Američki princ tame

Na središnjem bagdadskom trgu Nisur 16. rujna 2007. bila je uobičajena prometna gužva. U jednom od automobila koji su zapeli na raskršću nalazio se Muhamed Kinani s devetogodišnjim sinom Alijem, sestrom i njezinih dvoje djece. Čekali su da se gužva raščisti, no u jednom trenutku na raskršću se pojavio konvoj od četiri blindirana terenca; zaposlenici privatne sigurnosne kompanije Blackwater pratili su jednog dužnosnika američkog State Departmenta u takozvanu Zelenu zonu, deset četvornih kilometara prostranu utvrdu u kojoj je stolovala američka okupacijska vlast.

Ničim izazvani, pripadnici Blackwatera odjednom su počeli pucati uokolo. 'Na ulici nije bilo ničega u što nisu pucali', ispričao je kasnije Muhamed Kinani, 'ceste, auti, stupovi, pločnici. Pucali su na sve ispred sebe, a bijela Kia ispred nas izgledala je kao cjedilo.'

'Pucanje je bilo nasumično, ali koncentrirano. Bilo je koncentrirano i fokusirano na ono što su gađali, ali nasumično jer su pucali u svim smjerovima… Jedan od zaštitara Blackwatera stajao je na oklopnom vozilu. Svaki put kad bi ispraznio spremnik bacio bi ga na pod i stavio novi, ponovno počeo pucati i ponovno ga zamijenio. Jedan je mladić pokušao pobjeći iz auta ali su ga izrešetali. Ležao je na cesti i krvario, ali ovaj je konstantno pucao u njega. Pucao bi lijevo-desno, a onda se opet vraćao na mrtvog momka. Vidio sam kako mu se tijelo trese sa svakim metkom, bio je mrtav ali tijelo mu je i dalje reagiralo… Shvatio sam da me mlađa sestra štiti svojim tijelom, pa sam se sabrao i ja nju pokrio svojim. U jednom trenutku metak je probio vjetrobransko staklo, a nećak je viknuo: Ali je mrtav! Izašao sam iz auta i otvorio vrata na kojima je bila naslonjena Alijeva glava. Mozak mu se prosuo na pod pred mojim nogama. Gledao sam njegov mozak, čuo sam da ljudi nešto viču, ali bio sam u drugom svijetu', opisao je kasnije Muhamed Kinani.

Od posla u Iraku Blackwater je zaradio više od milijardu dolara, a američka je vlada dan rada svakog zaštitara plaćala 1.222 dolara. Između 2005. i 2007. godine zabilježeno je 200 incidenata u kojima su zaposlenici te kompanije prvi zapucali

Alijevo srce još je kucalo, pa su ga pokušali odvesti u neurološku bolnicu, no pripadnici američke vojske, koji su došli na mjesto masakra nakon što je konvoj Blackwaterovih terenaca odjurio, nisu ih pustili da prođu trgom Nisur. Otišli su okolnim putem, no Ali je na putu do bolnice umro.

Muhamed nije imao namjeru nikoga tužiti za smrt svoga sina, sve dok u veljači 2008. godine američka televizija ABC nije objavila priču o bagdadskom pokolju, na što su odvjetnici Blackwatera zaprijetili tužbom za klevetu. Tvrdili su i da je Alija ubio zalutali metak američke vojske. Muhamed se tada upoznao s jednim od tužitelja na suđenju Sadamu Huseinu. Kada su čuli da Muhamed namjerava tužiti kompaniju, u iračkoj podružnici ponudili su mu 20 tisuća dolara. Odbio je i rekao da će potpisati dokument da nikada ništa neće tražiti od kompanije ako mu se njezini čelnici javno ispričaju u Americi. 'Blackwater se ne ispričava', odgovorili su, i Muhamedov odvjetnik sastavio je tužbu.

Iste godine, na sudu u Washingtonu započelo je suđenje za jedan od najgorih američkih ratnih zločina u Iraku, a američka vlada odbila je raniji zahtjev Iraka da se ubojicama sudi u toj zemlji. Od početka 'rata protiv terorizma' bilo je u toj i drugim zemljama zločina s više žrtava. U Haditi, u iračkoj pokrajini Anbar, godine 2005. marinci su ubili 25 nenaoružanih civila, a u sravnjivanju sa zemljom Faludže godinu ranije ubijene su stotine civila. U napadu bespilotnom letjelicom na vjersku školu u Pakistanu 2006. ubijeno je 68 djece, a na vjenčanju 2008. u Afganistanu 47 ljudi. Jedino je zločin u Haditi završio na sudu, no marinci su ili oslobođeni ili su dobili kaznu degradacije u vojsci.

Prvostupanjska presuda protiv četvorice pripadnika Blackwatera donesena je prošle srijede. Zbog ubojstva 14 i ranjavanja 17 civila jednom je dosuđena kazna doživotnog, a trojici kazna od 30 godina zatvora. No njihovi su odvjetnici već najavili žalbu koja bi mogla trajati godinama, jer tvrde da sud u Washingtonu uopće nije nadležan za ovaj slučaj. Zakonski prijedlog da se nadležnost za procesuiranje privatnih kontraktora učini jasnijom stoji, inače, već godinama u ladicama američkog Kongresa, no o njemu se još nije raspravljalo.

Nakon što je porota sastavljena od osam žena i četvorice muškarca donijela presudu, državni odvjetnik Ronald Machen izjavio je da je ona 'jasna afirmacija posvećenosti američkog naroda vladavini prava, čak i u ratnim vremenima'. No isto bi se teško moglo reći za američku državu, s obzirom na to da je ona u nekoliko navrata pokušala opstruirati proces. U State Departmentu, piše 'New York Times', pokušali su sakriti patrone pronađene na mjestu događaja, a kasnije je isto ministarstvo optuženima odobrilo djelomični imunitet. Na kongresnom saslušanju, koje se dogodilo nekoliko tjedana nakon pokolja, bivši direktor Blackwatera Erik Prince tvrdio je da su njegovi ljudi pucali u samoobrani i postupali u skladu sa svim zakonima, a dvojica visokih vladinih dužnosnika hvalila su 'profesionalizam' Blackwatera i isticali njihovu presudnu ulogu u djelovanju američke vlade u Iraku.

Optužnica je 2009. bila odbačena jer su protiv optuženih nezakonito korištene izjave koje su oni dali vjerujući da se neće koristiti na sudu, no Prizivni je sud tu odluku odbacio dvije godine kasnije. Budući da nije bilo forenzičkih dokaza, optužba se u potpunosti oslanjala na svjedočenja, prije svega jednog od zaposlenika Blackwatera koji je surađivao s tužiteljstvom u zamjenu za slobodu, ali i čak 30 Iračana, što je ujedno bio rekordni broj svjedoka stranih državljana na nekom suđenju u Americi.

No kako su primijetili mnogi, pa tako i američki novinar Jeremy Scahill, autor knjige o kompaniji Blackwater, 'baš kao i slučaju sistematske torture provođene u iračkom vojnom zatvoru Abu Graib, i sada su kažnjeni samo počinitelji na najnižim razinama'. 'Erik Prince i drugi visoki dužnosnici kompanije i dalje žanju profit od privatne obavještajne industrije i plaćeništva', napisao je Scahill nakon presude, dok 'nijedan od dužnosnika iz Bushove i Obamine administracije, koji su pustili s lanca plaćeničke sile diljem svijeta, nije odgovarao radi svoje uloge u stvaranju uvjeta za masakr na trgu Nisur.'

Bivši vlasnik Blackwatera Erik Prince postao je neformalni savjetnik princa Abu Dabija Muhameda bin Zajeda al-Nahajana, a on mu je povjerio 529 milijuna dolara vrijedan posao formiranja vojske od 800 ljudi

Erik Prince, 45-godišnji milijarder i bivši pripadnik elitne jedinice američkih marinaca Navy SEAL, potječe iz bogate republikanske obitelji u Michiganu. Sestra mu se bavila prikupljanjem novca za kampanje Georgea W. Busha i bila predsjednica ogranka Republikanske stranke u toj saveznoj državi, a njezin muž bio je guvernerski kandidat. Kako piše Scahill, Prince je 'tajanstveni desničarski bijeli suprematist', a svoju 'neokonzervativnu pretorijansku gardu za prekomorske ratove' osnovao je još 1997., no kompanija se tada bavila samo treniranjem američke vojske i policije u Sjevernoj Carolini. Godine 2001. kompanija je s vladom imala samo milijun dolara vrijedne ugovore, no šest godina kasnije ti su ugovori vrijedili 600 milijuna dolara. Od posla u Iraku Blackwater je u džep stavio više od milijardu dolara, a američka je vlada dan rada svakog Blackwaterovog zaštitara plaćala 1.222 dolara. Između 2005. i 2007. zabilježeno je skoro 200 oružanih incidenata u kojima su zaposlenici Blackwatera prvi zapucali, pokrenuto je nekoliko kongresnih istraga o brojnim skandalima i dokumentiranim ubojstvima civila. No američka vlada nastavila ih je koristiti i nakon što je na vlast došao predsjednik Barack Obama, a na kritike da se radi o plaćenicima izvan svake kontrole Prince je uvijek odgovarao: 'Mi nismo plaćenici, mi smo Amerikanci koji rade za Ameriku štiteći Amerikance.'

U jednom trenutku, međutim, kompanija je postala toliko notorna da je vlada zaprijetila da joj više neće davati poslove ukoliko Prince ostane njezin vlasnik, pa je on kompaniju prodao američkim investitorima, koji su joj odmah promijenili ime u Xe. No Prince je s njom ostao povezan i preko jednog od najvećih investitora, dugogodišnjeg suradnika koji upravlja i njegovim obiteljskim novcem, i preko ugovora da mu se tijekom pet godina isplaćuje dio profita kompanije. Novi vlasnici u naslijeđe su dobili i 42 milijuna dolara globa jer Prince nije dobavljao licence za vojni trening u inozemstvu. Kompanija je zbog žilave stigme 2011. još jednom preimenovana, ovaj put u Academi, a za etičkog savjetnika angažiran je bivši državni odvjetnik John Ashcroft. Iako se nova uprava ograđuje od njezinog utemeljitelja, ona se i danas kolokvijalno naziva svojim prvim imenom, a njemački listovi 'Bild' i 'Der Spiegel' objavili su u svibnju da je 400 zaposlenika Academija sudjelovalo u borbama protiv separatista u istočnoj Ukrajini.

Erik Prince se u međuvremenu preselio s obitelji u Dubai, proširivši interese na druga tržišta Afrike i Bliskog istoka. Tamo je uz pomoć kineskih investitora osnovao kompaniju Frontier Resource Group, koja klijentima pruža usluge 'ekspertize u upravljanju, sigurnosti, logistici i geopolitičkom razumijevanju'. No u Somaliji je doživio fijasko prilikom pokušaja formiranja pomorske policije pokrajine Puntland, koja se trebala boriti protiv pirata. Novac su dali Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE), plaćenici su regrutirani iz južnoafričkog paravojnog odreda iz doba aparthejda Saracen International, a pridružio im se i bivši šef ureda CIA-e u Mogadišuu. Sve bi išlo glatko da se somalski regruti nisu pokazali nediscipliniranima pa se počeli međusobno mlatiti i ubijati, te da je investitor od UN-a zatražio dozvolu za formiranje te policije u uvjetima međunarodnog embarga na oružje protiv Somalije. UN-ovi istražitelji izvršili su pritisak i program je obustavljen, a 500 dopola utreniranih Somalaca ostalo je u napuštenom pustinjskom kampu, čekajući kome da se najbolje prodaju.

No princa Abu Dabija i zamjenika zapovjednika oružanih snaga UAE, Muhameda bin Zajeda al-Nahjana, ovaj neuspjeh nije obeshrabrio. Dapače, Erik Prince postao mu je neformalni savjetnik, a povjerio mu je i 529 milijuna dolara vrijedan posao formiranja vojske od 800 ljudi koja će raditi za Emirate. Vojska je zadužena za sakupljanje informacija, zaštitu infrastrukture od terorizma, a ako zatreba i gušenje građanskih nemira u toj autokraciji koja grandiozne građevinske projekte provodi uz pomoć radnih logora. Plaćenici su u tajnosti regrutirani iz Kolumbije, a cijela operacija odvija se uz prešutnu podršku američke vlade. Iako su Ujedinjeni narodi optužili UAE da ovime krši međunarodnu Konvenciju protiv regrutiranja, upotrebe, financiranja i treniranja plaćenika, vlada Emirata obećala je Princeovoj kompaniji proširenje programa ukoliko se on do sredine 2015. pokaže uspješnim.

novosti