JA ..., ljevičarka, sestra, majka, kćerka, supruga, baka, svekrva, punica, prijateljica, feministica, susjeda, kuma, žena s invaliditetom , nudistica, radna kolegica, ljubavnica, volonterka, junakinja, vrtlarica, udomiteljica, hrabra, planinarka, vozačica, klizačica, kuharica, dadilja, slikarica, hraniteljica, rekreativka, samohrana majka, sakupljačica, pacijentica, blagajnica, spremačica, restauratorica, službenica, savjetnica, slastičarka, kolekcionarka, krojačica, optimistica ..
Hrabrosti nam treba za prvi dan škole, za samostalni prelazak ulice, naučiti voziti automobil i motor! Hrabra je odluka za život u paru kao i odluka za život bez partnera/ce, roditi dijete, stati s mikrofonom ispred grupe ljudi i izreći nekoliko suvislih rečenica ili održati cijeli govor - iziskuje hrabrost!? Oboljeli od teških & neizlječivih bolesti i članovi njihovih obitelji nisu ni znali koliko su hrabri dok im Ona nije postala jedini izbor! Osobe s invaliditetom su za mene junaci i junakinje današnjeg vremena! Samohrani roditelji, također! Što je ženska hrabrost i koliko dodatnih pojmova trebam spomenuti da ogolim vlastitu - stečenu!? Za mene „postupci u situacijama gdje je izostao strah“ nisu hrabrost i tvrdim da je - biti hrabra - vrlo diskutabilna & slojevita ženska uloga koju ću teško iskristalizirati u ovo malo uvjetovanih redova. Život često donosi dramu za koju trebamo istu količinu hrabrosti bez obzira želimo li iz nje (kao aktivne sudionice) izaći ili u njoj ostati! Svaki naš osjećaj i reakcija na strah je uvjetovan doživljenim iskustvima i životnim uvjerenjima, dok nam skoro uvijek Ego ocjenjuje da li je postupak bio hrabar!? Kroz stoljeća je zapisano bezbroj velikih i mudrih misli na ovu temu, a moj tajo je često ponavljao onu da „kukavice umiru 100 puta, dok hrabar čovjek umre samo jednom“. Sa ove životne distance, da je živ - sada bih mu rekla:“ Sve je to relativno moj Alberte!“ budući da, npr, ženi koja živi sa nasilnikom, strah od poznatog straha i strah od nepoznatog straha iziskuju jednako ogromnu hrabrost. Dođe li do „točke preokreta“ u trenutku kada instinkt pobijedi svijest, (nadbubrežna žlijezda izluči adrenalin koji spašava vlastiti ili tuđi život), tada u afektu & životinjskom porivu za preživljavanjem, pobjegne ili se usprotivi i uzvrati udarac, .. tu akciju kasnije okarakteriziramo kao hrabrost!
Mogla bih dugo, dugo nabrajati svakodnevne životne trenutke u kojima osjećamo strah jednostavno radi toga što smo odgovorni pojedinci/ke i želimo spriječiti loše posljedice naših postupaka. Ljudi skloni prosuđivanju, osuđivanju i donošenju brzih zaključaka kroz svoju prizmu gledanja etiketiraju svaku priču i događaj. Oni hrabrošću ili kukavičlukom nazivaju nečiji odlazak ili ostanak donoseći sud bez pokušaja oslobađanja od vlastitog subjektivizma. Iz sličnog iskustva i uvjerenja pojedini političari i zaposlenici katoličke crkve osuđuju radno sposobne Hrvate koji odlaze tražiti posao u stranim zemljama!? Evidentan je izostanak empatije bogatih koji plivaju u luksuzu za potrebe mladih nastanjenih u roditeljskoj kući i u svojim četrdesetima!? Da li je hrabar ministar zdravstva dok potpisuje odluke koje bolesni i zdravi građani ove zemlje nikako nisu zaslužili!? Koliki su junačine načelnici, gradonačelnici i župani dok šerifuju kao najveći dušmani većini sugrađana?.. Ma postoji dijagnoza, još je Lenjin davno rekao da: “Društvo koje nema hrabrosti o sebi spoznati (saznati) pravu istinu, nije zdravo društvo“, i svima nama je jasno (i ako nismo pametni kao Lenjin) da smo bolesno društvo! Iiiiii, što nam je činiti? Pa, za očekivati je NIŠTA, jer nismo usuglašeni da li je odlazak našeg najvećeg potencijala, naše djece, hrabrost ili kukavičluk, korištenje „starog hrvatskog pozdrava“ podvig ili sramota; prodavati drogu i oružje prekršaj ili krivično djelo!? Zbunjeni smo odlukama o financiranju kirvaja u Blajburgu ili nefinanciranju saniranja devastiranog spomeniku iz NOBa; nemamo stav o razlogu humano preseljene Titine biste iz ureda Predsjednice države ili razloga za spustiti glavu u čast žrtvama genocida u Jasenovcu; nacrtati sprejem srp i čekić na podnožju spomenika Franje Tuđmana ili junački napasti srpske sportaše u sred bijela dana, .. Što je hrabrost a što nije hrabrost u lijepoj našoj domovini je enigma pa je veliki broj Hrvata skroz zbunjen! Ne znamo što nam je činiti sa tim genetskim naslijeđem (bez obzira da li u našim žilama teče krv partizana, domobrana ili ustaša)! Valjda nam još nije stigla egzistencijalna ugroza u kojoj bi došlo do točke preokreta - adrenalina - afekta & buđenja onog „životinjskog instinkta“ koji bi za posljedicu mogao imati otpor a možda i uzvraćeni udarac .. što bi buduća povijest sigurno okarakterizirala kao hrabrost. Ha, ha, sada vidim da će strogi komentatori ovo moje razmišljanje o hrabrosti ocijeniti analogno svome junačkom & borbenom iskustvu pa cijelu opservaciju nazvati „nadrobljenom“ i plašljivom!?
Sve oko nas vrije od bijesa, tuge, čemera i jada, samo mi Hrvati šutimo! Nema partizana, domobrana, Željke Martić, katoličke crkve, šatoraša niti istinskih branitelja da kažu: „Dosta! Kakav je ovo cirkus od države? Roditelji nam kopaju po kontejnerima jer im pošteno zarađene mirovine nisu dostatne za hranu i režije! Lijekovi su skupi a čekanja na dijagnostiku i liječenje u zdravstvu neprihvatljivo dugi! Djeca žive u nesigurnom okruženju dok iz zemlje bježe oni koji bi nam trebali zaraditi mirovinu .. Ma to je moj humor, neće oni nikuda iz svoje zone komfora! Branitelje je u rat pokrenula nacionalna euforija a strah su tjerali alkoholom, duvanjem i mladenačkim zanosom! Da su još i sada hrabri ljudi, spoznali bi istinu o sebi i kakva vrsta hrabrosti je danas potrebna za izgraditi društvo barem slično uređenim zemljama kamo iseljavaju hrvatska djeca. Njih na prosvjede može izazvati jedino državni bankrot! Udruga „U ime obitelji“ opušteno uživa u rezultatima svojih izvrsnih kampanja zaogrnuti crkvom koja garantira kontinuitet i ima tendenciju vjekovnog trajanja.
Ostaju nam žene u civilnom sektoru da nastave bubnjati i zviždati po trgovima naše silovane, premlaćene, opljačkane i ponižene domovine! Nekoliko puta sam putovala u mertopolu kako bih bila dio gomile koja uzvikuje parole, nosi balone i transparente - zato tvrdim da sam hrabra! Tekstilne radnice, Aktivistice za ženska ljudska prava, Lezbijke, Djelatnice u zdravstvu, borci/nje za čisti zrak .. Želim vjerovati da će naši muškarci i sinovi učiniti isto, samo dok nadbubrežna žlijezda proizvede dovoljno adrenalina … Impozantne su slike naših gradova kada nogometna euforija podigne rulju ili dok MIG-ovima ispraćamo pjevača ljubavnih pjesama .. na takve skupove ne nasrće policija sa suzavcem i gumenim metcima ..
