U knjizi Kontrakultura, Theodore Roszak navodi pojedine riječi kao maskiranje retorike političkih nužnosti i namjera. Tako uništavanje civila i spaljivanje sela postaje „zastrašivanje“, pretvaranje grada u gomilu kamenja postaje „brisanje“; koncentracijski logori postaju „strategijska naselja“, prebrojavanje leševa nativa se „brojanjem tijela“, otkrivanje novih načina varanja javnosti naziva se „ispitivanjem tržišta“…
Kad bi riječi bile kratka vijeka kao što je zvuk koji ih je izgovorio! Ali one čes žive godinama, kao sramne rane bole i žežu i truju život. (Ivo Andrić)
Riječi… spajaju ljude kao mostovi, stvarajući u isto vrijeme izmežu čovjeka i čovjeka nepremostivosti vrlo često dublje od najmračijega ponora. (Miroslav Krleža)
Jedna polovica Svijeta je u opistotonusu – grčevito zabačene glave unatrag, uzdignutog, napetog trbuha, izvijenih, zategnutih nogu, pa sve to, s obzirom na prilike, govori da se radi o psihogenom simptomu velikog histeričnog napada. Ovaj arc de cercle razvijenije polovice tijela Svijeta i njegove nadnacionalne nato-vlade, ovaj luk ili most u koji se izvila do malformacije nabildana polovica tjelesine i njenih vođa, prema mnogim autorima psihijatrijskih slučajeva, izražava seksualne težnje. I zaista, kao da poludjelo grčeći dio čovječanstva želi što dublje utjerati svojoj drugoj, slabijoj polovici u bolnom, podčinjavajućem, iskorištavajućem seksualnom aktu. Metaforu o konverzivnoj neurozi koja je ovih dana do kulminacije obuzela “Sjever- Zapad” plave planete, možemo nadograđivati u bezbrojnim varijacijama (o metaforičnoj simptomatologiji bolesti “Juga- Istoka”, drugom prigodom), ali u svakoj bi svoj obvezni udio, kao konstantne varijable, imao govor do agresivnosti i agresivnost do krvavog nasilja.
Veliki je francuski sociolog Edgar Morin u svojoj knjizi “Kako izići iz XX stoljeća” napisao: “Problem ‘poludjelog’ nasilja je neodvojiv od same prirode bića homo sapiens/demens, ali se nasilje uistinu razvija u povijesnoj eri, eri država i ratova, s ogromnim pokoljima, okrutnim zlostavljanjem, besmislenim mučenjem koji prelaze i premašuju svaki strateški smisao.” Svaki novi okretaj poludjelog zavrtnja nasilja i ratova donosio je “napredak”: nekada davno čovjek je čovjeku neprijatelju (od)uzimao život s distance dužine mača, a danas se smrt, nepersonalizirana i neizbježna, šalje u “pametnim” projektilima koji lete uz pomoć stotinama, pa i tisućama milja udaljenih, kompjuteriziranih remote controlera. A umjesto ljudskih očiju koje su nekada izravno gledale istjecanje krvi protivnika, danas to profesionalno- hladno obavljaju ambiciozni reporteri, kamere, releji i sateliti. Do sredine pedesetih godina XX stoljeća za njegove okrutne pokretače rat je bio “jedina higijena svijeta”, a danas nam inženjeri-konstruktori mega-smrti i političari, naručivači video snimaka “spasonosnog” razaranja, serviraju ciničnu dosjetku da su ratovi u funkciji ostvarivanja ljudskih prava. Najnoviji slučajevi: Libija i Sirija. Tjeraju konzumente “medijskih istina” da progutaju lijek gori od bolesti. Taj konstantni moralni regres praćen je konstantnim povlaćenjem istine pred uvjerljivošću. Javno govorenje ne oplemenjuje ljudski prostor, on se kontaminira, a trebalo bi, kako pišući o humaniziranoj retorici, kaže prof. dr. IvoŠkarić: “obavjestiti i poučiti, sporazumjeti i solidarizirati, razjasniti i urazumjeti, uvjeriti u dobro i općekorisno, stvarati i navesti na stvaranje, uljuditi ljudske odnose…”. Svjedoci smo da su javne riječi, danas uglavnom “nad-informacije, pod-informacije i pseudoinformacije”, kotačići moćne tehnologije stvaranja suglasnosti, pridobijanja, (raz)uvjeravanja, varanja i manipuliranja ljudima.
Njemački filozof Theodor Adorno upitao je da li poslije Auschwitza ima smisla pisati poeziju. Početkom novog milenijuma, kada se bombama pokušavaju “kao legitimni cilj” zaustaviti sloboda govora i novinari pod optužbom da šire “zonu informacijske sjenke” (Slično: Ubijte glasnika! Zaustavite Reuters!), možemo se upitati što je opasnije i što predstavlja veći biohazard “riječi” agresije ili “agresivnost” riječi. U svakom slučaju neke izgovorene i napisane riječi više nikada neće pokrenuti samo ustaljene asocijacije. Baš kao u vrijeme vijetnamskog rata i demonstracija. U knjizi Kontrakultura, Theodore Roszak, navodi pojedine riječi kao maskiranje retorike političkih nužnosti i namjera. Tako uništavanje civila i spaljivanje sela postaje „zastrašivanje“, pretvaranje grada u gomilu kamenja postaje „brisanje“; koncentracijski logori postaju „strategijska naselja“, prebrojavanje leševa nativa se „brojanjem tijela“, otkrivanje novih načina varanja javnosti naziva se „ispitivanjem tržišta“…
Evo nekoliko današnjih riječi s prijašnjim i mogućim novim asocijacijama s kojima se ne moramo uvijek slagati. LIJEPO VRIJEME. Prije: vrijeme čistog neba, sunca, idealno za šetnju, držanje za ruke, poljske radove, putovanja… Nova primisao: vrijeme idealno za izvođenje borbenih letova. ŽRTVE. Prije: nesretnici. Danas: ljudi koji su ranjeni ili poginuli kao sastavni dio tzv. kolateralne (usputne, bočne) štete, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost. Takve žrtve su “iza nas”, cilja radi, što, logično, znači da će biti i žrtava “ispred nas”, opet cilja radi. VOLJETI NEKI NAROD. Prije: surađivati s njim, pružati mu pomoć, prevoditi njegove književnike…Danas: voljeti neki narod znači mrziti njegove političke vođe i režim = bombardirati zemlju. BRIFING. Stara asocijacija: razgovor političara i suradnika ili političara i novinara. Danas: izvještaj spokmana o koristi štete. SAVEZNICI. Prije: zemlje ujedinjene protiv jednog osvajača. Danas: osvajači ujedinjeni protiv jedne zemlje. META. Uobičajeno: koncentrični krugovi otiskani na papiru, obješeni na drvo, daske, vreće pune pijeska, na koje se gađa lukom i strijelom, bombom puškom, tenkom… Danas: Sve je isto, osim što su krugovi obješeni na reverima sakoa i majicama živih ljudi. OUN. Prijašnja asocijacija: međunarodna organizacija čiji su ciljevi održavanje mira i sigurnosti u svijetu. Danas: isto, ali bez ikakve moći da ostvari “ciljeve”. ČIST. ČISTO. ČISTITI. Prije: biti čista čela; biti čista srca; biti čistih ruku; čist kao sunce; čist kao suza; ^isto i bistro; čisto kao u crkvi; čista savjest; čistiti pred svojim vratima; čistiti ispred svog praga…Danas: prljati ruke i budućnost “čisteći” teritorij od čitavog naroda, tjerajući ga s vlastitih ognjišta.
SADIZAM. Asocijacije se nije izmjenila.
sbperiskop
Kad bi riječi bile kratka vijeka kao što je zvuk koji ih je izgovorio! Ali one čes žive godinama, kao sramne rane bole i žežu i truju život. (Ivo Andrić)
Riječi… spajaju ljude kao mostovi, stvarajući u isto vrijeme izmežu čovjeka i čovjeka nepremostivosti vrlo često dublje od najmračijega ponora. (Miroslav Krleža)
Jedna polovica Svijeta je u opistotonusu – grčevito zabačene glave unatrag, uzdignutog, napetog trbuha, izvijenih, zategnutih nogu, pa sve to, s obzirom na prilike, govori da se radi o psihogenom simptomu velikog histeričnog napada. Ovaj arc de cercle razvijenije polovice tijela Svijeta i njegove nadnacionalne nato-vlade, ovaj luk ili most u koji se izvila do malformacije nabildana polovica tjelesine i njenih vođa, prema mnogim autorima psihijatrijskih slučajeva, izražava seksualne težnje. I zaista, kao da poludjelo grčeći dio čovječanstva želi što dublje utjerati svojoj drugoj, slabijoj polovici u bolnom, podčinjavajućem, iskorištavajućem seksualnom aktu. Metaforu o konverzivnoj neurozi koja je ovih dana do kulminacije obuzela “Sjever- Zapad” plave planete, možemo nadograđivati u bezbrojnim varijacijama (o metaforičnoj simptomatologiji bolesti “Juga- Istoka”, drugom prigodom), ali u svakoj bi svoj obvezni udio, kao konstantne varijable, imao govor do agresivnosti i agresivnost do krvavog nasilja.
Veliki je francuski sociolog Edgar Morin u svojoj knjizi “Kako izići iz XX stoljeća” napisao: “Problem ‘poludjelog’ nasilja je neodvojiv od same prirode bića homo sapiens/demens, ali se nasilje uistinu razvija u povijesnoj eri, eri država i ratova, s ogromnim pokoljima, okrutnim zlostavljanjem, besmislenim mučenjem koji prelaze i premašuju svaki strateški smisao.” Svaki novi okretaj poludjelog zavrtnja nasilja i ratova donosio je “napredak”: nekada davno čovjek je čovjeku neprijatelju (od)uzimao život s distance dužine mača, a danas se smrt, nepersonalizirana i neizbježna, šalje u “pametnim” projektilima koji lete uz pomoć stotinama, pa i tisućama milja udaljenih, kompjuteriziranih remote controlera. A umjesto ljudskih očiju koje su nekada izravno gledale istjecanje krvi protivnika, danas to profesionalno- hladno obavljaju ambiciozni reporteri, kamere, releji i sateliti. Do sredine pedesetih godina XX stoljeća za njegove okrutne pokretače rat je bio “jedina higijena svijeta”, a danas nam inženjeri-konstruktori mega-smrti i političari, naručivači video snimaka “spasonosnog” razaranja, serviraju ciničnu dosjetku da su ratovi u funkciji ostvarivanja ljudskih prava. Najnoviji slučajevi: Libija i Sirija. Tjeraju konzumente “medijskih istina” da progutaju lijek gori od bolesti. Taj konstantni moralni regres praćen je konstantnim povlaćenjem istine pred uvjerljivošću. Javno govorenje ne oplemenjuje ljudski prostor, on se kontaminira, a trebalo bi, kako pišući o humaniziranoj retorici, kaže prof. dr. IvoŠkarić: “obavjestiti i poučiti, sporazumjeti i solidarizirati, razjasniti i urazumjeti, uvjeriti u dobro i općekorisno, stvarati i navesti na stvaranje, uljuditi ljudske odnose…”. Svjedoci smo da su javne riječi, danas uglavnom “nad-informacije, pod-informacije i pseudoinformacije”, kotačići moćne tehnologije stvaranja suglasnosti, pridobijanja, (raz)uvjeravanja, varanja i manipuliranja ljudima.
Njemački filozof Theodor Adorno upitao je da li poslije Auschwitza ima smisla pisati poeziju. Početkom novog milenijuma, kada se bombama pokušavaju “kao legitimni cilj” zaustaviti sloboda govora i novinari pod optužbom da šire “zonu informacijske sjenke” (Slično: Ubijte glasnika! Zaustavite Reuters!), možemo se upitati što je opasnije i što predstavlja veći biohazard “riječi” agresije ili “agresivnost” riječi. U svakom slučaju neke izgovorene i napisane riječi više nikada neće pokrenuti samo ustaljene asocijacije. Baš kao u vrijeme vijetnamskog rata i demonstracija. U knjizi Kontrakultura, Theodore Roszak, navodi pojedine riječi kao maskiranje retorike političkih nužnosti i namjera. Tako uništavanje civila i spaljivanje sela postaje „zastrašivanje“, pretvaranje grada u gomilu kamenja postaje „brisanje“; koncentracijski logori postaju „strategijska naselja“, prebrojavanje leševa nativa se „brojanjem tijela“, otkrivanje novih načina varanja javnosti naziva se „ispitivanjem tržišta“…
Evo nekoliko današnjih riječi s prijašnjim i mogućim novim asocijacijama s kojima se ne moramo uvijek slagati. LIJEPO VRIJEME. Prije: vrijeme čistog neba, sunca, idealno za šetnju, držanje za ruke, poljske radove, putovanja… Nova primisao: vrijeme idealno za izvođenje borbenih letova. ŽRTVE. Prije: nesretnici. Danas: ljudi koji su ranjeni ili poginuli kao sastavni dio tzv. kolateralne (usputne, bočne) štete, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost. Takve žrtve su “iza nas”, cilja radi, što, logično, znači da će biti i žrtava “ispred nas”, opet cilja radi. VOLJETI NEKI NAROD. Prije: surađivati s njim, pružati mu pomoć, prevoditi njegove književnike…Danas: voljeti neki narod znači mrziti njegove političke vođe i režim = bombardirati zemlju. BRIFING. Stara asocijacija: razgovor političara i suradnika ili političara i novinara. Danas: izvještaj spokmana o koristi štete. SAVEZNICI. Prije: zemlje ujedinjene protiv jednog osvajača. Danas: osvajači ujedinjeni protiv jedne zemlje. META. Uobičajeno: koncentrični krugovi otiskani na papiru, obješeni na drvo, daske, vreće pune pijeska, na koje se gađa lukom i strijelom, bombom puškom, tenkom… Danas: Sve je isto, osim što su krugovi obješeni na reverima sakoa i majicama živih ljudi. OUN. Prijašnja asocijacija: međunarodna organizacija čiji su ciljevi održavanje mira i sigurnosti u svijetu. Danas: isto, ali bez ikakve moći da ostvari “ciljeve”. ČIST. ČISTO. ČISTITI. Prije: biti čista čela; biti čista srca; biti čistih ruku; čist kao sunce; čist kao suza; ^isto i bistro; čisto kao u crkvi; čista savjest; čistiti pred svojim vratima; čistiti ispred svog praga…Danas: prljati ruke i budućnost “čisteći” teritorij od čitavog naroda, tjerajući ga s vlastitih ognjišta.
SADIZAM. Asocijacije se nije izmjenila.
sbperiskop
