Američki posrednički rat protiv Sirije, koji je započeo 2011. i takozvanim “Arapskim proljećem”, završio se apsolutnim porazom za Washington. Cilj ovog sukoba je bio svrgnuti sirijsku vladu i Assada, te podijeliti i uništiti naciju kao što je učinjeno u Libiji. Ali ne samo da Washington nije uspio, već je izazvao snažan ruski i iranski odgovor, dajući im neviđenu priliku u Siriji i utjecaj na ostatak regije bez presedana.
Žaleći se na američki poraz u Siriji je Brett McGurk, pravni i diplomatski zastupnik Bijele kuće, najnovija titula bila “posebni predsjednički izaslanik za globalnu koaliciju protiv Islamske države”, podnio ostavku u znak prosvjeda zbog navodnih američkih planova povlačenja iz ilegalno okupirane istočne Sirije. McGurkove pritužbe su pune su proturječja, od ulomka do ulomka, što ilustrira manjak legitimnog cilja američke politike u Siriji.
U članku pod naslovom “Teška istina u Siriji – SAD ne mogu učiniti više s manje i ne bi smjele pokušati”, McGurk piše: “U posljednje četiri godine pomogao sam u globalnom odgovoru na uspon Islamske države i naporima kojima se uspio uništiti “kalifat” u srcu Bliskog istoka, koji je bio magnet za strane džihadiste i baza za pokretanje terorističkih napada širom svijeta”.
McGurk je također naveo: “Nakon telefonskog razgovora s turskim kolegom Recepom Tayyipom Erdoganom, Trump je izdao iznenađujuću zapovijed o povlačenju svih američkih vojnika iz Sirije, očito bez razmatranja posljedica. Trump je zatim promijenio plan i rekao kako će oko 200 američkih vojnika ostati u sjeveroistočnoj Siriji i još 200 u Al-Tanfu, izoliranoj bazi na jugoistoku zemlje. Administracija se također nada, vjerojatno uzalud, da će drugi članovi koalicije zamijeniti povučene američke snage.”
Ipak, ako McGurk govori istinu, onda je ISIL nesumnjivo prijetnja ne samo za SAD, nego i sve koalicijske partnere, uglavnom zapadnoeuropske zemlje. Zašto i one ne bi angažirale trupe u koaliciji, ako ISIL doista predstavlja prijetnju njihovoj unutarnjoj sigurnosti? I konačno, zašto bi Sjedinjene Države povukle svoje trupe ako je to istina?
Odgovor je vrlo jednostavan. ISIL je tvorevina Zapada, instrument koji je eksplicitno osmišljen kako bi “izolirao” sirijsku vladu i provodio vojne i terorističke operacije koje Sjedinjene Države i saveznici nisu mogli činiti otvoreno.
U izjavi američke obavještajne agencije DIA iz 2012. se otkriva namjera Sjedinjenih Država i saveznika da stvore ono što su nazvali “selafijska kneževina” u istočnoj Siriji. U bilješci se izričito navodi da, “ako se situacija raspadne, postoji mogućnost uspostavljanja selafijske kneževine koja će, proglašena ili ne, postojati u istočnoj Siriji, pokrajinama Hasaka i Deir Ez-Zor”.
Kako bi pojasnio koje sile trebaju podržati stvaranje ove pseudodržave, DIA pojašnjava da su to “Zapad, zemlje Zaljeva i Turska, koji podupiru opoziciju, dok Rusija, Kina i Iran podupiru režim”.
Ova “selafijska kneževina”, kasnije utjelovljena u Islamskoj državi, vršila je dodatni pritisak na već opkoljenu vladu u Damasku i na kraju je trebala stvoriti izgovor za izravnu zapadnu vojnu intervenciju u Siriji. Samo zbog intervencije Rusije 2015. godine su srušeni američki planovi, a otvoreni rat protiv Sirije je završio u neizvjesnosti.
McGurk i cijeli zapadni establišment pokušali su razdvojiti ono što je u biti njihov kolektivni neuspjeh, povezujući sve isključivo s bivšim američkim predsjednikom Barackom Obamom i trenutnim predsjednikom Donaldom Trumpom. Bilo da predsjednik Trump zadrži vojsku u istočnoj Siriji ili ne, ništa neće promijeniti niti preokrenuti značajan strateški i geopolitički poraz kojeg je pretrpio Washington. Ali ove trupe ipak imaju svoju svrhu. One u Siriji, ali i Iraku, pridonose sljedećoj fazi američkog uplitanja u Bliski istok, koje želi uništiti sve napore u pomirenju i obnovi.
Ova epizoda američke vojne intervencije na Bliskom istoku, borba protiv terorista koje su sami stvorili i namjerno upotrijebili kao izgovor za uplitanje, primjer je američke vanjske politike “rezova i paleža”. Kao što seljaci spaljuju šumu koja nikome ne služi kako bi mogli saditi ono što žele, Sjedinjene Države su namjerno srušile politički i ekonomski poredak na Bliskom istoku, koji je za njih bio beskoristan, kako bi ga pokušali zamijeniti onim koji bi služio njihovim ciljevima.
Tvrdeći u njegovoj verziji poraza ISIL-a, McGurk je to i priznao: “U četiri godine je ISIL izgubio gotovo sve teritorije koje je nekad kontrolirao. Većina njegovih vođa je ubijena. U Iraku se četiri milijuna civila vratilo u područja koje je nekada držao ISIL, što je razina oporavka veća nakon bilo kojeg nedavnog nasilnog sukoba. Prošle godine je Irak održao nacionalne izbore, inaugurirajući novu vladu koju predvode sposobni, prozapadni lideri usredotočeni na daljnje ujedinjenje zemlje. U Siriji je SDF potpuno očistio ISIL s teritorija na sjeveroistoku zemlje, a američki stabilizacijski programi pomogli su Sirijcima da se vrate svojim kućama.”
Također je izjavio: “Iračani i Sirijci, a ne Amerikanci, provode većinu borbi. Koalicija, a ne samo Washington, plaća račun. Za razliku od američke invazije na Irak 2003. godine, ova kampanja uživa široku nacionalnu i međunarodnu potporu.”
Drugim riječima, to je bila redizajnirana kampanja za smjenu vlada koja je obuhvatila i Siriju i Irak, s ciljem dobivanja nacionalne i međunarodne podrške korištenjem užasnog, ali umjetnog neprijatelja za uništenje obje zemlje i omogućavanje Sjedinjenim Državama i “koalicijskim partnerima” da obnove regiju po njihovoj želji.
I dok McGurk nabraja rezultate koalicije pod američkom vodstvom, ono što izostavlja jest postojanje mnogo učinkovitije i snažnije koalicije u regiji koju predvode Rusija i Iran. Dok se McGurk hvali pucanjem u pustinju u istočnoj Siriji, sirijska vojska, ruski i iranski saveznici i Hezbollah su vratili najvažnije i najnaseljenije gradove Sirije.
U Iraku su od Irana sponzorirane Hashd Al-Shaabi snage vodile ključne bitke protiv ISIL-a i u tom su procesu stvorile trajnu nacionalnu mrežu milicija koje jamče iračku sigurnost, a nisu kompromitirane s američkim obrambenim partnerstvima i ugovorima za skupo američko oružje i prikrivenim savezima s terorističkih hordama koje sponzoriraju Sjedinjene Države.
Na kraju McGurk priznaje da američka nazočnost u Siriji ima malo veze s takozvanom Islamskom državom, a više s “diplomacijom velike sile”. On govori o “američkoj zoni utjecaja” u Siriji i hvali se sposobnošću Washingtona da se ona “nametne” ubijanjem Iranaca i Rusa koji su tragali za teroristima koje su otvoreno ugostile američke snage. McGurk je u više navrata osuđivao “očigledno trajnu iransku vojnu nazočnost u Siriji”.
Međutim, ovaj geopolitički razvoj je bio moguć samo zbog brojnih neuspjeha Sjedinjenih Država u ratu protiv Sirije. ISIL je najprije iskorijenjen u područjima pod kontrolom suverenih vlada Sirije i Iraka, uz pomoć Rusije i Irana. Ostaci ISIL-a su bez koherentnosti opstali u “zoni američkog utjecaja”.
Sjedinjene Države i dalje ISIL navode kao izgovor da ostanu u Siriji, dok u isto vrijeme priznaju da njihova prisutnost u regiji za cilj ima potvrditi zapadnu dominaciju i spriječiti širenje ruskog i iranskog utjecaja, koji su u zemlju došli na poziv Damaska. Ova nedosljedna i zamršena naracija je u suprotnosti je s jasnim programom Irana i Rusije eliminiranja terorista i očuvanje teritorijalne cjelovitosti Sirije, te njihovih odlučnih i jasnih akcija za provedbu ovog programa. Rusija i Iran svim regionalnim partnerima nude ambiciozne poticaje za podršku ovom programu, uključujući ekonomske i političke potpore, koje na nacionalnoj i regionalnoj razini obično prate mir i stabilnost.
Nelogični i kontradiktorni narativi Washingtona potkopavaju svaki pojam jasnog cilja na Bliskom istoku. Iako je američki cilj bila regionalna hegemonija, niz neuspjeha i nedostatka poticaja saveznicima potkopava svaku šansu za uspjeh.
U nedostatku razumnog i jedinstvenog cilja, zanimljivih poticaja ili koherentnog strateškog plana, Sjedinjene Države su se posvetile uništenju pomirenja i obnove. To se čini kroz pokušaje podjele regije po etničkim linijama i očuvanje nekoliko preostalih terorista, koje se premješta između Iraka i Sirije na teritorije okupirane od američkih snaga. Osim toga, na dvije nacije i njihove saveznike se vrši pritisak sankcijama samo kako bi se spriječila obnova.
Naravno da sankcije protiv Irana izravno utječu na napore Teherana da pomogne Siriji i Iraku u obnovi i ponovnom podizanju njihovih gospodarstava. Isto je i s američkim sankcijama protiv Moskve.
Sjedinjene Države također ciljaju na pošiljke goriva koje se pokušavaju isporučiti Siriji, a sirijsku proizvodnju nafte ometa nezakonita američka okupacija istočnog dijela zemlje.
AP u članku pod naslovom “Sirijska nestašica goriva, otežana američkim sankcijama, izaziva ljutnju”, navodi: “Sirijci u područjima pod kontrolom vlade, koji su preživjeli osam godina rata, sada se suočavaju s novom kugom, nestašicom goriva koja stvara nove poteškoće u velikim gradovima”.
U članku se također navodi “kako su nestašice uglavnom posljedica zapadnih sankcija protiv Sirije i obnovljenih američkih sankcija protiv Irana, ključnog saveznika”.
Manjak goriva je znao izazivati kritike javnosti protiv vlade predsjednika Bashara Al- Assada čak i dok je potiskivao osmogodišnju pobunu protiv njegove vlade. Kombinacija sankcija i namjernih pokušaja produljenja posredničkog rata u Siriji ilustrira istinski stav Washingtona u bilo kojem slučaju kada nepozvan dolazi u neku zemlju pod izgovorom “odgovornosti za zaštitu”.
Gorivo će i dalje biti dostupno sirijskoj vladi i sirijskoj vojsci tamo gdje je najpotrebnije, ali će uzrokovati patnje među sirijskim civilnim stanovništvom, što je glavni cilj ove strategije Washingtona. Stoga SAD ne pokušavaju svrgnuti vladu u Damasku kako bi se ublažile patnje sirijskog naroda, već se uzrokuje patnja sirijskog naroda kako bi se svrgnula vlada u Damasku. Isti se model sada primjenjuje u Venezueli.
Iako je Washington izgubio rat protiv Sirije, rat protiv mira se nastavlja. Cilj je uništiti pokušaje Sirije da krene naprijed, što svijetu otkriva da su američki interesi i program uništiti regiju, a ne “ISIL”, “Irance” ili “Ruse”.
Američka kampanja inata u Siriji i ostatku regije nastavit će se sve dok se ne uspostavi alternativni regionalni i globalni poredak koji će omogućiti zemljama da se brane od američke agresije i uplitanja. Ovi naizgled jalovi američki pokušaji će se nastaviti sve dok svijet ne uznapreduje do te mjere da može funkcionirati neovisno o interesima Wall Streeta i Washingtona koji još uvijek vodi bitku za uspostavu globalne hegemonije.
logično
Žaleći se na američki poraz u Siriji je Brett McGurk, pravni i diplomatski zastupnik Bijele kuće, najnovija titula bila “posebni predsjednički izaslanik za globalnu koaliciju protiv Islamske države”, podnio ostavku u znak prosvjeda zbog navodnih američkih planova povlačenja iz ilegalno okupirane istočne Sirije. McGurkove pritužbe su pune su proturječja, od ulomka do ulomka, što ilustrira manjak legitimnog cilja američke politike u Siriji.
U članku pod naslovom “Teška istina u Siriji – SAD ne mogu učiniti više s manje i ne bi smjele pokušati”, McGurk piše: “U posljednje četiri godine pomogao sam u globalnom odgovoru na uspon Islamske države i naporima kojima se uspio uništiti “kalifat” u srcu Bliskog istoka, koji je bio magnet za strane džihadiste i baza za pokretanje terorističkih napada širom svijeta”.
McGurk je također naveo: “Nakon telefonskog razgovora s turskim kolegom Recepom Tayyipom Erdoganom, Trump je izdao iznenađujuću zapovijed o povlačenju svih američkih vojnika iz Sirije, očito bez razmatranja posljedica. Trump je zatim promijenio plan i rekao kako će oko 200 američkih vojnika ostati u sjeveroistočnoj Siriji i još 200 u Al-Tanfu, izoliranoj bazi na jugoistoku zemlje. Administracija se također nada, vjerojatno uzalud, da će drugi članovi koalicije zamijeniti povučene američke snage.”
Ipak, ako McGurk govori istinu, onda je ISIL nesumnjivo prijetnja ne samo za SAD, nego i sve koalicijske partnere, uglavnom zapadnoeuropske zemlje. Zašto i one ne bi angažirale trupe u koaliciji, ako ISIL doista predstavlja prijetnju njihovoj unutarnjoj sigurnosti? I konačno, zašto bi Sjedinjene Države povukle svoje trupe ako je to istina?
Odgovor je vrlo jednostavan. ISIL je tvorevina Zapada, instrument koji je eksplicitno osmišljen kako bi “izolirao” sirijsku vladu i provodio vojne i terorističke operacije koje Sjedinjene Države i saveznici nisu mogli činiti otvoreno.
U izjavi američke obavještajne agencije DIA iz 2012. se otkriva namjera Sjedinjenih Država i saveznika da stvore ono što su nazvali “selafijska kneževina” u istočnoj Siriji. U bilješci se izričito navodi da, “ako se situacija raspadne, postoji mogućnost uspostavljanja selafijske kneževine koja će, proglašena ili ne, postojati u istočnoj Siriji, pokrajinama Hasaka i Deir Ez-Zor”.
Kako bi pojasnio koje sile trebaju podržati stvaranje ove pseudodržave, DIA pojašnjava da su to “Zapad, zemlje Zaljeva i Turska, koji podupiru opoziciju, dok Rusija, Kina i Iran podupiru režim”.
Ova “selafijska kneževina”, kasnije utjelovljena u Islamskoj državi, vršila je dodatni pritisak na već opkoljenu vladu u Damasku i na kraju je trebala stvoriti izgovor za izravnu zapadnu vojnu intervenciju u Siriji. Samo zbog intervencije Rusije 2015. godine su srušeni američki planovi, a otvoreni rat protiv Sirije je završio u neizvjesnosti.
McGurk i cijeli zapadni establišment pokušali su razdvojiti ono što je u biti njihov kolektivni neuspjeh, povezujući sve isključivo s bivšim američkim predsjednikom Barackom Obamom i trenutnim predsjednikom Donaldom Trumpom. Bilo da predsjednik Trump zadrži vojsku u istočnoj Siriji ili ne, ništa neće promijeniti niti preokrenuti značajan strateški i geopolitički poraz kojeg je pretrpio Washington. Ali ove trupe ipak imaju svoju svrhu. One u Siriji, ali i Iraku, pridonose sljedećoj fazi američkog uplitanja u Bliski istok, koje želi uništiti sve napore u pomirenju i obnovi.
U početku bijaše rat terora, a ne protiv terora
Ova epizoda američke vojne intervencije na Bliskom istoku, borba protiv terorista koje su sami stvorili i namjerno upotrijebili kao izgovor za uplitanje, primjer je američke vanjske politike “rezova i paleža”. Kao što seljaci spaljuju šumu koja nikome ne služi kako bi mogli saditi ono što žele, Sjedinjene Države su namjerno srušile politički i ekonomski poredak na Bliskom istoku, koji je za njih bio beskoristan, kako bi ga pokušali zamijeniti onim koji bi služio njihovim ciljevima.
Tvrdeći u njegovoj verziji poraza ISIL-a, McGurk je to i priznao: “U četiri godine je ISIL izgubio gotovo sve teritorije koje je nekad kontrolirao. Većina njegovih vođa je ubijena. U Iraku se četiri milijuna civila vratilo u područja koje je nekada držao ISIL, što je razina oporavka veća nakon bilo kojeg nedavnog nasilnog sukoba. Prošle godine je Irak održao nacionalne izbore, inaugurirajući novu vladu koju predvode sposobni, prozapadni lideri usredotočeni na daljnje ujedinjenje zemlje. U Siriji je SDF potpuno očistio ISIL s teritorija na sjeveroistoku zemlje, a američki stabilizacijski programi pomogli su Sirijcima da se vrate svojim kućama.”
Također je izjavio: “Iračani i Sirijci, a ne Amerikanci, provode većinu borbi. Koalicija, a ne samo Washington, plaća račun. Za razliku od američke invazije na Irak 2003. godine, ova kampanja uživa široku nacionalnu i međunarodnu potporu.”
Drugim riječima, to je bila redizajnirana kampanja za smjenu vlada koja je obuhvatila i Siriju i Irak, s ciljem dobivanja nacionalne i međunarodne podrške korištenjem užasnog, ali umjetnog neprijatelja za uništenje obje zemlje i omogućavanje Sjedinjenim Državama i “koalicijskim partnerima” da obnove regiju po njihovoj želji.
I dok McGurk nabraja rezultate koalicije pod američkom vodstvom, ono što izostavlja jest postojanje mnogo učinkovitije i snažnije koalicije u regiji koju predvode Rusija i Iran. Dok se McGurk hvali pucanjem u pustinju u istočnoj Siriji, sirijska vojska, ruski i iranski saveznici i Hezbollah su vratili najvažnije i najnaseljenije gradove Sirije.
U Iraku su od Irana sponzorirane Hashd Al-Shaabi snage vodile ključne bitke protiv ISIL-a i u tom su procesu stvorile trajnu nacionalnu mrežu milicija koje jamče iračku sigurnost, a nisu kompromitirane s američkim obrambenim partnerstvima i ugovorima za skupo američko oružje i prikrivenim savezima s terorističkih hordama koje sponzoriraju Sjedinjene Države.
Na kraju McGurk priznaje da američka nazočnost u Siriji ima malo veze s takozvanom Islamskom državom, a više s “diplomacijom velike sile”. On govori o “američkoj zoni utjecaja” u Siriji i hvali se sposobnošću Washingtona da se ona “nametne” ubijanjem Iranaca i Rusa koji su tragali za teroristima koje su otvoreno ugostile američke snage. McGurk je u više navrata osuđivao “očigledno trajnu iransku vojnu nazočnost u Siriji”.
Međutim, ovaj geopolitički razvoj je bio moguć samo zbog brojnih neuspjeha Sjedinjenih Država u ratu protiv Sirije. ISIL je najprije iskorijenjen u područjima pod kontrolom suverenih vlada Sirije i Iraka, uz pomoć Rusije i Irana. Ostaci ISIL-a su bez koherentnosti opstali u “zoni američkog utjecaja”.
Sjedinjene Države i dalje ISIL navode kao izgovor da ostanu u Siriji, dok u isto vrijeme priznaju da njihova prisutnost u regiji za cilj ima potvrditi zapadnu dominaciju i spriječiti širenje ruskog i iranskog utjecaja, koji su u zemlju došli na poziv Damaska. Ova nedosljedna i zamršena naracija je u suprotnosti je s jasnim programom Irana i Rusije eliminiranja terorista i očuvanje teritorijalne cjelovitosti Sirije, te njihovih odlučnih i jasnih akcija za provedbu ovog programa. Rusija i Iran svim regionalnim partnerima nude ambiciozne poticaje za podršku ovom programu, uključujući ekonomske i političke potpore, koje na nacionalnoj i regionalnoj razini obično prate mir i stabilnost.
Washingtonov rat protiv mira
Nelogični i kontradiktorni narativi Washingtona potkopavaju svaki pojam jasnog cilja na Bliskom istoku. Iako je američki cilj bila regionalna hegemonija, niz neuspjeha i nedostatka poticaja saveznicima potkopava svaku šansu za uspjeh.
U nedostatku razumnog i jedinstvenog cilja, zanimljivih poticaja ili koherentnog strateškog plana, Sjedinjene Države su se posvetile uništenju pomirenja i obnove. To se čini kroz pokušaje podjele regije po etničkim linijama i očuvanje nekoliko preostalih terorista, koje se premješta između Iraka i Sirije na teritorije okupirane od američkih snaga. Osim toga, na dvije nacije i njihove saveznike se vrši pritisak sankcijama samo kako bi se spriječila obnova.
Naravno da sankcije protiv Irana izravno utječu na napore Teherana da pomogne Siriji i Iraku u obnovi i ponovnom podizanju njihovih gospodarstava. Isto je i s američkim sankcijama protiv Moskve.
Sjedinjene Države također ciljaju na pošiljke goriva koje se pokušavaju isporučiti Siriji, a sirijsku proizvodnju nafte ometa nezakonita američka okupacija istočnog dijela zemlje.
AP u članku pod naslovom “Sirijska nestašica goriva, otežana američkim sankcijama, izaziva ljutnju”, navodi: “Sirijci u područjima pod kontrolom vlade, koji su preživjeli osam godina rata, sada se suočavaju s novom kugom, nestašicom goriva koja stvara nove poteškoće u velikim gradovima”.
U članku se također navodi “kako su nestašice uglavnom posljedica zapadnih sankcija protiv Sirije i obnovljenih američkih sankcija protiv Irana, ključnog saveznika”.
Manjak goriva je znao izazivati kritike javnosti protiv vlade predsjednika Bashara Al- Assada čak i dok je potiskivao osmogodišnju pobunu protiv njegove vlade. Kombinacija sankcija i namjernih pokušaja produljenja posredničkog rata u Siriji ilustrira istinski stav Washingtona u bilo kojem slučaju kada nepozvan dolazi u neku zemlju pod izgovorom “odgovornosti za zaštitu”.
Gorivo će i dalje biti dostupno sirijskoj vladi i sirijskoj vojsci tamo gdje je najpotrebnije, ali će uzrokovati patnje među sirijskim civilnim stanovništvom, što je glavni cilj ove strategije Washingtona. Stoga SAD ne pokušavaju svrgnuti vladu u Damasku kako bi se ublažile patnje sirijskog naroda, već se uzrokuje patnja sirijskog naroda kako bi se svrgnula vlada u Damasku. Isti se model sada primjenjuje u Venezueli.
Iako je Washington izgubio rat protiv Sirije, rat protiv mira se nastavlja. Cilj je uništiti pokušaje Sirije da krene naprijed, što svijetu otkriva da su američki interesi i program uništiti regiju, a ne “ISIL”, “Irance” ili “Ruse”.
Američka kampanja inata u Siriji i ostatku regije nastavit će se sve dok se ne uspostavi alternativni regionalni i globalni poredak koji će omogućiti zemljama da se brane od američke agresije i uplitanja. Ovi naizgled jalovi američki pokušaji će se nastaviti sve dok svijet ne uznapreduje do te mjere da može funkcionirati neovisno o interesima Wall Streeta i Washingtona koji još uvijek vodi bitku za uspostavu globalne hegemonije.
logično
