih ideja starih tisućama godina, samo slijedi svoj trag, i, naizgled bešavnim sljepljivanjem pačvorka od iščuđavanja vjerskog službenika, moralizatorskih konstatacija, neugaslog revizionističkog entuzijazma da kotač povijesti može krenuti unazad, proročkog opominjanja i držanja lekcija zabludjelima – piše tekst prepun nostalgije za proteklim i stanovitog žara kakvog se često nalazi kod svih tumača bolje prošlosti. Ipak, sve što je sastavio, u cjelini je kliše propovjedničko-egzibicionističkog zalaganja za ispravnost, a protiv aberacija modernosti koja raščovječuje. On se upustio u kritiku postojećeg s pozicija uloge onih koji na svjetskom sajmu taštine stoje na svojim visokim stolicama posebnosti, iznad trgovaca i kupaca, i poziva masu na povratak na staro kad su zemljom hodali božji poslanici, u doba kada su naši preci bili zakopčani. Uvijek je bilo, i bit će zagovaratelja stida kao vrline i regulatora reda i stabilnosti, i doličnog odijevanja kao pristajanja na jedoobraznost i spremnost za/ poslušnost.
Njegove konstatacije i zalaganje za stroža pravila odijevanja koja se po tradiciji i običajima smatraju bitnim, obveznim, a koje propisuju religijske zajednice i drugi (civilni) funkcionalni autoriteti, i nanastojanja za puno više stida u društvu, svrstavaju ga, htio on to ili ne, u policajce duha, u moralnu policiju, u one pripadnike društva koji se bune protiv uspostavljanje tolerancije različitosti.
A gdje je granica golotinje i pokrivenosti tijela odjećom?? Tko ju određuje? Kada je netko nepristojno/neodgovarajuće odjeven? Što on/ona/ono na sebi ima odnosno nema? Uvaženog Hasanovića bih podsjetio na sofizam „Ćelavi“, jer je čak i sofistički način spram kalupa i krutih obrazaca dostatan za njihovo rušenje.
Sofist ispituje sugovornika:
– Je li je čovjek ćelav ako mu iščupaš jednu dlaku?
– Ne.
– A ako mu iščupaš dvije dlake?
– Ne.
– A ako mu iščupaš tri dlake?
– Ne.
Pitanja se nastavljaju. Ako sugovornik u jednom trenutku odgovori sa “da” sofist zaključuje da čupanje jedne dlake čini čovjeka ćelavim; ako sugovornik uporno odgovara negativno, sofist zaključuje da čovjek, gubeći dlaku po dlaku, ne može nikad oćelaviti. U tom smislu, je li čovjek gol ako mu skineš jedan komad odjeće. A dva? I tako dalje.
Ni na jednom mjestu kod Hasanovića ne nalazimo definiciju stida. Može se pročitati samo fraza, ničim argumentirana, kako je stid vrlina. Je li stid zauzdavanje sjetilnosti, izveden osjećaj ili instinkt odnosno „fizički respekt“ prema nama samima, toga kod besjednika Hasanovića nema. Po obrascu simplificiranja, primijenjene površnosti i antiintelektualnog zanemarivanja biti, autor "smanjivanje" količine stida u društvu improvizacijski vidi u: primatu tijela nad dušom, hedonizmu, slobodnom izboru, tjelesnim prohtjevima. Sve to iznebuha, kao produkt popustljivosti, slabosti i oholosti onih koji za stid ne mare. A tko upravlja društvenim procesima, tko „kvari društvo i omladinu“, tko obesmišljava jednakost, bratstvo i slobodu, tko smanjuje polje slobode, tko upravlja ratovima i životima podvlašćenih, tko se ne stidi porobljavanja drugih, tko eksploatira stanovništvo, tko prodaje ovakvo prazitsko i uhljebničko domoljublje pod vrlinu, tko kontrolira ljude, tko se ne "stidi" ubijati ni krasti – toga nema kod Hasnovića. Kod njega nema ništa o procesima i uzrocima mijena, o htijenju da se ljudska etapa odživi ponosno, pa makar i gol golacat, on zanemaruje duh vremena, on se brine samo za poredak u kome se kaže bogu božje, a caru carevo.
Dobri Hasanović ne piše o kapitalizmu, o umiranju vjere u budućnost, o beznađu, o šerifovanju u Slavonskom Brodu, o 50 000 priča iz razgolićenog panonskog grada, o besramnom kadroviranju i ušurima, on se brine o nemoralu polugolih cura na jumbo plakatima koje reklamiraju nove pile. Takvi bi da se anuliraju dosezi šezdesetosmaške slobode, kontrakulturnih zasada (rezultati na polju odijevanja, suprotstavljanje dominacijskoj kulturi, pobjeda kontrakulturnih redefinicija svijeta), dohvati kritike postojećeg s naslova prevrednovanja vrijednosti, direktne akcije, njih zanima vjeroprivreda, poslušnici koji ne talasaju. A oni koji talasaju hodaju, po Hasanoviću, gole guzice. Pa što? Neka hodaju. Sloboda svima! Ali, ne treba biti slobode za neprijatelje slobode. Mladi golih guzica i otkrivenih sisa, zalažu se za društvo puno bolje od naše Demokracije, i na Istoku, a naročito na Zapadu. Hladna država, masovno tržište i "opijum za narod" su odgovorni za sve postojeće; kapitalizam upravlja trendovima, profit je mjera svega, pa se na njih treba okomiti, a ne na vječni hedonizam, uživanje u suncu, seksu, umjetnosti. Nemoguće je zamrzavanje epoha u frižiderima religija i konzervatizma, a da ne postanete smješni, prijeteći čuvar tradicije, sklon samoozljeđivanju, uvaženi Hasanoviću. Nepodnošenje promjena čiji rekvizitorij vidite u golaćima i demonstracijama bestidnosti, treba preokrenuti protiv pohlepnih gospodara svijeta, a ne se okomiti na mlade, krasne, bujne cure. Važna je energija, a ne obuzdavanje. Važni su strast, istina, a ne proračunato iščuđavanje nad svijetom koji se neminovno mijenja. Većina slobodoljubivih u tom svijetu nepokorno razumije što im zapravo kažu oni poput Hasanovića: ako imaš stida, radi što ti kažu autoriteti.
